Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-745/14 (Općina Tuzla)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Dosjelost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Društveno vlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o privatizaciji preduzeća
- Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka · čl. 38
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 29
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjeni Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Zakon o dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjenama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-745/14
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 745/14, rješavajući apelaciju Općine Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Općine Tuzla.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 024531 13 Rev od 25. decembra 2013.
godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Općina Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Tuzla, podnijela je 14. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 024531 13 Rev od 25. decembra 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 21. oktobra 2016. godine, a 26. oktobra 2016. godine od DD „Salines“ u stečaju Tuzla - koji je imao procesnu poziciju tužitelja u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tužitelj) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 25. oktobra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 16. novembra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 024531 02 Ps od 7. septembra 2012. godine (tačka 1. izreke predmetne presude) odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je održajem i građenjem stekao pravo vlasništva na nekretnini (pobliže opisanoj u tački 1. izreke predmetne presude), u naravi poslovni prostor, mliječni restoran „Zdravljak“ (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor, restoran „Zdravljak“ ili predmetna nekretnina), koji je dio i nalazi se u poslovnom prostoru objekta depandansa Hotela „Beograd“ (na lokaciji, također, pobliže opisanoj u tački 1. izreke predmetne presude), što je apelantica dužna priznati i trpjeti da se tužitelj na osnovu ove presude upiše u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu kao vlasnik i posjednik navedenog poslovnog prostora sa dijelom od 1/1. Predmetnom presudom (tačka 2. izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se apelantica obaveže da po osnovu neosnovanog obogaćenja, a radi davanja u zakup predmetnog poslovnog prostora u određenom vremenskom periodu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (sve kako je to pobliže opisano u tački 2. izreke predmetne presude).
6. U obrazloženju presude Općinskog suda je konstatirano da je tužitelj 19. juna 2002. godine podnio tužbu protiv apelantice radi utvrđivanja prava vlasništva održajem i uknjižbe, kao i isplate po osnovu stjecanja bez osnova, te da je pismenim podneskom od 12. juna 2012. godine precizirao tužbeni zahtjev (kao u izreci presude). Iz obrazloženja predmetne presude proizlazi da je Općinski sud utvrdio da je predmetni poslovni prostor u zemljišnoj knjizi upisan kao društveno vlasništvo sa dijelom 1/1, a da je nosilac prava raspolaganja na njemu Narodni odbor Tuzla, dok je u katastarskim podacima kao posjednik predmetnog poslovnog prostora upisana apelantica. Iz obrazloženja presude Općinskog suda dalje proizlazi da je taj sud utvrdio da je preduzeće Hotel „Beograd“ 1957. godine upisano u sudski registar, te da je restoran „Zdravljak“ upisan kao sastavni dio Hotela „Beograd“ sve do 1963. godine, kada je ušao u sastav ugostiteljskog preduzeća „Turist“, a da je 1969. godine izvršeno spajanje preduzeća Hotel „Bristol“, „Turist“ i Ekspres-restoran u preduzeće HUTP „Salines“ prilikom čega je imovina sva tri navedena preduzeća ušla u sastav novog preduzeća. Zatim, proizlazi da je 1974. godine osnovano preduzeće UP „Ugostitelj“, u čijem sastavu je kao poslovna jedinica upisan predmetni poslovni prostor, a koje je 1989. godine promijenilo naziv u Društveno preduzeće „Salines“ Tuzla, zatim, 1991. godine u DD „Salines“ Tuzla, a od 1999. godine DD „Salines“ Tuzla u mješovitom vlasništvu za ugostiteljstvo, turizam i trgovinu pod kojim nazivom je nad tim preduzećem 11. septembra 2000. godine otvoren stečajni postupak.
7. Općinski sud je utvrdio da je predmetni poslovni prostor od 1. januara 1970. godine „uveden u poslovne knjige 'Salinesa'“. Općinski sud je, također, utvrdio da je 6. juna 1998. godine DD „Salines“ Tuzla prijavilo plan male privatizacije i da je 31. decembra 1999. godine donijelo početni bilans i program privatizacije, ali da u aktivnom podbilansu i popisu od istog dana (31. decembra 1999. godine) nije naveden predmetni poslovni prostor, odnosno da predmetni poslovni prostor nije uključen u početni bilans za privatizaciju s napomenom da je naveden kao sporni objekt za koji ne postoji dokaz o vlasništvu. Općinski sud je konstatirao da je 1. septembra 2000. godine usvojen program privatizacije DD „Salines“ Tuzla, a po aktivnom podbilansu u koji nije ušao predmetni poslovni prostor, a da je 14. juna 2001. godine postupak privatizacije završen rješenjem Kantonalne agencije za privatizaciju i da je istog dana odobren upis izvršene privatizacije društva u sudski registar.
8. Općinski sud je, u vezi sa tim, između ostalog, obrazložio da je tužitelj pravni sljednik ranijeg preduzeća koji je koristio predmetni poslovni prostor i koji je privatiziran na osnovu Zakona o privatizaciji preduzeća (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji), odnosno odlukom nadležnog organa - Kantonalne agencije za privatizaciju. Pri tome Općinski sud je konstatirao da u rješenju Kantonalne agencije za privatizaciju ne stoji da je tužitelj u postupku privatizacije kupio predmetni poslovni prostor, niti je tužitelj priložio izvod iz sudskog registra iz kojeg bi slijedilo da je privatizacijom svog pravnog prednika postao vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Općinski sud je ocijenio da je, prema odredbama člana 7. Zakona o privatizaciji, te člana 8. stav 1. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: Zakon o početnom bilansu) pravni prednik tužioca u postupku pripreme za privatizaciju predmetni poslovni prostor trebalo da prikaže u svom početnom, odnosno pasivnom podbilansu, u kojem slučaju se vrijednost te nekretnine po Zakonu o početnom bilansu isknjižava na teret kapitala i obaveze preduzeća. Također, istakao je da se, prema članu 31. Zakona o privatizaciji, neprivatiziranom imovinom preduzeća po izvršenju programa privatizacije, u šta, po mišljenju tog suda, spada predmetni poslovni prostor, upravlja i raspolaže Vlada nadležna za upravljanje državnim kapitalom u tom preduzeću.
9. Konstatirajući da se, dakle, u konkretnoj pravnoj stvari radi o tužiocu kao pravnom licu koje je nastalo privatizacijom, Općinski sud je zaključio da tužitelj ne može steći pravo vlasništva na nekretnini – predmetnom poslovnom prostoru koji nije obuhvaćen odlukom Agencije za privatizaciju o odobravanju upisa izvršene privatizacije državnog kapitala u sudski registar. Shodno zaključku da predmetni poslovni prostor nije bio predmet privatizacije, Općinski sud je ocijenio da je osnovan apelanticin prigovor o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužioca. Pored toga, Općinski sud je konstatirao da tužitelj kao zainteresirano pravno lice nije postupio ni po odredbama čl. 5, 6. i 7. Uredbe o upisu u javne knjige nekretnina i prava na nekretninama u postupku privatizacije (u daljnjem tekstu: Uredba), odnosno da nije tražio upis predmetnog poslovnog prostora ako se on privatizira, niti je u spis priložio bilo kakvo rješenje nadležnog organa uprave donesenog po odredbama čl. 8. i 9. spomenute Uredbe.
10. Općinski sud je istakao da, shodno navedenom, a iz razloga ekonomičnosti, nije posebno obrazlagao činjenice koje se odnose na stjecanje prava vlasništva održajem i građenjem, jer se nakon privatizacije tužioca radi o novom pravnom subjektu i preduvjet za stjecanje vlasništva dosjelošću ili građenjem je da je navedena imovina bila predmet privatizacije, odnosno da je prijavljena u početni bilans, a što u konkretnom slučaju nije. S obzirom na to da je ocijenio da tužitelj tokom postupka nije dokazao da ima pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, Općinski sud je odbio kao neosnovan i tužbeni zahtjev za vraćanje stečenog bez osnova.
11. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude Općinskog suda, koju je Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) odbio kao neosnovanu Presudom broj 32 0 Ps 024531 12 Pž od 8. aprila 2013. godine i potvrdio prvostepenu presudu.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude zaključio da je žalba tužitelja neosnovana i da je prvostepeni sud utvrdio sve relevantne činjenice na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, te da pri tome nije počinio povredu odredaba parničnog postupka. U vezi sa tim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude u cijelosti valjano i temeljno obrazložio kretanje upisa predmetnog poslovnog prostora kada je utvrdio da se on vodi kao društveno vlasništvo sa dijelom 1/1, sa površinom i upisanim katastarskim podacima pobliže navedenim u obrazloženju presude, te da je pravilno utvrdio da predmetni poslovni prostor nije uključen u početni bilans privatizacije tužitelja koji je sačinjen 1999. godine. Dalje, Kantonalni sud je konstatirao da su neosnovani žalbeni navodi o pogrešnom zaključku suda u vezi sa odredbama Zakona o privatizaciji. U vezi sa tim, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud u obrazloženju osporene presude upravo ukazao na odredbe članova tog zakona koje bi išle u prilog tužitelju da je izvršena privatizacija preduzeća, a konkretno spornog poslovnog prostora. Također, konstatirao je da je prvostepeni sud pravilno ukazao na odredbu člana 31. navedenog zakona kojima se propisuje da neprivatiziranom imovinom preduzeća upravlja i raspolaže Vlada nadležna za upravljanje državnim kapitalom u tom preduzeću. Kantonalni sud je dalje ocijenio da je prvostepeni sud iz provedenih dokaza izveo pravilan zaključak da predmetni poslovni prostor nije obuhvaćen odlukom Agencije za privatizaciju o odobravanju upisa izvršene privatizacije državnog kapitala u sudski registar, odnosno da nije bio predmet privatizacije, tako da tužitelj ne može steći pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru na temelju navedenih zakonskih odredaba o privatizaciji poduzeća. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da ta činjenica u vezi sa neizvršenom privatizacijom nije niti sporna, jer je ističe i sam tužitelj.
13. Dalje, Kantonalni sud je konstatirao da prvostepeni sud nije u obrazloženju svoje presude obrazlagao donošenje svoje odluke o odbijanju tužbenog zahtjeva s obzirom na činjenicu da je tužitelj utvrđenje prava vlasništva tražio na temelju održaja i građenja. Međutim, zaključio je da to nije bilo od utjecaja na zakonitost i pravilnost te odluke. Naime, Kantonalni sud je istakao da je tužitelj u samoj tužbi naveo da više od 30 godina nesmetano koristi navedeni poslovni prostor i da je tužbu podnio 19. juna 2002. godine. Dalje, konstatirao je da iz provedenih dokaza proizlazi da se predmetni poslovni prostor vodio kao društveno vlasništvo i da ga je tužitelj držao po osnovu zakupa. Kantonalni sud je istakao da se na temelju odredaba materijalnih propisa pravo vlasništva nije niti moglo steći održajem na društvenom, odnosno državnom vlasništvu, a da se novim Zakonom iz 1998. godine stjecanje prava vlasništva utvrđuje na nepokretnoj stvari protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda, odnosno protekom 20 godina savjesnog posjeda. Pri tome Kantonalni sud je zaključio da odredba člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima nije primjenjiva u konkretnom predmetnom slučaju, te da, osim toga, nisu niti ispunjeni propisani rokovi za dosjelost. Pored toga, Kantonalni sud je konstatirao da tužitelj, također, nije dokazao tužbene navode o stjecanju vlasništva građenjem na tuđem zemljištu, tako da nisu niti ispunjeni propisani uvjeti iz člana 27-30. Zakona o vlasničkopravnim odnosima u vezi sa stjecanjem prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu.
14. Tužitelj je izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 Ps 024531 13 Rev od 25. decembra 2013. godine usvojio reviziju tako što je preinačio obje nižestepene presude u dijelu tužbenog zahtjeva u tački 1, pa se utvrđuje da je tužitelj održajem stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, što je apelantica dužna priznati i trpjeti da se tužitelj na osnovu te presude upiše u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu kao vlasnik i posjednik predmetnog poslovnog prostora sa dijelom 1/1, dok je ukinuo drugostepenu presudu u dijelu tužbenog zahtjeva pod tačkom 2. (vezano za neosnovano obogaćenje) i u tom dijelu predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
15. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatirao da je osnovan prigovor tužitelja da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi sa tim, Vrhovni sud je istakao da, s obzirom na to da je tužitelj predmetni poslovni prostor nesmetano koristio od 1963. godine (od kada je bio u sastavu ugostiteljskog preduzeća „Turist“, koje se sa još dva preduzeća – „Bristol“ i Ekspres 1969. godine spojilo u prednika tužitelja HUTP „Salines“), da je, po ocjeni tog suda, dugogodišnjim korištenjem stekao pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru saglasno odredbi člana 268. stav 1. Zakona o udruženom radu, kojem odgovara član 226. stav 1. prečišćenog teksta ovog zakona, a koji se primjenjivao do stupanja na snagu Zakona o preduzećima (1. januara 1994. godine). Vrhovni sud je ukazao da, prema toj odredbi, ako je nekretnina postala društveno sredstvo bez pravne osnove, njen povrat se mogao zahtijevati u roku od pet godina od dana saznanja, a najkasnije u roku od 10 godina. Istakao je da se ovaj propis neposredno odnosio na gubitak prava vlasništva na nekretnini kada je korištena od društvenog pravnog lica kao njegovo sredstvo, bez pravnog osnova. Vrhovni sud je naveo da je suština te odredbe, u tada vladajućoj samoupravnoj koncepciji, da društveno pravnom licu pripadaju društvena sredstva koja su materijalni uvjet rada radnika, te društveno pravna lica, odnosno materijalna osnova ostvarivanja funkcija u tom društveno pravnom licu, na koji način se njemu omogućavalo stjecanje prava raspolaganja nad tim sredstvima, ukoliko nije bio istican zahtjev za njihov povrat. Vrhovni sud je dalje naveo da je Zakon o udruženom radu donesen 25. novembra 1976. godine i da je objavljen u „Službenom listu SFRJ“ broj 53 od 3. decembra 1976. godine, od kada se primjenjuje. Vrhovni sud je istakao da, slijedeći princip vremenskog važenja zakona, to u konkretnom slučaju znači da je vremenski period od pet, odnosno 10 godina, potreban za stjecanje prava raspolaganja na nekretninama koje su društveno sredstvo i predstavljaju materijalne uvjete rada, „tužitelju“ istekao 1986. godine, odnosno u vrijeme važenja Zakona o udruženom radu, pa kako za to vrijeme apelantica nije zahtijevala vraćanje predmetnog poslovnog prostora, to je zahtjev tužitelja da je pravo raspolaganja, odnosno vlasništva stekao dosjelošću potpuno osnovan. Također, Vrhovni sud je istakao da “[p]ošto se u konkretnom slučaju radi o stjecanju prava raspolaganja, odnosno vlasništva temeljem dugogodišnjeg korištenja, a radi se o tužitelju DD u mješovitoj svojini 'Salines' Tuzla nad kojim je pod tim imenom otvoren stečajni postupak, tada nije osnovan stav nižestepenih sudova da se radi o tužitelju kao privatiziranom licu, a kao takav nije ni upisan u sudski registar, niti kao privatizirano preduzeće može nastupati prema trećim“. Vrhovni sud je zaključio da je, zbog pogrešnog pravnog stava nižestepenih sudova, osnovan revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, zbog čega je primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) usvojio reviziju u ovom dijelu i preinačio obje nižestepene presude, te u tom dijelu usvojio tužbeni zahtjev.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantica navodi da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je do povrede tog prava došlo uslijed proizvoljne primjene materijalnog prava Vrhovnog suda. Apelantica tvrdi da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti Zakon o udruženom radu, jer je za sve vrijeme trajanja državine na predmetnom poslovnom prostoru u periodu dok je taj Zakon imao snagu pozitivnog propisa, predmetni poslovni prostor bio u društvenom vlasništvu na kome se, prema imperativnoj zakonskoj normi, nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću. Apelantica dalje ukazuje da je pravo raspolaganja samo jedan segment prava vlasništva i da se „vrijeme trajanja raspolaganja“ ne može uračunati u održaj za stjecanje prava vlasništva. Zatim, navodi da je u vrijeme važenja Zakona o udruženom radu koncepcija društvenog vlasništva podrazumijevala društveno vlasništvo nad svim sredstvima, pa tako i na nekretninama, i da „nijedan oblik pravnih lica nije mogao ni u kom slučaju steći pravo raspolaganja a kamoli pravo vlasništva na imovni koja je imala opštenarodni karakter i koja se kao takva vodila u Zemljišnim knjigama“. Ističe da je jedino općina bila ovlaštena da koristi, odnosno upravlja tom imovinom i da niko nije mogao imati pravo raspolaganja na njoj. Također, apelantica navodi da je tužitelj privatizirano lice i da predmetna nekretnina nikada nije ušla u početni bilans privatizacije u skladu sa Uredbom, zato što tužitelj za nju nije imao valjane isprave zbog čega ni na koji način ne može steći pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Apelantica tvrdi da su Općinski sud i Kantonalni sud pravilno utvrdili da tužitelj nije ispunio uvjete za stjecanje prava vlasništva održajem na predmetnoj nekretnini, odnosno da nije protekao rok za stjecanje prava vlasništva održajem. Apelantica navodi da je „[z]auzimanjem ovakvog stava u presudi Vrhovnog suda“ došlo do neujednačene prakse čime je ugrožena pravna sigurnost, a time i princip vladavine prava. U prilogu apelacije apelantica je, između ostalog, dostavila i Odluku Ustavnog suda broj AP 2048/07.
b) Odgovori na apelaciju
17. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, smatrajući da je osporena presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Bosne i Hercegovine i da nije bilo povreda na koje, po mišljenju tog suda, apelantica neosnovano ukazuje.
18. Tuženi je predložio da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana ili da se odbije kao neosnovana, smatrajući da je Vrhovni sud u osporenoj presudi pravilno primijenio materijalno pravo i da je naveo jasne i uvjerljive razloge za svoju odluku.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ broj 53/76) relevantne odredbe glase: Član 268. stav 1.
Ako je nepokretnost postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, njeno vraćanje može se zahtevati u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najdocnije u roku od deset godina.
20. Zakon o udruženom radu («Službeni list SFRJ» broj 11/88 - prečišćeni tekst), Glava VI, Odjeljak 2, Prava, obaveze i odgovornosti društvenih pravnih lica u pravnom prometu društvenim sredstvima, u relevantnom dijelu glasi:
Član 226.
Ako je nepokretnost postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, njeno vraćanje može se zahtijevati u roku od 5 godina počev od dana saznanja, a najdocnije u roku od deset godina.
21. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90, „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94), koji je važio do 10. oktobra 1995. godine, odnosno do stupanja na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list RBiH“ broj 37/95), u relevantnom dijelu glasi:
Član 29.
Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.
22. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03), koji je stupio na snagu 17. marta 1998. godine i primjenjivao se u vrijeme donošenja osporene odluke, relevantne odredbe glase:
Član 32.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.
23. U Zakonu o privatizaciji preduzeća („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09) relevantne odredbe glase: Član 7.
Preduzeće je dužno izraditi program i početni bilans u skladu s članom 4. ovog zakona i dostaviti nadležnoj agenciji u roku od koji odredi Agencija Federacije. Početni bilans preduzeća za privatizaciju iskazuje se u KM i predstavlja osnov za utvrđivanje vrijednosti preduzeća koje se privatizira.
[…] Vlada Federacije će svojim posebnim propisom bliže urediti nadležnosti i postupak izrade programa privatizacije i početnog bilansa za preduzeća iz stava 3. ovog člana u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
[…] Član 38.
Na osnovu izvještaja o provedenom postupku privatizacije agencija donosi rješenje o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar.
24. Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine FBiH“ broj 12/98, 44/99, 47/06, 38/08, 65/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 38.
Upis promjena u zemljišnim knjigama, u skladu sa članom 3. stav 4. ovog zakona, nadležni zemljišnoknjižni sud izvršit će na osnovu zahtjeva preduzeća odnosno banke i rješenja o odobrenju upisa u sudski registar promjena izvršenih u postupku privatizacije preduzeća i banaka, u skladu sa zakonom.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 024531 13 Rev od 25. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 14. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelantica osporava navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. U vezi s tim, Ustavni sud sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, s obzirom na to da je apelantica organ javne vlasti, Ustavni sud će predmetnu apelaciju ispitati samo u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
31. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.
32. U konkretnom slučaju apelantica smatra da joj je pravo na imovinu povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i povrede principa pravne sigurnosti iz čega se može zaključiti kako apelantica smatra da uplitanje u njenu imovinu nije izvršeno na osnovu zakona. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica pobija osporenu presudu Vrhovnog suda samo u dijelu u kojem su preinačene presude nižestepenih sudova (utvrđeno da je tužitelj održajem stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru), pa će Ustavni sud osporenu presudu razmatrati samo u tom dijelu.
33. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na imovinu, Ustavni sud treba prvo utvrditi da li je apelantica imala imovinu koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj «imovina», u smislu tog člana, može biti «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
34. Ustavni sud zapaža da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je predmetna nekretnina upisana u zemljišnoj knjizi kao društveno vlasništvo sa dijelom 1/1, te da je apelantica u katastarskim podacima upisana kao posjednik te nekretnine. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o «imovini» u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud napominje da su osporenom odlukom Vrhovnog suda preinačene nižestepene presude na način da je utvrđeno da je tužitelj održajem stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, što je apelantica dužna priznati i trpjeti da se tužitelj na osnovu te presude upiše u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu kao vlasnik i posjednik predmetne nekretnine sa dijelom 1/1. Ustavni sud smatra da je na taj način, nesumnjivo, došlo do miješanja u apelanticino pravo na imovinu.
35. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je miješanje u apelanticinu imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenom odlukom, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je miješanje: a) predviđeno zakonom, b) u javnom interesu i c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
36. Dakle, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori u konkretnom slučaju jeste da li je miješanje u apelanticinu imovinu bilo zakonito. Pri tome Ustavni sud ukazuje da miješanje u pravo na imovinu podliježe zahtjevu pravne sigurnosti koji imperativno mora biti ispoštovan (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2423/10 od 9. oktobra 2013. godine, tačka 30, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
37. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da je pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao održajem (i građenjem). Međutim, Vrhovni sud je osporenom odlukom preinačio obje nižestepene presude u tom dijelu na način da je utvrdio da je tužitelj održajem stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud taj svoj zaključak zasnovao na odredbi člana 268. stav 1. Zakona o udruženom radu, odnosno odredbi 226. prečišćenog teksta tog Zakona, konstatirajući da je tužitelj predmetnu nekretninu nesmetano koristio od 1963. godine i da je rok iz navedene zakonske odredbe „tužitelju“ istekao 1986. godine za koje vrijeme apelantica nije zahtijevala vraćanje predmetnog poslovnog prostora.
38. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj ranijoj praksi (Presuda broj 070-0- Rev-06-001027 od 10. maja 2007. godine) koja je bila predmet osporavanja u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom u Odluci o dopustivosti broj AP 2048/07 od 9. decembra 2009. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), na koju se pozvala apelantica, dao potpuno drugačije obrazloženje za svoju odluku kojom su potvrđene nižestepene presude, a kojima je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u tom predmetu (preduzeća-pravnog lica) za utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na određenoj nekretnini koja se nalazila u društvenom vlasništvu. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da: „[...] sudovi pravilno zaključuju da se konkretni sporni odnos ne može rješavati u skladu sa Zakonom o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ('Službeni list SFRJ' broj 6/80) jer se na nekretninama društvenog, odnosno državnog vlasništva ne može stjecati pravo vlasništva putem dosjelosti kako se tužbom i traži. Konkretni sporni odnos se ne može rješavati ni u skladu sa odredbama Zakona o udruženom radu kako to revident pogrešno tvrdi, upravo iz razloga koje su ti sudovi dali, te s obzirom na činjenicu da taj Zakon i ne poznaje pravo vlasništva a prestao je i da važi.“ Pri tome Ustavni sud ukazuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je u tom predmetu, u vezi sa odredbom člana 268. stav 1. Zakona o udruženom radu, nižestepeni sud obrazložio da je bez značaja za predmetnu stvar pozivanje tužitelja na održaj posebne vrste iz člana 268. stav 1. Zakona o udruženom radu budući da se predmetnim tužbenim zahtjevom tražilo utvrđivanje prava vlasništva održajem, a ne povrat nekretnina.
39. Ustavni sud primjećuje da iz navedenog proizlazi da se Presuda Vrhovnog suda broj 070-0- Rev-06-001027 od 10. maja 2007. godine odnosila na sličnu činjeničnu i pravnu situaciju kao u konkretnom slučaju, s obzirom da je i tom presudom, kao i osporenom presudom, odlučivano o tužbenom zahtjevu preduzeća-pravnog lica usmjerenom na utvrđivanje stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretnini koja se nalazila u društvenom vlasništvu.
40. Ustavni sud dalje primjećuje da iz navedenog proizlazi da je Vrhovni sud, kao sud posljednje instance za odlučivanje u apelanticinom slučaju, protiv čije odluke, dakle, nema djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, u osporenoj odluci zauzeo potpuno drugačiji pravni stav u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u vezi sa primjenom odredaba Zakona o udruženom radu, odnosno prečišćenog teksta tog Zakona u odnosu na svoj raniji stav iz Presude broj 070-0-Rev-06-001027 od 10. maja 2007. godine. Naime, dok je u Presudi broj 070-0-Rev-06- 001027 od 10. maja 2007. godine ocijenio da se sporni odnos, odnosno tužbeni zahtjev tužitelja (preduzeća-pravnog lica) za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini koja se nalazila u društvenom vlasništvu ne može rješavati u skladu sa odredbama Zakona o udruženom radu i potvrdio je nižestepene presude kojima je taj tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, u osporenoj presudi je upravo primjenom odredaba člana 268. stav 1. Zakona o udruženom radu, odnosno odredaba 226. prečišćenog teksta tog Zakona preinačio nižestepene presude i usvojio tužbeni zahtjev tužitelja (preduzećapravnog lica) za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini za koju je utvrđeno da se nalazi u društvenom vlasništvu. Pri tome Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud ni u osporenoj presudi, niti u odgovoru na apelaciju nije ponudio nikakve razloge kojima bi opravdao promjenu svog ranijeg pravnog stava vezanog za pitanje primjene odredbi Zakona o udruženom radu u takvim slučajevima.
41. U kontekstu prethodno navedenog, Ustavni sud smatra da upravo okolnost postojanja različitog pravnog stava Vrhovnog suda, kao suda naviše instance, o tome da li su odredbe Zakona o udruženom radu primjenjive na situaciju kada se tužbenim zahtjevom preduzeća-pravnog lica traži utvrđivanje stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretnini u društvenom vlasništvu, nužno narušava princip pravne sigurnosti kao neophodnog segmenta za ocjenu opravdanosti miješanja u apelanticino pravo na imovinu (op. cit., AP 2423/10, tačka 33). Ovo iz razloga što je Vrhovni sud prvo zauzeo pravni stav da se sporni odnos ne može rješavati u skladu sa odredbama Zakona o udruženom radu da bi nakon toga u apelantovom slučaju zauzeo pravni stav da je Zakon o udruženom radu primjenjiv na predmetnu situaciju, a nije dao nikakvo obrazloženje za promjenu tog pravnog stava. Shodno tome, Ustavni sud smatra da miješanje u apelanticinu imovinu osporenom odlukom Vrhovnog suda nije izvršeno u skladu sa zakonom, prije svega sa aspekta pravne sigurnosti.
42. S obzirom na zaključak iznesen u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud smatra nepotrebnim provoditi daljnju analizu u pogledu toga je li „miješanje“ u apelanticino pravo na imovinu bilo i u skladu s javnim interesom i načelom proporcionalnosti.
43. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer je Vrhovni sud u osporenoj odluci zauzeo potpuno drugačiji pravni stav u vezi sa primjenom odredaba Zakona o udruženom radu na situaciju kada se tužbenim zahtjevom preduzeća-pravnog lica traži utvrđivanje stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretnini u društvenom vlasništvu, u odnosu na svoj stav izražen o istom pitanju u svojoj ranijoj presudi, pri čemu nije ponudio nikakve razloge za promjenu tog pravnog stava, čime je narušen princip pravne sigurnosti, a što je kao posljedicu imalo nezakonito miješanje u apelanticino pravo na imovinu.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman