Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4030/14 (P. P.)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratni zločin
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4030/14

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4030/14, rješavajući apelaciju Predraga Prošića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Predraga Prošića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 008161 14 Krž 3 od 27. marta 2014. godine i S1 1 K 008161 12 Kri od 12. juna 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Predrag Prošić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banja Luke, podnio je 3. septembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 008161 14 Krž 3 od 27. marta 2014. godine i S1 1 K 008161 12 Kri od 12. juna 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH (u daljem tekstu: Tužilaštvu) zatraženo je 21. oktobra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 3. novembra 2014. godine, a Tužilaštvo 29. oktobra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 008161 12 Krl od 28. juna 2012. godine apelant je proglašen krivim zato što je radnjama opisanim u tački I izreke presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), pa ga je sud na osnovu navedenog zakonskog propisa, te primjenom odredbi čl. 38, 41, 42 stav 2 i člana 43 stav 1 tačka 1 KZ SFRJ, osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Na osnovu člana 50 st. 1 i 2 KZ SFRJ, vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 29. novembra 2011 . godine do 12. juna 2013. godine uračunato je u izrečenu kaznu zatvora. Apelant je u skladu sa članom 188 stav 4 ZKP BiH oslobođen naknade troškova postupka, tako da isti padaju na teret budžetskih sredstava suda. Na osnovu člana 198 stav 2 ZKP BiH oštećeni su sa eventualnim imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.

6. Istom presudom (tačka II izreke presude) apelant je na osnovu člana 284 stav 1 tačka

c) ZKP BiH oslobađen od optužbe da je radnjama opisanim u tački II izreke presude počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 29 i 180 stav 1 KZ BIH. Odlučeno je da troškovi krivičnog postupka u oslobađajućem dijelu presude, u skladu sa odredbom člana 181 stav 1 ZKP BiH padaju na teret budžetskih sredstava. Na osnovu člana 198 stav 3 ZKP BiH oštećeni su sa imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na parnicu.

7. U obrazloženju presude Sud BiH je prvenstveno ukazao da je Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine 8. aprila 1992. godine donijelo Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti («Službeni list RBiH» broj 1/92), te da je kao opšte prihvaćenu činjenicu prihvatio da je na području cijele BiH u kritičnom periodu postojao oružani sukob između Armije BiH i oružanih snaga Vojske RS, odnosno da je u kritičnom periodu, na području općine Sanski Most, naselja Muhići, Mahala i Otoka u periodu od aprila do 31. decembra 1992. godine, takođe bilo oružanih sukoba, a što je potvrđeno iskazima svjedoka optužbe i svjedoka obrane, te materijalnim dokazima. Nadalje, Sud BiH je naveo da je tokom postupka na osnovu provedenih dokaza van razumne sumnje utvrđeno da je apelant u vrijeme i na način opisan u tački I izreke presude, zajedno sa drugim vojnicima, vršio pretres porodičnih kuća u naselju Mahala, Muhići i Otoka, općina Sanski Most, iz kojih je nezakonito istjerivao zatečene civile, djecu, žene i muškarce, prisiljavajući ih pod prijetnjom vatrenim oružjem da se moraju kretati prema mjestu Dašići koje je bilo određeno kao sabirno mjesto gdje su zadržani cij eli dan, a zatim odvedeni u centar grada i zatvoreni u prostorije osnovne škole „Narodni front” i „Sportske dvorane“, a koje prostorije su potom pretvorene u zatočeničke centre. Utvrđeno je da su među protjeranim i zatočenim civilima bili S.T. i R. V. sa porodicama, te S.T., S. T. i H. T. Takođe, je nesporno utvrđeno da je apelant bio angažovan u vojsci RS i da je u vrijeme opisano u izreci presude bio pripadnik 6 sanske brigade.

8. Sud BiH je nadalje naveo da je činjenično stanje u odnosu na radnje izvršenja osuđujućeg djela izreke presude (događaji koji su prethodili istjerivanju i sprovođenju zatečenih civila prema sabirnom mjestu u Dašićima, a potom u prostorije osnovne škole i sportske dvorane), utvrdio na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, između ostalih S. T., R.V, D. T., H.T. i Dž.K., kao oštećenih krivičnim djelom, koji su svojim iskazima opisali na koji način je apelant učestvovao u navedenim odvođenjima odnosno sprovođenju civila prema sabirnim mjestima u Dašićima, osnovnoj školi „Narodni front” i „Sportskoj dvorani“. Naime, cijeneći njihove iskaze kako pojedinačno, tako i u vezi sa iskazima drugih svjedoka, Sud BiH je zaključio da je nesumnjivo dokazano da je apelant kao saizvršilac poduzimao radnje protivzakonitog zatvaranja, koje radnje predstavljaju nečovječno postupanje prema zaštićenoj skupini lica, civilima zabranjeno članom 3 Ženeveske konvencije, čime je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Utvrđujući pitanje vinosti apelanta Sud BiH je zaključio da je apelant krivičnopravne radnje pobliže opisane u tački I izreke osuđujućeg dijela presude počinio sa direktnim umišljajem jer su po mišljenju suda, radnje koje je apelant poduzimao bile rezultat njegove svjesti i volje.

9. Odluku o krivičnopravnoj sankciji, oslobađajućem dijelu presude, te troškovima krivičnog postupka i imovinsko pravnim zahtjevim, Sud BiH je obrazložio na stranama od 55 do 67 presude.

10. Odlučujući o žalbama apelanta i Tužilaštva podnesenim protiv prvostepene presude, Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je, nakon održane sjednice vijeća donijelo presudu broj S1 1 K 008161 14 Krž 3 od 27. marta 2014. godine kojom je žalbe odbilo kao neosnovane i potvrdilo prvostepenu presudu. U obrazloženju presude u odnosu na žalbene navode apelantove odbrane „da u inkriminisano vrijeme (krajem maja 1992 godine) nije bilo proglašeno ratno stanje, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude, zaključak u pogledu postojanja ratnog stanja na teritoriji BiH u inkriminisano vrijeme zasnovao na izvedenim dokazima, odnosno iskazima saslušanih svjedoka i materijalnim dokazima koji su jasno prezentirani i cjenjeni u sadržaju odjeljka B prvostepene presude (strana od 25 do 34 presude), a na osnovu kojih je nesporno utvrđeno da je u inkriminisano vrijeme u Bosni i Hercegovini pa i na teritoriji „Autonomne Regije Krajina“ i područja općine Sanski Most, naselja Mahala, Muhići i Otoka postojao oružani sukob. Stoga, Apelaciono vijeće je zaključilo da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud proizvoljno utvrdio postojanje oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini u vrijeme počinjenog predmetnog djela.

11. Apelaciono vijeće je nadalje, cijeneći da su činjenična utvrđenja zasnovana na dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom koji su ocijenjeni na način kako to propisuje odredba člana 281 stav 2 ZKP BiH, zaključilo da je činjenično utvrđenje, suprotno žalbenim prigovorima apelantove odbrane, potpuno i pravilno utvrđeno, a na osnovu kojeg je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Naime, Apelaciono vijeće smatra da je, u odnosu na radnje koje su opisane u osuđujućem dijelu pobijane presude, ispravan zaključak prvostepenog suda da je apelant kao pripadnik Vojske Republike Srpske poduzimao radnje protivzakonitog zatvaranja civilnog stanovništva općine Sanski Most, koje pritom nije bilo vojno angažovano i naoružano. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je ukazalo da iz provedenih dokaza, suprotno žalbenim prigovorima apelantove odbrane, proizlazi da je apelant kao pripadnik Vojske Republike Srpske na način opisan u izreci presude, zajedno sa drugim vojnicima, vršio pretres kuća u naselju Mahala, Muhići i Otoke, nezakonito istjerivao zatečene civile iz njihovih kuća, prisiljavajući ih pod prijetnjom vatrenim oružjem da se moraju kretati prema mjestima koja su bila određena kao sabirna mjesta i to Dašići i Osnovna škola „Narodni front“ i „Sportsku dvoranu”. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je ukazalo da iz sadržaja prvostepene presude proizlazi da su svjedoci S. T., R.V, D. T., H.T. i Dž.K., kao oštećeni krivičnim djelom, u svojim iskazima upravo opisali na koji način je apelant učestvovao u odvođenjima civila na sabirno mjesto u Dašićima, odakle su nakon toga kamionima odvezeni u Osnovnu školu „Narodni Front“ ili „Sportsku dvoranu“, a neki od civila su prebačeni i na Manjaču.

12. Apelaciono vijeće je, suprotno žalbenim tvrdnjama apelantove odbrane zaključilo da opisane radnje nisu predstavljale smještanje i zbrinjavanje civilnog stanovništva jer iz provedenih dokaza (iskaza saslušanih svjedoka) proizlazi da je tim radnjama „na grub način oduzimana fizička sloboda civila. Stoga, imajući u vidu izvedene dokaze, koji su na detaljan način analizirani i cijenjeni od strane prvostepenog suda, Apelaciono vijeće je zaključilo da je činjenično stanje pravilno utvrđeno u odnosu na krivičnopravnu odgovornost apelanta za počinjeno krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZ SFRJ, u vezi sa članom 22 istog Zakona, a kako je po mišljnju Apelacionog vijeća pravilno ocijenio i prvostepenisud, te na isto pravilno primjenienio materijalno pravo.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su osporene presude zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, apelant je istakao da u obrazloženju osporenih presuda nisu dati valjani razlozi u pogledu postojanja oružanog sukoba, navodeći u tom smislu da je „evidentno da u sporno vrijeme (kraj maja 1992) nije bilo proglašeno ratno stanje na teritoriji BiH“. Apelant nadalje navodi da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj ocijeni izvedenih dokaza jer smatra da „nije dokazano da je iz kuća nezakonito istjerivao civile, a posebno nije dokazano da je učestvovao u zatvaranju civila“. Stoga smatra da nije dokazano da je apelant postupao s umišljajem u vezi s izvršenjem krivičnopravnih radnji koje su mu u osuđujućem dijelu osporenih presuda stavljene na teret jer „nije znao niti je mogao znati da će civili kasnije biti preveženi u sportsku dvoranu i osnovnu školu, te da će nakon toga biti izloženi tjelesnim i duševnim patnjama“. U tom smislu navodi da za umišljaj moraju da postoje čvrsti dokazi koji po mišljenju apelanta u konkretnom slučaju nedostaju s obzirom da je u toku postupka „utvrđeno da na strani osuđenog (apelanta) nije bilo nikakvog motiva za izvršenje ovako teškog krivičnog djela“. Zbog svega navedenog apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i predlaže da Ustavni sud ukine presudu Apelaciono vijeća od 27. marta 2014. godine te predmet vrati Sudu BiH na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

14. Sud BiH je naveo da se u apelaciji ne navode novi argumenti ili dokazi koji već nisu bili isticani u žalbi protiv prvostepene presude i cijenjeni od strane Apelacijsog vijeća. U vezi s tim Sud BiH je istakao da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno učešće apelanta sa drugim vojnicima pripadnicima 6. Sanske brigade u nezakonitim radnjama istjerivanja civila iz njihovih kuća, prisiljavajući ih pod prijetnjom vatrenog oružja da se kreću prema mjestima koja su određena kao sabirna mjesta, te da je dokazano da je apelant predmetne radnje počinio sa direktnim umišljajem budući da tokom postupka nije dokazao da je poduzimao radnje ili aktivnosti koje bi značule suprostavljanje i neslaganje sa takvom postupanjem prema civilima. Stoga, Sud BiH smatra da su osporene presude pravilne i zakonite, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Tužilaštvo je navelo da apelant u apelaciji ponavlja činjenice i okolnosti koje su bile predmet razmatranja u žalbenom postupku pred Apelacionim vijećem, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

16. U Krivičnom zakonu SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, Zakon o primjeni Krivičnog zakona R BiH i Krivičnog zakona SFRJ koji je preuzet kao republički zakon za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja „Službeni list R BiH“ br. 6/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Saučesništvo u krivičnom djelu Saizvršilaštvo Član 22 Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo. Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142 stav (1) (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi, […], primjenjivanje mera zastrašivanja i terora, […], pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvaja u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama […] ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

17. U Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, relevantne odredbe glase:

Član 3 stav 1 tač. a) i c) U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:

1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišavanja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu. S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:

(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;

(c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci;

Član 13 Odredbe ovog dijela odnose se na cjelokupno stanovništvo zemalja u sukobu, bez ikakve nepovoljne diskriminacije, naročito s obzirom na rasu, narodnost, vjeru ili politička uvjerenja, i svrha im je da ublaže patnje koje sobom donosi rat. Član 147 Teške povrede koje se imaju u vidu u prethodnom članu jesu povrede koje obuhvaćaju jedno od slijedećih djela, ako su ona izvršena protiv lica ili dobara koje štiti Konvencija: (…) mučenje ili nečovječno postupanje, (…) protivzakonita zatvaranja (…), uništavanje i prisvajanje imovine koje nije opravdano vojnim potrebama i koje se vrši u velikom obimu na nedopušten i samovoljan način.

18. U Zakonu o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09), relevantne odredbe glase:

Član 15 Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 281 Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presud Suda BiH broj S1 1 K 008161 14 Krž 3 od 27. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 3. septembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

26. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela zločina protiv civilnog stanovništva, pa je član 6 Evropske konvencije svakako primjenjiv. Stoga, Ustavni sud će preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

27. Ustavni sud zapaža da se apelantovi ključni prigovori odnose na ocjenu dokaza odnosno utvrđeno činjenično stanje za koje apelant smatra da je utvđeno proizvoljno, pri čemu osporava i relevantnost provedenih dokaza.

28. U vezi s ovim apelantovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, apelacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se apelacijom postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

30. Ustavni sud nadalje podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne čini da je očigledno proizvoljna. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

31. Ustavni sud u vezi sa ocjenom dokaza takođe podsjeća da redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. Prema stanovištu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je osobi u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, između ostalih, Sevinç i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90. od 10. marta 2009. godine). U ovom kontekstu, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su dokazi u korist i protiv osobe u pitanju prezentirani na način da osiguraju pravičan postupak (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Barım protiv Turske (dec.), aplikacija broj 34536/97 od 12. januara 1999. godine).

32. U kontekstu navedenih stavova, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH na osnovu velikog broja provedenih dokaza, prvenstveno iskaza svjedoka (pojedini svjedoci su i sami oštećeni krivičnim djelom), iz naselja Muhići, Mahala i Otoka gdje su krivičnopravne radnje i počinjene krajem maja 1992. godine, apelanta u to vrijeme pripadnika 6 Sanske brigade, proglasio krivim da je radnjama, koje su detaljno opisane u tački 1 osuđujućeg dijela izreke presude, u saizvršilaštvu sa drugim licima, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZ SFRJ za što mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, pri čemu je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu, na osnovu čega je zaključeno da je apelant počinio krivično djelo iz tačke 1 osuđujućeg dijela izreke presude, a takav stav je u cijelosti prihvatilo i Apelaciono vijeće. Ustavni sud takođe zapaža da je Apelaciono vijeće u žalbenom postupku razmatralo identične apelantove žalbene navode koje apelant ponavlja u apelaciji, te da je, shodno žalbenim prigovorima (postojanje oružanog sukoba, saizvršilačke djelatnosti, da poduzete radnje nisu rezultat apelantove svjesti i volje, utvrđeno činjenično stanje) izvršilo dodatnu analizu izvedenih dokaza baveći se posebno iskazima pojedinih svjedoka oštećenih krivičnim djelom i drugih svjedoka, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, za što je Apelaciono vijeće, suprotno tvrdnjama apelanta, takođe dalo jasno i argumentirano obrazloženje. Dakle, cijeneći osporene presude Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost Suda BiH u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja, na čemu apelant suštinski ukazuje i u apelaciji, pa Ustavni sud smatra da su svi prigovori usmjereni u tom pravcu neosnovani.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH za svoje stavove dao jasna, precizna i argumentovana obrazloženja koja se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne čine da su proizvoljna u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao, pri čemu apelant u apelaciji, osim svojih tvrdnji, ne nudi relevantne dokaze kojima bi dokazao suprotno. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

34. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3 (e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Sud BiH za svoju odluku dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje, kako u pogledu izvedenih dokaza tako i u pogledu njihove pravne valjanosti kao i njihove međusobne povezanosti, te na osnovu provedenih dokaza utvrdio činjenično stanje i krivičnopravnu odgovornost apelanta, a apelant, osim svojih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi se relevantno suprotstavio stavu Suda BiH o postojanju apelantove odgovornosti zbog spornih događaja.

36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4030/14 (P. P.) | Sudska praksa | Aktio