Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2551/15 (M. L.,M.A.,BHPLAY d.o.o. Visoko,M. A.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2551/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016 godine, u predmetu broj AP-2551/15, rješavajući apelacije Milana Latinčića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Milan Latinčić protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 201944 15 Pžp od 14. aprila 2015. godine;
M.A. protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 172463 16 Pžp od 14. jula 2016. godine;
BHPLAY d.o.o. Visoko protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Zenici br. 43 0 Pr 133061 16 Pžp od 3. oktobra 2016. godine, 43 0 Pr 132138 16 Pžp od 4. oktobra 2016. godine i 43 0 Pr 133066 16 Pžp od 10. oktobra 2016. godine;
Mahir Avdanović protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Pr 006247 16 Pžp od 4. oktobra 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2551/15
1. Milan Latinčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dejan Miletić advokat iz Banjaluke, podnio je 22. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 201944 15 Pžp od 14. aprila 2015. godine. U predmetnom prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, prekršajni nalog od 20. oktobra 2014. godine izdat od strane UIO RC Banjaluka na ime apelanta kao odgovornog lica u ZZ“Potkozarje“ u stečaju zbog prekršaja iz člana 39. Zakona o porezu na dodatu vrijednost postao je 2. februara 2015. godine konačan i izvršan (apelantu izrečena novčana kazna od 300 KM). U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je istakao da je apelant bez opravdanog razloga propustio da se pojavi na usmenom pretresu, te da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantov punomoćnik, koji je pristupio usmenom pretresu, nije tokom prvostepenog i žalbenog postupka učinio vjerovatnom činjenicu (da se apelant zbog porodičnih razloga nalazi u inostranstvu) kojom je pravdao izostanak apelanta sa pretresa. Okružni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je primjenom odredbe člana 44. Zakona o prekršajima RS donio rješenje kojim je zaključio da je prekršajni nalog od 20. oktobra 2014. godine postao 2. februara 2015. godine konačan i izvršan zbog propuštanja uredno pozvanih okrivljenih da pristupe na usmeni pretres. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 67. Zakona o prekršajima RS.
2. AP-3752/16
2. M.A. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, podnijela je 14. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Pr 172463 16 Pžp od 14. jula 2016. godine. U predmetnom prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelantica je proglašena odgovornom za prekršaj iz člana 23. Zakona o zaštiti potrošača u BiH, učinjen na način pobliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja, pa joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM, te je obavezana da naknadi troškove prekršajnog postupka u novčanom iznosu od 50,00 KM. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je istakao da je apelantica na usmenom pretresu održanom 11. februara 2016. godine, nakon što je upoznata sa sadržajem prekršajnog naloga, prihvatila odgovornost za prekršaj koji joj je stavljen na teret, te da je ovako sačinjen zapisnik o usmenom pretresu apelantica uredno i bez primjedbi potpisala. Kantonalni sud je istakao da se u slučaju prihvatanja odgovornosti za prekršaj činjenično i pravno opisan u prekršajnom nalogu ili pak u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, žalba može izjaviti samo u pogledu odluke o sankciji, pa se u konkretnom slučaju žalbeni navodi apelantice koji se ne odnose na izrečenu sankciju ne mogu ni razmatrati. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 90. Zakona o prekršajima FBiH.
3. AP-4154/16
3. BHPLAY d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Maida Grizović advokatica iz Zenice, podnio je 31. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Zenici br. 43 0 Pr 133061 16 Pžp od 3. oktobra 2016. godine, 43 0 Pr 132138 16 Pžp od 4. oktobra 2016. godine i 43 0 Pr 133066 16 Pžp od 10. oktobra 2016. godine. U predmetnim prekršajnim postupcima, osporenim odlukama Kantonalnog suda preinačena su prvostepena rješenja na način što su apelantu, zbog učinjenih prekršaja iz člana 12. Zakona o jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa FBiH, umjesto izrečenih kazni u iznosu od po 1.500,00 KM izrečene novčane kazne u iznosu od po 50.000,00 KM. Kantonalni sud je istakao da je u konkretnim slučajevima utvrđeno da je apelant na uplatnim mjestima u Brezi, Visokom i Zenici upošljavao neprijavljene zaposlenice (A.O., A.S. i A.K.) za koje nisu podnesene prijave osiguranja, a što je apelant i priznao pred prvostepenim sudom. Kantonalni sud je naveo da je prilikom odmjeravanja vrste i visine sankcije imao u vidu sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća, pri čemu je cijenio samu težinu i vrstu počinjenog prekršaja koji za posljedicu može imati ili ima neostvarivanje prava zaposlenika, što se smatra težim prekršajem iz ove oblasti, kao i raniju kažnjivost apelanta, dok je od olakšavajućih okolnosti uzeo u obzir da je apelant priznao odgovornost. Dalje, navedeno je da će se ovako izrečenim kaznama djelovati na okrivljenog-apelanta u smislu da će se ubuduće suzdržavati od činjenja prekršaja. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivima osporenih odluka primjenom odredbe člana 91. stav 2. Zakona o prekršajima FBiH.
4. AP-4158/16
4. Mahir Avdanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, podnio je 31. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Pr 006247 16 Pžp od 4. oktobra 2016. godine. U predmetnom prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 17. stav 5. Zakona o šumama, učinjen na način pobliže opisan u dispozitivu rješenja, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM, te je obavezan da naknadi troškove prekršajnog postupka u novčanom iznosu od 20,00 KM. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud navodi da je pravilnim tumačenjem odluke Ustavnog suda FBIH broj U-46/13 od 13. maja 2014. godine zaključio da se Zakon o šumama („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ broj 8/13 i 1/15) u konkretnom predmetu mogao primjenjivati, jer je prekršaj od strane okrivljenog lica počinjen (18. augusta 2015. godine) u periodu kada je važio Zakon o šumama na nivou Zeničko-dobojskog kantona što je potvrđeno Odlukom Ustavnog suda FBIH broj U-9/15 od 18. maja 2016. godine kojom je utvrđeno da je navedeni Zakon o šumama u skladu sa Ustavom FBiH. Naime, uvidom u Prijavu za šumsku štetu broj 15/15 od 21. augusta 2015. godine, koja je kao materijalni dokaz predložena od strane ovlaštenog organa i izvedena na usmenom pretresu, utvrđeno je da je apelant počinio navedeni prekršaj u vrijeme i na način opisan u izreci rješenja zbog čega je Kantonalni sud preinačio prvostepeno rješenje i oglasio ga odgovornim za počinjeni prekršaj. Što se tiče odluke o sankciji, Kantonalni sud je prilikom odabira vrste i visine prekršajne sankcije zaključio da će se svrha kažnjavanja postići izricanjem novčane kazne u najnižem iznosu unutar zakonom propisanog raspona novčane kazne (200,00 do 1.500,00 KM) u skladu sa odredbom čl. 21. i 22. st. 1. i 3. Zakona o prekršajima FBIH u vezi sa članom 62. stav 1. tačka g) Zakona o šumama. Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2551/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
6. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (zabrana zloupotrebe prava), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman