Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2355/16 (Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Ratna šteta
  • Izvršni postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2355/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2355/16, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 155039 15 Gž 2 od 24. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 6. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 155039 15 Gž 2 od 24. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje, kojim je odbijen apelantov prigovor i predmetno rješenje o izvršenju održano na snazi u cijelosti.

2. Kantonalni sud navodi, pored ostalog, da prema stanju spisa, prvostepeni sud je, cijeneći neosnovanim prigovor zastare potraživanja istaknut od strane apelanta, prigovor odbio, primjenom odredbe člana 49., a u vezi sa članom 47. Zakona o izvršnom postupku F BiH. Dalje se navodi, da je prvostepeni sud utvrdio da je prijedlog za izvršenje podnesen od strane tražioca izvršenja (S. K.), dana 26. jula 2010. godine, a rješenje o izvršenju doneseno dana 29. oktobra 2010. godine, na osnovu izvršne isprave, presude Općinskog suda I Sarajevo, 23. decembra 1996. godine, pravosnažne od 25. juna 1998. godine i izvršne 11. jula 1998. godine. Kantonalni sud ističe, da je prvostepeni sud, cijeneći odredbu član 1. Zakona o privremenoj obustavi od izvršenja potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, kojom je propisano da se privremeno obustavljaju od izvršenja potraživanja pravnih i fizičkih lica prema F BiH nastale za potrebe odbrane u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, stav 2. istog člana, kojim je propisano da izvršenje potraživanja počinje teči istekom roka od tri godine od dana donošenja ovog zakona, ukoliko se ne postigne poravnanje između stranaka, stav 3. istog člana, kojim je propisano da rokovi zastare prema vjerovniku, za vrijeme trajanja obustave, prestaju teći, te odredbu člana 2. istog zakona, u kojem su navedeni propisi na osnovu kojih su potraživanja nastala, a koja se obustavljaju od izvršenja, između ostalih i Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). dalje se navodi, da je Rješenje kojim je utvrđeno potraživanje tražioca izvršenja postalo pravosnažno sa danom 25. junom 1998. godine, od kada je počeo teći rok zastare iz člana 379. ZOO-a od deset godina, koji je prekinuo Zakon o privremenoj obustavi od izvršenja potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti na period od tri godine, prvostepeni sud zaključuje da je rok za podnošenje prijedloga za izvršenje isticao dana 25. juna 2011. godine. Kako je tražioc izvršenja prijedlog za izvršenje, podnio sudu, dana 27. juna 2010. godine, to istaknuti prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

3. Apelantica se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2355/16 (Federacija Bosne i Hercegovine… | Sudska praksa | Aktio