Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-849/15 (B. K.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Doživotno izdržavanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-849/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-849/15, rješavajući apelaciju Bogdana Kreće, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bogdan Kreća, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 76 0 P 009292 13 Gž 2 od 1. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bogdan Kreća (u daljnjem tekstu: apelant), iz Novog Grada, kojeg zastupa Snježana Knežević, advokatica iz Novog Grada, podnio je 20. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 009292 13 Gž 2 od 1. decembra 2014. godine. Apelant je podneskom, od 4. maja 2015. godine, dostavio Ustavnom sud i rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 009292 15 Rev od 24. marta 2015. godine, kojim je odbačena apelantova revizija podnesena protiv osporene odluke Okružnog suda, tako da Ustavni sud konstatuje da je navedena odluka Okružnog suda konačna odluka u ovoj pravnoj stvari.
2. Ustavni sud je, na prijedlog potpredsjednika Ustavnog suda Zlatka M. Kneževića, donio odluku o njegovom izuzimanju iz rada i odlučivanja o apelaciji iz razloga propisanih članom 90. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
3. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između tužene (B. T.), kao davaoca izdržavanja i ostaviteljice Z. K., kao primaoca izdržavanja.
4. Okružni sud, pored ostalog, navodi da je nesporno da je 7. aprila 2008. godine zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju između tužene, kao davaoca izdržavanja i Z. K. - majke parničnih stranaka (tužene i apelanta), kao primaoca izdržavanja koji je ovjeren kod Osnovnog suda u Novom Gradu, 14. aprila 2008.godine i da su predmet tog ugovora bile nekretnine (bliže opisane u izreci prvostepene odluke) i sve pokretne stvari, novčana sredstva i hartije od vrijednosti koje se zateknu u vlasništvu i posjedu u času smrti Z. K.. Dalje se navodi, da je na temelju izvedenih dokaza prvostepeni sud utvrdio da se u vrijeme ovjere spornog ugovora nije moglo posumnjati u mentalnu sposobnost Z. K., da iz nalaza dr. M. M. psihijatra od 3. aprila 2008. godine proizlazi da je Z. K. aktuelno svjesna, orijentirana, da ne prezentuje niti formalno niti sadržajno poremećaje mišljenja, ne prezentuje obmane čula, pažnju dobro usmjerava i održava, afekat je adekvatan, da iz nalaza i mišljenja vještaka G. B. neuropsihijatra, dopune nalaza tog vještaka i njegovog iskaza proizlazi da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora sposobnost Z. K. da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena, da iz iskaza svjedoka proizlazi da je Z. K. imala određene promjene u ponašanju te je polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud zaključio da apelant nije dokazao da Z. K. u vrijeme zaključenja spornog ugovora nije bila poslovno sposobna, niti je dokazao da je isti zaključen u smislu odredaba 141. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Okružni sud, također, navodi da je tačno da je Z. K. u vrijeme zaključenja spornog ugovora bila bolesna, nepokretna i upućena na tuđu njegu i pomoć, da to samo za sebe, starost i slabo zdravstveno stanje izdržavanog (što je inače u životu uobičajen i gotovo redovan motiv iz kojeg se primalac izdržavanja uopšte i odlučuje na zaključenje ove vrste ugovora, jer mu je u takvoj situaciji upravo i potrebna tuđa njega i pomoć), nije razlog iz kojeg bi se po prirodi stvari moglo zaključiti da je drugi saugovarač pristupio sklapanju ugovora iz motiva koji su protivni moralu. Također se navodi, da je sporni ugovor sačinjen sa ciljem da pokojna Z. K. sebi obezbijedi izdržavanje na način kako je u samom ugovoru određeno, a tako ugovaranje nije suprotno članu 120. Zakona o nasljeđivanju. Nadalje, tužena je ispunjavala obaveze izdržavanja iz ugovora od zaključenja (14. aprila 2008. godine) do smrti Z. K. (20. marta 2011. godine) pa je ostvaren i cilj ugovora zbog kojeg je zaključen. Dakle, po ocjeni Okružnog suda, sporni ugovor nije ništav u smislu odredbe člana 51. i 52. ZOO, kako apelantova žalba smatra. Okružni sud ističe, da predmetni ugovor nije ništav ni u smislu člana 53. ZOO, jer apelant nije dokazao da je sporni ugovor zaključen u cilju izigravanja nasljednog prava apelanta, te da sporni ugovor nije ništav ni u smislu odredbe člana 141. ZOO, jer apelant nije dokazao da su se ostvarili uslovi za njegovu ništavost iz te odredbe zakona, apelant se u prvostepenom postupku samo ograničio na dokazivanje poslovne sposobnosti Z. K. u vrijeme zaključenja spornog ugovora.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman