Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2971/14 (M. K.)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pasivna legitimacija
  • Dokazni postupak
  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2971/14

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2971/14, rješavajući apelaciju Momira Krajišnika, na osnovu člana VI/3(b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Momira Krajišnika podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 019884 13 Rev od 8. aprila 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 019884 12 Gž od 19. marta 2013. godine i Presude Opštinskog suda u Visokom broj 41 0 P 019884 05 P od 16. januara 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Momir Krajišnik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 019884 13 Rev od 8. aprila 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 019884 12 Gž od 19. marta 2013. godine i Presude Opštinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 41 0 P 019884 05 P od 16. januara 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda, Federacije Bosne i Hercegovine koju zastupa Pravobranilaštvo FBIH (u daljnjem tekstu: prvotužena), Zeničko-dobojskog kantona kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo u Zenici (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Opštine Visoko koju zastupa Opštinsko pravobranilaštvo Visoko (u daljnjem tekstu: trećetužena) zatraženo je od 27. do 29. septembra 2016. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili 30. septembra 2016. godine, prvotužena 29. septembra 2016. godine, trećetužena 3. oktobra 2016. godine, a Opštinski sud 16. novembra 2016. godine. Drugotuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Opštinskog suda broj 41 0 P 019884 05 P od 16. januara 2012. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu za imovinu koja je uništena u periodu od 1996. do 2000. godine solidarno plate iznos od 138.515,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju navedene presude Opštinski sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnog stanja proizlazi da je apelant vlasnik spornih nepokretnosti u Visokom; da je u martu 1996. godine napustio svoju kuću koja je u trenutku napuštanja bila čitava; da je prilikom njegove prve posjete tokom 1998. godine primijetio da je kuća čitava, a nakon dvije godine da je devastirana; da opštinski organi nisu donijeli rješenje da je navedena nepokretnost proglašena napuštenom i stavljena pod upravu opštine; da je apelant podnio zahtjev za povrat nepokretnosti 11. decembra 2000. godine i da su mu nepokretnosti vraćene u posjed 15. decembra 2000. godine, te da procijenjena šteta na nepokretnostima iznosi 138.515,50 KM. Odlučujući o apelantovom prijedlogu da se dokazni postupak dopuni uvidom u fotografije i saslušanjem svjedoka M. K., Opštinski sud je na osnovu navoda iznesenih u toku postupka, te podneska od 2. novembra 2011. godine i pisma M. K. zaključio da je apelant za ove dokaze znao i prije održavanja pripremnog ročišta, te ih je mogao predložiti bez obzira što navodno nije znao adresu predloženog svjedoka. Polazeći od naprijed navedenog, Opštinski sud je zaključio da tuženi nisu odgovorni za štetu koja je pričinjena na apelantovim stambenim objektima. S tim u vezi Opštinski sud je prvenstveno naveo da je članom 17d) Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nepokretnostima („Službene novine FBiH“ broj 11/98), regulisano da opština odgovara za štetu na privremeno napuštenim nepokretnostima koje su stavljene pod njenu upravu, a da apelant nije dokazao da su njegove nepokretnosti proglašene napuštenim i da su stavljene pod upravu trećetužene, a da je predočenim Rješenjem CRPC-a broj 06/5-31-4-363/00 od 15. decembra 2000. godine samo potvrđeno da su predmetne nepokretnosti njegova svojina i da mu s vraćaju u posjed. Imajući u vidu da apelantove nepokretnosti nisu proglašene napuštenim i stavljene pod upravu trećetužene, Opštinski sud je zaključio da trećetužena nije pasivno legitimisana, tj. odgovorna za štetu pričinjenu na apelantovim nepokretnostima. Opštinski sud je dalje naveo da ni drugotuženi nije odgovoran za pričinjenu štetu, navodeći da je prema članu 18 tačka b) Ustava Zeničko-dobojskog kantona, kanton nadležan za uspostavljanje i nadziranje policijskih snaga, a tu nadležnost ostvaruje preko Ministarstva unutrašnjih poslova, u skladu sa članom 5 Zakona o kantonalnim ministarstvima i drugim tijelima uprave, a članom 2 Zakona o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona nadležnost policije je, između ostalog, učestvovanje u zaštiti života i lične bezbjednosti i imovine građana. S tim u vezi, Opštinski sud je naveo da niti jednim pozitivnim propisom policija ni drugi organi kantona nisu obavezani da organizuju čuvanje imovine koju su njeni vlasnici potpuno napustili, kao što je to uradio apelant, koji je od februara 1996. godine do 2000. godine samo dva puta dolazio da obiđe svoju imovinu i pri tome nije ništa preduzeo u cilju njene zaštite i očuvanja. Najzad, Opštinski sud je istakao da nije našao ni osnov za odgovornost prvotužene, ukazujući da je apelant iznio paušalne tvrdnje da organi prvotužene nisu ništa preduzeli da zaštite njegovu imovinu. S tim u vezi Opštinski sud je istakao da ne nalazi nijednu zakonsku odredbu iz koje proizlazi da su organi prvotužene bili obavezni organizovati danonoćno čuvanje apelantove imovine, a da to ne proizlazi ni iz Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH, prema kojem je nadležnost prvotužene iz ove oblasti međukantonalni kriminal, terorizam, droga, organizovani kriminal i drugo, ali ne i čuvanje sveukupne napuštene imovine. Imajući u vidu da se vještak građevinske struke nije mogao izjasniti o uzrocima nastanka štete, a apelant nije pružio drugi dokaz da je pričinjena šteta posljedica akata nasilja ili terora i javnih demonstracija, za koji bi, prema odredbi člana 180 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) bila odgovorna društveno-politička zajednica čiji su organi, prema važećim propisima, bili dužni da spriječe takvu štetu, te imajući u vidu da je Sud utvrdio da tuženi ni po kojem osnovu nisu odgovorni za pričinjenu štetu, apelant je odbijen s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno nadoknade pričinjenu štetu.

6. Nezadovoljan navedenom presudom apelant je izjavio žalbu koja je Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 019884 12 Gž od 19. marta 2013. godine odbijena i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, dajući pri tome jasne činjenične i pravne razloge koje kao pravilne prihvata i taj sud jer imaju uporište u pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Prema stanovištu Kantonalnog suda, odbijanjem tužbenog zahtjeva prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo pozivanjem na nedostatak pasivne legitimacije na strani tuženih za štetu koja je pričinjena na nepokretnostima tužioca. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da kod činjeničnog utvrđenja da apelantove nepokretnosti nisu proglašene privremeno napuštenim, niti su stavljene pod upravu trećetužene prema odredbama tada važećeg Zakona o privremeno napuštenim nepokretnostima u svojini građana („Službeni list RBiH br. 11/93 i 13/94), da trećetužena nije odgovorna za nastalu štetu, te da bi trećetužena za navedenu štetu odgovarala samo u slučaju da je njegove nepokretnosti proglasila privremeno napuštenim i stavila pod svoju upravu u smislu odredbe člana 17d) stav 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nepokretnostima u svojini građana. Kantonalni sud je ukazao da je navedeno stanovište zauzela i sudska praksa u više odluka, od kojih je neke naveo i prvostepeni sud. Prema ocjeni Kantonalnog suda, nepokretnosti koje nisu proglašene napuštenim, niti stavljene pod upravu opštine izjednačavaju se s nepokretnostima koje su stavljene pod upravu opštine samo u pogledu njihovog vraćanja vlasnicima koji su ih napustili prije 4. aprila 1998. godine, ali niti jednom odredbom zakona nije predviđeno da za štetu na nepokretnostima napuštenim zbog ratnih ili poratnih okolnosti odgovara opština. Kantonalni sud smatra da za štetu ne može odgovarati ni prvotužena u smislu odredbe člana 180 ZOO-a jer šteta nije nastupila usljed akata nasilja ili terora, a ni prilikom javnih demonstracija i manifestacija kada bi za štetu eventualno odgovarao drugotuženi u smislu iste zakonske odredbe, te odredbi člana III/4a Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, člana 2 Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH, člana 18 tačka b) Ustava Zeničko-dobojskog kantona. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je zaključio da Opštinski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Takođe, Kantonalni sud je zaključio da apelant neosnovano prigovara da ga je prvostepeni sud onemogućio u predlaganju i izvođenju dokaza uvidom u fotografije i saslušanjem svjedoka M. K. budući da je Opštinski sud naveo jasne razloge zbog čega ih nije prihvatio, a prema ocjeni Kantonalnog suda, apelantovo pozivanje na činjenicu da mu ranije nije bila poznata adresa svjedoka ne predstavlja smetnju da taj dokaz predloži u za to određenoj fazi postupka (član 77 ZPP-a) jer je Sud na prijedlog stranke mogao odlučiti na koji način će se pribaviti adresa svjedoka. Takođe, Kantonalni sud je zaključio da prvostepeni sud nije povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku kada apelantovom punomoćniku nije dostavio kopiju zapisnika sa uviđaja na licu mjesta jer ga na takvu radnju ne obavezuje nijedna odredba ZPP-a, stoga to nije uticalo na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 41 0 P 019884 13 Rev od 8. aprila 2014. godine apelantovu reviziju odbio. U obrazloženju navedene presude, Vrhovni sud je prvenstveno istakao da je suprotno apelantovim tvrdnjama drugostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 231 ZPP-a, nalazeći da je taj sud je ocijenio sve odlučne žalbene navode koje je apelant isticao u žalbi i ponavlja ih u reviziji, a koji se odnose na predlaganje novih dokaza, povreda prava na raspravljanje i principa kontradiktornosti i o tome se vrlo detaljno izjasnio u razlozima svoje odluke. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da nije osnovan ni apelantov prigovor da provedeni dokazi nisu cijenjeni na način propisan odredbom člana 8 ZPP-a i da odluka nije donijeta u skladu sa članom 191 stav 4 ZPP-a s obzirom da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi, izveo valjan pravni zaključak da su predloženi i izvedeni dokazi cijenjeni na način i u skladu sa odredbom člana 8 ZPP-a. Takođe, Vrhovni sud je zaključio da nije osnovan ni apelantov prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. U tom pogledu Vrhovni sud je naveo da trećetužena apelantove nepokretnosti nikada nije proglasila napuštenim prema odredbama tada važećeg Zakona o privremeno napuštenim nepokretnostima u svojini građana, niti ih je stavila pod svoju upravu, da su mu one u zakonom propisanom roku u smislu člana 12 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nepokretnostima u svojini građana vraćene u posjed, te da bi apelant eventualno imao pravo na naknadu štete po odredbama člana 17d) stav 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nepokretnostima u svojini građana da je trećetužena postupila u skladu sa odredbama čl. 7 i 9 Zakona o privremeno napuštenim nepokretnostima u svojini građana. Takođe, Vrhovni sud je u obrazloženju ukazao i da za štetu koja se u ovom sporu traži ne odgovara ni prvotužena kao društvenopolitička zajednica na osnovu člana 180 ZOO-a, kako to tvrdi apelant, jer do štete na apelantovoj imovini nije došlo, a on to i ne tvrdi, usljed akta nasilja ili terora, a ni prilikom javnih demonstracija ili manifestacija, kada bi po istoj odredbi ZOO-a za štetu eventualno mogao da odgovara i drugotuženi. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da apelant u reviziji ponavlja, kao i tokom postupka, da je do štete došlo od strane nepoznatih lica na način da je njegov objekt devastiran, opljačkan, pri čemu Vrhovni sud smatra da za štetu prouzrokovanu tim krivičnim djelima odgovaraju neposredni učinioci, a ne organi. S obzirom na sve izneseno, Vrhovni sud je zaključio da je prigovor pogrešne primjene materijalnog prava neosnovan.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, između ostalog, naveo da su redovni sudovi, odbijanjem prijedloga za izvođenje novih dokaza, te nedostavljanjem zapisnika sa uviđaja na licu mjesta, onemogućili apelanta da raspravlja u postupku. Takođe, apelant smatra da osporena presuda nema razloge o odlučnim činjenicama, pri čemu ukazuje da se redovni sudovi nisu izjasnili o vremenu nastanka štete na apelantovim nepokretnostima, te da su u potpunosti zanemarili da se u slučaju oštećenja apelantove imovine ne radi o izolovanom događaju, već o devastiranju čitavog sela, što proizlazi iz iskaza svjedoka, iz čega proizlazi da su organi tuženih, posebno policijski organi morali znati za nastupanje štete i bili su dužni zaštititi apelantovu imovinu i ta obaveza proizlazi iz Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, a posebno iz Aneksa VII. Apelant dalje navodi je pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno odredbe čl. 154 i 180 ZOO-a, te člana 17d) Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nepokretnostima, apelantu u datim okolnostima trebalo pružiti pravnu zaštitu i odrediti mu naknadu nematerijalne štete. Imajući u vidu navedeno apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama očigledno proizvoljno utvrdili činjenično stanje, zanemarujući novopredložene dokaze, te da su proizvoljno primijenili Zakon o obligacionim odnosima u pogledu naknade štete, čime su povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

b) Odgovori na apelaciju

9. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene odluke, te smatra da apelantu nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u svojoj apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

10. Kantonalni sud je istakao da iz navoda apelacije proizlazi da se u konkretnom slučaju apelant ne slaže sa stanovištima koje je Vrhovni sud izrazio u svojoj odluci i da se u slučaju različitih pravnih shvatanja ne može govoriti o povredi odredaba Evropske konvencije. Kantonalni sud je, takođe, naveo da je u toku postupka pred tim sudom apelantu omogućeno da zaštiti svoja prava i slobode, te smatra da je u konkretnom slučaju sud pravilno postupio i donio zakonitu odluku.

11. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u prvostepenom postupku proveo sve predložene dokaze, utvrdio činjenice bitne za rješavanje predmetne stvari i na isto pravilno primijenio materijalno pravo što je potvrđeno presudom Kantonalnog suda i Vrhovnog suda. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Prvotužena je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navela da smatra da odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, te predlaže da Ustavni sud odbije ili odbaci apelantovu apelaciju.

13. Trećetužena je u odgovoru na apelaciju istakla da je apelantu data mogućnost da iznese svoj tužbeni zahtjev pred redovnim sudovima i da tokom cijelog sudskog postupka dokazuje činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, te smatra da su odluke redovnih sudova pravilne i da njima nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu i pravo na pravično suđenje, zbog čega predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 155.

Šteta je nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 172. stav 1.

Pravno lice odgovora za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Član 180.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica uslijed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

(…)

15. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službene novine FBiH“, br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Danom stupanja na snagu ovog zakona na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine prestaje primjena Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službeni list R BiH“ br. 11/93 i 13/94) i propisa koji uređuju pitanja privremeno napuštenih nekretnina u vlasništvu građana u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 2. stav 2.

Nadležni organi iz stava 1. ovog člana rješavaju o pravima vlasnika da stupe u posjed njihovih nekretnina koje su proglašene privremeno, odnosno trajno napuštenim i pravima privremenih korisnika napuštenih nekretnina.

Član 3.

Nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu općine na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ostaju pod upravom općine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed u skladu sa odredbama ovog zakona.

Član 17. d. stav (3) (3) Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom, ili do trenutka kada je nekretnina ispražnjena i zapečaćena i obavijest dostavljena vlasniku u skladu sa odredbama ovog zakona i Zakona o upravnom postupku.

16. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 102.

(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

(2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

(3) Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju apelant ukazuje da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 41 0 P 019884 13 Rev od 8. aprila 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je osporenu presudu primio 28. aprila 2014. godine, a apelacija je dostavljena 26. juna 2014. godine, iz čega slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant smatra da je u predmetnom parničnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su ga redovni sudovi u konkretnom slučaju, odbijanjem prijedloga za izvođenjem novih dokaza, te nedostavljanjem zapisnika sa uviđaja na licu mjesta, onemogućili da raspravlja u postupku. Takođe, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno proizvoljnom primjenom materijalnog prava, odnosno odredbe čl. 154 i 180 ZOO-a, te člana 17d) Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nepokretnostima, navodeći da mu je u okolnostima konkretnog slučaja trebalo pružiti pravnu zaštitu i odrediti naknadu nematerijalne štete.

25. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova i organa uprave u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove i organe uprave u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova i organa uprave da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanje koje apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

27. U vezi sa apelantovim prigovorima da su redovni sudovi načinili povrede parničnog postupka tako što su odbili apelantov prijedlog da naknadno izvede dokaz uvidom u fotografije i saslušanjem svjedoka M. K., Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u vezi s tim utvrdili da je apelant za navedene dokaze znao i prije održavanja pripremnog ročišta, te da je njihovo izvođenje mogao da predloži bez obzira što navodno nije znao adresu svjedoka, pri čemu su istakli da nepoznavanje adrese svjedoka ne predstavlja smetnju da taj dokaz predloži u za to određenoj fazi postupka u smislu člana 77 ZPP-a jer je sud, na prijedlog stranke, mogao da odredi način na koji će se pribaviti adresa svjedoka. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 102 stav 2 propisano da stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Dovodeći navedene odredbe ZPP-a u vezu sa apelacionim navodima i obrazloženjem iz osporenih presuda Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni odredaba ZPP-a, pa slijedom toga smatra da su apelacioni navodi u ovom segmentu neosnovani. Takođe, razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na povredu parničnog postupka zbog toga što mu nije dostavljena fotokopija zapisnika sa uviđaja na licu mjesta, i Ustavni sud primjećuje da odredbama Zakona o parničnom postupku nije propisana obavezno dostavljanje zapisnika sa uviđaja na licu mjesta, zbog čega se, suprotno apelantovim navodima, u konkretnom slučaju nije ni moglo raditi o povredi odredaba parničnog postupka. Osim navedenog, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji navodi da je bio prisutan na navedenom uviđaju, a iz stanja u spisu proizlazi da je aktivno učestvovao tokom postupka i da ga je zastupao advokat koji je fotokopiju navedenog zapisnika mogao da pribavi tokom parničnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da nema naznaka da je konkretni parnični postupak sproveden uz povrede na koje apelant ukazuje, te da suprotno apelacionim navodima, apelant nije onemogućen da raspravlja u konkretnom postupku.

28. Takođe, Ustavni sud nalazi da su u obrazloženju osporenih odluka dati iscrpni razlozi i obrazloženja u pogledu primjene materijalnog prava, odnosno dati su jasni razlozi na osnovu čega su sva tri redovna suda saglasno zaključila da u konkretnom slučaju tuženi nisu pasivno legitimisani da bi odgovarali za štetu koja je počinjena na apelantovoj imovini u periodu od 1996. do 2000. godine. Razmatrajući apelantove navode koji se u tom pogledu navode, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da su redovni sudovi, pravilnim tumačenjem odredbe člana 180 Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisana odgovornost za naknadu štete društveno-političke zajednice čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe nastupanje štete, saglasno utvrdili da apelant tokom postupka uopšte nije dokazivao da je šteta na njegovoj imovini nastupila usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, što je u konkretnom slučaju bio uslov da bi mogla da postoji odgovornost prvotužene odnosno drugotuženog za nastalu štetu. U vezi s naprijed navedenim zaključkom redovnih sudova, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Takođe, razmatrajući apelantove navode kojima osporava zaključak redovnih sudova u pogledu nepostojanja pasivne legitimacije trećetužene, Ustavni sud ukazuje da je gotovo isto činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu u predmetu AP 323/12 od 15. aprila 2015. godine i u Odluci o dopustivosti broj AP 3672/08 od 12. oktobra 2011. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, u citiranim odlukama Ustavni sud je ukazao na stanovište usvojeno u Odluci broj AP 3364/08 od 9. marta 2011. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je, razmatrajući tu apelaciju, naročito istakao da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto nije udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu kada su utvrdili da apelant nije dokazao da je sporna nepokretnost proglašena napuštenom i stavljena pod upravu tužene u kojem slučaju bi on, u smislu člana 17d stav 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nepokretnostima, mogao potraživati štetu od tužene. Identično stanovište Ustavni sud je usvojio i u nizu predmeta koji su pokretali gotovo isto činjenično i pravno pitanje kao i u konkretnom slučaju (vidi Odluka o dopustivosti broj AP 3093/11 od 15. januara 2014. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 4344/11 od 15. januara 2014. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 1025/13 od 18. decembra 2014. godine). Ustavni sud smatra da se praksa ustanovljena u navedenim predmetima može primijeniti i u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi i u konkretnom slučaju dali jasne i argumentovane razloge za svoje odluke kojima su, zbog nepostojanja pasivne legitimacije, odbili apelantov tužbeni zahtjev, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nepokretnostima.

29. Dovodeći naprijed navedeno u kontekst apelantovih navoda da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nalazi da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka.

30. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

31. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu. Imajući u vidu da se navodi o propustu javne vlasti da ispuni pozitivnu obavezu i zaštiti njegovu imovinu, u suštini, svode na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, za koje je već zaključeno da su neosnovani u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud neće posebno razmatrati navode apelacije u pogledu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odbijajući apelantov tužbeni zahtjev, za svoje odluke dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao.

33. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2971/14 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio