Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4205/16 (M. E. G.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izdržavanje
- Razvod braka
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4205/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4205/16, rješavajući apelaciju Mohameda El Gahera, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mohamed El Gaher, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 055941 16 Gž od 15. avgusta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mohamed El Gaher (u daljnjem tekstu: apelant), iz Visokog, podnio je 4. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 055941 16 Gž od 15. avgusta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom razveden je brak zaključen 7. avgusta 1994. godine između M. Š. i apelanta, te je određeno da maloljetna kćerka A. E. G. živi sa majkom M. Š. kojoj je povjerena na čuvanje, odgoj, vaspitanje i roditeljsko staranje, kao i način održavanja ličnih kontakata apelanta sa maloljetnom kćerkom. Osim toga, određeno je da je apelant dužan doprinositi za izdržavanje maloljetne kćerke u iznosu od 200,00 KM mjesečno počev od 2. novembra 2015. godine pa ubuduće dok budu postojali zakonski razlozi, kao i davati izdržavanje tužiteljici M. E. G. (punoljetna kćerka apelanta) u iznosu od 200,00 KM mjesečno počev od 2. novembra 2015. godine pa ubuduće dok budu postojali zakonski razlozi za to, dok je apelant dužan tužiteljici M. Š. davati supružansko izdržavanje u iznosu od 150,00 KM mjesečno počev od 2. novembra 2015. godine pa do isteka godinu dana od pravosnažnosti presude.
2. U obrazloženju osporene odluke navodi se, između ostalog, da je na osnovu iskaza stranaka, bračnih partnera, konstatovano da se apelant bavi „učenjem u Kur anu“, te da ove usluge naplaćuje. Osim toga, zaključeno je da se ne može prihvatiti apelantov argument da zbog činjenice da formalno nije u radnom odnosu, što i nije sporno u konkretnom slučaju, nema sredstava za život, te da to ne znači da on ne ostvaruje mjesečni prihod u iznosu od 2.000,00 KM. Nadalje, zaključeno je, u pogledu apelantovog doprinosa za izdržavanje maloljetne kćerke da je određeni novčani iznos u skladu sa potrebama maloljetnog djeteta i mogućnostima apelanta da doprinosi njezinom izdržavanju, te da će uz doprinos majke radom i brigom, maloljetna kćerka imati dovoljno sredstava za život. Također, konstatovano je, u odnosu na apelantovu obavezu za izdržavanje punoljetne kćerke, da je određen novčani iznos u skladu sa apelantovim mogućnostima da doprinosi izdržavanju, te je prilikom odlučivanja uzeta u obzir i činjenica da je punoljetna kćerka dobila stipendiju za godinu dana u iznosu od 1.000,00 KM. Pored toga, navedeno je da odredba člana 224. Porodičnog zakona propisuje da bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog partnera srazmjerno njegovim mogućnostima. U vezi s tim, utvrđeno je da je tužiteljica M. Š. sposobna za rad, da nema stalno zaposlenje, da povremeno radi za nadnicu, te da je obavljala kućne poslove i brinula se za potrebe članova porodice. Shodno tome, zaključeno je da je apelant u mogućnosti plaćati supružansko izdržavanje tužiteljici obzirom na njegovu zaradu, kao i da je u posjedu značajne imovine koja je predmet spora među bračnim partnerima, te da će period od godinu dana biti dovoljan tužiteljici da nađe odgovarajući posao od kojeg će se moći izdržavati. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman