Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-737/14 (D. K.)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • In dubio pro reo
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Pretpostavka nevinosti
  • Ratni zločin
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-737/14

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 737/14, rješavajući apelaciju Dragoljuba Kojića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragoljuba Kojića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 002269 13 Kž od 19. novembra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 002269 12 K od 30. aprila 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragoljub Kojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šamca, kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 12. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 002269 13 Kž od 19. novembra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 002269 12 K od 30. aprila 2013. godine. Apelant je 3. novembra 2016. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 21. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i Tužilaštvo su 31. oktobra 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju, a Vrhovni sud 7. novembra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 002269 12 K od 30. aprila 2013. godine apelant je proglašen krivim što je za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, suprotno pravilima međunarodnog prava, i to odredbama člana 3 stav 1 tač. a) i c) IV ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata ili oružanog sukoba, kao pripadnik MUP-a Republike Srpske - Policijske stanice Bosanski Šamac, koji su zajedno s pripadnicima Vojske Republike Srpske držali faktičku vlast na području opštine Šamac, u selu Zasavica, u koje su dovođeni građani nesrpske nacionalnosti i gdje im je bila ograničena sloboda kretanja, tokom jula 1992. godine, u kući A. P., u kojoj je bila smještena oštećena S. A. (u daljnjem tekstu: oštećena), prinudio na obljubu - silovao oštećenu na način pobliže opisan u izreci presude, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su u toku postupka izvedeni dokazi optužbe i odbrane (pobliže navedeni na str. od 2 do 4 presude). Okružni sud je naveo da je sve izvedene dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi u smislu odredaba člana 295 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), te da je utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, Okružni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio iskaz oštećene, koji je iscrpan i dosljedan, te sadrži potreban stepen uvjerljivosti, određenosti i usaglašenosti u bitnim detaljima sa ostalim izvedenim dokazima u dijelu u kojem su ti dokazi prihvaćeni. Okružni sud je naveo da je, razmatrajući iskaze ostalih saslušanih svjedoka i dovodeći ih u međusobnu vezu, kao i vezu sa iskazom oštećene, našao da su u bitnom dijelu izmijenjeni u odnosu na iskaze iz prethodnog postupka. Okružni sud je ukazao da su saslušani svjedoci dijelom te iskaze, nakon predočavanja, prihvatili, a dijelom nisu mogli na prihvatljiv način objasniti zašto su na pretresu izmijenili iskaze. Okružni sud je naveo da se stiče utisak da svjedoci ne žele da terete apelanta, što se može objasniti i mogućim uticajem apelanta koji je s nekima i danas u dobrim odnosima i posjetio ih je prije održavanja pretresa, ali i „obradom“ iskaza tako da se svjedoci rasterete moguće odgovornosti zbog nepreduzimanja nikakvih zvaničnih koraka da se apelantovo ponašanje zaustavi i sankcioniše. Okružni sud je naveo da je, u svakom slučaju, prihvatio iskaze svjedokinja A. P. i A. S. koje su dale na predočenim zapisnicima, da im je oštećena ispričala da je silovana, te da su vidjele kada je apelant odvodio oštećenu.

7. Okružni sud je dalje naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra koja je, prema naredbi Tužilaštva, obavila psihijatrijsku eksploraciju oštećene proizlazi da je kod oštećene konstatovan hronični PTSP i na psihijatrijskom planu teška depresija, da je prisutan „zaleđeni afekat“, potiskivanje sjećanja, odsustvo emotivne mimike, gubitak samopoštovanja, osjećaj psihičkog i fizičkog poniženja. Okružni sud je takođe naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka psihologa proizlazi da je kod oštećene konstatovala anksioznost, osjećaj srama zbog doživljenog, snižen prag tolerancije na frustrabilnost, PTSP, socijalno povlačenje, smanjene kognitivne sposobnosti, odnosno teškoće u koncentraciji i određene praznine u sjećanju, te osjećaj stalne ugroženosti. Okružni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaze i mišljenja vještakā psihijatra i psihologa, nalazeći da su navedeni vještaci stručni i kompetentni, te da su nalaz dali u skladu s pravilima struke. Pri tome, Okružni sud je naveo da je odbio prijedlog odbrane da se naredi novo neuropsihijatrijsko vještačenje oštećene budući da je sprovedeno vještačenje dalo odgovore na sva pitanja koja se mogu dovesti u vezu s posljedicama pretrpljene traume, te da bi se izlaganje oštećene novom vještačenju pretvorilo u nepotrebno ponovno traumatizovanje. Okružni sud je takođe naveo da je ostale izvedene dokaze (izvještaj CJB Doboj od 18. juna 2012. godine, odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja na teritoriji Bosne i Hercegovine, zapisnici o prepoznavanju lica od 16. januara 2008. i 22. januara 2009. godine) prihvatio i na osnovu tih dokaza utvrdio činjenice vezane za oružani sukob, vrijeme kritičnog događaja, lične podatke koji se tiču apelantovog statusa u vrijeme koje mu se optužnicom stavlja na teret, kao i to da su oštećena i svjedokinja A. P. prepoznale apelanta na predočenim fotografijama. Okružni sud je ukazao da je na osnovu navedenog dokaznog materijala pouzdano utvrdio da je apelant kritične prilike počinio opisane inkriminisane radnje koje je taj sud pravno kvalifikovao kao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 13 0 K 002269 13 Kž od 19. novembra 2013. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i navedenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da činjenica da je prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane za ponovno vještačenje duševnog stanja oštećene, te posljedica pretrpljene traume i uzroka, sama po sebi ne predstavlja povredu prava na odbranu. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud, u smislu odredaba člana 278 stav 2 ZKP-a, ovlašćen da odbije dokazne prijedloge stranaka, uz obavezu da, u smislu odredaba člana 304 stav 7 ZKP-a, navede razloge zbog kojih nije uvažio predložene dokaze. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u pobijanoj presudi naveo razloge kojima se rukovodio pri odbijanju dokaznog prijedloga odbrane (dovodeći nalaze i mišljenja vještaka psihijatra i psihologa u vezu s drugim izvedenim dokazima), te da stoga nema mjesta žalbenim navodima o počinjenoj bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKP-a. Vrhovni sud je dalje naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je pobijanom presudom povrijeđen objektivni identitet optužbe i time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka i) ZKP-a. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iako ne postoji potpuna činjenična podudarnost opisa djela datog u predmetnoj optužnici i onog koji je sadržan u izreci pobijane presude, princip koji zahtijeva identitet između optužbe i presude, a koji je sadržan u odredbi člana 294 stav 1 ZKPRS, u konkretnom slučaju nije povrijeđen. Vrhovni sud je ukazao da su činjenične izmjene u izreci prvostepene presude, na koje se ukazuje žalbom, zasnovane na činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu, te da se odnose na isti događaj i manifestuju isto krivično djelo. Vrhovni sud je naveo da, dakle, nije izmijenjena neka odlučna činjenica koja bi mijenjala suštinu inkriminacije na apelantovu štetu, već se radi o izmjeni i unošenju činjenica koje odražavaju isto krivično djelo, sa preciziranjem istog događaja.

9. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 2 u vezi sa članom 295 stav 2 ZKP-a. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud detaljno analizirao i ocijenio, sa aspekta sadržaja i vrijednosnog značaja, iskaze oštećene, svjedoka optužbe i svjedoka odbrane. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud u vezi sa iskazom oštećene ocijenio i nalaz i mišljenje vještaka psihijatra o duševnom stanju oštećene, uzroku i posljedici traume. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, upravo na način kako to zahtijevaju odredbe člana 295 stav 2 ZKP-a. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, pri tome, ukazao na određene protivrječnosti u nekim segmentima iskaza svjedokinja A. P. i A. S. koje su dale u istrazi i na glavnom pretresu, te da je u ocjeni vjerodostojnosti takvih dokaza dao obrazloženje u skladu sa obavezom iz odredaba člana 304 stav 7 ZKP-a. Vrhovni sud je dalje naveo da se pravilnost činjeničnih utvrđenja i valjanost razloga datih u pobijanoj presudi za zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo ne može osporiti argumentima iznesenim u žalbi. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je takav zaključak rezultat pravilne ocjene iskaza oštećene, koji je u bitnim činjenicama potvrđen iskazima svjedokinja A. P., A. S. i M. S., te da su stoga bez osnova argumenti iz žalbe kojima se ukazuje na vremensku distancu od izvršenja djela do njegovog prijavljivanja (2007. godine). Vrhovni sud je ukazao da, dakle, vrijeme prijavljivanja u odnosu na vrijeme izvršenja djela, u nedostatku drugih žalbenih argumenata koji bi doveli u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećene, nije okolnost na osnovu koje se može izvesti drugačiji zaključak od onoga koji je sadržan u pobijanoj presudi. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelantove radnje kvalifikovao kao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je proglašen krivim za „postupanje“ koje mu Tužilaštvo nije stavilo na teret budući da su u izreci prvostepene presude navedene određene riječi koje nisu bile sadržane u optužnici. U vezi s tim, apelant navodi da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz optužnog akta, ali da je vezan činjeničnim opisom djela, te da stoga nema procesna ovlašćenja da precizira događaj. Apelant dalje navodi da je proglašen krivim za predmetno krivično djelo na osnovu „slabih i nejasnih“ dokaza, te da mu nije omogućeno da „angažuje svog vještaka“, čime je došlo do povrede principa jednakosti oružja u krivičnom postupku. Takođe, apelant navodi da takvo postupanje redovnih sudova, koji su pošli od pretpostavke da se kritični događaj zaista desio i koji su zbog toga apelantu uskratili pravo na izvođenje dokaza predstavlja povredu pretpostavke nevinosti. Pri tome, apelant ukazuje da je „teret dokazivanja na tužilaštvu, a svaka sumnja trebala bi ići u korist optuženog“.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da apelant u apelaciji ukazuje na povredu odredaba člana 311 ZKP-a, te da osporava pravilnost ocjene izvedenih dokaza i time pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojima je zasnovan zaključak o njegovoj krivici. Vrhovni sud je naveo da je apelant identične navode iznio u žalbi protiv prvostepene presude, o kojima je taj sud dao razloge u drugostepenoj presudi.

12. Okružni sud je naveo da su sve navodne povrede, na koje je apelant ukazao u apelaciji, bile predmet svestrane provjere i ocjene od strane drugostepenog suda, te da taj sud nije našao da je apelantu bilo uskraćeno pravo na odbranu, pravo na fer i pošteno suđenje.

13. Tužilaštvo je navelo da u predmetnom postupku nije povrijeđen princip jednakosti u postupanju, na koji se poziva apelant, budući da je sud ovlašćen, u smislu odredaba člana 278 stav 2 ZKP-a, da odbije sve dokazne prijedloge stranaka, uz obavezu da, u smislu odredaba člana 304 stav 7 ZKP-a, navede razloge zbog kojih nije uvažio predložene dokaze, a da je prvostepeni sud tako i postupio. Tužilaštvo je navelo da se o apelantovim navodima kojima ukazuje na povredu objektivnog identiteta optužbe izjasnio drugostepeni sud, ukazujući da u konkretnom slučaju nije izmijenjena neka odlučna činjenica koja bi mijenjala suštinu inkriminacije na apelantovu štetu.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasni Republike Srpske“ broj 53/12) relevantne odredbe glase:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6. st. 1. i 2.

(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljem toku postupka.

(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278. stav 2.

(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.

Vezanost presude za optužbu Član 294. stav 1.

(1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmjenjenoj optužnici.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazan. Sadržaj presude Član 304. stav 7.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 K 002269 13 Kž od 19. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 12. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

21. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odlaganja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

22. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

23. Apelant, najprije, smatra da je Okružni sud, dodavanjem određenih riječi u činjenični opis djela, prekoračio optužbu, tj. proglasio apelanta krivim za „postupanje“ koje mu Tužilaštvo nije stavilo na teret. Ustavni sud ukazuje da član 6 stav 3 tačka a) Evropske konvencije garantuje da svako ko je optužen za krivično djelo ima, u okviru ostalih minimalnih prava, pravo „da bez odlaganja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavom 3 člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3 člana 6 Evropske konvencije, on može da bude razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34). S obzirom na to, Ustavni sud će apelantove navode koji pokreću pitanje specifičnih garancija iz stava 3 tačke a) razmotriti u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije.

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima, u obrazloženju svoje presude jasno ukazao da izmjenama činjeničnog opisa predmetnog krivičnog djela, na način kako je učinio prvostepeni sud, nije došlo do prekoračenja optužbe budući da se radi o izmjeni i dodavanju činjenica koje održavaju isto krivično djelo, sa preciziranjem istog događaja, a koje ne mijenjaju suštinu inkriminacije na apelantovu štetu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema krivičnopravnoj teoriji i praksi objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopšteni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, pod uslovom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. U konkretnom slučaju, apelant je osuđen za isto krivično djelo za koje je optužen, tako da, prema mišljenju Ustavnog suda, time nije narušen objektivni identitet optužnice i presude na način koji bi mogao dovesti u pitanje apelantovo uživanje prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi koji se odnose na navodno prekoračenje optužbe ne dovode u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje iz stava 3 tačka a) u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije.

25. U vezi sa apelantovim navodima da je proglašen krivim za predmetno krivično djelo na osnovu „slabih i nejasnih“ dokaza, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78 i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

26. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa da onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKP-a). Pri tome, prema članu 15 ZKP-a, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

27. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje je proglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke detaljno i jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaz oštećene, nalaze i mišljenja vještakā psihijatra i psihologa, te iskaze svjedokinja koje su dale u istrazi, odnosno zašto nije prihvatio njihove izmijenjene iskaze koje su dale na glavnom pretresu, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, dajući, pri tome, detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, suprotno apelantovim navodima, zasnovane na brojnim dokazima koje su redovni sudovi cijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci prvostepene presude. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe ZKP-a i KZSFRJ, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi, koji se odnose na tvrdnju da nije bilo dovoljno dokaza za njegovu krivicu, potpuno neosnovani.

28. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Takođe, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema principu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom. Prema mišljenju Ustavnog suda, princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o principu in dubio pro reo. Shodno ovom principu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog.

29. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedan od osnovnih principa i ZKP-a da su sud i drugi organi gonjenja dužni da istinito i potpuno utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u ZKP-u je propisana pretpostavka nevinosti, zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju principa pretpostavke nevinosti (budući da ništa ne ukazuje da su sudovi postupali s predubjeđenjem o apelantovoj krivici, odnosno da nema elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa pretpostavke nevinosti), niti tvrdnjama o kršenju principa in dubio pro reo (jer iz osporenih presuda proizlazi da se, primjenom principa iz prethodnih tačaka, nisu stekli uslovi da sudovi u predmetnom krivičnom postupku odluče presudom na način koji je povoljniji za apelanta). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju principa pretpostavke nevinosti i principa in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.

31. U pogledu apelantovih navoda da je prekršen princip ravnopravnosti stranaka u postupku budući da je prvostepeni sud odbio njegov prijedlog za ponovno vještačenje duševnog stanja oštećene, te posljedica pretrpljene traume i uzroka, Ustavni sud ukazuje da član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Pri tome, član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano (vidi, Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A, broj 235, tačka 34 i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013. godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42). Takođe, Ustavni sud podsjeća na sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda prema kojima je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6 stav 1 tijesno povezan s pravom iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije. Ovaj princip predstavlja važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog kojih je odbijen prijedlog odbrane za ponovno vještačenje duševnog stanja oštećene, te posljedica pretrpljene traume i uzroka, o čemu se drugostepeni sud detaljno izjasnio odlučujući o apelantovim žalbenim navodima iznesenim u tom pogledu, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz stava 3 tačka d) u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tač. a) i d) Evropske konvencije kada sudovi sve izvedene dokaze ocijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvedu zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, te kada apelantovim navodima nisu dovedene u pitanje garancije iz tač.

a) i d) stava 3 navedenog člana.

33. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja pretpostavke nevinosti i principa in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije jer sudovi u konkretnom slučaju nisu postupali s predubjeđenjem o apelantovoj krivici, niti su se stekli uslovi, koje postavlja princip in dubio pro reo, da sudovi u predmetnom krivičnom postupku odluče presudom na način koji je povoljniji za apelanta.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-737/14 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio