Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-438/14 (S. i A. Z.)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Povrat stana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-438/14

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 438/14, rješavajući apelaciju Samira i Azemine Zerdo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Samira i Azemine Zerdo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049191 11 Gž od 8. novembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Samir i Azemina Zerdo (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 28. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049191 11 Gž od 8. novembra 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Fonda Kantona Sarajevo za izgradnju stanova (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 26. jula 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 20. jula 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužitelj 10. augusta 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 049191 07 P od 11. marta 2011. godine tužitelj je odbijen s tužbenim zahtjevom da se naloži tuženim apelantima da tužitelju predaju u posjed nekretninu, i to stan u Ulici Adija Mulabegovića broj 1, nadziđivanje, stan broj 2 u naravi četverosoban, ukupne površine 110,23 m (u daljnjem tekstu:

sporni stan), slobodan od stvari i ljudi, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

6. Iz istorijata parničnog postupka proizlazi da je u tužbi podnesenoj Općinskom sudu 21. maja 2007. godine tužitelj predložio da sud, nakon provedenog dokaznog postupka, u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev radi predaje u posjed spornog stana. U obrazloženju tužbe se navodi da je tužitelj na osnovu rješenja Općine Novo Sarajevo od 10. jula 2000. godine sagradio sporni stan, a sa Erminom Podrugom iz Sarajeva 14. decembra 2001. godine zaključio predugovor o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje predmetnog stana. Kako se dalje navodi, Ermin Podrug nije ispunio niti jednu obavezu preuzetu ugovorom, dok je tužitelj u cijelosti od svojih sredstava sagradio stan koji je predmet ove tužbe. Zbog nemogućnosti dostave, tužitelj putem dnevne štampe „Avaz“ objavljuje raskid ugovora o udruživanju sredstava sa Erminom Podrugom. Nakon toga, tužitelj dolazi do saznanja da se u predmetnoj nekretnini bez pravnog osnova nalaze apelanti, te ih poziva da stan, slobodan od ljudi i stvari, predaju u posjed vlasniku.

7. Nakon ocjene iskaza saslušanih svjedoka sud je poklonio vjeru jedino iskazu svjedoka Aziza Velispahića s obzirom da je njegov iskaz u skladu s provedenim materijalnim dokazima. Općinski sud je iskaz svjedoka Nijaza Čelovića smatrao nepotpunim i kontradiktornim. Eventualne poslove odnose između Aziza Velisaphića, oca drugoapelantice i prvoapelanta, sud nije mogao cijeniti u ovom postupku s obzirom da su kao stranke-tuženi označena lica koja se nalaze u stanu. Nakon svih provedenih dokaza, Općinski sud smatra da u ovoj pravnoj stvari tužitelj nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju. Naime, nije dokazao da je vlasnik navedenog stana iz kojeg traži iseljenje tuženih. Prema ocjeni Općinskog suda, nesporna je činjenica da je tužitelj bio investitor izgradnje predmetnog stana, međutim tužitelj nije dokazao sudu da je zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan tehnički primljena, te da su stanovi uknjiženi. Nadalje, sud smatra da između tužitelja i apelanata ne postoji obligaciono-pravni odnos prema kojem su bilo šta ugovorili, što znači da ne postoje ni prava ni obaveze ugovornih strana. Predugovor o udruživanju sredstava, na koji se tužitelj poziva, sklopljen je između tužitelja i Ermina Podruga tako da bi po ovom osnovu jedino Ermin Podrug mogao biti pasivno legitimiran, a ne apelanti. Nesporni su navodi da apelanti žive u predmetnom stanu, ali nije dokazano da apelanti nisu u nekom ranijem obligaciono-pravnom odnosu stan preuzeli od lica koje je sklopilo predugovor s tužiteljem. S obzirom da se iz svih provedenih dokaza nije mogla utvrditi aktivna legitimacija tužitelja, sud je smatrao da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, pa ga je kao takvog i odbio. Iz ovih razloga sud je odučio kao u dispozitivu presude.

8. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049191 11 Gž od 8. novembra 2013. godine žalba tužitelja je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja da mu se vrati sporni stan slobodan od stvari i ljudi, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

9. Kako je zaključio Kantonalni sud, na osnovu pismenih dokaza u spisu na pouzdan način se može zaključiti da je tužitelj finansirao nadogradnju spornog stana. Nakon dobivanja rješenja Općine Sarajevo - Novi Grad 10. jula 2000. godine, koje je pravomoćno, tužitelj je investitor za izgradnju stanova za članove porodica šehida i poginulih boraca, ratnih vojnih invalida, demobilisane borce i prognana lica. Na osnovu ovog rješenja tužitelj je za sporni stan zaključio predugovor za finansiranje spornog stana sa Erminom Podrugom. Prema tvrdnjama tužitelja, koje apelanti nisu ničim osporili, Ermin Podrug je odustao od finansiranja ovog stana. Dakle, kako navodi Kantonalni sud, stan je cijelosti finansiran sredstvima tužitelja, a stanovi koje finansira tužitelj treba da služe za zbrinjavanje porodica šehida, poginulih boraca, ratnih vojnih invalida, demobilisanih boraca i poginulih lica.

10. Dalje se navodi da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke zaključeno da je tužitelj finansirao izgradnju niza stanova u istom naselju, te da je za izvođenje radova angažirao preduzeće „Trstionica“. Iz nalaza i mišljenja vještaka se može zaključiti da je tužitelj kao investitor finansirao i sporni stan, te da je prema izvođaču radova uglavnom ispunio sve obaveze, s tim što je izvođaču radova ostao dužan oko 1% od ukupne vrijednosti građevinskih radova (ukupna vrijednost 350.068,70 KM, a izvođaču je ostao dužan 3.594,73 KM). Nakon što su ovi stanovi dovršeni, bilo je potrebno da se izvrši predaja u posjed stanova tako da je u ovoj fazi povjerilac tužitelj, a dužnici su fizička lica koja su s tužiteljem zaključila predugovor o udruživanju sredstava.

11. Prema ocjeni Kantonalnog suda, iz spisa se na pouzdan način može zaključiti da apelanti nisu zaključili predugovor o udruživanju sredstava i da ni na koji način nisu učestvovali u finansiranju nadziđivanja i izgradnje stana u kojem sada stanuju.

12. Pri tome, kako zaključuje Kantonalni sud, irelevantno je da li je Ermin Podrug ispunio svoje obaveze o udruživanju sredstava, već je značajno da je u ovoj fazi postupka tužitelj kao finansijer i investitor jedini aktivni legtimiran da traži predaju u posjed spornog stana od lica koja su se uselila u stan bez pravnog osnova. Tužiteljeva aktivna legitimaciju proizlazi iz njegove obaveze da sve nadograđene stanove preda u posjed i slobodno raspolaganje (ključ u ruke) udružiocima sredstava. Prema tome, ukoliko postoji obaveza tužitelja prema Erminu Podrugu, a u vezi sa spornim stanom, to se u svakom slučaju ne tiče ovog postupka. Kako zaključuje Kantonalni sud, u ovom postupku je pravno relevantno da je tužitelj udružilac sredstava i finansijer radova u nadziđivanju i izgradnji spornog stana, te je bitno da apelanti nisu udružioci sredstava i da stanuju u stanu bez pravnog osnova, a da je sporni stan izgrađen nadziđivanjem, finansijskim sredstvima tužitelja kao investitora.

13. Na osnovu izloženog žalba tužitelja je uvažena kao osnovana i prvostepena presuda preinačena na osnovu člana 229. st. 2. i 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Kako navode apelanti, do povrede prava na pravično saslušanje i pristup sudu u konkretnom slučaju došlo je budući da je Kantonalni sud u provedenom postupku po žalbama povrijedio osnovna procesna prava s obzirom da nije postupao u skladu s pravilima postupka. Kako se radi o suštinskim pitanjima vezanim za prava apelanata, praktično im je onemogućeno istinsko učešće u postupku, odnosno pravo apelanata na sud, te iako je formalno bilo omogućeno, u suštini, nije bilo djelotvorno. Pored toga, neprimjenjivanje materijalnog prava od strane suda, što je slučaj u ovom predmetu, odluku suda čini potpuno proizvoljnom. Apelanti smatraju da pobijana presuda drugostepenog suda ne sadrži sve elemente propisane odredbom člana 191. navedenog ZPP. Obaveza suda je, između ostalog, da u obrazloženju presude navede pravni osnov za odluku i propise koje je primijenio. Kako je drugostepeni sud u konkretnom slučaju odlučio u meritumu morao je navesti i pravni osnov, odnosno materijalni propis na kojem se zasniva donesena presuda. Činjenica je da pobijana presuda ne sadrži pravni osnov, niti je u obrazloženju presude naveden materijalni propis na kojem se ona zasniva. Kako drugostepeni sud nije primjenjivao materijalno pravo, prilikom odlučivanja u žalbenom postupku isključivo je mogao odlučivati o procesnim pitanjima, odnosno ocijeniti da li je u postupku pred prvostepenim sudom došlo do povrede odredaba parničnog postupka.

16. Prema ocjeni apelanata, drugostepeni sud je u konkretnom slučaju odlučio u meritumu stvari, ali na nepravilan način ili tačnije nije nikako primijenio materijalno pravo. Pri tome, u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude uopće nije određen pravni osnov tužbenog zahtjeva. Međutim, određivanje navedenog zahtjeva je bilo neophodno kako bi se definiralo kako pitanje postojanja aktivne i pasivne legitimacije stranaka u sporu tako i pitanje primjene materijalnog prava. Činjenica je da u vezi sa ovim izvođač ima pravni osnov za posjed s obzirom na činjenicu postojanja ugovora između njega i investitora, postojanja potraživanja prema investitoru, kao i ugovora o kupoprodaji predmetnog stana. Isto tako, činjenica je da apelanti u posjed stana nisu ušli samovoljno i neovlašteno, nego ih je u posjed uveo navedeni izvođač radova. Predaja stana u posjed investitoru vezana je za konačnu izgradnju, ali i izvršenje obaveza investitora prema izvođaču, odnosno za postojanje spomenutog sporazuma.

17. Kako dalje navode apelanti, proizvoljnim preinačenjem prvostepene presude i usvajanjem tužbenog zahtjeva došlo je i do grube povrede prava na imovinu apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu podrazumijeva pravo na mirno uživanje i korištenje svoje imovine. Apelantima je u konkretnom slučaju uskraćeno mirno uživanje i korištenje njihove imovine, a pobijana odluka suda ih potpuno lišava imovine budući da je protivno propisima određena predaja nekretnine na čiji posjed i korištenje apelanti polažu pravo. Sve prethodno navedeno u svakom slučaju predstavlja neprihvatljiv način uskraćivanja apelanata u njihovim osnovnim pravima, i to uslijed nezakonitog postupanja i odlučivanja u konkretnom slučaju.

18. Prema mišljenju apelanata, prilikom vođenja postupaka i odlučivanja u konkretnom slučaju, Kantonalni sud je u potpunosti ignorirao činjenicu da se radi o pravu stranaka na dom, odnosno činjenicu da je u pitanju stan u kojem apelanti žive već dugi period vremena. Pri tome se nije vodilo računa o okolnostima da je dom nepovrediv, da se svakom jamči poštovanje i pravna zaštita njegovog ličnog i porodičnog života, te da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno prirodi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Polazeći od prethodno istaknutih činjenica, okolnosti i odredaba relevantnih propisa, nesumnjivo proizlazi da su prethodno navedeno postupanje i donesena odluka drugostepenog suda doveli do povrede prava na štetu apelanata, koja su zaštićena Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. Stoga se Ustavnom sudu BiH predlaže da nakon što provede propisani postupak odluči tako da uloženu apelaciju usvoji, te sam odluči o meritumu predmeta, ili da eventualno ukine osporenu odluku i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

19. Kantonalni sud smatra da tokom postupka vođenog kod suda nisu učinjene povrede prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu, kao ni drugih prava garantiranih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom na koje se apelanti pozivaju u apelaciji. Pobijana odluka donesena je primjenom odgovarajućih materijalnih i procesnih zakona, kako je to detaljno obrazloženo u samoj presudi, te Kantonalni sud navode apelacije smatra neosnovanim.

20. Tužitelj u odgovoru na apelaciju navodi da se može zaključiti da, u načelu, apelanti ponavljaju procesno-pravne prigovore, a koji se tiču onemogućavanja apelanata da učestvuju u postupku koji se vodio pred Kantonalnim sudom. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno činjenicom da je Kantonalni sud, raspravljajući o žalbi, povrijedio prava apelanata jer je preinačio prvostepenu presudu, a da pritom nije omogućio apelantima da učestvuju u tom postupku. Ovakav prigovor je neosnovan zato što su apelanti imali pravo da se izjasne na izjavljenu žalbu i u izjašnjenju predlože sve eventualne dokaze koje su smatrali bitnim za konkretnu pravnu stvar. Ovdje je evidentno da apelanti nisu zadovoljni ishodom pred Kantonalnim sudom i da je ustvari podnošenje apelacije pokušaj da se ishoduje još jedan žalbeni postupak sa utvrđivanjem ili neutvrđivanjem činjeničnog stanja.

21. S obzirom da je evidentno da pravo na pravično suđenje apelantima nije povrijeđeno, tužitelj smatra da je apelacija neosnovana. Pozivajući se na povredu prava na dom u smislu da imaju jače pravo, da navodno Fond Kantona nije dokazao da je vlasnik predmetnog stana, ne može biti predmet preispitivanja pred Ustavnim sudom BiH. Tu se jasno radi o utvrđivanju činjeničnog stanja, za što Ustavni sud niti ima nadležnost, niti ima ovlaštenja. Prema ocjeni tužitelja, Ustavni sud ne može preispitivati činjenično stanje, a da pritom eventualno utvrđuje povredu prava na dom jer sami apelanti ni u apelacionom postupku nisu dokazali da polažu bilo kakvo pravo na predmetni stan, osim nekih dogovora između privrednog društva ,,Trstionica“ i apelanata koji nemaju bilo kakvo bitnije zakonsko uporište u smislu utvrđivanja prava vlasništva na predmetnom stanu. Jasno je da ni u jednom segmentu nije došlo do povrede prava na dom s obzirom da apelanti niti jednom materijalnom činjenicom u provedenim postupcima nisu dokazali svoja prava. Istovremeno, ni pravo na imovinu nije, niti može biti povrijeđeno. Apelanti u toku cijele apelacije ponavljaju jednu te istu činjenicu, dovodeći to u vezu s navodnim povredama koje niti su, niti mogu biti utvrđene u postupku pred Ustavnim sudom. S obzirom da je očigledno da apelacija nema zakonsko uporište, da apelacijom nižestepene presude nisu dovedene u pitanje u smislu povrede citiranih prava, tužitelj predlaže da Ustavni sud BiH odbaci apelaciju kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 43.

Vlasnik stvari može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarjeva.

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 191. st. 1 i 4.

(1)Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i uputstvo o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude. (…) (2)U obrazloženju sud će izložiti: zahtjev stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu. (…) VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 049191 11 Gž od 8. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 6. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 28. januara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je tužitelj od apelanata tužbom u parničnom postupku tražio povrat spornog stana. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa apelanti u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Apelanti smatraju da im je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, odnosno propusta suda da obrazloži svoju odluku navođenjem relevantnih zakonskih odredbi u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja da mu se vrati sporni stan. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u tužbi tužitelj predložio da sud nakon provedenog dokaznog postupka u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev. U obrazloženju tužbe se navodi da je tužitelj sagradio stan i zaključio predugovor o udruživanju sredstava za finansiranje izgradnje predmetnog stana, pri čemu drugi ugovarač nije ispunio niti jednu obavezu preuzetu ugovorom, dok je tužitelj u cijelosti od svojih sredstava sagradio stan koji je predmet ove tužbe. Nakon toga, tužitelj je došao do saznanja da se u predmetnoj nekretnini bez pravnog osnova nalaze apelanti, te ih je pozvao da stan, slobodan od ljudi i stvari, predaju u posjed vlasniku. S obzirom da apelanti nisu postupili po nalogu tužitelja to je tužitelj podnio tužbu ovom sudu s prijedlogom da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti.

34. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na osnovu pismenih dokaza u spisu na pouzdan način zaključio da je tužitelj finansirao nadogradnju spornog stana. Nakon dobivanja rješenja Općine Sarajevo - Novi Grad 10. jula 2000. godine, koje je pravomoćno, tužitelj je kao investitor gradio stanove za članove porodica šehida i poginulih boraca, ratnih vojnih invalida, demobilisane borce i prognana lica. Na osnovu ovog rješenja tužitelj je za sporni stan zaključio predugovor za finansiranje spornog stana sa Erminom Podrugom, a prema tvrdnjama tužitelja, koje apelanti nisu ničim osporili, Ermin Podrug je odustao od finansiranja ovog stana.

35. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se iz obrazloženja osporene presude na pouzdan način može zaključiti da apelanti nisu zaključili predugovor o udruživanju sredstava i da ni na koji način nisu učestvovali u finansiranju nadziđivanja i izgradnje ovog stana u kojem sada stanuju. U odnosu na navode apelanata da u obrazloženju osporene odluke nisu navedene konkretne odredbe propisa koji je primijenjen, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje zaključke o pravima apelanata, a koje korespondira s citiranim odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i koje se ne može smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da apelanti, u navodima apelacije i dokumentaciji koju su dostavili, nisu ponudili argumente za svoje navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 1777/12 od 27. oktobra 2015. godine, tačka 24, dostupna na www.ustavnisud.ba).

36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na dom i imovinu

37. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje su isticali u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud u konačnici prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja radi povrata u posjed spornog stana, pri čemu je sud raspravio sve prigovore apelanata, te dao detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

39. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-438/14 (S. i A. Z.) | Sudska praksa | Aktio