Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1054/14 (B. B.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pasivna legitimacija
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 10
- Zakon o parničnom postupku · čl. 10
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 126
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1054/14
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1054/14, rješavajući apelaciju Bože Bešlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Bože Bešlića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 003141 13 Rev 2 od 14. januara 2014. godine.
Nalaže se Vladi Zapadnohercegovačkog kantona, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Boži Bešliću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 3.450,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati Boži Bešliću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Zapadnohercegovačkog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Bože Bešlića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 003141 13 Rev 2 od 14. januara 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Božo Bešlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Gordan Stojić, advokat iz Mostara, podnio je 4. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 003141 13 Rev 2 od 14. januara 2014. godine. Podneskom od 25. marta 2014. godine apelant je dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od tuženih Općine Posušje i Rudnika boksita d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. jula 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju i njezinu dopunu, a od Općinskog suda je 29. septembra 2016. godine zatraženo da predmetni spis dostavi na uvid.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 2. augusta 2016. godine. Kantonalni sud, Općinski sud, te tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju. Općinski sud je 11. oktobra 2016. godine dostavio na uvid predmetni spis.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je tužbom 2. aprila 1984. godine pred Općinskim sudom u Mostaru pokrenuo parnični postupak protiv tužene Općine Posušje i MZ Zagorje radi naknade štete. Apelant je u tužbi naveo da je tužena MZ Zagorje bila investitor radova oko rekonstrukcije i modernizacije lokalnog puta Vir-Zagorje, da su na dijelu puta koji prolazi pokraj apelantovih nekretnina izgrađeni propusti za vodu, koji su se tokom 1984. godine zatvorili, pa je zbog oborinskih voda velika količina kamena i šljunka zasula apelantove nekretnine tako da one više nisu bile podobne za ratarsku obradu. Navedena tužba je zavedena pod brojem P.714/84.
6. U drugoj tužbi koju je apelant podnio istog dana (2. aprila 1984. godine) protiv istih tuženih Općine Posušje i MZ Zagorje, koja je zavedena pod brojem P.716/04, apelant je naveo da je prilikom rekonstrukcije i izgradnje asfaltnog puta Vir-Zagorje tužena Općina Posušje zauzela apelantove nekretnine, pri čemu je tužena prilikom izvođenja radova srušila potporne zidove.
7. Rješenjem Općinskog suda u Mostaru od 26. juna 1984. godine spojeni su parnični predmeti P.716/84 i P.714/84, te je odlučeno da će se voditi jedinstveni postupak pod brojem P.714/84.
8. Apelant je tužbom 25. aprila 1985. godine kod Općinskog suda u Mostaru pokrenuo još jedan postupak iz istog pravnog osnova protiv Energoinvesta - OOUR Boksitni rudnici Posušje. Tužba je zavedena pod brojem P.932/85.
9. Rješenjem Općinskog suda u Mostaru broj P.932/85 od 17. maja 1985. godine spojeni su parnični predmeti P.932/85 i P.714/84, te je odlučeno da će se voditi jedinstveni postupak pod brojem P.714/84.
10. Iz predočenih dokaza proizlazi da je Općinski sud u Mostaru u periodu od 1984. do 1986. godine održao više ročišta, proveo nekoliko vještačenja, vršio uviđaje na licu mjesta, te da je predmetni spis 1987. godine preuzeo Osnovni sud u Lištici, odnosno Širokom Brijegu. Predmet je zaveden pod novim brojem P.122/87.
11. Osnovni sud u Lištici, odnosno kasnije Širokom Brijegu je održao više ročišta, proveo više vještačenja, a apelant je na jednom od tih ročišta, koje je održano 23. maja 1991. godine, povukao tužbu u odnosu na MZ Zagorje. Posljednje ročište u ovom predmetu prije početka ratnih dešavanja na području Bosne i Hercegovine održano je u martu 1992. godine.
12. Nakon toga u predmetnom spisu sve do jula 2005. godine nije uočena nikakva aktivnost ni suda, niti apelanta.
13. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je Općinski sud 12. jula 2005. godine u predmetnom postupku, koji je zaveden pod novim brojem P.103/92, zakazao pripremno ročište za 16. august 2005. godine, koje je odgođeno jer se na ročištu nije pojavio niko od parničnih stranka, te je novo zakazano za 21. septembar 2005. godine.
14. Na zakazano ročište, koje je trebalo biti održano 21. septembra 2005. godine, apelant nije pristupio, pa je Općinski sud donio Rješenje broj P.103/92 od 21. septembra 2005. godine kojim se tužba smatra povučenom.
15. Apelant je blagovremeno podnio žalbu protiv rješenja kojim se tužba smatra povučenom, a 8. decembra 2005. godine apelant je u spis uložio punomoć za zastupanje za novog advokata.
16. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 008-0-GŽ-06-000 038 od 15. februara 2006. godine kojim je žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
17. Iz stanja spisa proizlazi da su u periodu od 18. aprila 2006. do 6. jula 2006. godine održana četiri ročišta, te su provedena dva vještačenja, kao i dopune tih vještačenja, nakon čega je 7. augusta 2006. godine Općinski sud donio Presudu (broj 064-0-P-92-000 103).
18. Općinski sud je predmetni spis, zajedno za žalbom protiv navedene presude i odgovorima na žalbu, 12. oktobra 2006. godine dostavio Kantonalnom sudu.
19. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi, donio Presudu broj 008-0-Gž-06-000 382 od 9. novembra 2006. godine koja je dostavljena Općinskom sudu 23. novembra 2006. godine.
20. Općinski sud je predmetni spis, zajedno sa apelantovom revizijom protiv drugostepene presude i odgovorima na reviziju, dostavio Vrhovnom sudu 17. januara 2007. godine.
21. Vrhovni sud je rješenjem od 22. maja 2008. godine usvojio reviziju, drugostepenu presudu ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu.
22. Rješenjem Kantonalnog suda od 8. septembra 2008. godine ukinuta je prvostepena presuda, te je predmet vraćen na ponovni postupak.
23. Predmet je proslijeđen prvostepenom sudu 30. septembra 2008. godine.
24. U periodu od 27. maja 2009. do 17. februara 2011. godine Općinski sud je uspio održati dva ročišta budući da su mnoga zakazana ročišta odgođena. Tako je nekoliko ročišta odgođeno zbog izbora i imenovanja novog općinskog pravobranioca kao zakonskog zastupnika tužene Općine Posušje, jedno ročište je odgođeno i na apelantov zahtjev, a jedno je odgođeno i zbog nediscipline koju je apelant iskazao na ročištu, nakon čega mu je advokat koji ga je zastupao otkazao punomoć. U navedenom periodu je također došlo i do zamjene postupajućeg sudije. Iz raspoloživih dokaza je također vidljivo da su u navedenom periodu provedena dva vještačenja.
25. Apelantov novi advokat je podnescima od 20. i 21. septembra 2010. godine tražio zakazivanje ročišta.
26. Na glavnoj raspravi koja je održana 17. februara 2011. godine apelant je konačno opredijelio tužbeni zahtjev.
27. Općinski sud je donio presudu 17. marta 2011. godine kojom je tužbeni zahtjev odbijen, protiv koje je apelant izjavio žalbu 12. aprila 2011. godine.
28. Općinski sud je spis, zajedno sa žalbom i odgovorima na žalbu, dostavio Kantonalnom sudu 29. aprila 2011. godine.
29. Kantonalni sud je donio presudu 6. juna 2011. godine kojom je žalbu odbio.
30. Općinski sud je 31. augusta 2011. godine spis, zajedno sa revizijom protiv drugostepene presude i odgovorima na reviziju, dostavio Vrhovnom sudu.
31. Rješenjem Vrhovnog suda od 9. februara 2012. godine revizija je usvojena, drugostepena presuda ukinuta i predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
32. Kantonalni sud je rješenjem od 6. jula 2012. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
33. Pripremno ročište je održano 1. oktobra 2012. godine, na kojem je odlučeno da se izvrši dopunsko vještačenje po vještaku poljoprivredne i građevinske struke. Ročište za uviđaj je zakazano i održano 7. novembra 2012. godine.
34. Glavna rasprava je održana i zaključena 29. novembra 2012. godine.
35. Presudom Općinskog suda broj 064 0 P 003141 12 P 2 od 21. decembra 2012. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Općina Posušje i Rudnici Boksita d.o.o. Posušje solidarno isplate iznos od 68.342,50 KM zajedno sa kamatama, i to iz osnova naknade štete zbog porušenih potpornih zidova, te iznos od 27.088,00 KM sa kamatama iz osnova gubitka prihoda na poljoprivrednom zemljištu, sve preciznije navedeno u stavu I izreke presude. Istovremeno stavom II izreke apelant je obavezan na naknadu troškova postupka. Iz obrazloženja proizlazi da su tuženi tokom postupka isticali nedostatak pasivne legitimacije.
36. U vezi sa istaknutim prigovorima Općinski sud je naveo da činjenica da je tužena Općina Posušje Presudom broj P.759/87 od 24. juna 1987. godine obavezana da apelantu na ime 700 m oduzetih nekretnina za potrebe izgradnje puta Vir-Zagorje ustupi 1.400,00 m nekretnina u društvenom vlasništvu, jer je tokom postupka utvrđeno da je tužena Općina Posušje utvrdila opći interes za izgradnju puta, ne znači da je tužena Općina Posušje samim tim pasivno legitimirana u ovom postupku da apelantu naknadi eventualno prouzrokovanu štetu koja je nastala izgradnjom puta. U tom pravcu je navedeno da apelant tokom postupka nije ponudio niti jedan dokaz da je tužena Općina Posušje bila investitor radova na izgradnji puta, pa je stoga tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu Općinu Posušje odbijen. Iz obrazloženja nadalje proizlazi da su Rudnici boksita d.o.o. svoj prigovor nedostatka pasivne legitimacije zasnovali na tvrdnji da radove na izgradnji asfaltnog puta nije izvodio njihov pravni prednik, već Hercegovina putevi, a da je investitor izgradnje bila MZ Posušje. Općinski sud je, imajući u vidu navedeno, naveo da ni apelant u svom iskazu nije mogao sa sigurnošću potvrditi ko je bio izvođač radova, pa je u tom pravcu ocijenio da je i prigovor drugotuženog osnovan.
37. Nadalje je navedeno da bi tuženi Rudnici boksita d.o.o. bili odgovorni za štetu, u smislu člana 207. u vezi sa članom 173. Zakona o parničnom postupku, apelant je bio u obavezi da dokaže vezu između djelatnosti tuženog i izvođenja radova. Jer, kako iz obrazloženja proizlazi, tek kada se utvrdi šteta između izvođenja radova i nastale štete nastupa pretpostavka da šteta potječe od djelatnosti tuženog. U tom pravcu Općinski sud je naglasio da apelant tokom postupka nije izveo niti jedan dokaz da je do odrona kamenja na apelantovim nekretninama došlo tokom izvođenja radova na izgradnji puta, osim što u svom iskazu to tvrdi. Još je istaknuto da apelant na okolnosti izgubljene dobiti zbog gubitka prihoda nemogućnošću obrađivanja predmetne nekretnine nije izveo nijedan drugi dokaz, osim što u svom iskazu tvrdi da je predmetne nekretnine obrađivao i da je ostvarivao prihod od poljoprivrede. U tom pravcu je još navedeno da je nalaz vještaka poljoprivredne struke urađen isključivo na osnovu apelantovih navoda o vrsti i količini usjeva koje je navodno ostvarivao, pri čemu apelant ničim nije dokazao da je predmetne nekretnine uopće obrađivao prije predmetnog događaja. Shodno svemu navedenom, Općinski sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio apelantov tužbeni zahtjev. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je obrazložio na strani 9. obrazloženja.
38. Općinski sud je predmetni spis, zajedno sa žalbom i odgovorima na žalbu, dostavio Kantonalnom sudu 5. februara 2013. godine.
39. Kantonalni sud je Presudom broj 64 0 P 003141 13 Gž3 od 20. maja 2013. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno i procesno pravo, te donio zakonitu odluku kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tužene.
40. Predmetni spis je dostavljen prvostepenom sudu 18. juna 2013. godine.
41. Općinski sud je predmetni spis, zajedno sa apelantovom revizijom protiv drugostepene presude i odgovorima na reviziju, dostavio Vrhovnom sudu 19. augusta 2013. godine.
42. Vrhovni sud je donio Presudu broj 64 0 P 003141 13 Rev 2 od 14. januara 2014. godine kojom je reviziju odbio, čime je predmetni postupak okončan. Naime, Vrhovni sud je, imajući u vidu sadržaj odredaba čl. 7, 102. stav 1. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), naveo da je apelant bio u obavezi da dokaže činjenice koje su bile stvarni osnovi tužbe, pa je u predmetnom postupku upravo on kao oštećeni bio u obavezi dokazati da su tuženi bili naručioci odnosno izvođači spornih radova. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da se na osnovu sadržaja izvedenih dokaza nije mogao sa sigurnošću izvesti zaključak o postojanju navedene činjenice, za što su nižestepeni sudovi dali jasno obrazloženje koje u svemu prihvata i revizioni sud.
43. U vezi sa apelantovim prigovorom kojim ukazuje na proizvoljnu primjenu člana 207. u vezi sa članom 173. ZOO-a Vrhovni sud je istakao da apelant pogrešno tumači stav koji je u tom pravcu naveo prvostepeni sud. Vrhovni sud je istakao da je uzročnost ključna pretpostavka u činjeničnom osnovu odgovornosti za štetu od opasne stvari odnosno djelatnosti i ona predstavlja pravno relevantnu vezu između štetnog djelovanja opasne stvari odnosno opasne djelatnosti kao adekvatnog uzroka i nastale štete kao posljedice koja, po redovnom toku stvari, odgovora tom uzroku. Nadalje je navedeno da u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine, konkretno entiteta Federacija BiH (član 173. ZOO), u slučaju vanugovorne odgovornosti za štetu od opasne stvari i opasne djelatnosti postoji zakonska pretpostavka uzročnosti, dok se suprotno ne dokaže. Nadalje je navedeno da iako apelant zbog ove zakonske pretpostavke nije imao obavezu da dokazuje vezu između nastale štete i samog dejstva opasne stvari, odnosno djelatnosti, to ne znači da je apelant potpuno oslobođen tereta dokazivanja. Apelant je bio dužan da dokaže da je nastala šteta u vezi sa opasnom stvari odnosno djelatnošću, odnosno dokazati da su opasna stvar ili djelatnost materijalno učestvovale u nastanku štete. Tek nakon toga za štetnika, ako želi da se oslobodi odgovornosti, nastupa teret dokazivanja da uzročna veza između djelovanja opasne stvari odnosno djelatnosti i nastale štete ne postoji jer se uzrok nastanka štete nalazi van djelovanja stvari ili djelatnosti i potječe od nekog vanjskog ili nepredvidivog uzroka čije se dejstvo nije moglo izbjeći ili otkloniti, ili da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog ili trećeg lica koju on nije mogao predvidjeti ili čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. U konkretnoj pravnoj svari, kako je istakao Vrhovni sud, apelant nije dokazao da su sporni radovi materijalno učestvovali u nastanku štete, pa je stoga dužan trpjeti štetne posljedice neadekvatnog angažovanja u parnici.
44. Vrhovni sud je još istakao da je apelant bio u obavezi da dokaže činjenice koje se odnose na postojanje štete, i to ne samo u pogledu pravnog osnova odštetnog zahtjeva već i u pogledu njegove visine. Navedeno je još da je apelant bio dužan da dokaže da je sporne nekretnine prije štetnog događaja poljoprivredno iskorištavao i da je traženi iznos upravo ekvivalent izgubljene mogućnosti da te nekretnine i dalje koristi u poljoprivredne svrhe, pa kako to apelant tokom postupak nije dokazao nižestepeni sudovi su pravilno odbili apelantov tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
45. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se problematizira stav Vrhovnog suda izražen u osporenoj presudi u vezi sa objektivnom odgovornošću koju ima u vidu član 173. ZOO. Apelant smatra da je izraženi stav Vrhovnog suda protivrječan sam sebi, te kontradiktoran, pri čemu je ukazano na stavove Vrhovnog suda izražene u ranijim odlukama navedenog suda koje je taj sud donosio tokom postupka (ukidajuća rješenja). Smatra da je tokom postupka dokazano da je šteta pričinjena, da su predmetne nekretnine korištene za poljoprivrednu proizvodnju, te visina štete, ali to nije bilo dovoljno za redovne sudove koji su tužbeni zahtjev neosnovano odbili. Navodi se još da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz vještačenja koja su provedena tokom postupka, te iz svih drugih dokaza koji su provedeni tokom postupka, pod uvjetom da se provedeni dokazi pravilno ocijene, što je u konkretnom slučaju upravo problem. Nadalje se ukazuje da je iz presude Općinskog suda u Mostaru od 24. juna 1987. godine, koja je postala pravomoćna 14. septembra 1987. godine, kojom je Općina Posušje obavezana da apelantu ustupi zamjenske parcele za parcele koje su od apelanta izuzete zbog radova na izgradnji puta čime je zapravo potvrđena pasivna legitimacija Općine Posušje u ovom postupku.
46. U dopuni apelacije ukazano je i na dužinu trajanja postupka koji je trajao skoro 31 godinu, zbog čega apelant traži da se utvrdi kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja u razumnom roku, te traži da mu se na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 9.300,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
47. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u predmetnom postupku nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje i imovinu, niti je od strane revizionog suda primjena prava bila proizvoljna.
V.Relevantni propisi
48. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
49. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
50. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 102. stav (1) (1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđenje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
Član 123. stav (1) (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Član 126.
Ako su na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
51. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Pretpostavke uzročnosti Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Ko odgovora za štetu Član 174.
(1) Za štetu od opasne stvari odgovora njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar dana na privremeno korištenje.
VI.Dopustivost
52. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
53. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
54. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 64 0 P 003141 13 Rev 2 od 14. januara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. januara 2014. godine, a apelacija, odnosno njezina dopuna su podnesene 4. odnosno 25. marta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija kao i dopuna ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija i njezina dopuna nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
55. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija i njezina dopuna ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
56. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje još i na kršenje načela suđenja u „razumnom roku“ kao segmenta prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
57. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
58. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
59. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
A) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
60. U vezi sa apelantovim prigovorima koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
61. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.
62. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
63. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda kojom je pravomoćno okončan predmetni postupak, ukazujući na proizvoljan stav navedenog suda u vezi sa obrazloženjem u pogledu objektivne odgovornosti kao pravnog instituta, pri čemu nezadovoljstvo odlučenjem redovnih sudova dovodi i u kontekst proizvoljne ocjene dokaze i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer su, prema apelacionim tvrdnjama, tokom postupka dokazani i osnov i visina tražene naknade.
64. U vezi sa apelacionim prigovorima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance, odlučujući u ponovnom postupku, nakon ocjene provedenih dokaza, uključujući brojna vještačenja, kao i njihove dopune, zaključili da je tužbeni zahtjev neosnovan. Ustavni sud zapaža da su stav prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva prihvatili Kantonalni i Vrhovni sud koji u odlučenju prvostepenog suda nisu uočili nikakav propust. Ustavni sud zapaža da apelant, osim svojih tvrdnji da su tužene odgovorne za nastalu štetu, nije pred redovnim sudovima dostavio niti jedan drugi relevantan dokaz iz kojeg bi proizašlo da su tuženi bili investitori, odnosno izvođači radova na koji način bi tuženi eventualno mogli preuzeti odgovornost za nastalu štetu koja potječe od opasne djelatnosti u smislu čl. 173. i 174. ZOO-a. Naime, Ustavni sud podsjeća da kod postojanja štete po osnovu objektivne odgovornosti oštećeni mora dokazati postojanje štete, te da ta šteta potječe od opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti. Shodno tome, apelant je u konkretnom slučaju bio u obavezi da dokaže vezu između opasne djelatnosti tuženih jer tek kada se utvrdi ta veza nastupa pretpostavka da šteta potječe od opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti, što je apelant tokom postupka propustio da učini, a što je bio osnovni razlog da redovni sudovi primijene pravilo o teretu dokazivanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1735/11 od 24. aprila 2014. godine, stav 42, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.usavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da je upravo Vrhovni sud u obrazloženju presude suštinski iznio takav stav koji Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra proizvoljnim.
65. U vezi sa apelantovim prigovorima kojima nastoji diskreditirati postupanje Vrhovnog suda jer je taj sud, prema apelantovim tvrdnjama, u svojim ranijim odlukama iznosio drugačije stavove od stava iznesenog u osporenoj presudi, Ustavni sud zapaža da je osporena presuda prva meritorna odluka revizionog suda u predmetnom postupku, te da je Vrhovni sud prethodno donosio tek procesna rješenja u kojima je ukidao drugostepenu presudu i ukazivao na procesne nedostatke nižestepenih sudova koje su oni u ponovnim postupcima otklanjali. Stoga se, prema ocjeni Ustavnog suda, u takvim okolnostima ovaj prigovor ne može prihvatiti opravdanim. Nadalje, u vezi s pozivanjem apelanta na presudu Općinskog suda u Mostaru kojom je, prema apelantovim tvrdnjama, uspostavljena odgovornost jednog od tuženih u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je identičan prigovor bio predmet razmatranja od strane prvostepenog suda koji je prigovor ocijenio neosnovanim, za što je dao obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, za svoj stav dao dovoljno jasno obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.
66. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B) Pravo na pravično suđenje u „razumnom roku“
67. Ustavni sud će dalje ispitati opravdanost apelantovih navoda o kršenju prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmenta prava na pravično suđenje.
a)Relevantna načela
68. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
69. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
70. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
b) Period koji se uzima u obzir
71. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 1984, odnosno 1985. godine koji do početka ratnih dešavanja u BiH nije bio okončan, te da je postupak nastavljen tek u julu 2005. godine kada je Općinski sud zakazao pripremno ročište. Ustavni sud također zapaža da predmetni postupak formalno nije bio prekinut. Iako apelant u navodima apelaciju ukazuje na dužinu postupka počev od podnošenja tužbe (kraj 1984. godine), Ustavni sud podsjeća da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu i Ustavnom sudu data nadležnost da odlučuje o apelacijama protiv odluka redovnih sudova protiv kojih su icrpljena sva efektivna pravna sredstva. Ustavni sud također zapaža da predmetni postupak formalno nije bio prekinut, da apelant u periodu od posljednjeg ročišta koje je održano u martu 1992. godine do jula 2005. godine nije preduzimao nikakvu aktivnost da se postupak nastavi, te da je postupak zapravo bio u stanju mirovanja sve do jula 2005. godine kada je Općinski sud donio rješenje o zakazivanju pripremnog ročišta. S obzirom na navedeno i činjenicu da formalnog prekida postupka nije bilo, relevantni period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka jeste period od stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (14. decembar 1995. godine) do 14. januara 2014. godine kada je predmet pravomoćno okončan, što je period od nešto duže od 23 godine.
c) Analiza dužine trajanja postupka
72. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, može govoriti o nešto složenijem predmetu.
73. Cijeneći, prije svega, apelantovo ponašanje, Ustavni sud smatra da je apelant i sam jednim dijelom doprinio dužini postupka, prije svega zato što se od završetka ratnih sukoba, pa sve do jula 2005. godine, kada je Općinski sud zakazao pripremno ročište, uopće nije interesirao za predmet, niti je preduzimao aktivnost da se postupak nastavi, pa se upravo ovaj period jednim dijelom može staviti na teret apelantu. Zatim, Ustavni sud zapaža da je apelant u više navrata opredjeljivao tužbene zahtjeve, da su pojedina ročišta odgađana i na zahtjev apelantovog punomoćnika, da je jedno ročište odgođeno zbog apelantove nediscipline, zbog čega je udaljen sa ročišta, što je sve utjecalo da se predmetni postupak dodatno uspori.
74. S druge strane, analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud bilježi pasivnost Općinskog suda u periodu od 14. decembra 1995. do jula 2005. godine, za što odgovornost snose i sud i apelant. Međutim, u nastavku postupka Ustavni sud ne zapaža pasivnost redovnih sudova. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u prikladnim rokovima zakazivao ročišta, provodio dokaze, vještačenja, i pored problema s kojima se suočavao (izbor i imenovanje novog općinskog pravobranioca, što je dovelo do odgađanja pojedinih ročišta, zamjena postupajućeg sudije i sl.). Zatim, Ustavni sud zapaža da su svi sudovi u prikladnim rokovima i bez posebnog odugovlačenja donosili odluke. Međutim, ono što Ustavni sud zapaža kao problem jeste činjenica da je u dva navrata rješenjima Vrhovnog suda predmet vraćen Kantonalnom sudu, odnosno Općinskom sudu koji je ponovo provodio postupak, zakazivao ročišta, provodio dokaze. Upravo je to, prema ocjeni Ustavnog suda, ključni razlog što je postupak nakon njegovog nastavka trajao devet godina, za što svakako odgovornost ne može snositi apelant. U tom pravcu Ustavni sud podsjeća na već citirani stav Evropskog suda da stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema.
75. Dakle, cijeneći postupak u cjelini Ustavni sud, uz uvažavanje svih okolnosti konkretnog slučaja i apelantov doprinos dužini predmetnog postupka, smatra da dužina predmetnog postupka koji je od uspostavljanja nadležnosti Ustavnog suda - na tri sudske instance trajao nešto duže od 23 godine ne zadovoljava kriterije koje nameće član 6. stav 1. Evropske konvencije.
76. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom“ roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Naknada na ime naknade nematerijalne štete
77. Ustavni sud podsjeća da je članom 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se prema stavu (2) istog člana određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
78. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
79. S obzirom na to da je postupak trajao nešto duže od 23 godine, te da se radilo o postupku koji zakonom nije određen kao hitan, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti iznos od 3.450,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u „razumnom roku“. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Zapadnohercegovačkog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
80. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
81. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u „razumnom roku“ kao segmenta prava na pravično suđenje, imajući u vidu da je predmetni postupak od uspostavljanja nadležnosti Ustavnog suda ukupno trajao nešto duže od 23 godine, za što, i pored određenog doprinosa samog apelanta, najveći teret odgovornosti leži na redovnim sudovima, naročito zbog ponavljanog vraćanja predmeta na ponovni postupak, ali i desetogodišnje neaktivnosti suda iako postupak po apelantovim tužbama formalno nije bio ni prekinut ni u mirovanju.
82. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja, među kojima je i činjenica da su tuženi pasivno legitimirani u konkretnom slučaju, za što su data jasna obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.
83. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
84. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman