Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-609/14 (L. P.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ratni zločin
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-609/14
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 609/14, rješavajući apelaciju Luke Perića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. prosinca 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Luke Perića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 008254 13 Kž 5 od 23. siječnja 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 008254 13 K od 14.
listopada 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Luka Perić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Marko Raguž, odvjetnik iz Stoca, podnio je 6. veljače 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 008254 13 Kž 5 od 23. siječnja 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 008254 13 K od 14. listopada 2013. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo „upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora“ do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio odluku kojom je zahtjev odbio (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 609/14 od 27. veljače 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužiteljstva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužiteljstvo) i Tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo), zatraženo je 1. studenog 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Federalno tužiteljstvo i Kantonalno tužiteljstvo su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 3. do 7. studenog 2016. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 008254 13 K od 14. listopada 2013. godine apelant je proglašen krivim što je radnjama pobliže opisanim u prvoj točki izreke presude počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), za koje mu je sud utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Kantonalni sud je istom presudom apelanta proglasio krivim i što je radnjama pobliže opisanim u drugoj točki izreke presude počinio kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 144. KZSFRJ, za koje mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Nadalje, Kantonalni sud je, primjenom članka 48. stavak 2. točka 3. KZSFRJ, apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom je, na temelju članka 202. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), apelant oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka.
7. Naime, apelant je proglašen krivim što je za vrijeme rata u BiH i oružanog sukoba između Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija BiH), kao pripadnik HVO-a u srpnju 1993. godine postupao suprotno odredbama zajedničkog članka 3. stavak l. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine (u daljnjem tekstu: IV ženevska konvencija) i Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. godine (u daljnjem tekstu: III ženevska konvencija) tako što je u točno neutvrđeno vrijeme u prvoj polovici srpnja 1993. godine u vojarni bivše JNA u Gabeli, koja je služila kao mjesto protuzakonitog zatvaranja Bošnjaka, htijući da Šefik Kovačić, zv. Suda (u daljnjem tekstu: oštećeni Š. K.) bude fizički zlostavljan, s dvojicom NN pripadnika HVO-a, došao do hangara broj 2 u kojem se nalazilo više zatočenih osoba, te pozvao da izađe zatočeni civil - oštećeni Š. K., da bi potom, na način detaljno opisan u toj točki izreke presude, nečovječno postupao prema zatvorenom civilu. Dalje, što je u istom mjestu, htijući da zatočeni civili i zarobljeni pripadnici Armije BiH budu fizički zlostavljani, u točno neutvrđeno vrijeme, sredinom srpnja 1993. godine, u skupini od 3 do 5 NN pripadnika HVO-a, došao do hangara broj 3 u kojem je u to vrijeme boravilo više stotina zatočenih osoba i naredio da „svi zarobljenici koji su bili u Gubavici“ izađu iz hangara, poslije čega su iz hangara izišli Ekrem Pekaz, Huso Marić, Esad Peco i Mirsad Peco (u daljnjem tekstu: oštećeni Ekrem P., H. M., Esad P. i M. P.), nakon čega su apelant i neutvrđeni broj NN pripadnika HVO-a, na način detaljno opisan u toj (drugoj) točki izreke presude, nečovječno postupali prema ratnim zarobljenicima.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je analizom izvedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdio da je apelant počinio kaznena djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. KZSFRJ i ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 144. istog zakona, koja u osnovi u zabrani nečovječnog postupanja imaju jednaku zaštitu civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika za vrijeme rata ili oružanog sukoba te da je, između više alternativnih oblika, radnja izvršenja tih kaznenih djela i nečovječno postupanje prema zaštićenim kategorijama osoba. Ukazano je da je postojanje rata na teritoriju Bosne i Hercegovine proglašeno Odlukom Predsjedništva BiH s danom objavljivanja u Službenom listu RBiH broj 7/92 od 20. lipnja 1992. godine. Dalje je navedeno da je zabrana nečovječnog postupanja preuzeta iz zajedničkog članka 3. III i IV ženevske konvencije. Istaknuto je da, što i sam izraz nečovječno postupanje određuje, radnja izvršenja ovih kaznenih djela predstavlja svaki oblik ponašanja koji nije čovječan i koji je, pri tome, suprotan čovječnosti zbog okolnosti pod kojima se dešava, samog načina postupanja i fizičkih ili psihičkih posljedica po osobu koja mu je podvrgnuta, da predstavlja očitu suprotnost. Izvršitelji ovih kaznenih djela mogu biti osobe koje su pripadnici oružanih snaga strane u sukobu ili su angažirani u sukobu.
9. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je utvrdio da je apelant bio pripadnik HVO-a, a da je oštećeni Š. K. bio civil, dok su oštećeni Ekrem P., H. M., Esad P. i M. P. bili ratni zarobljenici. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelant u vrijeme naznačeno u izreci presude bio pripadnik vojne formacije HVO-a, odnosno oružane sile pod čijom vlašću su se nalazile navedene osobe, što proizlazi iz akta Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 6. ožujka 2012. godine u kome se potvrđuje da je apelant bio pripadnik 2. gardijske brigade HVO-a u razdoblju od 6. lipnja 1992. do 22. travnja 1996. godine. Također, to proizlazi i iz iskaza oštećenog Š. K. i drugih poimenično navedenih (tri) svjedoka koji su izjavili da apelanta znaju odranije, odnosno od prije rata i da je tijekom rata bio obučen u vojnu odoru HVO-a, uključujući i u inkriminirano vrijeme. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je bez ikakve sumnje utvrđeno da su oštećeni Š. K. i oštećeni Ekrem P., H. M., Esad P. i M. P. u inkriminirano vrijeme bili zatvoreni u logoru Gabela i pod vlašću HVO-a. Navedeno je da iz akta Ministarstva od 12. rujna 2012. godine proizlazi da su oštećeni Ekrem P., H. M. i Esad P., neposredno pred zarobljavanje i odvođenje u logor Gabela, bili pripadnici vojnih snaga Armije BiH, odnosno vojne formacije suprotstavljene HVO-u. Između navedenih vojnih formacija je 13. srpnja 1993. godine na području sela Gubavica došlo do oružanog sukoba u kojem su sudjelovali i navedeni oštećeni i da su, prema tome, u vrijeme zarobljavanja i zatvaranja imali status ratnog zarobljenika. Oštećeni M. P., također, ima svojstvo ratnog zarobljenika jer je, prema vlastitom priznanju, bio sa oštećenim Esadom P. odveden prvo u selo Trijebanj, a potom u logor Gabela. Da je to tako proizlazi i iz iskaza ovih svjedoka da su iz hangara izvedeni vani nakon što je rečeno da izađu samo oni pripadnici Armije BiH koji su sudjelovali u borbama na Gubavici. Iz ove činjenice, također, slijedi da su oni koji su ih fizički maltretirali nakon njihovog izlaska bili svjesni njihovog statusa ratnih zarobljenika.
10. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je apelantova obrana problematizirala status oštećenog Š. K., tvrdeći da se radilo o ratnom zarobljeniku jer je ovaj oštećeni „bio pripadnik HVO-a u vrijeme zarobljavanja“. U svezi s tim Kantonalni sud je naveo da iz iskaza oštećenog Š. K. proizlazi da je bio pripadnik HVO-a sa zaduženjem da opravlja vojna vozila u svojoj automehaničarskoj radionici, a kada je, počev od 1. srpnja 1993. godine, došlo do uhićenja pripadnika HVO-a bošnjačke nacionalnosti od strane suboraca hrvatske nacionalnosti, on se obratio susjedu Hrvatu, koji je bio pripadnik HVO-a, koji mu je rekao da bi mogao biti ubijen tijekom akcije uhićenja i odvođenja u logor i taj ga je, zajedno s još dvojicom Bošnjaka, 3. srpnja 1993. godine odveo u logor kako bi ih spasio. Slijedom toga, Kantonalni sud je zaključio da ovaj oštećeni u vrijeme zatvaranja nije imao status ratnog zarobljenika s obzirom da nije bio borac, to jest prestao je biti. Navedeno je da on uopće nije sudjelovao u neprijateljstvima između HVO-a i Armije BiH, niti je pripadao suprotstavljenoj vojnoj formaciji u oružanom sukobu. On i ostali Bošnjaci koji su bili pripadnici HVO-a su jednostavno jednostrano isključeni iz tih snaga. Sve to, prema zaključku Kantonalnog suda, ukazuje da je navedeni oštećeni imao status civilne osobe.
11. Osim toga, ukazano je da se to svojstvo određuje i po članku 50. Dopunskog protokola uz ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I) kojim je propisano da se u slučaju sumnje je li neka osoba civil ona ima smatrati civilom. Dalje, da je člankom 13. Dopunskog protokola uz ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) propisano da pojedinci civili uživaju opću zaštitu od opasnosti koje proistječu iz vojnih operacija, i to ako ne sudjeluju izravno u neprijateljstvima. Također, svojstvo oštećenog Š. K. kao civila, kako je navedeno, proizlazi i iz akta Ministarstva u kojem je navedeno da je „Šefik Kovačević“, sin Hasana, rođen 1. studenog 1940. godine u Aladinićima (pri čemu je pojašnjeno da je takvo prezime greškom naznačeno umjesto Kovačić s obzirom da se svi ostali podaci iz akta slažu s generalijama za svjedoka po zapisniku o njegovu ispitivanju u istrazi od 22. listopada 2012. godine) bio pripadnik Armije BiH do 31. svibnja 1993. godine i onda ponovo od 20. kolovoza 1994. godine. Tijekom tog prekida formalne pripadnosti (faktički pripadnik HVO-a) on je i zarobljen i odveden u logor Gabela, pa je time i na temelju utvrđenja i iz ovog dokaza, on u vrijeme koje se inkriminira u optužnici, srpanj 1993. godine, imao status civilne osobe.
12. Dalje, Kantonalni sud je izložio ocjenu dokaza iz kojih je zaključio da je apelant poduzeo radnje koje su inkriminirane u optužnici i njihovu ocjenu kao radnji nečovječnog postupanja u smislu kaznenih djela za koja ga je proglasio krivim. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je apelanta proglasio krivim za kaznenopravne radnje saizvršiteljstva iz članka 22. KZSFRJ, te da, u odnosu na točku 1. izreke pobijane presude, nije prihvatio pravnu kvalifikaciju iz optužnice koja se odnosila na podstrekavanje iz članka 23. istog zakona. Ukazano je da su neupitne radnje izvršenja navedene u izreci presude koje su poduzete prema pojedinim oštećenim ni načinom obrane nisu dovođene u pitanje. One, kako je dalje ukazano, po svom karakteru i intenzitetu, te pobudama (poduzete samo zato što se radi o pripadnicima Armije BiH) predstavljaju nečovječno postupanje. Istodobno je ukazano da su radnje nečovječnog postupanja zabranjene radnje prema zaštićenim osobama (civilima i ratnim zarobljenicima) po osnovi zajedničkog članka 3. III i IV ženevske konvencije, a kao takve su unijete i u domaće primjenjivo kazneno zakonodavstvo tada važećeg KZSFRJ koji je preuzet kao zakon Bosne i Hercegovine. Konačno, Kantonalni sud je, polazeći od zakonskog okvira zaprijećenih kazni za kaznena djela za koja ga je proglasio krivim i u skladu s pravilima o granicama ublažavanja kazne iz članka 43. stavak l. točka 1. KZSFRJ, te primjenom pravila iz članka 48. KZSFRJ, apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
13. Protiv Presude Kantonalnog suda broj 07 0 K 008254 13 K od 14. listopada 2013. godine apelant je podnio priziv u kojem je, između ostalog, istaknuo da je pobijanom presudom učinjena i povreda kaznenog zakona iz članka 313. stavak 1. točka a) ZKPFBiH zato što se u odnosu na točku 1. izreke pobijane presude ne radi o kaznenom djelu iz članka 142. KZSFRJ jer oštećeni Š. K. u inkriminiranom razdoblju nije bio civil nego „vojna osoba”. U prizivu je navedeno da je ovaj oštećeni bio pripadnik Armije BiH u razdoblju od „31. maja 1993. do 20. avgusta 1994. godine“, što proizlazi iz dokaza optužbe, a pored toga, apelant je ukazao i na Uredbu sa zakonskom snagom o preuzimanju (saveznog) Zakona o ONO i DSZ prema kojoj svatko ima pravo i dužnost (a time i civili) pružiti otpor, a kako je većina stanovništva u BiH bila obučena za taj otpor, sve se te osobe (pa i oštećeni) imaju smatrati vojnim osobama.
14. Odlučujući o apelantovu prizivu, Vrhovni sud je donio Presudu broj 07 0 K 008254 13 Kž 5 od 23. siječnja 2014. godine kojom je priziv odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, ocijenio neutemeljenim i navode iz apelantova priziva kojim je osporavao utvrđeno svojstvo oštećenog Š. K. jer, kako je istaknuo Vrhovni sud, i iz dokaza na koji se apelant pozvao proizlazi suprotno. U svezi s tim je ukazano da iz Dopisa Ministarstva broj 07-03-90/12 od 12. rujna 2012. godine proizlazi da je ovaj oštećeni bio pripadnik Armije BiH u razdoblju do 31. svibnja 1993. godine, te nakon toga, počev od 20. kolovoza 1994. godine, dakle, ne i u inkriminiranom razdoblju (srpanj 1993. godine). Dalje je navedeno da iz iskaza ovog svjedoka jasno proizlazi da je prije odvođenja u logor Gabela bio pripadnik HVO-a (sa zaduženjem da održava vozila HVO-a u svojoj automehaničarskoj radionici), pa je već iz same te činjenice potpuno jasno da on nije ni mogao imati status ratnog zarobljenika jer se nije radilo o pripadniku suprotstavljene strane u sukobu, nego je u logoru bio zatvoren samo zato što je bio pripadnik druge etničke skupine (Bošnjak), pa nema nikakve dvojbe o njegovu statusu civilne osobe u vrijeme zarobljavanja, kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Naglašeno je da takav zaključak Kantonalnog suda nije doveden u pitanje niti pozivanjem na propise o ONO i DSZ jer su, kako je Vrhovni sud ukazao, takvi propisi potpuno irelevantni kada se radi o utvrđivanju statusa zaštićene osobe u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije jer se status civilne osobe, status ratnog zarobljenika ili ranjenika i bolesnika cijeni u skladu s pravilima međunarodnog prava, tj. prema odredbama relevantnih ženevskih konvencija od 12. kolovoza 1949. godine.
IV. Apelacija
I.Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz članka „II/3.e), f) i k)“ Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Ističe da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje na njegovu štetu jer su „preslobodno“ ocijenjene činjenice u svezi sa statusom oštećenog Š. K. tvrdnjom da je bio civilna osoba. Navodi da je u prizivu na prvostupanjsku presudu pojašnjeno da je oštećeni Š. K. u trenutku zarobljavanja bio pripadnik čak dvije vojske (HVO-a i Armije BiH), te da je prema preuzetom saveznom Zakonu o obrani bio dužan pružiti otpor, zbog čega se ima smatrati vojnom osobom. Nadalje, ističe da je Vrhovni sud te navode ignorirao jer je u svojoj odluci obrazložio „da isti, iako je bio pripadnik HVO-a nije bio pripadnik suprotstavljene snage u sukobu“. Na ovaj način je, kako smatra, stvoren privid da se umjesto jednog kaznenog djela radi o izvršenju dva kaznena djela, a samim tim i izrekne veća kazna, mada je oštećeni Š. K. imao isti status kao i ostali oštećeni koji su svrstani u ratne zarobljenike. Prema navodima apelacije, svi oštećeni su bili ili ratni zarobljenici ili civili, pa se u konkretnom slučaju može raditi samo o jednom kaznenom djelu, a nikako o dva kaznena djela, kako je to pogrešno kvalificirano u osporenim presudama.
II.Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da je na apelacijske navode da je pogrešan zaključak suda o tome da je oštećeni Š. K. imao status civilne osobe jer je taj oštećeni u inkriminiranom razdoblju bio ratni zarobljenik u svojoj odluci detaljno odgovorio. Istaknuo je da iz obrazloženja njegove odluke jasno proizlazi da nije utemeljen navod apelacije o arbitrarnosti pri donošenju odluka kako prvostupanjskog tako i Vrhovnog suda, niti „preslobodne ocjene činjenica“ u vezi sa statusom tog oštećenog.
17. Federalno tužiteljstvo je istaknulo da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena nakon zakonito provedenog kaznenog postupka, te da se utvrđeno činjenično stanje temelji isključivo na rezultatima provedenih dokaza koji su u presudi detaljno analizirani i na temelju kojih je Vrhovni sud zasnovao svoju presudu, a posebno glede navoda apelacije koji se odnose na status oštećenog Š. K. Istaknuto je da je u presudi detaljno iznijeta analiza činjeničnog utvrđenja, analiziran način na koji je apelant poduzimanjem navedenih radnji počinio kaznena djela iz članka 142. stavak 1. i članka 144. KZSFRJ u svezi sa člankom 48. istog zakona, za koja je apelant proglašen krivim i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.
18. Kantonalni sud je naveo da prvostupanjska presuda sadrži sve odgovore u svezi s navodima apelacije, zbog čega nema potrebe za detaljnijim odgovorom na apelaciju jer se nema reći ništa novo.
19. Kantonalno tužiteljstvo je navelo da, nasuprot apelantovim navodima, smatra da u predmetnom kaznenom postupku nije pogrešno utvrđeno činjenično stanje kada je u pitanju svojstvo oštećenog Š. K. jer je prvostupanjski sud u svojoj odluci dovoljno jasno i detaljno obrazložio da ovaj oštećeni u vrijeme zatvaranja nije imao status ratnog zarobljenika. Nadalje, da taj oštećeni uopće nije sudjelovao u neprijateljstvima između HVO-a i Armije BiH, niti je pripadao suprotstavljenoj vojnoj formaciji u oružanom sukobu, te da su on i ostali Bošnjaci, koji su bili pripadnici HVO-a, jednostrano isključeni iz tih snaga, što sve ukazuje da je navedeni oštećeni imao status civilne osobe. Ovo svojstvo se određuje prema odredbi članka 50. Protokola I, prema kojoj se u slučaju sumnje je li neka osoba civil ona ima smatrati civilom. Nadalje, u skladu sa člankom 13. Protokola II, pojedinci civili uživaju opću zaštitu od opasnosti koje proistječu iz vojnih operacija, i to ako ne sudjeluju izravno u neprijateljstvima.
V. Relevantni propisi
20. Kazneni zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, te „Službeni list RBiH“ br. 6/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 142. stav 1.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1)Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, naredi [...]da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, [...] ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
Član 144.
Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, [...], nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, [...] ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
21. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 1. tač. a) i c) U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:
1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišavanja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.
S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:
(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;
(c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci;
Član 4.
Ova konvencija štiti lica koja se, u kome bilo trenutku i na koji bilo način, nađu, u slučaju sukoba ili okupacije, u vlasti jedne strane u sukobu ili jedne okupacione sile čiji nisu državljani.
Konvencija ne štiti državljane države koja nije vezana Konvencijom. Državljani neutralne države koji se nalaze na teritoriji jedne zaraćene države i državljani države koja saučestvuje u ratu neće se smatrati kao zaštićena lica dokle god država čiji su oni državljani ima redovno diplomatsko predstavništvo kod države u čijoj se vlasti oni nalaze.
Ipak, odredbe Dela II imaju širu primenu, koja je određena u članu 13.
Lica koja štiti Ženevska konvencija od 12. avgusta 1949. za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu, ili Ženevska konvencija od 12.
avgusta 1949. za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomnika oružanih snaga na moru ili Ženevska konvencija od 12. avgusta 1949. o postupanju sa ratnim zarobljenicima neće se smatrati kao lica zaštićena u smislu ove konvencije.
22. Dopunski protokol uz ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I) u relevantnom dijelu glasi:
Član 50.
Definicija civila i civilnog stanovništva
1. Civil je svaka osoba koja ne pripada jednoj od kategorija osoba navedenih u članu 4A (1), (2), (3) i (6) III. konvencije i u članu 43. ovog protokola. U slučaju sumnje da li je neka osoba civil, ta osoba smatrat će se za civila.
2. Pod civilnim stanovništvom podrazumijevaju se sve osobe koje su civili.
3. Prisustvo među civilnim stanovništvom osoba koje nisu obuhvaćene definicijom civila ne lišava stanovništvo njegovog civilnog karaktera.
23. Dopunski protokol uz ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) u relevantnom dijelu glasi:
Član 13.
Zaštita civilnog stanovništva
1. Civilno stanovništvo i pojedinci civili uživaju opću zaštitu od opasnosti koje proističu iz vojnih operacija. Da bi se provela ta zaštita, slijedeća pravila bit će poštovana u svakoj prilici.
2. Civilno stanovništvo i pojedinci civili neće biti predmet napada. Zabranjeni su akti ili prijetnje nasiljem, čiji je glavni cilj da šire strah među civilnim stanovništvom.
3. Civili će uživati zaštitu predviđenu ovim dijelom, ukoliko ne uzimaju i za vrijeme dok ne uzimaju direktno učešće u neprijateljstvima.
VI. Dopustivost
24. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 K 008254 13 Kž 5 od 23. siječnja 2014. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 1. veljače 2014. godine, a apelacija je podnesena 6. veljače 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog sud jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelant navodi da su mu osporenim presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda prekršena prava iz članka „II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14.“ Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
30. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
31. U konkretnom slučaju radi se o kaznenom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za kazneno djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana utemeljenost kaznene optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da apelant u postupku uživa garancije članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
32. Ustavni sud zapaža da se apelantovi ključni prigovori odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer su „preslobodno“ ocijenjene činjenice u svezi sa statusom oštećenog Š. K. tvrdnjom da je navedeni oštećeni u ratu bio civilna osoba. U svezi sa ovim apelantovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, apelacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, apelacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
33. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se apelacijom postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
34. U kontekstu navedenih stajališta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud apelanta proglasio krivim što je radnjama detaljno opisanim u dvije točke izreke presude počinio kaznena djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. KZSFRJ (točka 1. izreke presude) i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 144. KZSFRJ (točka 2. izreke presude). Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava da je počinio kazneno-pravne radnje koje čine elemente navedenih kaznenih djela opisane u izreci presude, nego osporava zaključak suda u svezi s kaznenim djelom ratni zločin protiv civilnog stanovništva jer, prema njegovu stajalištu, oštećeni Š. K. nije bio „civil“, a slijedom toga da nije ni počinio ovo kazneno djelo. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj odluci naveo iz kojih dokaza je utvrdio svojstvo oštećenog Š. K., te zašto apelantovi prigovori suprotni tom utvrđenju nisu uvaženi. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da ovaj oštećeni u vrijeme zatvaranja nije imao status ratnog zarobljenika s obzirom da nije bio borac, to jest da je to prestao biti. Navedeno je da on nije uopće sudjelovao u neprijateljstvima između HVO-a i Armije BiH, niti je pripadao suprotstavljenoj vojnoj formaciji u oružanom sukobu. Ukazano je da iz iskaza oštećenog Š. K. proizlazi da je on bio pripadnik HVO-a koji je imao obvezu popravljati vojna vozila u svojoj automehaničarskoj radionici i da ga je 3. srpnja 1993. godine susjed Hrvat odveo u logor Gabela „kako bi se spasio“. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je svojstvo ovog oštećenog utvrdio i uz primjenu članka 50. Protokola I. Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 50. Protokola I propisana definicija civila i civilnog stanovništva, te je u tom smislu propisano, između ostalog, da je: „Civil svaka osoba koja ne pripada jednoj od kategorija osoba navedenih u članu 4A (1), (2), (3) i (6) III. konvencije i u članu 43. ovog protokola. U slučaju sumnje da li je neka osoba civil, ta osoba smatrat će se za civila.“ Dalje, Ustavni sud ukazuje da su odredbama članka 4A (1), (2), (3) i (6) III ženevske konvencije definirane osobe koje se smatraju ratnim zarobljenicima kada „padnu pod vlast neprijatelja“. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je svojstvo oštećenog Š. K. utvrdio i iz materijalnog dokaza - Dopisa Ministarstva broj 07-03-90/12 od 12. rujna 2012. godine u kojem je navedeno da je ovaj oštećeni bio pripadnik Armije BiH u razdoblju do 31. svibnja 1993. godine, a potom počev od 20. kolovoza 1994. godine. Tijekom tog prekida formalne pripadnosti (faktički pripadnik HVO-a) on je i zarobljen i odveden u logor Gabela, pa je time i na temelju utvrđenja i iz ovog dokaza, on u vrijeme koje se inkriminira u optužnici, tj. srpanj 1993. godine, imao status civilne osobe. Slijedom toga, Ustavni sud navedeno obrazloženje Kantonalnog suda ne smatra arbitrarnim.
35. Najzad, apelant tvrdi da je Vrhovni sud njegove prizivne navode o statusu oštećenog Š. K. „ignorirao“. U svezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje sa utvrđenjem nižestupanjskog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestupanjskog suda ili na drugi način ukazati na slaganje s njima (vidi, Europski sud, Garcia Ruiz protiv Španjolske, 1999-I, 31 EHRR589 GC). U ovakvim slučajevima suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio suštinski problem istaknut u prizivu, da je slaganje ili neslaganje sa odlukom nižestupanjskog suda utemeljeno na njezinoj procjeni (vidi, Europski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da je priziv, prije nego što ga je sud odbio, bio predmetom razmatranja tog suda (vidi, Europski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunjske,
HUDOC (2002)).
36. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u prizivnom postupku bavio identičnim prigovorima koje apelant ponavlja u apelaciji, te da je navedeni sud, shodno prizivnim prigovorima, izvršio dodatnu analizu izvedenih dokaza baveći se posebno apelantovim prigovorima o svojstvu oštećenog Š. K., zaključivši da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, za što je Vrhovni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, dao jasno i argumentirano obrazloženje. Imajući u vidu navedena načela o obrazloženju odluke višeg suda u okolnostima konkretnog slučaja, te obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda koje u potpunosti slijedi ova načela, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neutemeljeni.
37. Dakle, cijeneći osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovitih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja, na čemu apelant suštinski istrajava i u apelaciji, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neutemeljenim. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
Ostali navodi
38. Apelant se poziva i na kršenje prava iz članka „II/3. f) i k)“ Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, ali, izuzev njihovog navođenja, nije ni na koji način obrazložio, niti ukazao u čemu se ogledaju navedene povrede, pa ih stoga Ustavni sud neće ni razmatrati.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada u osporenim odlukama nije izostala brižljiva i savjesna ocjena provedenih dokaza na temelju kojih je sud zasnovao odluku o postojanju kaznenih djela za koja je apelant proglašen krivim i osuđen na zatvorsku kaznu.
40. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman