Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-56/15 (Regionalni Medicinski Centar "Dr. Safet Mujić" Mostar)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-56/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-56/15, rješavajući apelacije Regionalnog Medicinskog Centra "Dr. Safet Mujić" Mostar, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Regionalni Medicinski Centar "Dr. Safet Mujić" Mostar, protiv:

-presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 035712 13 Rev 2 od 14. oktobra 2014. godine;

-presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 029676 14 Rev 2 od 21. oktobra 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-56/15

1. Regionalni Medicinski Centar "Dr. Safet Mujić" Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 5. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 035712 13 Rev 2 od 14. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da isplati tužitelju (R. G.) određene novčane iznose, na ime razlike isplaćenih i manje isplaćenih plaća, na ime povećanja plaće po osnovu prekovremenog rada, na ime prevoza, za određene vremenske periode.

2. Vrhovni sud, pored ostalog, navodi da apelant u reviziji osporava primjenu Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: GKU iz 2000. godine) navodeći da ga isti ne obavezuje. Vrhovni sud konstatuje, da taj prigovor nije osnovan jer je Kolektivni ugovor za područje djelatnosti iz 2000. godine primjenjivan sve do 11. septembra 2007. godine, kada je stupanjem na snagu Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 61/2007 od 10. septembra 2007.) prestao da važi GKU iz 2000. godine, prema odredbi člana 70. novog Granskog kolektivnog ugovora. Vrhovni sud zapaža da u vrijeme donošenja pobijane presude (5. aprila 2011. godine) nije bila donijeta odluka Ustavnog suda Federacije BiH broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine kojom je utvrđeno da GKU iz 2000. godine u vrijeme zaključenja u odnosu na HNK nije bio zaključen u skladu sa čl. III. 2.b) i 3. Ustava Federacije BiH, zbog čega se ta odluka nije mogla primijeniti u konkretnom slučaju. Vrhovni sud ističe, da odluka Ustavnog suda Federacije BiH po pravilu djeluje od momenta njenog objavljivanja, a retroaktivno samo ukoliko je Ustavni sud u svojoj odluci takvo djelovanje utvrdio (čl. 40. i 41. Zakona o postupku Ustavnim sudom Federacije BiH), a nije. Prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH o zahtjevu tužitelja je pravosnažno riješeno pred redovnim sudovima, pa se po ocjeni Vrhovnog suda odluka Ustavnog suda ne može neposredno primjenjivati u predmetnom sporu. Također se navodi, da apelantov prigovori da nije subjekt koga GKU iz 2000. godine obavezuje, jer da ga nije zaključila Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona, niti mu je kanton naknadno pristupio, a kako propisuje čl. 115. Zakona o radu, su neprihvatljivi, jer je apelant u svom Pravilniku o radu iz 2001. i 2008. godine, kao općem autonomnom pravnom aktu poslodavca, propisao da se zaključivanje ugovora o radu, određivanje plaća i druga pitanja značajna za zaposlenika i poslodavca uređuju u skladu sa zakonom i Kolektivnim ugovorom iz oblasti zdravstva.

AP-58/15

3. Apelant je podnio 5. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 029676 14 Rev 2 od 21. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezan je apelant da isplati tužitelju (Dž. K.), na ime razlike plaće, za određeni vremenski period, određene novčane iznose (za svaki mjesec pojedinačno).

4. Vrhovni sud, između ostalog, navodi da imajući u vidu da je drugostepena odluka donesena prije odluke Ustavnog suda Federacije BiH (kojom je utvrđeno da GKU iz 2000. godine, u vrijeme zaključenja u odnosu na HNK nije bio zaključen u skladu sa čl. III. 2.b) i 3. Ustava Federacije BiH), to se GKU iz 2000. godine može primijeniti u odnosu na zahtjev tužitelja za razliku plaće za sporni period. Naime, razlika plaće za taj period pravilno je utvrđena od strane nižestepenih sudova na osnovu nalaza vještaka finansijske struke jer predstavlja umnožak najniže plaće i koeficijenta složenosti poslova tužitelja, saglasno odredbi člana 28. GKU iz 2000. godine. Dalje se navodi, da se ne može prihvatiti kao osnovan stav apelantove revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koji ponavlja iz žalbe, da se na pravo tužitelja ne može primijeniti GKU iz 2000. godine jer da Nezavisni strukovni sindikat radnika zdravstva u F BiH nije imao punomoć svih svojih sindikalnih podružnica, niti je Vlada F BiH, kao jedna od ugovornih strana, imala saglasnost Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona za pregovaranje i potpisivanje GKU, niti mu je naknadno pristupila. Vrhovni sud konstatuje, da suprotno shvatanju apelanta, Vlada F BiH je ispred poslodavaca zaključila navedeni GKU sa Nezavisnim strukovnim sindikatom radnika u zdravstvu Federacije BiH, što je u skladu sa članom 111. u vezi sa članom 112. stav 3. Zakona o radu, da u situaciji kakva je predmetna, kada kolektivne ugovore ispred poslodavca nije zaključilo udruženje poslodavaca F BiH, kada nije utvrđeno da je za primjenu kolektivnog ugovora nužno da je i apelant potpisnik ugovora i da je za zaključenje ugovora bila neophodna saglasnost Vlade HNK, Vrhovni sud je ocijenio, imajući u vidu prije svega stranke koje su zaključile kolektivne ugovore i važenje ugovora za područje Federacije BiH, da se ugovori odnose na poslodavce i zaposlenike u oblasti zdravstva na području F BiH i da se imaju neposredno primijeniti jer obavezuju apelanta da ih primjenjuje kod ostvarivanja prava tužitelja iz radnog odnosa kao zaposlenika u javnoj zdravstvenoj ustanovi. S obzirom da je Vlada F BiH zaključila GKU, tada je ona stranka kolektivnog ugovora na strani poslodavaca, pa predmetni kolektivni ugovor obavezuje i apelanta kao poslodavca, jer je GKU regulisano da se njime uređuju temeljna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulisani Zakonom o radu, odnosno prava, obaveze i druga pitanja iz radnog odnosa zaposlenika u javnim zdravstvenim ustanovama na teritoriji Federacije BiH. Spajanje predmeta

5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-56/15.

Apelacioni navodi

6. U navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelant ima status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu u situacijama u kojima je presuda Ustavnog suda Federacije o neustavnosti Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, donesena nakon što je postupak pravomoćno okončan pred redovnim sudovima. U Odluci Ustavnog suda broj AP 3519/11 od 4. jula 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, odlučujući o istom činjeničnom i pravnom pitanju, Ustavni sud se pozvao na vlastite stavove u Odluci broj AP 1449/07 od 16. jula 2007. godine U navedenoj Odluci AP 1449/07 relevantni su sljedeći stavovi Ustavnog suda: Obzirom da se glavni apelantov prigovor odnosi na tvrdnju da je Vrhovni sud prenebregnuo činjenicu da je za primjenu Kolektivnog ugovora bila nužna saglasnost Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona, Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud cijenio ovu činjenicu te zaključio da, u skladu s čl. 111. i 112. stav 3. ZOR do formiranja udruženja poslodavca na strani poslodavca, kao subjekt kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnog ugovora može biti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine. Kako je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine zaključila Opći kolektivni ugovor kojim se za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine utvrđuju temeljna prava i obveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koja nisu regulirana ZOR, te kako je člankom 1. Općeg kolektivnog ugovora određeno da se navedeni kolektivni ugovor primjenjuje za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine, Vrhovni je sud zaključio da u predmetnom sporu radi potraživanja tužitelja oi osnovu prava iz radnog odnosa treba primijeniti Opći kolektivni ugovor prema kojemu su tužitelji odredili svoj tužbeni zahtjev. Vrhovni je sud uporište za svoj stav temeljio na činjenici da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine zaključila Opći kolektivni ugovor i Ugovor o pravima i obvezama poslodavca i zaposlenika u oblasti zdravstva, te da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine stranka Kolektivnog ugovora na strani poslodavca i da predmetni kolektivni ugovor obvezuje i tuženog i poslodavca. Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud dovoljno razvidno obrazložio razloge za svoju odluku, iz kojih je vidljivo da je analizirao pravnu situaciju u svezi s apelantovim obvezama prema tužiteljima u kontekstu zakonske regulative i zaključenih općeobvezujućih kolektivnih ugovora o pravima i obvezama poslodavca i zaposlenika iz oblasti radnih odnosa u javnim zdravstvenim ustanovama na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. U kontekstu navedenog, budući je Vrhovni sud dovoljno razvidno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu… Ustavni sud konstatira da, obzirom na navedeno, u postupanju Vrhovnog suda nije našao propuste na koje apelant ukazuje u apelaciji. Ustavni sud ovu apelaciju vidi kao izraz apelantovog nezadovoljstva činjenicom da je, ionako teškog materijalnog stanja, dodatno pogođen dosuđenim obvezama…“ (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1449/07 od 16. jula 2007. godine, tač. 16. i 17).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-56/15 (Regionalni Medicinski Centar "Dr… | Sudska praksa | Aktio