Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-703/14 (M. T. iz Prijedora)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Prava iz radnog odnosa
  • Nematerijalna šteta
  • Otkaz
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-703/14

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 703/14 rješavajući apelaciju Milenka Topića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Milenka Topića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 002334 14 Rev od 23. septembra 2014. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Milenku Topiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.700,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milenka Topića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 002334 14 Rev od 23. septembra 2014. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 002334 11 Gž od 27.

novembra 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pojedinačno i u vezi sa pravom iz člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravom iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravom iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom iz člana 6 stav 1 i pravom iz člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravom iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milenko Topić iz Prijedora (u daljnjem tekstu: apelant), a kog zastupa Udruženje za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“ Banja Luka, podnio je 12. februara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 002334 11 Gž od 27. novembra 2013. godine.

2. Apelant je dopunio apelaciju 19. novembra 2014. godine osporivši Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 002334 14 Rev od 23. septembra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te „Arcelomitala“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovor dostavio 7. oktobra 2016. godine, Okružni sud 5. oktobra 2016. godine, Osnovni sud 12. oktobra 2016. godine i tuženi 5. oktobra 2016. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 21. februara 2005. godine protiv tuženog podnio tužbu Osnovnom sudu zbog povrede prava iz radnog odnosa.

7. Apelant je precizirao tužbeni zahtjev podnescima od 12. decembra 2005. godine, te 13. januara i 20. aprila 2006. godine.

8. Pripremno ročište zakazano za 7. novembar 2006. godine otkazano je na zahtjev apelantovog novog advokata, pa je pripremno ročište ponovno zakazano za 11. decembar 2006. godine. Glavna rasprava zakazana je za 7. februar 2007. godine, a njen nastavak za 9. mart 2007. godine. U međuvremenu su pribavljeni nalaz i miljenje vještaka finansijske struke, odnosno njihova dopuna.

9. Osnovni sud je Presudom broj Rs 27/05 od 10. aprila 2007. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka tuženog o otkazu Ugovora o radu broj 81-85/04 od 29. oktobra 2004. godine i naloži tuženom da apelanta vrati u radni odnos. Apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 1-09-07/04 zaključen između tuženog i apelanta je odbačen. Nadalje, utvrđeno je da apelant ima potraživanje prema tuženom u označenom iznosu na ime manje isplaćenih plata za period od 16. avgusta 2004. godine do 29. oktobra 2004. godine, te za period od 29. oktobra 2004. godine do 2. marta 2005. godine. Nadalje, utvrđeno je da postoji potraživanje tuženog prema apelantu na ime više isplaćene otpremnine u označenom novčanom iznosu. Nadalje, utvrđeno je da se potraživanje između apelanta i tuženog u označenom iznosu ugasilo, pa je tuženi obavezan da apelantu isplati označeni novčani iznos. Apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se isplate neisplaćene plate, regres, zimnica, ogrjev i borački dodatak, te naknada za Dan rudara za period od 1. januara 1994. godine do 25. marta 2004. godine odbačen je kao neblagovremen. Apelantov tužbeni zahtjev za isplatu regresa, zimnice, ogrjeva, boračkog dodatka, naknade za Dan rudara za period od 25. marta 2004. godine do 25. januara 2007. godine, te potraživanja na ime neisplaćenih plata za period od 25. marta 2004. godine do 4. avgusta 2004. godine, kao i za period od 2. marta 2005. godine do 25. januara 2007. godine, te otpremnine odbijen je kao neosnovan. Apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništava Odluka tuženog broj 1-023/02 od 23. decembra 2002. godine odbačen je kao neblagovremen. Odbijen je kao neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav član 5 stav 1 Sporazuma o regulisanju međusobnih prava i obaveza zaključen 30. aprila 2004. godine između RŽR „Ljubija“ a.d. Prijedor i LNM „Holding NV“ sa označenim sjedištem u Holandskim Antilima. Najzad, tuženi je obavezan da iznose koje je obavezan da plati apelantu registruje kod Fonda PIORS i za njih uplati pripadajuće doprinose po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja i za slučaj nezaposlenosti.

10. Apelant je protiv prvostepene presude izjavio žalbu 16. aprila 2007. godine i spis je dostavljen Okružnom sudu 9. maja 2007. godine. Spis je vraćen Osnovnom sudu 21. februara 2008. godine radi postupanja po prijedlogu za donošenje dopunske presude.

11. Osnovni sud je dopunskom Presudom broj Rs 27/05 od 30. aprila 2008. godine odbacio kao neblagovremenu apelantovu tužbu i u dijelu kojim je tražio uplatu doprinosa za PIO i za slučaj nezaposlenosti za period od 1. januara 1994. godine do 25. marta 2004. godine. Apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio uplatu doprinosa za PIO, kao i za slučaj nezaposlenosti za period od 25. marta 2004. godine do 12. avgusta 2004. godine odbijen je kao neosnovan.

12. Apelant je protiv dopunske presude izjavio žalbu 13. maja 2008. godine.

13. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-07-000 270 od 30. juna 2008. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i Presudu Osnovnog suda broj Rs-27/05 od 10. aprila 2007. godine ukinuo u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje Odluke o otkazu ugovora o radu broj 81-85/04 od 29. oktobra 2004. godine i da se tuženom naloži da ga vrati na posao, u dijelu kojim je utvrđeno da postoji apelantovo potraživanje prema tuženom na ime manje isplaćenih plata i naknada za period od 16. avgusta 2004. godine do 2. marta 2005. godine, u dijelu kojim je utvrđeno da postoji potraživanje tuženog prema apelantu u označenom iznosu, pa da je tuženi dužan apelantu da isplati označeni novčani iznos, u dijelu kojim je odlučeno da se međusobna potraživanja prebijaju do označenog iznosa a tuženi obavezuje da isplati označeni iznos, djelimično u odnosu na otpremnine i neisplaćene plate od 2. marta 2005. godine do 25. januara 2007. godine, te najzad u dijelu kojim je tuženi obavezan da registruje iznose koje je obavezan da plati apelantu u Fondu PIO i da uplati obavezne doprinose i u tom dijelu predmet vratio na ponovno odlučivanje.

14. U odnosu na borački dodatak prvostepena presuda je ukinuta i tužba odbačena.

15. Okružni sud je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu kojim je odbačena apelantova tužba u odnosu na zahtjev za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključenog 16. avgusta 2004. godine između apelanta i DOO „Novi rudnici Ljubija“ Prijedor, u dijelu u kom je apelantova tužba odbačena kao neblagovremena za sva potraživanja do 25. marta 2004. godine, u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu regresa, zimnice, ogrjeva, naknade za Dan rudara za period od 25. marta 2004. godine do 25. januara 2007. godine i za neisplaćene plate od 25. marta do 4. avgusta 2004. godine, u dijelu kojim je odbačena kao neblagovremena tužba za poništenje odluke RŽR „Ljubija“ a.d. Prijedor od 23. decembra 2002. godine, te najzad u dijelu kojim je odbijen zahtjev za utvrđivanje ništavosti člana 5 Sporazuma od 30. aprila 2004. godine.

16. Najzad, Okružni sud je apelantovu žalbu protiv dopunske Presude broj Rs 27/05 od 30. aprila 2008. godine odbio kao neosnovanu i dopunsku presudu potvrdio.

17. Spis je vraćen Osnovnom sudu 10. jula 2008. godine.

18. Apelant je protiv presude Okružnog suda izjavio reviziju 7. avgusta 2008. godine pa je spis dostavljen Vrhovnom sudu 20. oktobra 2008. godine.

19. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-001 012 od 18. maja 2010. godine apelantovu reviziju i dopune revizije protiv presude Okružnog suda od 30. juna 2008. godine odbio kao neosnovane.

Postupak u kom su donesene osporene presude Okružnog i Vrhovnog suda

20. Odlučujući u ponovnom postupku, nakon donošenja presude Okružnog suda od 30. juna 2008. godine, o apelantovim tužbenim zahtjevima u odnosu na koje je prethodna presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, pred Osnovnim sudom je zakazano pripremno ročište 16. maja 2012. godine.

21. Apelant je precizirao tužbeni zahtjev 3. maja 2012. godine. Istog dana podnesen je i podnesak umješača Udruženja „Diskriminacija je zabranjena“.

22. Osnovni sud je Rješenjem broj 77 0 P 002334 08 P od 31. maja 2012. godine odbio zahtjev za učešće umješača.

23. Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za 4. septembar 2012. godine a ročište za glavnu raspravu 11. oktobra 2012. godine.

24. Osnovni sud je Presudom broj 77 0 P 002334 08 P od 12. novembra 2012. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka tuženog o otkazu ugovora o radu od 29. oktobra 2004. godine i rješenje o prestanku radnog odnosa od 25. januara 2005. godine i tuženom naloži da ga vrati na njegovo ranije radno mjesto, ili radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, te da ga obaveže da mu isplati izgubljenu zaradu na ime plata, regresa za korišćenje godišnjeg odmora i naknade za Dan rudara za period od otkaza ugovora o radu, tj. od 25. januara 2005. godine do 11. oktobra 2012. godine (kao dana zaključenja glavne rasprave), izvrši uplatu na ime penzijsko-invalidskog osiguranja u istom periodu, te u dijelu da je bio izložen neposrednoj diskriminaciji i psihičkom zlostavljanju od tuženog u periodu od 3. maja 2011. godine.

25. Odbijen je kao neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da donese odluku o prestanku važenja Ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj 1- 0907/04 od 16. avgusta 2004. godine sa danom dostavljanja poslodavcu pravosnažnog rješenja o potpunom gubitku radne sposobnosti apelanta, ili sa 20. avgustom 2012. godine zbog navršenih 40 godina penzijskog staža, računajući poseban staž u jednostrukom trajanju.

26. Nadalje, apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio isplatu neisplaćenih plata za period od 1. januara 1994. godine do 16. avgusta 2004. godine, kao i uplate doprinosa za isti period, te isplatu regresa za korišćenje godišnjeg odmora (za period 1998. do 2006. godine), zimnice i ogrjeva (za period od 1998. do 2002. godine), naknade za Dan rudara (2004, 2005. i 2006. godine), kao i u dijelu zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 1-0907/04 od 16. avgusta 2004. godine odbačen je kao presuđena stvar.

27. Nadalje, apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na naknade za Dan rudara i isplate regresa za godišnji odmor za period od 1. januara 2007. godine do 3. maja 2012. godine, kao i u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je bio izložen neposrednoj diskriminaciji i psihičkom zlostavljanju od tuženog, te da se tuženi obaveže da mu po osnovu duševnih bolova i straha zbog nefizičkog zlostavljanja i diskriminacije isplati naknadu na ime nematerijalne štete za period od 16. avgusta 2004. godine do 3. maja 2011. godine odbačen je kao neblagovremen.

28. Najzad, tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade plate za period od 16. avgusta 2004. godine do 1. marta 2005. godine isplati pojedinačno označene iznose sa zateznim kamatama od označenog datuma, da na dosuđene iznose izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, da navedene iznose registruje u obrascu M4, te apelantu na ime razlike otpremnine isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od navedenog datuma.

29. Apelant je protiv presude Osnovnog sud izjavio žalbu, pa je predmet 25. decembra 2012. godine otpremljen Okružnom sudu.

30. Predmet je vraćen Osnovnom sudu 2. jula 2013. godine radi postupanja po prijedlogu za donošenje dopunske presude.

31. Osnovni sud je dopunskom Presudom broj 77 0 P 002334 08 P od 6. septembra 2013. godine dopunio Presudu broj 77 0 P 002334 08 P od 12. novembra 2012. godine, tako što je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu nematerijalne štete za pretrpljeni duševni bol i za pretrpljeni strah za period od 3. maja 2011. godine do povratka na rad odbio, tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na isplatu izgubljene zarade na ime plate, regresa, nagrade za Dan rudara, kao i uplate doprinosa na ime PIO za period od 10. oktobra 2012. godine do vraćanja na rad odbio, kao i apelantov tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine zbog odlaska u penziju u označenom iznosu.

32. Predmet je ponovno dostavljen Okružnom sudu 19. septembra 2013. godine na odlučivanje po apelantovoj žalbi, te žalbi Udruženja „Diskriminacija je zabranjena“.

33. Okružni sud je Presudom broj 77 0 P 002334 11 Gž od 27. novembra 2013. godine odbacio kao neblagovremene apelantove žalbe i Udruženja građana „Diskriminacija je zabranjena“ izjavljene protiv Rješenja Osnovnog suda broj 77 0 P 002334 08 P od 31. maja 2012. godine (kojim je odbijen zahtjev za učešće umješača u postupku), odbacio kao nedozvoljenu žalbu Udruženja građana „Diskriminacija je zabranjena“ protiv presude Osnovnog suda od 12. novembra 2012. godine, te najzad odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda od 12. novembra 2012. godine i dopunsku presudu od 6. septembra 2013. godine.

34. Apelant i Udruženje „Diskriminacija je zabranjena“ protiv presude Okružnog suda su izjavili reviziju. Spis je 4. marta 2014. godine dostavljen na odlučivanje Vrhovnom sudu.

35. Vrhovni sud je Presudom broj 77 0 P 002334 14 Rev od 23. septembra 2014. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. Revizija Udruženja „Diskriminacija je zabranjena“ je odbačena kao nedozvoljena.

36. Iz obrazloženja pobrojanih presuda proizilazi da je u konkretnom slučaju predmet spora bila zaštita prava iz radnog odnosa, pa da je za njegovo razrješenje mjerodavan Zakon o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Članom 1 ZOR-a je regulisano da se ovim zakonom, pored ostalog, uređuju plate i druge naknade po osnovu rada, te druga prava i obaveze koji nastaju po osnovu rada. Slijedom navedenog, neosnovanim je ocijenjena apelantova tvrdnja da je u razrješenju spornog odnosa trebalo primijeniti Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Takođe, zaključeno je i da nije bilo mjesta za primjenu Zakona o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik RS“ broj 59/09) nasuprot apelantovoj tvrdnji, jer su odluke tuženog o prestanku radnog odnosa apelanta za koje je tvrdio da su diskriminatorske donesene 2004. i 2005. godine, tj. prije stupanja na snagu navedenog zakona.

37. U obrazloženju presuda je ukazano na rok iz člana 105 ZOR-a za ostvarivanje sudske zaštite (jedna godina od dana saznanja za povredu, odnosno tri godine od učinjene povrede), shodno kom blagovremenost tužbe u radnom sporu predstavlja procesnu pretpostavku za ostvarivanje sudske zaštite. Takođe, ukazano je da su pravo na rad i pravo na isplatu plate po osnovu uloženog rada osnovna prava iz radnog odnosa iz kojih proističu sva druga prava (pored ostalih, pravo na godišnji odmor za koji je vezana isplata regresa, pravo na uplatu doprinosa za zdravstveno i penzijsko osiguranje, te isplata drugih primanja utvrđenih zakonom ili kolektivnim ugovorom). S obzirom na to da radnik platu za ostvareni rad prima svakog mjeseca za prethodni mjesec, sa svakim izostankom isplate plate ili manje isplaćenom platom smatra se da je zaposleni saznao, odnosno mogao znati da mu je poslodavac uskratio, odnosno ograničio pojedinačno pravo. Isto vrijedi i za druga primanja po osnovu rada koja dospijevaju mjesečno ili godišnje.

38. Nadalje, iz obrazloženja presuda proizilazi da je apelant u toku postupka tvrdio da je donošenjem odluka o prestanku radnog odnosa diskriminisan i da mu tuženi po tom osnovu treba naknaditi nematerijalnu štetu. S tim u vezi je ukazano da su odluke tuženog u vezi s kojim se apelant žalio da je diskriminisan donesene 2004. i 2005. godine a da je apelant zahtjev za zaštitu od diskriminacije istakao tek 3. maja 2012. godine. Slijedom navedenog, zaključeno je da je apelantova tužba u ovom dijelu neblagovremena. Takođe, ukazano je i da je apelantov zahtjev za utvrđenje da njegov ugovor o radu prestaje važiti danom dostavljanja rješenja o potpunom gubitku radne sposobnosti ili danom ispunjenja uslova za starosnu penziju istekao tek 3. maja 2012. godine zbog čega je njegov tužbeni zahtjev i u ovom dijelu ocijenjen neblagovremenim. U vezi s tim je ukazano na član 56 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je, pored ostalog, regulisano da preinačenje tužbe postoji kada tužilac uz postojeći tužbeni zahtjev istakne i drugi tužbeni zahtjev, a da je apelant, pored zahtjeva navedenih u tužbi i ranijem toku postupka, tek 3. maja 2012. godine istakao navedene zahtjeve, čime je tužbu preinačio, pa se njena blagovremenost ima ocijeniti od dana postavljanja novih tužbenih zahtjeva, a ne od dana podnošenja prvobitne tužbe.

39. Nadalje, iz obrazloženja presuda proizilazi da je pravosnažnom presudom donesenom u ovoj parnici (presuda Osnovnog suda od 10. aprila 2007. godine i dopunska presuda od 30. aprila 2008. godine u dijelu u kom su potvrđene presudom Okružnog suda od 30. juna 2008. godine) odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o radu od 16. avgusta 2004. godine, te isplati plata i uplati doprinosa za period od 1. januara 1994. do 16. avgusta 2004. godine, zbog čega se o ponovno istaknutim identičnim zahtjevima nije moglo odlučivati, pa je apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu kao presuđena stvar odbačen u skladu sa članom 196 stav 2 ZPP.

40. U vezi sa apelantovim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete uslijed nefizičkog zlostavljanja i diskriminacije koje je trpio donošenjem odluka o otkazu ugovora o radu, ukazano je da u vrijeme kada su odluke donesene nisu bili u primjeni čl. 99d) i 99đ) ZOR-a jer su, shodno članu 18 Zakona o izmjenama i dopunama ZOR-a („Službeni glasnik RS“ broj 20/07 od 22. marta 2007. godine), stupile na snagu 30. marta 2007. godine. Takođe, ukazano je da je za ostvarivanje zaštite relevantan momenat saznanja za povredu, što je u konkretnom slučaju dostavljanje odluka od 29. oktobra 2004. godine i od 25. januara 2005. godine a apelant je tužbeni zahtjev u ovom dijelu istakao 3. maja 2012. godine, zbog čega je njegova tužba za period do 3. maja 2011. godine odbačena. U odnosu na period za koji je tužba bila blagovremena, tj. nakon 3. maja 2011. godine, ukazano je da apelant i nije bio radno angažovan kod tuženog, pa da se ne može raditi o mobingu ili bilo kom drugom vidu diskriminacije od tuženog. Najzad, u ovom dijelu je ukazano i da se razlozi zbog kojih je otkazan ugovor o radu apelantu i većem broju radnika ne mogu dovesti u vezu, niti upućuju na vjerovatnost da je tuženi prema apelantu nejednako postupao zbog socijalnog porijekla, imovinskog stanja, društvenog položaja ili nekog drugog ličnog svojstva koje nije u vezi sa radom. Stoga je zaključeno da je bespredmetno sprovoditi dokaz vještačenjem vještaka medicinske struke i druge dokaze s obzirom na to da nije postojao osnov za naknadu nematerijalne štete.

41. Nadalje, iz obrazloženja presuda proizilazi da je prvostepeni sud naložio tuženom dostavljanje apelantovog dosijea koji je vođen kod RMK „Zenica“, kao pravnog prednika jednog od osnivača tuženog. Nakon što je tuženi osporio da posjeduje takav dosije, na ročištu za glavnu raspravu od 11. oktobra 2012. godine, nakon što su stranke sprovele dokaze, apelant je konstatovao da su sprovedeni svi dokazi koje je predložio, te da nema primjedaba ili zahtjeva u pogledu dopune dokaznog postupka i pribavljanja drugih dokaza.

42. Nadalje, iz obrazloženja presuda proizilazi da se u konkretnom slučaju radilo o otkazu ugovora o radu većem broju radnika (571) zbog organizacionih promjena izazvanih ekonomskim poteškoćama. Nadalje, na temelju sprovedenih dokaza je utvrđeno da sistematizacijom radnih mjesta tuženog nije predviđeno radno mjesto rudarskog tehničara na koje je apelant bio raspoređen ugovorom o radu od 16. avgusta 2004. godine (apelant nikad nije ni radio na tom radnom mjestu, niti je ispunjavao uslove u pogledu stručne spreme za to radno mjesto). Stoga je prestala potreba za radom apelanta i ne može se postavljati pitanje da li je apelant trebalo da ostane na tom radnom mjestu. S obzirom da sistematizacijom radnih mjesta nije bilo predviđeno niti jedno drugo nepopunjeno radno mjesto sa stručnom spremom i osposobljenošću koju je posjedovao apelant (KV zidar i rukovalac građevinskih mašina), zaključeno je da nije bilo uslova da se apelant rasporedi na drugo radno mjesto. Stoga je zaključeno da tuženi nije postupio nezakonito kada je, u skladu sa članom 113 stav 1 tačka 2 ZOR-a, utvrdio da apelantu prestaje radni odnos zbog prestanka potrebe za njegovim radom.

43. Nadalje, u obrazloženjima presuda je ukazano da tuženi nije postupao ni protivno članu 126 ZOR-a. Na temelju sprovedenih dokaza je utvrđeno da je tuženi unutar roka od jedne godine iz navedenog člana od dana kada je apelantu otkazan ugovor o radu vršio prijem radnika u radni odnos, i to raspisivanjem oglasa objavljenih u sredstvima javnog informisanja. Takođe, objavljen je i interni oglas za neraspoređene radnike, i to prije donošenja odluka o otkazu ugovora o radu. Nadalje, utvrđeno je da su prvenstveno zaposleni radnici elektro i mašinske struke, a apelant je KV zidar, pa njihovim prijemom u radni odnos tuženi nije povrijedio član 126 ZOR-a. Takođe, ukazano je da su novi radnici zasnovali radni odnos kao pripravnici, a apelant nije ispunjavao uslove za zasnivanje radnog odnosa u tom svojstvu, u smislu člana 29 ZOR-a. Najzad, ukazano je i da činjenica da se apelant nije prijavio na interni oglas, raspisan prije otkaza njegovog ugovora o radu, upućuje na zaključak da nije bio voljan da se prekvalifikuje ili dokvalifikuje.

44. Nadalje, s obzirom na činjenicu da je apelant 3. juna 2005. godine ostvario pravo na invalidsku penziju zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, zaključeno je da tuženi nije imao obavezu da prije raspisivanja oglasa za zapošljavanje (koji su raspisani nakon apelantovog penzionisanja) ponudi apelantu posao. Takođe, ukazano je da, s obzirom da je apelant potpuno izgubio radnu sposobnost, nije ispunjavao uslove da bude raspoređen na bilo koji posao. Slijedom navedenog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za poništenje odluka tuženog iz 2004. i 2005. godine, vraćanje na rad i isplatu izgubljene zarade, drugih naknada po osnovu rada, te uplatu doprinosa za period od otkaza pa dalje. Nisu prihvaćene apelantove tvrdnje da se on ne bi penzionisao da nije bilo otkaza ugovora o radu s obzirom na to da je sam izjavio da je u potpunosti izgubio radnu sposobnost zbog čega je i otišao u invalidsku penziju. S obzirom na to da niko ne može paralelno ostvarivati prava iz radnog odnosa i prava po osnovu penzionisanja, zaključeno je da i u slučaju da tuženi nije otkazao ugovor o radu apelantu, njemu bi radni odnos u svakom slučaju prestao zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, pa od ostvarivanja prava na penziju apelant više i nije mogao ostvarivati prava iz radnog odnosa.

45. Na temelju svega navedenog zaključeno je da apelant nije doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike, pa da nisu povrijeđena ni njegova prava zagarantovana Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te Protokolom broj 1 uz Evropsku konvenciju.

46. Najzad, iz obrazloženja pobrojanih odluka proizilazi da pravosnažnom odlukom (Rješenje Osnovnog suda broj 77 0 P 002334 08 P od 31. maja 2012. godine) nije dozvoljeno učešće u postupku u svojstvu umješača na strani apelanta Udruženju „Diskriminacija je zabranjena“.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

47. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) pojedinačno i u vezi sa pravom iz člana 14 Evropske konvencije, pravo iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant je u prilog tvrdnji o povredi navedenih prava iznio opširne navode koje je sumirao na sljedeći način.

48. Apelant tvrdi da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na nediskriminaciju povrijeđeni, jer mu je Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 002334 11 Gž od 27. novembra 2013. godine uskraćeno pravo na rad zbog njegovog tjelesnog zdravlja i socijalnog statusa penzionera. S tim u vezi je istakao da restitucija svih prava radnika, u smislu člana 130 ZOR-a, nije uslovljena potpisivanjem novog ugovora o radu i socijalnim statusom apelanta: korišćenje penzije, socijalne pomoći, novčane naknade po osnovu nezaposlenosti i sl. Takođe, ukazujući na član 87 Zakona o PIO, iako to, kako navodi, nije predmet spora, tvrdi da radni odnos ne može prestati zbog ostvarivanja prava na penziju, ali da je moguće obrnuto. Nadalje, apelant tvrdi da bi, da nije bilo nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu, shodno članu 31 Zakona o PIO, radio do dana dostavljanja poslodavcu pravosnažnog rješenja o potpunom gubitku radne sposobnosti i pravo na invalidsku penziju ostvario bi samo u slučaju donošenja odluke tuženog o prestanku važenja ugovora o radu od 16. avgusta 2004. godine. Najzad, u ovom dijelu apelant je ukazao i na stav Vrhovnog suda u presudi iz 2007. godine prema kom od razrješenja zakonitosti otkaza ugovora o radu zavisi i daljnja sudbina predmetnog ugovora o radu a to znači da, ako se utvrdi da je otkaz ugovora o radu nezakonit, ostaje na snazi predmetni ugovor i vrši se reintegracija tužioca u radni odnos i uspostavljanje prava iz radnog odnosa.

49. Apelant tvrdi i da je žrtva povrede prava na pravično suđenje i prava na nediskriminaciju u postupku ostvarivanja prava na zaposlenje po osnovu obrazovanja, starosne dobi, socijalnog porijekla, imovnog stanja i društvenog položaja i zakonom utvrđene prednosti u zapošljavanju. Nadalje, tvrdi da je u postupku pred redovnim sudovima dokazao da je tuženi u više od 80 slučajeva prekršio kriterijume za raspored radnika utvrđene Programom socijalnog zbrinjavanja viška radnika koji je usvojio odlukom od 29. oktobra 2004. godine i kriterijume socijalnog zbrinjavanja radnika, jer je na radna mjesta na koja je on mogao biti raspoređen rasporedio radnike sa manje radnog staža u odnosu na apelanta, nižom stručnom spremom u odnosu na apelanta i nižim stepenom stručne spreme u odnosu na stručnu spremu propisanu Pravilnikom o sistematizaciji za ta radna mjesta. Apelant, takođe, tvrdi da o ovom nije raspravljeno u osporenim presudama. Apelant je još istakao da Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta ni za jedno radno mjesto nije propisana starosna granica, pa da je samim objavljivanjem oglasa tuženog kojim je propisana starosna granica za zasnivanje radnog odnosa i kojim nije propisana prednost otpuštenih radnika zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga u odnosu na starosnu dob propisanu oglasima apelant već jeste diskriminisan po starosnoj dobi i kao otpušteni radnik zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga u postupku ostvarivanja prava na zaposlenje.

50. Nadalje, apelant tvrdi da je žrtva kršenja prava na pravično suđenje jer osporenim presudama nije raspravljano o njegovoj tužbi za utvrđivanje diskriminacije, zabrane diskriminacije i naknadi štete po osnovu diskriminacije zbog proizvoljne primjene člana 105 (sada 118) ZOR-a. S tim u vezi, apelant je istakao da su podnesci o uređenju tužbe od 12. decembra 2005. godine, 13. januara 2006. godine, 20. aprila 2006. godine i 3. maja 2011. godine podneseni prije isteka roka od jedne godine od dana saznanja za povredu prava.

51. Nadalje, apelant tvrdi i da je žrtva povrede prava na pravično suđenje jer mu osporenom presudom Okružnog suda nije dozvoljeno izvođenje dokaza koji se nalaze kod tuženog i izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem. Nadalje, ukazujući na presudu Vrhovnog suda od 6. oktobra 2006. godine, apelant tvrdi da je osporena presuda u njegovom slučaju donesena u istom periodu i njemu bi bila dosuđena naknada štete po osnovu pripadajućih plata i drugih davanja za nesporna blagovremena potraživanja u periodu od 21. februara 2004. godine do 16. avgusta 2004. godine. Nadalje, apelant tvrdi da nije bilo suđenja i javne rasprave po njegovom tužbenom zahtjevu za naknadu štete u visini pripadajućih plata, zimnice, ogrjeva, regresa, naknade za Dan rudara i uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. januara 1994. godine do 16. avgusta 2004. godine a koje mu je tuženi obavezan da isplati, kao i o tužbenom zahtjevu kojim je tražio da se plate iz ovog perioda evidentiraju u zakonom utvrđene evidencije na jednak način kao i drugim radnicima tuženog, tj. u iznosima utvrđenim propisima o radu ili u iznosima ne manjim od najniže osnovice za uplatu doprinosa utvrđene zakonom. Nadalje, apelant je istakao da je osporena presuda Okružnog suda donesena 19. decembra 2008. godine, kada i presuda istog suda u predmetu Z.B., koja je, takođe, bila radnik tuženog i koja je dobila otkaz zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, i njemu bi bila dosuđena naknada štete po osnovu regresa. Iste tvrdnje apelant je iznio, pozivajući se na pobrojane presude Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda iz 2010. godine u predmetu R.R. protiv istog tuženog, a kojim je R.R., koja je, takođe, dobila otkaz zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, priznato pravo na naknadu štete po osnovu nagrade za Dan rudara. Najzad, apelant je istakao da Udruženju za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja "Diskriminacija je zabranjena", čiji je osnivač, nije dozvoljeno učešće u ovom sporu u svojstvu umješača na apelantovoj strani.

52. U dopuni apelacije od 19. novembra 2014. godine apelant je osporio presudu Vrhovnog sud od 23. septembra 2019. godine. Apelant je istakao i da je spor pokrenut prije devet godina, da se radi o radnom sporu koji je hitan, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te je istakao zahtjev za naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

53. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je suština da apelant faktički nije radio od 1992. godine, kada je njegov poslodavac obustavio obavljanje djelatnosti, pa sve do 2005. godine, kada mu je radni odnos prestao. Tuženi mu je isplatio sve na šta se obavezao sporazumom, povezao mu je radni staž i isplatio otpremninu a apelant je ubrzo po prestanku radnog odnosa ostvario pravo na invalidsku penziju. Ukazano je da apelant nije bio diskriminisan u odnosu na ostale radnike tuženog, da je imao mogućnost prekvalifikacije i dokvalifikacije, što mu je omogućavalo da ostane u radnom odnosu, ali on za to nije bio zainteresovan. Vrhovni sud je istakao da je apelantova tužba u pretežnom dijelu bila neblagovremena i nedozvoljena, te se s tim u vezi pozvao na razloge i obrazloženja iz osporene presude ovog suda. Najzad, u vezi s navodima o dužini trajanja postupka, ukazano je da je ovom sudu predmet po reviziji dostavljen u martu 2014. godine a da je odluka donesena šest mjeseci nakon toga s obzirom na to da se radilo o sporu iz oblasti radnih odnosa, a što se može smatrati razumnim rokom.

54. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da apelant u suštini ponavlja razloge koje je iznio u žalbi i reviziji na koje je već odgovoreno u presudama redovnih sudova.

55. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju iznio hronologiju postupka od podnošenja tužbe, tj. 21. februara 2005. godine do donošenja presude Vrhovnog suda od 23. septembra 2014. godine, te zaključio da nisu tačni apelantovi navodi o dužini postupka koji bi se eventualno mogli pripisati ovom sudu. Takođe, ukazano je i da Osnovni sud već duži vremenski period ne postiže ažurnost u dijelu parničnog referata usljed velikog priliva predmeta i malog broja sudija.

56. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da su redovni sudovi u pogledu svih zahtjeva i činjenica dali valjane razloge i obrazloženja zbog čega smatraju da apelacija nije osnovana.

V. Relevantni propisi

57. Zakon o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03), koji se primjenjivao u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Radnik, kao i lice koje traži zaposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i ubijeđenja, socijalnog porekla, imovnog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, tjelesnog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa.

Lice koje smatra da su mu prava povrijeđena zbog diskriminacije u smislu stava 1. ovog člana, ima pravo da podnese tužbu nadležnom sudu protiv poslodavca Ako sud utvrdi da je tužba osnovana, naložiće poslodavcu da tužiocu uspostavi i obezbjedi ostvarivanje prava koja su mu uskraćena.

Član 14.

Ugovor o radu ne može zaključiti lice koje nije navršilo 15 godina života i koje nema opštu zadravstvenu sposobnost za rad.

(...)

Član 105.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

Član 113.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:

(…) 2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, (…) Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tač. 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne druge radne kapacitete i organizaciju rada. kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao.

Član 124.

Poslodavac koji zapošljava više od 15 radnika, a koji u periodu od tri naredna mjeseca ima namjeru da, zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga, otkaže ugovor o radu najmanje 10% od ukupnog broja zaposlenih, ali ne manje od pet radnika, dužan je da se o tome konsultuje sa savjetom radnika, ili, ako kod poslodavca nije uspostavljen savjet radnika, sa sindikatima koji predstavljaju najmanje 10% zaposlenih radnika.

Član 125.

U cilju sprovođenja konsultacija u smislu člana 124. ovog zakona, poslodavac je dužan da u pismenoj formi, najkasnije na 30 dana prije namjeravanog otkazivanja ugovora o radu radnicima, obavijesti savjet radnika, odnosno sindikat, o sledećem:

- razlozima za prestanak rada radnika,

- broju i kvalifikacijama radnika kojima treba da prestane radni odnos,

- mjerama kojima bi se moglo izbjeći otkazivanje ugovora o radu svim ili određenom broju radnika (putem raspoređivanja određenog broja radnika na druga radna mjesta, prekvalifikacije, skraćivanja radnog vremena i dr.).

- mjerama kojima bi se omogućilo zapošljavanje radnika kod drugih poslodavaca. Član 126.

Ako poslodavac u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radnika u smislu člana 124. ovog zakona namerava da zaposli određeni broj radnika sa istim stručnim kvalifikacijama koje imaju radnici kojima je prestao radni odnos, dužan je da. pre zasnivanl radnog odnosa sa drugim licimn, poiudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu

58. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), koji se primjenjivao u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku Član 55.

U jednoj tužbi tužilac može istaći više zahtjeva protiv istog tuženog kad su svi zahtjevi povezani istim činjeničnim i pravnim osnovom.

(…) Član 56.

Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći.

(…) Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.

Član 135.

Kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud može ovu stranku pozvati da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određeni rok.

Stranka ne može da uskrati podnošenje isprave ako se ona sama u parnici pozvala na tu ispravu za dokaz svojih navoda, ili ako je riječ o ispravi koju je po zakonu dužna da preda ili pokaže, ili ako se isprava s obzirom na njenu sadržinu smatra zajedničkom za obje stranke.

(…) Kad stranka koja je pozvana da podnese ispravu poriče da se isprava kod nje nalazi, mogu se radi utvrđivanja ove činjenice izvoditi dokazi.

(…) Član 192.

Ako je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude da predloži parničnom sudu da se izvrši dopuna presude.

Član 196.

Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravosnažna.

Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu.

Član 369.

Lice koje ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim licima jedna od stranaka uspije, može se pridružiti ovoj stranci.

Umješač može stupiti u parnicu u toku cijelog postupka sve do pravosnažnosti odluke o tužbenom zahtjevu, kao i u toku postupka nastavljenog podnošenjem vanrednog pravnog lijeka.

(…) Član 370.

Svaka stranka može osporiti umješaču pravo da učestvuje u postupku i predložiti da se umješač odbije.

Do pravosnažnosti rješenja kojim se odbija učešće umješača, umješač može učestvovati u postupku i njegove parnične radnje ne mogu se isključiti.

Protiv odluke suda kojom prihvata učešće umješača nije dozvoljena posebna žalba.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost

59. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

60. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

61. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 P 002334 14 Rev od 23. septembra 2014. godine, kao konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari, koju je apelant osporio dopunom apelacije. Protiv navedene presude nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. oktobra 2014. godine a dopuna apelacije kojom je osporena navedena presuda je podnesena 19. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

62. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

63. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom iz člana 14 Evropske konvencije, pravo iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje i zabrana diskriminacije

64. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

65. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glas

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

66. Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status

67. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant tražio ostvarivanje i zaštitu prava iz radnog odnosa, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

68. Opširni apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, pojedinačno i u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije, u suštini se svode na tvrdnju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te da je postupak trajao nerazumno dugo. U odnosu na osporene presude

69. Apelant, u suštini, tvrdi da mu je osporenim presudama Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje pojedinačno i u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnog prava.

70. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud najprije podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

71. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematizuju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

72. Apelant najprije tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na nediskriminaciju, jer mu je uskraćeno pravo na rad zbog tjelesnog zdravlja i socijalnog statusa, te pravo na zaposlenje po osnovu obrazovanja, starosne dobi, socijalnog porijekla, imovnog stanja i društvenog položaja. Takođe, apelant u ovom dijelu tvrdi i da nije odlučeno o njegovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio da se utvrdi diskriminacija, te da je onemogućen u sprovođenju dokaza – vještačenja vještaka medicinske struke i drugih dokaza na okolnost nematerijalne štete koju je s tim u vezi pretrpio.

73. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je apelant u postupku pred redovnim sudovima tvrdio da su osporene odluke tuženog iz 2004. i 2005. godine bile diskriminatorske u vezi sa njegovim pravom na rad i pravom na zaposlenje. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je apelant tužbeni zahtjev u ovom dijelu istakao 3. maja 2012. godine, tj. kada su očigledno protekli rokovi iz člana 105 ZOR-a od jedne, odnosno tri godine. Imajući u vidu razloge i obrazloženja iz osporenih odluka zbog čega navedeni tužbeni zahtjev, u smislu člana 56 stav 1 ZPP, nije predstavljao preciziranje tužbenog zahtjeva, već isticanje, pored postojećih tužbenih zahtjeva, novog tužbenog zahtjeva, pa da se od njegovog podnošenja imaju računati rokovi iz člana 105 ZOR-a, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da apelantova tužba u ovom dijelu nije blagovremena. Slijedom navedenog, a kako su i zaključili redovni sudovi, bespredmetno je bilo sprovoditi dokaze koje je apelant predlagao u vezi sa naknadom nematerijalne štete uslijed nefizičkog zlostavljanja i diskriminacije koju je pretrpio zbog odluka o prestanku radnog odnosa.

74. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da bi on radio sve do dostavljanja rješenja tuženom o potpunom gubitku radne sposobnosti da nije bilo nezakonite odluke tuženog o prestanku radnog odnosa od 16. avgusta 2004. godine, Ustavni sud zapaža da je apelantova tužba u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je, pored ostalih, ova odluka tuženog nezakonita, osporenim presudama odbačena kao presuđena stvar (presude donesene 2007. i 2008. godine). Stoga, apelantovi navodi u ovom dijelu, takođe, nisu mogli biti prihvaćeni. Nadalje, apelant je u ovom dijelu iznio i tvrdnju da je u postupku pred redovnim sudovima dokazao da je tuženi na njegovu štetu prekršio (u 80 slučajeva) kriterijum za raspored radnika prema Programu koji je usvojio, odnosno da je primao radnike sa manje radnog staža i nižom stručnom spremom. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je na temelju sprovedenih dokaza utvrđeno da se u konkretnom slučaju radilo o otkazu ugovora o radu većem broju radnika zbog organizacionih promjena izazvanih ekonomskim teškoćama, da u sistematizaciji radnih mjesta nije bilo utvrđeno radno mjesto rudarskog tehničara na koji je apelant raspoređen rješenjem od 16. avgusta 2004. godine, da na ovom radnom mjestu apelant nije ni radio, niti je ispunjavao uslove za to mjesto u pogledu stručne spreme, jer je KV zidar i rukovalac građevinskih mašina, pa da, u skladu sa članom 113 ZOR-a, tuženi nije pogrešno postupio kada je utvrdio da apelantu prestaje radni odnos. Najzad, iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je na temelju sprovedenih dokaza utvrđeno i da tuženi nije prekršio obavezu iz člana 126 ZOR-a. Naime, prije otkaza ugovora o radu apelantu raspisan je interni oglas na koji se on nije prijavio a zbog čega je zaključeno i da nije bio zainteresovan za prekvalifikaciju i dokvalifikaciju, da su prvenstveno zaposleni radnici elektro i mašinske struke, a apelant je KV zidar i rukovalac građevinskih mašina, te da su novi radnici zapošljavani kao pripravnici a apelant nije ispunjavao uslove za zasnivanje radnog odnosa u tom svojstvu. Najzad, ukazano je da je apelant 3. juna 2005. godine ostvario pravo na invalidsku penziju zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, a zbog čega tuženi nije imao obavezu da prije raspisivanja oglasa (koji je i raspisan nakon apelantovog penzionisanja) ponudi apelantu posao. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje i da je članom 14 ZOR-a određeno da ugovor o radu, pored ostalog, ne može biti zaključen sa osobom koja nema opštu zdravstvenu sposobnost. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove navode da je žrtva kršenja prava na pravično suđenje i prava na diskriminaciju, jer mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na rad i pravo na zaposlenje.

75. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da nije dozvoljeno izvođenje dokaza koji se nalazio kod tuženog, da nije bilo javne rasprave o njegovom zahtjevu za plate i druge naknade po osnovu rada za period od 21. februara 2004. godine do 16. avgusta 2004. godine, te za period od 1. januara 1994. godine do 16. avgusta 2004. godine, kao i zahtjevu da se evidentiraju plate iz navedenih perioda u zakonom utvrđenim evidencijama, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizilazi da je o apelantovim zahtjevu u ovom dijelu pravosnažno odlučeno presudama iz 2007. i 2008. godine, pa je njegova tužba u ovom dijelu odbačena kao presuđena stvar. U vezi sa tvrdnjom da mu nije dozvoljeno sprovođenje dokaza koji se nalazio kod tuženog, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Okružnog suda proizilazi da je tuženom naloženo da dostavi dosije za koji je apelant tvrdio da se nalazi kod njega, da je tuženi tvrdio da nije u njegovom posjedu, te najzad, da je sam apelant na ročištu za glavnu raspravu od 11. oktobra 2012. godine konstatovao da su sprovedeni svi dokazi koje je predložio i da nema prijedloga ili zahtjeva u pogledu dopune dokaznog postupka.

76. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da su redovni sudovi u različitim periodima u povodu tužbenih zahtjeva zaposlenih kod istog tuženog a koji su se odnosili na zakonitost odluka o otkazu ugovora o radu, te isplatu razlika plata i drugih naknada koje se isplaćuju po osnovu rada, donosili drugačije odluke, Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da se u bilo kom od ovih slučajeva radilo o osobama koje su se nalazile u situaciji kao što je njegova. Naime, apelant ne tvrdi da se radilo o osobama koje su nakon otkaza ugovora o radu ostvarile pravo na invalidsku penziju zbog potpunog gubitka radne sposobnosti, niti da se radilo o osobama koje imaju isto zanimanje kao i on. Najzad, u vezi sa tvrdnjom da je Udruženju „Diskriminacija je zabranjena“ onemogućeno učešće u postupku u svojstvu umješača na njegovoj strani, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude Okružnog suda od 27. novembra 2013. godine proizilazi da je apelantova i žalba navedenog udruženja na rješenje Osnovnog suda od 31. maja 2012. godine (kojim je odbijen zahtjev umješača) odbačena kao neblagovremena.

77. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije pojedinačno i u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije.

Suđenje u razumnom roku a)Relevantni principi

78. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

79. Apelant je u predmetnom postupku podnio tužbu Osnovnom sudu 21. februara 2005. godine a postupak je okončan presudom Vrhovnog suda od 23. septembra 2014. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka iznosi devet godina, osam mjeseci i 28 dana.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

80. U postupku pred redovnim sudovima apelant je istakao brojne tužbene zahtjeve koji su se ticali ostvarivanja prava iz radnog odnosa: utvrđivanje pravne valjanosti otkaza ugovora o radu i, s tim u vezi, obaveza tuženog da ga vrati na posao, isplata plata i drugih naknada u pojedinačno označenim periodima, te uplata pripadajućih doprinosa, tvrdnje o diskriminaciji. U prilog svojim navodima apelant je predočio i priličnu količinu materijalnih dokaza koji su u postupku pred redovnim sudovima sprovedeni. S obzirom na broj istaknutih tužbenih zahtjeva, te obimnost činjenične građe, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom predmetu, pa da je to moglo doprinijeti dužini trajanja postupka.

81. Nadalje, ni iz dokumenata predočenih uz apelaciju, kao ni iz odgovora na apelaciju redovnih sudova ne može se zaključiti da je apelant svojim ponašanjem doprinio trajanju postupka.

82. Nadalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da je po apelantovoj tužbi iz februara 2005. godine pripremno ročište zakazano nakon nešto više od jedne godine od njenog podnošenja. Nadalje, nakon što je po apelantovoj žalbi na prvostepenu presudu od 10. aprila 2007. godine spis dostavljen Okružnom sudu u maju 2007. godine, Okružnom sudu je trebala gotovo jedna godina da ga vrati prvostepenom sudu radi postupanja po zahtjevu za donošenje dopunske presude. Nadalje, nakon što je Okružni sud djelimično uvažio apelantovu žalbu i predmet vratio na ponovno odlučivanje Osnovnom sudu, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je o njoj odlučio tek nakon dvije godine a zbog čega Osnovni sud nije bio u mogućnosti postupati po nalogu Okružnog suda u dijelu u kom mu je predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Nakon što je predmet vraćen od Vrhovnog suda, Osnovnom sudu su bile potrebne gotovo dvije godine da zakaže pripremno ročište. Takođe, Okružni sud je, šest mjeseci nakon što mu je dostavljen spis na odlučivanje po apelantovoj žalbi, ponovno vratio predmet Osnovnom sudu radi postupanja po zahtjevu za donošenje dopunske presude, pa zbog čega su se uslovi za odlučivanje po žalbi stekli tek nakon gotovo godinu dana od njenog podnošenja. Najzad, o apelantovoj reviziji Vrhovni sud je odlučio za nepunih sedam mjeseci, čime je postupak i okončan.

83. U odgovoru na navode iz apelacije Osnovni sud je, pored ostalog, ukazao da je suočen sa velikim brojem predmeta na parničnom referatu, te da nema dovoljan broj sudija. U vezi s tim, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23). Okružni i Vrhovni sud se nisu izjašnjavali o apelantovim navodima o dužini trajanja postupka.

84. Najzad, u konkretnom slučaju apelant je tužbom pokrenuo spor koji se ticao ostvarivanja i zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, shodno članu 420 ZPP, određen kao hitan. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18). U konkretnom slučaju trajanje postupka koji se ticao radnog spora, koji je zakonom određen kao hitan, više od 12 godina, u nedostatku razloga i obrazloženja koji bi to mogli opravdati, očigledno ne zadovoljava zahtjev naročite marljivosti koji se od sudova zahtijeva. Pored toga, brojnost istaknutih tužbenih zahtjeva i s tim u vezi dokazna građa i činjenična utvrđenja koja su ovaj postupak učinila relativno složenim, ipak, ne mogu biti opravdanje da u istom predmetu isti Osnovni sud u dva navrata donosi dopunske presude kako bi u cjelini odlučio o istaknutim zahtjevima, kao i da Okružnom sudu u oba slučaja treba gotovo po jedna godina da spis po izjavljenoj žalbi vrati Osnovnom sudu da bi otklonio ovaj propust.

85. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je trajanje postupka od devet godina, osam mjeseci i 28 dana, u sporu koji je zakonom određen kao hitan, nerazumno i da se mora pripisati redovnom sudu, i pored činjenice da se radilo o relativno složenom predmetu, te kada nema dokaza da je apelant doprinio trajanju postupka, a u nedostatku bilo kakvog obrazloženja, odnosno konkretizovanja objektivnih razloga od redovnih sudova.

86. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade nematerijalne štete

87. Apelant je zatražio da mu se, zbog dužine trajanja postupka, dodijeli naknada nematerijalne štete.

88. Ustavni sud podsjeća da je članom 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se, prema stavu (2) istog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.

89. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odlaganja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

90. S obzirom na to da je postupak trajao devet godina, osam mjeseci i 28 dana, te da se radilo o postupku koji je zakonom određen kao hitan, Ustavni sud nalazi da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 2.700,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

91. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Pravo na efektivni pravni lijek

92. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje, pravom na imovinu i pravom na zabranu diskriminacije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio tu mogućnost da upotrijebi pravne lijekove propisane zakonom u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane i apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6 stav 1 i pravom iz člana 14 Evropske konvencije, te pravom iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

93. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak pred redovnim sudovima, u predmetu koji je zakonom određen kao hitan, i pored činjenice da je pokretao složena pitanja, trajao više od devet godina, što ne može biti opravdano propustom stranaka, već je isključivo posljedica načina vođenja postupka od redovnih sudova.

94. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pojedinačno i u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije, kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno relevantno pravo rezultirali povredom navedenih apelantovih prava.

95. Ustavni sud, takođe, zaključuje da ne postoji kršenje ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

96. Najzad, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na efektivni pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6 stav 1 i pravom iz člana 14 Evropske konvencije, te pravom iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je apelant imao mogućnost i kada je koristio pravne lijekove propisane zakonom u parničnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

97. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

98. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-703/14 (M. T. iz Prijedora) | Sudska praksa | Aktio