Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2822/15 (Š. S.)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nasljedstvo
  • Ostavinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2822/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2822/15, rješavajući apelaciju Šefke Starčevića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Šefko Starčević, protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 O 031501 15 Gž od 17. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šefko Starčević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Đorđe Stojaković, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 O 031501 15 Gž od 17. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja o nasljeđivanju.

2. Okružni sud, pored ostalog, navodi da apelant, kao zakonski nasljednik, žalbom pobija prvostepeno rješenje, navodeći da se poziva na testament i da je u istom ostavilac napisao šta ko nasljeđuje sa čime su se svi nasljednici složili, te da je na porodičnoj kući apelant sam napravio sprat o čemu svi nasljednici mogu posvjedočiti. Dalje se navodi, da iz spisa predmeta proizlazi, da se zaostavština ostavioca sastoji od predmetnih nekretnina (bliže opisanih u prvostepenom rješenju), da je na zapisnika, sa rasprave, apelant izjavio da ostavinsku masu iza ostavioca čine predmetne nekretnine, te da je na isti zapisnik apelant izjavio da prema njegovom saznanju ostavilac za života nije raspolagao imovinom tj. da nije sačinjavao testament, niti ugovor o doživotnom izdržavanju. Nadalje, da je apelant na zapisnik kod suda dao nasljedničku izjavu, ne kao testamentalni nego kao zakonski nasljednik, a u kojoj je izjavio da drugim nasljednicima ne osporava pravo na nasljeđe, te da na zapisnik tog suda apelant nije iznosio činjenicu da je na porodičnoj kući apelant sam napravio sprat, nego je u nasljedničkoj izjavi naveo da se prihvata svog nasljednog dijela koji mu po zakonu pripada. Okružni sud konstatuje, da se apelant, u vezi činjenice sa izgradnjom sprata, prvi put poziva u žalbenom postupku, kao i u vezi postojanja testamenta, pa navedeni žalbeni prigovori nemaju uporišta u sadržini spisa predmeta, a ni u odredbi člana 207. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku, kojom je propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do završetka prvostepenog postupka, odnosno do donošenja prvostepenog pobijanog rješenja, a što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. Okružni sud zaključuje, da apelant uz žalbu nije priložio dokaze da u postupku pred prvostepenim sudom, a koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja, nije mogao dostaviti dokument za koji u žalbi tvrdi da je testament ostavioca, tim prije što je isti datiran sa 21. septembrom 2007. godine, kao ni dokaze da u prvostepenom postupku nije mogao iznijeti činjenice u vezi gradnje sprata kuće 2006-2007. godine, a rasprava pred prvostepenim sudom, na kojoj je apelant bio prisutan, održana je 23. aprila 2013. godine. Okružni sud napominje da pravosnažnost odluke suda, u ostavinskom postupku, ne sprečava nasljednika da u parnici dokazuje da se radi o njegovoj imovini upisanoj na njegovog oca, odnosno da se radi o testamentu njegovog oca.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2822/15 (Š. S.) | Sudska praksa | Aktio