Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1215/14 (Zavod za izgradnju a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1215/14
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1215/14, rješavajući apelaciju Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zavoda za izgradnju a.d. Banja Luka.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 039387 02 Mal od 22.
januara 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zavod za izgradnju a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik, podnio je 18. marta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 039387 02 Mal od 22. januara 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 21. januara 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. januara 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 10. septembra 2002. godine prijedlogom za izvršenje pokrenuo izvršni postupak pred Osnovnim sudom na osnovu vjerodostojne isprave protiv izvršenika V.Š. radi namirenja potraživanja u preciziranim iznosima.
6. Osnovni sud je 14. jula 2003. godine donio Rješenje o izvršenju broj I-5636/02 kojim je odredio predloženo izvršenje. Protiv navedenog rješenja izvršenik V.Š. je 23. decembra 2004. godine uložio prigovor.
7. Odlučujući o prigovoru Osnovni sud je Rješenjem broj I-5636/02 od 9. marta 2005. godine odložio izvršenje u smislu člana 50 stav 5 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). S obzirom na to da je izvršenik rješenje o izvršenju pobio u potpunosti Osnovni sud je, shodno članu 50 stav 4 ZIP-a, prijedlog za izvršenje smatrao tužbom, spis je zaveden u parnični upisnik pod brojem 71 0 Mal 039387 02 Mal, te je daljnji postupak vođen prema odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Osnovni sud je 23. avgusta 2012. godine Rješenjem broj 71 0 Mal 039387 02 Mal vratio apelantu tužbu (odnosno prijedlog za izvršenje) na uređenje, shodno novom ZPP („Službeni glasnik RS“ broj 58/03), koji je u međuvremenu stupio na pravnu snagu. Apelant je 14. septembra 2012. godine dostavio Osnovnom sudu uređenu tužbu.
9. Osnovni sud je 22. januara 2014. godine donio Presudu broj 71 0 Mal 039387 02 Mal kojom je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu stanarine u iznosu od 681,82 KM odbijen kao neosnovan. Istom presudom utvrđeno je povlačenje apelantove tužbe u dijelu kojim je tražio komunalnu naknadu i naknadu za gradsko građevinsko zemljište.
10. Iz odgovora Osnovnog suda proizilazi da parnične stranke nisu podnosile žalbu protiv navedene prvostepene presude koja je na taj način postala pravosnažna.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku pred Osnovnim sudom, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istakao je da je od podnošenja prijedloga za izvršenje, 10. septembra 2002. godine, pa do donošenja prvostepene presude, 22. januara 2014. godine, protekao rok duži od 11 godina zbog čega mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog prekomjerne dužine predmetnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
12. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u konkretnom predmetu postupao u skladu sa važećim zakonskim propisima, te da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.
V. Relevantni propisi
13. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan sprovesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
14. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. Apelant se obratio Ustavnom sudu zbog dužine trajanja predmetnog postupka pred Osnovnim sudom.
17. Ispitujući dopustivost apelacije u odnosu na navedeni član 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da iscrpljivanje pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, Serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i ukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
18. Ustavni sud zapaža da apelant protiv presude Osnovnog suda od 22. januara 2015. godine nije podnosio žalbu u smislu iscrpljivanja pravnih lijekova shodno članu 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. U svojoj dosadašnjoj praksi Ustavni sud je utvrdio da u Bosni i Hercegovini ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajanja postupka, kao i da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 325/13 od 3. februara 2016. godine, AP 2126/15 od 16. septembra 2015. godine i AP 542/04 od 13. oktobra 2005. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud dalje zapaža da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hadžić i Suljić protiv Bosne i Hercegovine u odnosu na neiscrpljivanje pravnih lijekova zaključio da, pošto predmetna žalba povlači pravna pitanja koja su dovoljno ozbiljna da odluka o njima zavisi od ispitivanja merituma i pošto nisu utvrđeni drugi osnovi za proglašavanje žalbe nedopustivom, Sud ju je proglasio dopustivom (vidi, Evropski sud, Hadžić i Suljić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 7. juna 2011. godine, aplikacije br. 39446/06 i 33849/08, tačka 36). Ustavni sud smatra da predmetna apelacija, u smislu navedenih stavova, ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i da odluka o njima zavisi od ispitivanja merituma, te zaključuje da je apelacija dopustiva u odnosu na član 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant apelaciju podnio 18. marta 2014. godine protiv Presude Osnovnog suda broj 71 0 Mal 039387 02 Mal od 22. januara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.
19. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
20. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka pred Osnovnim sudom, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
21. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant potraživao novčanu naknadu, te je apelant u predmetnom postupku uživao garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje-razuman rok
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Relevantni principi
23. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
24. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
25. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
26. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni postupak pokrenuo 10. septembra 2002. godine prijedlogom za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, koji je okončan presudom Osnovnog suda od 22. januara 2014. godine (nakon što je predmetni izvršni postupak, shodno članu 50 stav 4 ZIP-a, registrovan kao parnični predmet). Imajući u vidu navedeno, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste 11 godina i četiri mjeseca.
c) Analiza dužine trajanja postupka
27. U konkretnom slučaju radi se o postupku pokrenutom najprije kao izvršnom a koji je nakon izjavljivanja prigovora izvršenika sproveden kao parnični postupak. U predmetnom postupku apelant je tražio novčanu naknadu na ime stanarine i komunalne naknade, kao i naknade za gradsko građevinsko zemljište, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.
28. U odnosu na apelantovo ponašanje, Ustavni sud ne može zaključiti da je on svojim radnjama odugovlačio predmetni postupak.
29. U odnosu na ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak sproveden u cijelosti pred Osnovnim sudom, to jeste od podnošenja tužbe (prvobitno prijedloga za izvršenje) pa do donošenja pravosnažne odluke tog suda, te da je trajao više od 11 godina. Ustavni sud smatra da je navedeno razdoblje za jednu instancu sudske nadležnosti (prvostepeni postupak) a priori van razumnog roka i da traži globalnu ocjenu. Njegova dužina mogla bi se opravdati samo pod izuzetnim okolnostima.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Naknada nematerijalne štete
32. Ustavni sud podsjeća da je članom 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se prema stavu (2) istog člana određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, kao što je navedeno, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo. Imajući u vidu okolnosti konkretne apelacije (prvenstveno vrstu spora, visinu tužbenog zahtjeva, činjenicu da se tužba u određenom dijelu smatra povučenom, te konačni ishod predmetnog postupka), Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku dovoljna satisfakcija za apelanta.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na «donošenje odluke u razumnom roku» kada je parnični postupak za isplatu novčane naknadu pred prvostepenim sudom trajao više od 11 godina.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman