Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-299/15 (D. K. i Đ. A.,A. R.,M.L.,A. M.,S. M.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-299/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-299/15, rješavajući apelacije Dragana Koprivice i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dragan Koprivica i Đorđo Andrić protiv rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 K 028399 13 Kv od 18. novembra 2014.
godine;
Amer Ramić protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Km 050454 14 Kmž 2 od 4. novembra 2014. godine;
M.L. protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 020424 15 Kž 9 od 29. oktobra 2015.
godine;
Adis Mehinović protiv rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 Km 041066 16 Kmv od 28. aprila 2016. godine;
Siniša Mikić protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 003873 16 Kv 6 od 6. septembra 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-299/15
1. Dragan Koprivica i Đorđo Andrić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja, koje zastupa Mira Vučinić advokatica iz Trebinja, podnijeli su 16. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 K 028399 13 Kv od 18. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je žalba branioca apelanata i preinačeno je prvostepeno rješenje od 16. oktobra 2014. godine na način što je odobrena isplata troškova odbrane (apelanata) braniocu Miri Vučinić u ukupnom iznosu od 4.668,30. KM, dok je odbijen zahtjev branioca za naknadu troškova sastava žalbe na prvostepeno rješenje od 16. oktobra 2014. godine. U postupku je utvrđeno da je advokat Mira Vučinić bila branilac apelanata u postupku koji je okončan odlukom kojom su apelanti oslobođeni od optužbe da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, te da je prvostepeni sud propustio da u troškove odbrane uračuna sastav odgovora na žalbu (protiv prvostepene odluke kojom su apelanti oslobođeni od optužbe). S druge strane, Osnovni sud je odbio kao neosnovan zahtjev branioca apelanata za naknadu troškova povodom sastava žalbe na rješenje kojim je odobrena isplata troškova odbrane apelanata. Naime, sud je naveo da se ne radi o nužnim troškovima koji su nastali povodom odbrane i zastupanja apelanata u krivičnom postupku, već se radi o ličnom zastupanju, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu osporenog rješenja.
2. AP-647/15
2. Amer Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) advokat iz Brčkog, podnio je 10. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Km 050454 14 Kmž 2 od 4. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je određeno da se apelantu na ime nagrade za odbranu po službenoj dužnosti maloljetnika F.Ć., u krivičnom postupku, isplati određeni novčani iznos. U svom obrazloženju, između ostalog, Apelacioni sud navodi da apelant neosnovano u žalbi prigovara da mu na dosuđeni iznos nužnih troškova i nagrade za odbranu nije obračunat i dosuđen iznos PDV-a, te da je takva odluka prvostepenog suda u suprotnosti sa Zakonom o porezu na dodatnu vrijednost BiH. Naime, Apelacioni sud konstatuje da je, postupajući u skladu sa Odlukom o naknadi troškova krivičnog postupka koja prema Zakonu o krivičnom postupku Brčko distrikta BiH predstavlja relevantan materijalno pravni propis za utvrđivanje visine nagrade i nužnih izdataka branitelja, prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio zahtjev za isplatu PDV-a. Naime, navedena Odluka ne predviđa mogućnost da nužni izdaci i nagrada branitelja po službenoj dužnosti kod dosuđivanja te naknade uvećavaju za iznos PDV-a, bez obzira na to da li je konkretni branitelj u ili van sistema PDV-a.
3. AP-5703/15
3. M.L. (u daljnjem tekstu: apelant) advokat iz Brčkog, kojeg zastupa Arif Mularifović advokat iz Tešnja, podnio je 25. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 020424 15 Kž 9 od 29. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijeni su kao neosnovani apelantovi zahtjevi za naknadu troškova krivičnog postupka na ime odbrane po službenoj dužnosti optuženog G.H., te je naloženo apelantu da izvrši povrat sredstava koja su mu akontativno isplaćena. U postupku je utvrđeno da je na osnovu rješenja prvostepeng suda izvršena isplata apelantu kao braniocu po službenoj dužnosti međutim, prvostepeni sud je pogriješio kada je apelanta označio kao branioca po službenoj dužnosti, bez da je prethodno pravilno utvrdio po kom osnovu se branilac pojavljuje, da li po službenoj dužnosti ili kao izabrani branilac. Dalje, Apelacioni sud navodi da je, postupajući u ponovnom postupku, nakon detaljnog uvida u materijalnu dokumentaciju i preslušavanjem tonskih zapisa sa održanih ročišta, prvostepeni sud pravilno utvrdio da u spisu ne postoji rješenje o postavljenju apelanta za branioca po službenoj dužnosti (optuženom G.H.), niti postoji zahtjev u pisanoj formi, kao ni usmeni zahtjev na održanim ročištima, da apelant bude postavljen optuženom za branioca po službenoj dužnosti. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je u skladu sa članom 321. stav 3. Zakona o krivičnom postupku BD BiH odlučio kao u izreci osporenog rješenja.
4. AP-2137/16
4. Adis Mehinović (u daljnjem tekstu: apelant) advokat iz Tešnja, podnio je 19. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 Km 041066 16 Kmv od 28. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom Općinski sud se oglasio nenadležnim za odlučivanje o zahtjevu apelanta za naknadu troškova za rad branioca po službenoj dužnosti (apelant rješenjem od 29. maja 2015. godine postavljen za branioca po službenoj dužnosti za mldb. N.B.). Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je odredbom člana 23. stav 6. Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, na koje se sudija za maloljetnike pozvao pri donošenju rješenja, propisano da troškovi postupka izricanja policijskog upozorenja, koje je u predmetnoj stvari izrečeno, padaju na teret tužilaštva. Općinski sud je naveo da predmetna pravna stvar nije ni došla do suda da bi se mogle primijeniti odredbe člana 199. stav 4. Zakona o krivičnom postupku odnosno, odredbe člana 200. stav 1. istog Zakona. Naime, u konkretnom slučaju nije doneseno nikakvo rješenje o obustavi postupka jer ga pred sudom nije ni bilo, već se sud oglasio nenadležnim da raspravlja o troškovima koji u postojećim okolnostima nisu stvar suda obzirom da je predmetni postupak završen policijskim upozorenjem.
5. AP-3744/16
5. Siniša Mikić (u daljnjem tekstu: apelant) advokat iz Doboja, podnio je 13. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 003873 16 Kv 6 od 6. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja o naknadi troškova odbrane u krivičnom postupka, u kojem je apelant bio postavljen kao branilac po službenoj dužnosti optuženom licu Z.Đ. U svom obrazloženju Okružni sud, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud odlučujući o priznavanju troškova krivičnog postupka pravilno obračunao i primijenio Odluku o određivanju visine nagrade i naknade advokatima angažovanim po službenoj dužnosti koja je stupila na pravnu snagu 1. januara 2016. godine, kada je apelantu prema obračunu troškova priznao iste u visini od 10.851,75 KM. Okružni sud navodi da je prvostepeni sud bio obavezan primijeniti navedenu Odluku Vlade RS koja je obavezujuća za sve organe vlasti RS, pa i sudove, dok je bez uticaja na odluku apelantov prigovor o nezakonitosti i neustavnosti navedene Odluke. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u izreci osporenog rješenja.
Spajanje predmeta
6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-299/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman