Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2463/15 (S. S.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2463/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2463/15, rješavajući apelaciju Suada Saračevića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Suad Saračević, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 053318 15 Kž od 14. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Suad Saračević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, kojeg zastupa Dragomir Živanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 15. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 053318 15 Kž od 14. aprila 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teške tjelesna povrede iz člana 156. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Apelant je, također, obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka.
2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta, bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, stiču zakonska obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela postupao sa eventualnim umišljajem. Prilikom utvrđivanja vrsta i visina krivične sankcije, ista mu je izrečena uzimanjem u obzir olakšavajućih i otežavajućih okolnosti.
3. Okružni sud, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud s posebnom pažnjom analizirao i cijenio iskaz svjedoka S. H. i to pogotovo u djelu koji se odnosi na njegovo saznanje da je apelant nanio povrede A. S. u spornom događaju, obzirom da je nakon tog događaja vršeno prepoznavanje lica koje se sumnjičilo da je udarilo A. S. zatvorenom šakom u predjelu donje vilice, te tom prilikom mu nanijelo teške tjelesne povrede. Dalje se navodi, da prilikom vršenja radnje prepoznavanja svjedok S. H. nije sa sigurnošću prepoznao apelanta kao lice koje je povrijedilo A. S., da je nakon toga, na glavnom pretresu isti svjedok potvrdio da je potpuno siguran da je apelant nanio povredu A. S., a da prilikom vršenja radnje prepoznavanja nije bio potpuno siguran i to je razlog zbog čega nije htio da ukaže na apelanta kao izvršioca. Okružni sud konstatuje, da se svjedočenje navedenog svjedoka ne može posmatrati izolovano, kako to čini apelantova žalba, nego u vezi sa iskazima ostalih svjedoka, kako to čini prvostepeni sud i samo tako se može izvesti zaključak o apelantovom učešću u izvršenju krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Naime, oštećeni A. S. u svom iskazu je naveo da je kritične večeri izašao iz ugostiteljskog objekta u kome se nalazio zajedno sa S. H. i I. H., a u kome su im se pridružili optuženi H. J., koga je od ranije poznavao, i njemu tada nepoznato lice za koga je kasnije saznao da ga zovu „Pujdo“, odnosno da se radi o apelantu, da su sva navedena lica prije oštećenog izašli iz restorana, i da je primijetio da se S. H. i njegov otac I. H. svađaju sa optuženim H. J. i apelantom. Kada su se svjedok S. H. i optuženi H. J. uhvatili u koštac da se tuku, oštećeni je pokušao da ih razdvoji s ciljem da ne dođe do tuče, ali je iznenada zadobio udarac od nepoznatog lica od kog udarca je izgubio svijest i pao, te je izjavio da se I. H. nije miješao u taj sukob. Okružni sud ističe, da se iz navedenog iskaza oštećenog, može zaključiti, da su spornom događaju prisustvovali optuženi H. J. i apelant, te svjedoci S. H., I. H. i oštećeni, te da je oštećeni razdvajao optuženog H. J. te svjedoka S. H., a potvrdio da svjedok I. H. nije učestvovao u sukobu, tako da se iz njegove izjave, po ocjeni Okružnog suda, može jedino zaključiti da je lice koje mu je iznenada zadalo udarac u predjelu donje vilice ustvari apelant. Pored navedenog, Okružni sud ističe da iz iskaza I. H. može zaključiti da je optuženi H. J. nakon spornog događaja otišao sa licem koje je prethodno sa njim bilo, da je to lice bez sumnje apelant, jer on niti jednog momenta nije sporio činjenicu da je svojim motornim vozilom došao u restoran zajedno sa optuženim H. J.. Okružni sud se naglašava, da je saglasan sa tezom iznesenom u apelantovoj žalbi da prepoznavanje u sudnici kada optuženi-apelant sjedi na za njega određenom mjestu nema veliku dokaznu vrijednost, međutim ne radi se jedino i isključivo o tome, jer se dokazna vrijednost takvog prepoznavanja ne posmatra izolovano, samo po sebi, nego u kontekstu svih izvedenih dokaza, a izjave saslušanih svjedoka, u pogledu apelantove uloge, se međusobno dopunjuju i čine jednu cjelinu na osnovu koje se van razumne sumnje može izvesti jedino mogući zaključak da je upravo apelant lice koje je iznenada udarilo oštećenog i nanijelo mu teške tjelesne povrede. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman