Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1511/14 (I. K.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Smetanje posjeda
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1511/14
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1511/14, rješavajući apelaciju Ismeta Kurtovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. studenog 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Ismeta Kurtovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u prizivnom postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047477 10 Gz od 17. siječnja 2014. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo, u skladu sa člankom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Ismetu Kurtoviću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati Ismetu Kurtoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa člankom 72.
stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ismeta Kurtovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047477 10 Gz od 17. siječnja 2014. godine u odnosu na ostale aspekte iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ismet Kurtović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dragan Kramar, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 4. travnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 047477 10 Gz od 17. siječnja 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog Fadila Selimovića u postupku u kojem je donesena osporena odluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. listopada 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 25. listopada 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, tuženi 11. studenog 2016. godine, a Općinski sud 14. studenog 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 047477 08 P od 1. travnja 2010. godine je utvrđeno da je tuženi smetao apelanta u mirnom i faktičkom korištenju puta izrađenog na k. č. 1710/12 K.O. Gornji Butmir, koji je duljine 18 m i 30 cm, širine 5,60 m, postavljen paralelno sa ulicom Mlinska, te dolazi do apelantove kapije postavljene na početku parcele k. č. br. 1710/6 K. O. Donji Butmir, vlasništvo apelanta, tako što je 15. svibnja 2008. godine parkirao svoj automobil, te mu na taj način onemogućava korištenje navedenog puta. Shodno tome, predmetnom presudom naloženo je tuženom da se uzdrži da na ovakav ili sličan način uznemirava apelanta u korištenju puta pod prijetnjom novčane kazne.
6. U obrazloženju rješenja Općinskog suda je navedeno da su tijekom postupka pred tim sudom provedeni dokazi saslušanjem apelanta i tuženog kao parničnih stranaka, svjedoka V. K., M. D., S. Ć., E. B. i E. B., te da je izvršen uvid u kupoprodajni ugovor od 20. siječnja 1998. godine na okolnost da se tuženi obvezao da će za svakidašnjeg vlasnika susjedne parcele ostaviti pravo korištenja pristupnog puta, produljeni kupoprodajni ugovor od 9. kolovoza 1998. godine na istu okolnost, kupoprodajni ugovor od 4. rujna 2000. godine zaključen između apelanta i Danice Gavranović na okolnost ostvarivanja prava korištenja predmetnog puta, fotografije apelantove kapije ispred koje se vidi zapreka i drugu materijalnu dokumentaciju (pobliže navedenu na str. 2. i 3. tog rješenja), kao i da je proveden očevid na licu mjesta i vještačenje po vještaku geodetske struke na okolnost identifikacije nekretnina na kojima se nalazi sporni put.
7. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da se sporni pristupni put nalazi na nekretnini koja je u vlasništvu tuženog, da apelant taj put koristi kao pristup svojoj nekretnini. Dalje, Općinski sud je konstatirao da tuženi u odgovoru na tužbu nije osporio da je navedenog dana parkirao automobil uz svoju ogradu na putu koji predstavlja pristup apelantovoj kući. Također, Općinski sud je konstatirao da tuženi ni u svom iskazu ne osporava da je 15. svibnja 2008. godine parkirao svoj automobil na spornom putu paralelno uz svoju ogradu kada je, po apelantovom pozivu, intervenirala policija. Općinski sud je naveo da, međutim, tuženi smatra da apelant može prići svojoj kući automobilom između njegovog parkiranog automobila i bandere koja se nalazi na jednom dijelu puta na način da automobilom zaobiđe banderu. Općinski sud je konstatirao da je iz priloženih fotografija u koje je izvršen uvid vidljivo da se na dijelu puta desno, gledajući od strane apelantove kapije, nalazi bandera, te parkirani automobil s lijeve strane uz ogradu parcele tuženog koji objektivno predstavljaju smetnju za prolaz automobilom u apelantovo dvorište. Također, istaknuo je da je nesporno da materijal koji se nalazi na fotografiji, i predstavlja također prepreku za pristup, nije predmet ovog spora jer je uklonjen. Pored toga, Općinski sud je konstatirao da se tuženi kupoprodajnim ugovorom od 20. siječnja 1998. godine obvezao ostaviti pristupni put za svagdašnjeg vlasnika nekretnine označene kao k. č. br. 1710/6 K. O. Gornji Butmir, a preko k. č. 1710/12, te da nije sporno da je apelant vlasnik nekretnine k. č. 1710/6. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je utvrdio da apelantu pripada pravo tražiti posjedovnu zaštitu prava korištenja puta u opsegu i na način kako je to ranije koristio prije izvršenog smetanja, odnosno da se predmetnim putem nesmetano služi i za prolaz automobilom. Shodno tome, Općinski sud je odlučio kao u izreci primjenom čl. 83. stavak 1. i 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
8. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je tuženi podnio priziv protiv rješenja Općinskog suda u kojem je, između ostalog, naveo da je nejasno kako je taj sud prihvatio fotografije koje je priložio apelant, na kojima nema ni nadnevka kada su snimljene i da je iz njih izvukao zaključak da je automobil koji je bio parkiran uz ogradu tuženog objektivno predstavljao smetnju za prolaz automobila tužitelja 15. svibnja 2008. godine.
9. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 P 047477 10 Gz od 17. siječnja 2014. godine usvojio priziv tuženog i preinačio prvostupanjsko rješenje tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja konstatirao da su utemeljeni prizivni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i na njega pogrešno primijenio materijalno pravo. U svezi s tim, Kantonalni sud je, prije svega, istaknuo da je tužbu za smetanje posjeda potrebno cijeniti u smislu članka 425. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno utvrditi činjenicu posljednjeg stanja posjeda i činjenicu nastalog smetanja. Kantonalni sud je istaknuo da je ovim člankom isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili zahtjevima za naknadu štete. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da su utemeljeni navodi priziva da je prvostupanjski sud iz dokaza provedenih u prvostupanjskom postupku izveo pogrešan zaključak da je tuženi 15. svibnja 2008. godine smetao apelanta na način iz izreke osporenog rješenja. Kantonalni sud je istaknuo da je to zbog toga što fotografije na kojima se temelji zaključak prvostupanjskog suda ne mogu biti relevantan dokaz budući da se ne odnose na nadnevak čina smetanja navedenog u tužbi, a što jasno proizlazi iz obrazloženja osporenog rješenja. Kantonalni sud je istaknuo da se u konkretnoj pravnoj stvari tužbom traži zaštita pređašnjeg stanja posjeda, pa je bilo nužno utvrditi da je smetanje posjeda i nastupilo, tj. činjenicu posljednjeg stanja posjeda i činjenicu nastalog smetanja, što tijekom prvostupanjskog postupka apelant nije dokazao.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, apelant tvrdi da Kantonalni sud nije obrazložio svoj zaključak da apelant nije dokazao činjenicu posljednjeg stanja posjeda i činjenicu nastalog smetanja. Naime, apelant, između ostalog, tvrdi da iz ugovora o kupoprodaji zaključenog 20. siječnja 1998. godine proizlazi da se tuženi obvezao ostaviti pristupni put za svagdašnjeg vlasnika (apelantove) parcele, i to cijelom površinom tog puta. Dalje tvrdi da su svjedoci E. B., E. B. i V. K., kao i sam apelant, u svojim iskazima potvrdili da apelant koristi pristupni put svojoj parceli, odnosno da iz iskaza svjedoka E. B. i E. B. proizlazi da je dokazano posljednje stanje posjeda. Dalje navodi da je svjedok S. Ć. u svom iskazu naveo da tuženi parkira svoj automobil uz svoju ogradu na predmetnom putu. Apelant ističe da je i sam tuženi u svojoj izjavi potvrdio da je 15. svibnja 2008. godine parkirao svoj automobil uz ogradu, te da je tog dana na lice mjesta izlazila policija po apelantovu pozivu, ali da je apelant i pored automobila mogao proći do svoje parcele. Apelant ukazuje da su na tu okolnost kao dokaz provedene fotografije iz kojih se vidi kako je automobil parkiran i da on predstavlja smetnju apelantu, te da se u to uvjerio i Sud izlaskom na lice mjesta, kao i da to proizlazi iz nalaza vještaka geodetske struke. Apelant ističe da je tuženi u postupku pred redovitim sudom priznao da se smetanje desilo 15. svibnja 2008. godine, a da u skladu sa člankom 205. ZPP-a ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred Sudom tijekom parnice. Apelant tvrdi da Kantonalni sud nije dao obrazloženje o samom činu smetanja. Također, apelant tvrdi da u prilog tome da je osporena odluka neutemeljena, kontradiktorna i da „ista površno ulazi u predmet odlučivanja“ govori i činjenica da se Kantonalni sud poziva na odredbu članka 425. ZPP-a koja, kako apelant navodi, regulira postupak u parnicama iz radnih odnosa koji nikako nemaju veze s predmetom spora. Pored toga, apelant ističe da treba imati u vidu odredbu članka 424. ZPP-a koja propisuje da sud u parnicama zbog smetanja posjeda mora obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog postupanja i činjenicu da se na odluku drugostupanjskog suda čekalo četiri godine. Shodno tome, apelant smatra da je jasno da je u konkretnom slučaju učinjena i povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku.
b) Odgovori na apelaciju
12. Kantonalni sud tvrdi da je postupak vođen u skladu sa zakonom i da nije povrijeđeno nijedno od navedenih prava iz Europske konvencije.
13. Općinski sud tvrdi da je apelacija neutemeljena i predložio je da se ona odbije. Općinski sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantova prava na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i da je predmetni postupak u cijelosti vođen u skladu sa Europskom konvencijom i ZPP-om.
14. Tuženi tvrdi da apelant, u biti, smatra da je redoviti sud donio pogrešnu odluku na bazi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tuženi smatra da u apelaciji nije navedeno ništa što bi ukazivalo na povredu apelantovih ljudskih prava i predložio je da se apelacija odbaci. V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Članak 83. stavak 1.
Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni temelj posjeda i savjesnost posjednika.
Članak 84.
Odlukom o zahtjevu za zaštitu zbog smetanja posjeda sud određuje zabranu daljeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanje oduzetog posjeda, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljeg smetanja posjeda.
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 217. st. 3. i 4.
3) Drugostupanjski će sud održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spise po žalbi.
(4) Drugostupanjski će sud donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
Članak 424.
Pri određivanju rokova i ročišta u svezi tužbi zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja prema prirodi svakoga pojedinog slučaja. Pri tome, sud može odrediti i rokove kraće od onih predviđenih odredbama ovoga zakona o redovitom postupku.
Članak 425.
Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 P 047477 10 Gz od 17. siječnja 2014. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelant je primio 6. veljače 2014. godine, a apelacija je podnesena 4. travnja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant pobija navedeno rješenje Kantonalnog suda tvrdeći da su tim rješenjem povrijeđena njegova prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te prava iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
A)Pravo na pravično suđenje
22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
24. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na smetanje posjeda, dakle predmet građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
a) U odnosu na osporeno rješenje
25. Iz apelacijskih navoda, u biti, proizlazi da apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što Kantonalni sud nije dao jasno obrazloženje za svoju odluku, utemeljeno na pravilnoj ocjeni dokaza, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava.
26. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke prizivnih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981., O. I. 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih prizivnih navoda koje kao takve ocijeni.
27. U svezi sa apelacijskim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je apelant podnio tužbu protiv tuženog tražeći da se utvrdi da ga je tuženi smetao u mirnom i faktičkom korištenju puta (pobliže opisanog u izreci prvostupanjskog rješenja) tako što je točno preciziranog nadnevka, odnosno 15. svibnja 2008. godine, parkirao svoj automobil i na taj način mu onemogućava korištenje navedenog puta i da mu se naloži da se uzdrži da na ovakav ili sličan način uznemirava apelanta u korištenju puta pod prijetnjom novčane kazne. Ustavni sud podsjeća da je Općinski sud nakon provedenog dokaznog postupka donio prvostupanjsko rješenje kojim je usvojio taj apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je Općinski sud činjenicu da je nadnevka, koji je apelant eksplicitno precizirao u tužbi, odnosno 15. svibnja 2008. godine, tuženi parkirao svoj automobil na koji način je apelantu onemogućio korištenje navedenog puta (odnosno izvršio smetanje posjeda na način naveden u izreci prvostupanjskog rješenja) temeljio na fotografijama u koje je izvršio uvid. Međutim, Kantonalni sud je osporenim rješenjem preinačio prvostupanjsko rješenje Općinskog suda tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev, pozivajući se odredbu članka 425. ZPP-a i obrazloživši da su utemeljeni navodi priziva da je prvostupanjski sud iz dokaza provedenih u prvostupanjskom postupku izveo pogrešan zaključak da je tuženi 15. svibnja 2008. godine smetao apelanta na način iz izreke prvostupanjskog rješenja. U svezi s tim Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da je to zbog toga što fotografije na kojima se temelji zaključak prvostupanjskog suda ne mogu biti relevantan dokaz budući da se ne odnose na nadnevak čina smetanja navedenog u tužbi, a što jasno proizlazi iz obrazloženja osporenog rješenja, zbog čega je Kantonalni sud ocijenio da apelant nije dokazao da je u konkretnom slučaju nastupilo smetanje posjeda.
28. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je iz teksta odredbe članka 425. ZPP-a, na koju se Kantonalni sud pozvao u obrazloženju osporene odluke, vidljivo da navedena zakonska odredba ne regulira postupak u parnicama iz radnih odnosa, kako to apelant tvrdi u apelaciji, već da upravo propisuje šta se raspravlja odnosno ne raspravlja u parnicama za smetanje posjeda. Dalje, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja rješenja redovitih sudova ne proizlazi da je apelant u postupku pred tim sudovima tvrdio i dokazao da su predmetne fotografije zaista i sačinjene preciziranog nadnevka, odnosno 15. svibnja 2008. godine. Potom, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja odluka redovitih sudova i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu ne proizlazi da je, kako apelant tvrdi, očevidom na licu mjesta i nalazom nalaza vještaka geodetske struke utvrđeno da je automobil parkiran i da on predstavlja smetnju apelantu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da je svjedok S. Ć. u svom iskazu naveo da tuženi parkira svoj automobil uz svoju ogradu na predmetnom putu, odnosno da je tuženi u svom iskazu naveo da je 15. svibnja 2008. godine parkirao svoj automobil uz ogradu, kako to apelant tvrdi u apelaciji. Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da je taj svjedok također naveo i da tuženi na ovakav način ne smeta apelantovoj nekretnini jer ima dovoljno prostora da apelant automobilom i pored parkiranog automobila može proći, a da je tuženi tvrdio da je apelant i pored automobila mogao proći do svoje parcele, odnosno da na taj način nije izvršio smetanje posjeda. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da je obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda da apelant nije dokazao da je u konkretnom slučaju nastupilo smetanje posjeda dovoljno jasno i logično i da nema elemenata koji ukazuju na proizvoljnost u ocjeni dokaza, utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni prava od strane Kantonalnog suda kada je taj sud odlučio da preinači prvostupanjsko rješenje i odbije apelantovu tužbu.
29. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta smatra da nema elemenata koji upućuju na zaključak da je Kantonalni sud osporenom odlukom proizvoljno postupio kada je preinačio prvostupanjsko rješenje i odbio apelantovu tužbu, te smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni u ovom dijelu.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku b.1) Relevantna načela
30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Također, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stavak 18.).
b.2) Analiza razumnosti trajanja postupka
31. Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz apelacijskih navoda proizlazi da apelant u apelaciji isključivo ukazuje na duljinu trajanja postupka pred Kantonalnim sudom. Shodno tome, Ustavni sud će, sa aspekta donošenja odluke u razumnom roku, razmatrati samo razumnost dužine trajanja drugostupanjskog postupka pred Kantonalnim sudom. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je drugostupanjski postupak pred Kantonalnim sudom trajao tri godine i skoro devet mjeseci, pa je to relevantan koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnog postupka.
32. Dalje, Ustavni sud zapaža da je konkretnom slučaju predmet spora zapravo bilo pitanje je li tuženi na opisani način smetao apelanta u mirnom i faktičkom korištenju puta. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom predmetu. Potom, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da se radi o sporu smetanja posjeda koji se po ZPP-u smatra žurnim, a prizivni postupak je okončan nakon tri godine i gotovo devet mjeseci. Pri tome, Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije ne vidi apelantov doprinos duljini trajanja tog postupka. Također, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio nikakve razloge zašto mu je trebalo toliko dugo vremena da donese odluku povodom priziva u konkretnom predmetu koji se po odredbama ZPP-a smatra žurnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su relevantnim odredbama ZPP-om propisani i rokovi za donošenje odluke u prizivnom postupku, a da je Kantonalni sud višestruko premašio te rokove (vidi mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3911/11 od 17. rujna 2014. godine, točka 50., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) .
33. S obzirom na naprijed navedeno, a naročito na činjenicu da je Kantonalnom sudu bilo potrebno tri godine i skoro devet mjeseci da bi u predmetu, koji po zakonu zahtijeva određenu žurnost, donio odluku u prizivnom postupku za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
34. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog prizivnog postupka koji je trajao tri godine i skoro devet mjeseci ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji povreda apelantova prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
b.3) Naknada nematerijalne štete
35. Ustavni sud ukazuje da prema članku 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
36. Shodno navedenom, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u sličnim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48.˗51.). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, a ukoliko se radi o žurnom postupku iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o žurnom postupku, te imajući u vidu odredbe ZPP-a prema kojima se postupak povodom tužbi zbog smetanja posjeda smatra žurnim, a da je prizivni postupak pred Kantonalnim sudom trajao tri godine i skoro devet mjeseci, apelantu se dodjeljuje naknada štete u iznosu od 900,00 KM. Taj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
B. Pravo na imovinu
37. Glede navoda o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava temelje na istim navodima kao i glede prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantova prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zato što je predmetni prizivni postupak u predmetu smetanja posjeda, koji je po zakonu žurne prirode, trajao tri godine i skoro devet mjeseci, a Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio nikakve razloge koji bi opravdali duljinu predmetnog prizivnog postupka.
39. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku kako glede utvrđenog činjeničnog stanja tako i glede primjene relevantnih odredaba materijalnog prava.
40. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
41. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman