Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2461/15 (S. K.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nasljedstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2461/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2461/15, rješavajući apelaciju Savke Kosanović, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Savka Kosanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 027971 13 Rev od 19. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Savka Kosanović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Cvijetin Adamović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 15. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 027971 13 Rev od 19. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, obavezana je apelantica, između ostalog, da tužiocu (GP „Elbet“ d.o.o. Bijeljina) isplati određeni novčani iznos.
2. Vrhovni sud, pored ostalog, navodi da su tužilac i apelanticin prednik zaključili ugovor o djelu po kome je tužilac preuzeo obavezu da na svojoj građevinskoj parceli, svojim radom i od svog građevinskog materijala, izgradi kuću za apelanticinog prednika, da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je tužilac, u cilju ispunjenja svoje obaveze, izgradio stambeni objekat koji nije u cijelosti završen i predao ga apelanticinom predniku. Vrhovni sud konstatuje, da imajući u vidu činjenično utvrđenje i relevantnu odredbu zakona, tužiocu kao izvođaču radova koji je obavio određeni posao, pripada naknada koja mora biti pravična, jer predstavlja protiv-vrijednost koju mu apelanticin prednik kao naručilac, odnosno apelantica kao njegov zakonski nasljednik duguje za izvršeni posao i za građevinsku parcelu koju je obezbijedio za apelanticinog prednika. Dalje se navodi, da na drugačiju odluku suda nisu mogli uticati apelanticini navodi koje je isticala u žalbi na prvostepenu presudu, da je za apelanticu bilo povoljnije da je sud usvojio u korist tužioca stvarno-pravni zahtjev (da se utvrdi da je tužilac vlasnik predmetne nekretnine), jer je apelantica tokom postupka osporavala taj zahtjev i što je odluka kojom je odbijen primarni zahtjev, s obzirom da nije osporena žalbom, postala pravosnažna. Također se navodi, da nemaju značaja navodi da je za apelanticu prvostepenom presudom stvorena novčana obaveza koja prevazilazi ograničenja iz Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZON), jer se apelanticina obaveza zasniva na članu 143. stav 1. ZON. Naime, kao jedini zakonski nasljednik, apelantica odgovara za dugove ostavioca do visine vrijednosti naslijeđene imovine, a ista je utvrđena na osnovu nalaza vještaka građevinske struke, na koji apelantica nije imala prigovor. Vrhovni sud ističe, da je ispravan stav da apelantica nije dokazala svoje tvrdnje da je zajedno sa pravnim prednikom za vrijeme njegovog života, kupovinom stekla plac, te da su kuću gradili od svog rada, ličnim učešćem, od plate koju je njen prednik ostvarivao kod tužioca i angažovanjem lica koja su im pomagala na izgradnji kuće, bez naknade. Po ocjeni Vrhovnog suda, navedene tvrdnje nemaju podlogu u provedenim dokazima, jer apelantica nije predočila sudu materijalne dokaze o kupovini građevinskog materijala za izgradnju kuće, nije predložila da se saslušaju radnici koji su gradili kuću bez naknade, svjedok Z. K., apelanticin sestrić, nema neposredna saznanja o bližim okolnostima vezanim za gradnju kuće, dok su se apelantica, saslušana u svojstvu parnične stranke i svjedok D. O., apelanticin zet, različito izjasnili na okolnost postignutog sporazuma, visine primanja apelanticinog prednika, postojanja i visine potraživanja apelanticinog prednika prema tužiocu, zbog čega je ispravan stav da apelanticini dokazi nemaju dovoljnu dokaznu snagu da ospore osnovanost eventualnog tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud zaključuje, da kod činjenica da su ugovoreni radovi izvršeni, da cijena nije plaćena, da je apelantici na ime zaostavštine uručena sporna nepokretnost, te da iz provedenih dokaza nije utvrđeno da je pravni prednik apelantice imao neizmirena potraživanja iz radnog odnosa prema tužiocu i da mu je po tom osnovu tužilac isporučivao građevinski materijal, po mišljenju Vrhovnog suda tužilac osnovano u reviziji ukazuje da je odbijanjem eventualnog zahtjeva od strane drugostepenog suda, tužilac doveden u situaciju da je pribavio plac, da je gotovo u cijelosti sagradio predmetni objekat, da apelanticin prednik samostalno nije učestvovao u gradnji objekta, izuzev što je pribavio dasku za krov, a da je nepokretnost u vlasništvu apelantice, pa da nije pravilna presuda kojom je odbijen zahtjev za isplatu traženog novčanog iznosa.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman