Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-497/14 (M.P.)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni odnos
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-497/14

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 497/14, rješavajući apelaciju M.P., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka

b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. studenog 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija M.P.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 003470 10 Gž od 10. prosinca 2013. godine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija M.P. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 003470 10 Gž od 10.

prosinca 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Milka Tomić, odvjetnica iz Tuzle, podnio je 30. siječnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 003470 10 Gž od 10. prosinca 2013. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. rujna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 1. listopada 2016. godine, Općinski sud 17. listopada 2016. godine, a tuženi 5. listopada 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

5. Apelant je 30. srpnja 2008. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi isplate razlike plaće za razdoblje od 30. srpnja 2005. godine do 30. rujna 2005. godine.

6. Općinski sud je dostavio tužbu na odgovor, a tuženi je 21. rujna 2008. godine dostavio odgovor na tužbu.

7. Općinski sud je, prema stanju spisa, pripremno ročište održao 12. travnja 2010. godine, a ročište za glavnu raspravu 19. svibnja 2010. godine na kojemu su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem materijalne dokumentacije, nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke od 30. travnja 2010. godine i saslušanje navedenog vještaka.

8. Općinski sud je prvostupanjskom Presudom broj 32 0 P 003470 08 P od 8. lipnja 2010. godine obvezao tuženog da apelantu na ime razlike plaće za razdoblje od 30. srpnja 2005. godine do 30. rujna 2005. godine isplati iznos od 2.315,16 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe do konačne isplate, kao i da naknadi apelantu troškove postupka.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da među parničnim strankama nije bilo sporno da je apelant bio zaposlenik kod tuženog, a da su se Aneksom broj 1 Ugovora o radu od 16. siječnja 2002. godine ugovorne strane usuglasile da između njih postoji zaključen Ugovor o radu pod brojem 503, a prema navedenom aneksu koji se primjenjuje od 1. kolovoza 2002. godine, bilo je predviđeno da će apelant obavljati poslove radnog mjesta nadzornik na klasimici i da mu se određuje osnovna plaća u visini od 380,00 bodova. Općinski sud je naveo da je tuženi odredbama Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima zaposlenika Rudnika „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama) utvrdio osnovnu mjesečnu plaću (najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti) i koeficijente složenosti poslova u rasponu od 1,00 do 6,00 (čl. 10, 11. i 14. Pravilnika) i to tako da koeficijent 1,00 nosi 100,00 bodova, a koeficijent 6,00 nosi 600,00 bodova, a da je člankom 11. Pravilnika propisano da je osnovna plaća polazna osnova izražena u bodovima, a člankom 6. Pravilnika je reguliran način utvrđivanja visine boda koja zavisi od ukupnog rezultata poslovanja tuženog, koja se na osnovu rezultata poslovanja korigira na više ili niže (članak 16. Pravilnika). Dalje, Općinski sud je naveo da su Kolektivnim ugovorom o pravima i obvezama poslodavaca u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 49/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) određeni svi parametri za obračun osnovne mjesečne plaće zaposlenika i da osnovicu za obračun osnovne plaće zaposlenika predstavlja najniža plaća, a to je, prema odredbi članka 24. stavak 4. Kolektivnog ugovora, iznos od 60% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, koja se, u smislu članka 25. Kolektivnog ugovora, množi sa koeficijentom pripadajuće grupe po osnovu sistematizacije radnih mjesta, a prema odredbi članka

28. Kolektivnog ugovora, osnovna mjesečna plaća uvećava se za svaku godinu mirovinskog staža za 0,6% s tim da ukupno povećanje ne može biti veće od 20%, dok prema odredbama članka 29. Kolektivnog ugovora, zaposlenik ima pravo na dodatke na osnovnu plaću. Također, Općinski sud je naveo da su odredbama Pravilnika o plaćama regulirani osnove i mjerila plaća i naknade plaća i ostala primanja, način obračuna i ostala pitanja u svezi sa obračunom i raspodjelom plaća. Općinski sud je naveo da, prema nalazu i mišljenju vještaka od 30. travnja 2010. godine, slijedi da je vještak visinu razlike plaće utvrdio prema odredbama Kolektivnog ugovora, imajući u vidu i odredbe Pravilnika o plaćama, kao i odredbe ugovora o radu zaključenog između apelanta i tuženog, na temelju čega je vještak utvrdio iznos osnovne plaće apelanta koji je dobiven tako što je iznos najniže plaće, prema odredbi članka 24. stavak 4. Kolektivnog ugovora, pomnožen sa koeficijentom složenosti apelantovih poslova utvrđen Pravilnikom o plaćama iz čega proizlazi da je tuženi apelantu za sporno razdoblje manje obračunao i isplatio plaće i naknade plaća u iznosu od 2.315,16 KM. Slijedom navedenog, Općinski sud je, polazeći od sadržaja nalaza i mišljenja sudskog vještaka ekonomske struke urađenog po zadatku 1.1., tj. primjenom Kolektivnog ugovora, našao da apelant osnovano zahtijeva isplatu neisplaćenog dijela plaće kao razlike između isplaćene plaće i plaće propisane navedenim odredbama Kolektivnog ugovora u smislu odredbe članka 69. Zakona o radu, zbog čega je obvezao tuženog da apelantu na ime manje isplaćene plaće za razdoblje od 1. ožujka 2005. godine do 30. rujna 2007. godine isplati iznos naveden u izreci presude.

10. Nezadovoljan navedenom presudom, tuženi je izjavio žalbu, a Kantonalni sud je prilikom razmatranja žalbe tuženog na sjednici vijeća od 16. listopada 2013. godine ocijenio da je, radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, u ovoj pravnoj stvari potrebno zakazati raspravu i od vještaka ekonomske struke zatražiti da izvrši dopunu svog nalaza i mišljenja, pa je u tom pogledu održao raspravu 11. studenog 2013. godine na kojoj je izveden dokaz dopunskog vještačenja vještaka ekonomske struke od 31. listopada 2013. godine i saslušanje navedenog vještaka.

11. Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 P 003470 10 Gž od 10. prosinca 2013. godine priziv tuženog djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio tako da se ukupno dosuđeni iznos na ime razlike plaće i naknade plaće za utuženo razdoblje snizio sa iznosa od 2.315,16 KM na iznos od 2.007,35 KM, a dosuđene troškove postupka sa iznosa od 820,00 KM na iznos od 710,94 KM. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je naveo da tuženi osnovano u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo (čl. 24, 25. i 26. Kolektivnog ugovora) kada je obvezao tuženog da apelantu na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 2.315,16 KM, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, kao i njegov usmeni iskaz dan na glavnoj raspravi pred prvostupanjskim sudom, prema kojemu je osnovna plaća apelantu za utuženo razdoblje obračunata tako što je iznos najniže plaće, prema odredbi članka 24. Kolektivnog ugovora (60% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku), pomnožen sa koeficijentom složenosti apelantovog radnog mjesta od 3,80 utvrđenim Pravilnikom o plaćama i Aneksom broj 1 Ugovora o radu, a na tako obračunatu mjesečnu plaću obračunat je i minuli rad i ostali dodaci na plaću. U svezi sa navedenim, Kantonalni sud je naveo da je odredbom članka 24. stavak 1. Kolektivnog ugovora propisano da se mjesečna plaća sastoji od osnovne plaće radnog mjesta na kojem zaposlenik radi, dodataka na plaću za radni staž, uvećanja plaće za rad u otežanim uvjetima rada i uvećanja plaće po osnovi izvršenja poslova u obimu i kvaliteti koji su veći od uobičajenih i prosječnih, da je u stavku 3. navedenog članka propisano da je osnovna mjesečna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, normalne uvjete rada i postignute odgovarajuće rezultate rada, dok je odredbom članka 25. Kolektivnog ugovora propisano da se osnovna mjesečna plaća zaposlenika utvrđuje po skupinama složenosti poslova, tako da se najniža plaća množi sa koeficijentom pripadajuće skupine po osnovi sistematizacije radnih mjesta. U svezi sa navedenim, Kantonalni sud je istaknuo da apelant tijekom postupka nije ni tvrdio, niti to proizlazi iz podataka spisa da je tuženi donio Pravilnik kojim je utvrdio koeficijente pripadajuće skupine po osnovu sistematizacije radnih mjesta, kojim bi bio utvrđen koeficijent skupine složenosti poslova i u odnosu na apelanta, kako to predviđa odredba članka 26. tada važećeg Kolektivnog ugovora u kojoj su sadržani parametri za koeficijente pripadajuće skupine po osnovi sistematizacije radnih mjesta, koji su relevantni za pravilnu primjenu odredbe članka 25. u svezi sa člankom 24. Kolektivnog ugovora. Prema ocjeni Kantonalnog suda, tuženi je donio Pravilnik o plaćama na osnovi kojeg je svim zaposlenicima, pa i apelantu, u utuženom razdoblju obračunavao i isplaćivao plaće, a tim pravilnikom je u odredbi članka 11. propisano da je osnovna plaća polazna osnova izražena u bodovima, da se ona, sukladno odredbi članka 12. Pravilnika o plaćama, utvrđuje za svako radno mjesto, dok je odredbom članka 14. Pravilnika o plaćama propisano da se za sva radna mjesta koeficijenti kreću u rasponu od 1,00 do 6,00. S tim u svezi, Kantonalni sud je ukazao da apelant nije tvrdio da je u zaključenom ugovoru o radu, u kojem je utvrđen koeficijent složenosti njegovog radnog mjesta 3,80, određeno da se taj koeficijent množi sa propisanom najnižom mjesečnom plaćom iz članka 24. Granskog ugovora, niti to vještak navodi u svom nalazu i mišljenju, nego samo ističe da je ugovorom o radu koji se odnosi na sporno razdoblje utvrđen koeficijent složenosti radnog mjesta. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istaknuo da, u situaciji kada tuženi nije odredio sistematizaciju radnih mjesta u kojoj bi utvrdio koeficijente pripadajuće skupine na način kako je to propisano odredbom članka 26. Kolektivnog ugovora, te kako je odredbom članka 24. stavak 4. Kolektivnog ugovora propisano da najniža osnovna plaća ne može biti manja od 60% prosječne plaće ostvarene u FBiH, a prema odredbi članka 26. Kolektivnog ugovora, u VI. skupinu spadaju i poslovi nadzornika na klasirnici na koje je apelant raspoređen, za koje koeficijent složenosti iznosi najmanje 3,50, to sukladno članku 25. Kolektivnog ugovora, apelantu za utuženo razdoblje pripada pravo na isplatu osnovne plaće u visini od 60% od prosječne plaće ostvarene u FBiH pomnožene sa koeficijentom složenosti od 3,50 s tim da se tako obračunata plaća uvećava za pripadajuće naknade predviđene odredbama čl. 28, 29. 31. (naknade za sate državnih praznika, sate provedene na radu, u dane tjednog odmora, za godišnji odmor, za noćni rad, plaćeno odsustvo i bolovanje, sve za ostvareni broj sati) u svezi sa člankom 24. st. 1. i 3. Kolektivnog ugovora, a što predstavlja minimum prava koja su tužitelju zagarantirana tim ugovorom. Stoga, Kantonalni sud je, polazeći od dopunskog nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke od 31. listopada 2013. godine, ispravljenog na raspravi od 11. studenog 2013. godine, zaključio da razlika plaće tužitelja za razdoblje od 30. srpnja 2005. do 30. rujna 2005. godine iznosi 2.007,35 KM, zbog čega je priziv tužitelja valjalo djelomično uvažiti i preinačiti prvostupanjsku presudu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant je, između ostalog, naveo da stav Kantonalnog suda da se akti tuženog ne mogu primijeniti jer nisu na istovjetan način regulirali obračun osnovne plaće kao Kolektivni ugovor, prema apelantovoj ocjeni, predstavlja proizvoljnu primjenu materijalnog prava jer smatra da je tuženi imao akte kojima je utvrdio koeficijente složenosti poslova za svako radno mjesto i uvjete koje mora ispunjavati u pogledu stručne spreme svaki zaposlenik, čime je određen stupanj složenosti poslova. S tim u svezi, apelant je istaknuo da ne spori da tuženi nije izvršio razvrstavanje svih radnih mjesta prema skupinama složenosti poslova kao Kolektivni ugovor, ali spori da je u konkretnom slučaju Pravilnik o plaćama u suprotnosti sa Poglavljem VI. Kolektivnog ugovora. Također, apelant je naveo da je parnični postupak pred redovitim sudovima trajao više od pet godina, što se, prema apelantovom mišljenju, ne može smatrati razumnim, čime je došlo do kršenja i njegovog prava na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i donese odluku o meritumu, te apelantu odredi troškove za sastavljanje apelacije u iznosu od 1.600,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo kako smatra da su apelantovi navodi neutemeljeni i da je osporena odluka zakonita i pravilna i da njome nisu povrijeđena prava koja apelant navodi u apelaciji.

14. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju izložio činjenično stanje predmeta kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te istaknuo da razdoblje duljine trajanja postupka pred tim sudom u trajanju od jedne godine i 10 mjeseci ne predstavlja kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku. Također, Općinski sud je naveo da presude redovitih sudova nisu dovele u pitanje pravo na pravično suđenje i pravnu sigurnost apelanta, a samim time niti njegovo pravo na imovinu, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

15. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant neutemeljeno ističe da su redoviti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo prihvaćajući obračun vještaka ekonomske struke u kojem je korišten najmanji koeficijent složenosti poslova iz skupina složenosti poslova utvrđenih Kolektivnim ugovorom, te smatra da je vještak u cijelosti trebao primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora, a ne kombinirati odredbe Kolektivnog ugovora sa odredbama ugovora o radu i pravilnika o radu prema kojemu je bio primjenjivan bodovni sustav obračuna.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 68.

Plate zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

17. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 49/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 24.

Mjesečna plata se sastoji od osnovne plate radnog mjesta na kojem zaposlenik radi, dodatka na platu za radni staž, uvećanja plate za rad u otežanim uslovima rada i uvećanja plate po osnovu izvršenja poslova u obimu i kvalitetu koji je veći od uobičajenog i prosječnog.

Poslodavac može zaposleniku isplatiti i poseban stimulativni dodatak na mjesečnu platu.

Osnovna mjesečna plata je najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, normalne uslove rada i postignute odgovarajuće rezultate rada.

Osnovna mjesečna plata zaposlenika za poslove najnižeg stepena složenosti ne može biti manja od 60% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Član 25.

Osnovna mjesečna plaća zaposlenika utvrđuje se po grupama složenosti poslova, tako što se najniža plaća množi sa koeficijentom pripadajuće grupe po osnovu sistematizacije radnih mjesta.

Član 26.

Za djelatnost proizvodnje, pripreme uglja i drugih djelatnosti i usluga utvrđuju se slijedeći koeficijenti grupe složenosti poslova:

VI GRUPA - poslovi kombajniste u jami, kopači na otkopavanju, pripremi, održavanju, palioci mina u jami , poslovi organizacije i nadzora bušenja, provjetravanja, mašinski i elektro radovi u jami, poslovi zanatalija mašinske i elektro-struke na radilištima, nadzora za metanometriju i mjerne instrumente, poslovođe mašinskih, elektro i rudarsko-građevinskih radova, provjetravanja i smjene u jami, na kopu i separaciji, poslovi bageriste, vozača teških teretnih vozila, poslovi miniranja, poslovi VK zanatlije na održavanju mehanizacije, elektromašinsko održavanje na separaciji, poslovi referenta zaštite, kontrolori, predradnici, operativci procesa, bravari, strugari, zavarivači, kuhari, vozači opasnih materija, poslovi željezničkog transporta i sl.

Koeficijent složenosti iznosi najmanje 3,50.

18. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

(3) Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u parničnom postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 003470 10 Gž od 10. prosinca 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant navedenu odluku primio 10. prosinca 2013. godine a da je predmetnu apelaciju podnio 30. siječnja 2014. godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da je u predmetnom parničnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] I.Suđenje u razumnom roku Relevantna načela

26. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

Razdoblje koje se uzima u obzir

27. Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 30. srpnja 2008. godine i da je postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 003470 10 Gž od 10. prosinca 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao pet godina i četiri mjeseca. Analiza razumnosti trajanja postupka

28. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče tužbenoga zahtjeva radi isplate duga po osnovi razlike plaće, i da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.

29. Glede apelantovog ponašanja, Ustavni sud konstatira da apelant nije doprinio duljini trajanja postupka. Osim navedenog, imajući u vidu da je apelant u konkretnom slučaju tražio isplatu razlike plaće, Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak značajan za apelanta.

30. U odnosu na doprinos redovitih sudova duljini predmetnog postupka, Ustavni sud na temelju stanja u spisu uočava da je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe od 17. ožujka 2008. godine, u relativno kratkom roku dostavio tužbu na odgovor, ali da je Općinskom sudu nakon prijema odgovora na tužbu od 21. rujna 2008. godine trebalo više od godinu i šest mjeseci da zakaže pripremno ročište, koje je održano 12. travnja 2010. godine, a nakon njega u relativno kratkom roku i ročište za glavnu raspravu, te je donesena prvostupanjska presuda od 8. lipnja 2010. godine. Prema tome, imajući u vidu da je Općinskom sudu trebalo nešto više od godinu i šest mjeseci da u parničnom postupku koji se smatra hitnim zakaže pripremno ročište, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u predmetnom postupku propustio izvršiti svoju zakonsku obvezu prema kojoj je dužan uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. S druge strane, ocjenjujući postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je predmet dostavljen Kantonalnom sudu 22. lipnja 2010. godine radi odlučivanja o prizivu tuženog, te da je Kantonalni sud u drugostupanjskom postupku prvu procesnu radnju poduzeo nakon proteka više od tri godine, odnosno 16. listopada 2013. godine, kada je održao sjednicu vijeća na kojoj je zaključeno da je, radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, potrebno zakazati raspravu koja je održana 11. studenog 2013. godine, a nakon toga donesena drugostupanjska presuda od 10. prosinca 2013. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u znatnoj mjeri doprinio duljini postupka obzirom da je imao izrazito razdoblje neaktivnosti u trajanju duljem od tri godine. Također, Ustavni sud ukazuje da Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju nije detaljnije izlagao razloge duljine trajanja postupka pred tim sudom iz čega proizlazi da nema razumnog opravdanja i objašnjenja za navedeno razdoblje neaktivnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su duljini trajanja predmetnog postupka u najvećoj mjeri doprinijeli Općinski sud i Kantonalni sud, čija razdoblja neaktivnosti u postupanju ukazuju da tijekom odlučivanja u predmetnom postupku nisu imali u vidu da se u konkretnom slučaju radi o postupku u parnici iz radnih odnosa u kojemu su redoviti sudovi, osobito pri određivanju rokova i ročišta, dužni uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina parničnog postupka koji se po zakonu smatra hitnim i koji je okončan nakon proteka pet godina i četiri mjeseca ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

32. Iako apelant nije zatražio da mu se isplati naknada nematerijalne štete zbog duljine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja iznimku, a ne pravilo. Stoga, dovodeći u vezu citirane odredbe Pravila Ustavnog suda sa okolnostima konkretnog slučaja, posebice okolnost da je apelant ishodovao konačnu odluku o meritumu svog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku odgovarjuća satisfakcija za apelanta.

II.Ostali aspekti prava na pravično suđenje

33. Iz apelacijskih navoda, također, proizlazi da apelant smatra da zaključak Kantonalnog suda da se akti tuženog ne mogu primijeniti za obračun osnovice plaće, jer nisu na istovjetan način regulirali obračun osnovne plaće kao Kolektivni ugovor, predstavlja proizvoljnu primjenu materijalnog prava, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

34. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

35. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovitih sudova.

36. U svezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno razmotrio sva pitanja koja apelant ponavlja u apelaciji, te da je dao veoma jasno i razložno obrazloženje zbog čega je bilo neophodno preinačiti prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, razmatrajući apelantove navode kojima osporava zaključke redovitih sudova da se akti tuženog ne mogu primijeniti za obračun osnovice plaće, jer nisu na istovjetan način regulirali obračun osnovne plaće kao Kolektivni ugovor, i Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je Pravilnik o plaćama propisivao bodovni način obračuna osnovne plaće koji je ovisio od ukupnog rezultata poslovanja tuženog i koji se množio sa koeficijentima složenosti poslova određenih u rasponu od 1,00 do 6,00. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je odredbom članka 24. stavak

3. Kolektivnog ugovora propisano da osnovna mjesečna plaća ne može biti manja od 60% prosječne plate ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, da je odredbom članka 25. Kolektivnog ugovora propisano da se osnovna mjesečna plaća zaposlenika utvrđuje po skupinama složenosti poslova, tako da se najniža plaća množi sa koeficijentom pripadajuće skupine po osnovu sistematizacije radnih mjesta, a da su odredbom članka 26. Kolektivnog ugovora sadržani parametri za koeficijente pripadajuće skupine po osnovi sistematizacije radnih mjesta, koji su određeni u rasponu od 1,00 do 4,00 i svrstani u osam skupina složenosti poslova. Stoga, i prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da Pravilnik o plaćama nije propisivao obračun plaća po istom načelu i po parametrima iste kvalitete, kako je to regulirao tada važeći Kolektivni ugovor na kojemu apelant temelji svoj tužbeni zahtjev, iz čega proizlazi da je Kantonalni sud, prema ocjeni Ustavnog suda, dao jasne argumente za zaključak da prvostupanjski sud nije mogao visinu razlike plaće utvrđivati kombinacijom najniže plaće iz Kolektivnog ugovora i koeficijenta složenosti iz Pravilnika o plaćama, odnosno ugovora o radu i aneksa navedenog ugovora, koji u svojim odredbama ne predviđaju da se osnovica plaće utvrđuje na temelju najniže plaće iz Kolektivnog ugovora, kako je to zahtijevao apelant. Stoga, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak Kantonalnog suda, koji je polazeći od odredaba čl. 24, 25. i 26. Kolektivnog ugovora, te Pravilnika o plaćama i ugovora o radu zaključio da je, u slučaju kada tuženi nije donio pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta i utvrdio koeficijente za svako radno mjesto koji bi bili usklađeni sa Kolektivnim ugovorom, te obračun i isplatu plaće tužitelju nije vršio sukladno i na način kako je to propisano Kolektivnim ugovorom, u slučaju utvrđivanja postojanja razlike između isplaćene i pripadajuće plaće, neophodno izvršiti obračun sukladno Kolektivnom ugovoru. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je, u okolnostima konkretnog slučaja, Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i argumentirane razloge tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka sukladna standardima prava na pravično suđenje, te da su apelantovi navodi neutemeljeni.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da, sukladno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. III.Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud neće posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pitanje naknade troškova podnošenja apelacije

39. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose isključivo apelanti.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak koji se smatra hitnim trajao pet godina i četiri mjeseca za što najveću odgovornost snose Općinski i Kantonalni sud, koji su imali znatna razdoblja neaktivnosti, čime su propustili obratiti osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

41. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Kantonalni sud prilikom preinačavanja prvostupanjske presude za svoju odluku dao jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na koju je apelant neutemeljeno ukazao.

42. Na temelju članka 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-497/14 (M.P.) | Sudska praksa | Aktio