Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2807/15 (S.B.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2807/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2807/15, rješavajući apelaciju S. B., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. B., protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 06 0 K 004287 14 Kž 3 od 25. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. B. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bekir Ferizović, advokat iz Travnika, podnio je 6. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 K 004287 14 Kž 3 od 25. februara 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona F BiH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.
2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta, bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, stiču zakonska obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret.
3. Vrhovni sud, između ostalog, navodi da prema stanju spisa i sadržini dokaza koji su izvedeni tokom postupka slijedi da se iskazi svjedoka A. S. i V. Č. koji su dati u toku istrage, u vezi sa predmetnim događajem, o bitnim činjenicama razlikuju u odnesu na iskaze date na glavnom pretresu, kako se to navodi i u apelantovoj žalbi. Dalje se navodi, da kod postojanja protivrječnih dokaza, prema odredbi člana 305. stav 7. Zakona o krivičnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZKP F BiH), da je obaveza suda da u svojoj presudi da ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza i da iznese razloge o tome zašto je prihvatio neke dokaze, a iz kojih razloga neke dokaze nije uvažio. Po ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je, suprotno iznesenim navodima u apelantovoj žalbi, u obrazloženju svoje presude naveo konkretne razloge zbog kojih nalazi da su iskazi svjedoka A. S. i V. Č., koji su dati u toku istrage, vjerodostojni, da iz obrazloženja pobijane presude slijedi da prvostepeni sud iskaze ovih svjedoka sa glavnog pretresa i koji se bitno razlikuju od njihovih iskaza datih u toku istrage, nije prihvatio kao vjerodostojno jer je analizom predmetnih iskaza u vezi sa ostalim izvedenim dokazima utvrdio da je istina ono što su ovi svjedoci kazivali u toku istrage. Prvostepeni sud zaključuje da su njihovi iskazi dati u toku istrage međusobno logični i podudarni, jer su se svjedoci sasvim jasno i određeno izjašnjavali o bitnim činjenicama, logički povezujući tok događaja od samog početka, kao i sa iskazima ostalih svjedoka koji su mogli vidjeti dešavanja ispred objekta neposredno prije i nakon predmetnog događaja, a i sa materijalnim dokazima koji su izvedeni tokom postupka. Prvostepeni sud je također naveo da je pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza ovih svjedoka, datih u toku istrage, imao u vidu i to da su se oni kao očevidci događaja nalazili u neposrednoj blizini, kako oštećenog Z. J., tako i ostalih osoba koje si ušle u ugostiteljski objekat, pa zaključuje da je njihovo obrazloženje zašto daju popuno različite iskaze na glavnom pretresu neprihvatljivo (A. S. je naveo da su mu neke nepoznate osobe već sutradan prijetili sa djecom i to su ljudi oštećenog, a V. Č. da se bolje sjeća događaja nakon 8 mjeseci nego nakon 15 dana) i da su ovi svjedoci promijenili iskaze u cilju da poboljšaju položaj apelanta i svaki u svojoj verziji neposrednog viđenja konstruiše sam tok događanja. Vrhovni sud, također, navodi da iznesene razloge prvostepenog suda apelant pobija navodima žalbe u kojima se iznosi stav odbrane da su iskazi svjedoka očevidaca dati na glavnom pretresu istiniti zato što su svjedoci i pod prijetnjom krivičnog gonjenja naveli da je istina ono što su izjavili na glavnom pretresu. Vrhovni sud konstatuje, da se ovi žalbeni navodi nisu mogli prihvatiti osnovanim, jer nemaju utemeljenja u sadržini spisa, jer iz zapisnika o saslušanju svjedoka, sačinjenog u kantonalnom tužiteljstvu u toku istrage i koji je na glavnom pretresu uložen u sudski spis, slijedi da je i prilikom tog ispitivanja svjedok A. S. upozoren na posljedice lažnog iskaza, kao i svjedok V. Č. kako to slijedi iz zapisnika, pa su ovi svjedoci ne samo na glavnom pretresu nego i u toku istrage upozoreni na posljedice davanja lažnog iskaza zbog čega sama upozorenja svjedocima nisu mogla biti dovoljan osnov za zaključak o tome koji od iskaza ovih svjedoka je istinit, kako se to neosnovano navodi u žalbi. Kako je prvostepeni sud svoj zaključak o tome da su istiniti iskazi ovih svjedoka, koji su dati na zapisnicima o saslušanju kod Kantonalnog tužiteljstva u Travniku, temeljio na ocjeni njihovih iskaza dovodeći ih u vezu sa drugim dokazima onda se, po ocjeni Vrhovnog suda, apelantovim navodima takav zaključak prvostepenog suda ne dovodi u pitanje.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman