Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-813/14 (Raiffeisen bank d.d. Bosna i Hercegovina)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Suvlasništvo
- Uknjižba
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-813/14
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 813/14, rješavajući apelaciju Raiffeisen bank d. d. Bosna i Hercegovina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Raiffeisen bank d. d.
Bosna i Hercegovina podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Dn 005872 12 Gž 2 od 11. decembra 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu, Zemljišnoknjižni ured, broj 065-0-Dn-II-11-25142 od 15. decembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Raiffeisen bank d. d. Bosna i Hercegovina (daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nina Halilović, v. d. šefica naplate putem suda, podnijela je 20. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 Dn 005872 12 Gž 2 od 11. decembra 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu, Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-Dn-II-11-25142 od 15. decembra 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 6. jula 2015. i 26. decembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i predlagateljice Ulfete Babiker (u daljnjem tekstu: predlagateljica) zatraženo je 9. septembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i predlagateljica su dostavili odgovor na apelaciju 22. i 23. septembra i 13. oktobra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Pravomoćnom presudom Općinskog suda broj 65 0 P 047806 04 P od 10. decembra 2008. godine utvrđeno je da je tužiteljica Ulfeta Babiker (predlagateljica) po osnovu stjecanja u bračnoj zajednici s tuženim Mohamedom Babikerom suvlasnik nekretnina bliže opisanih u izreci presude s dijelom 1/4. Stoga je tuženi dužan priznati i trpjeti da se tužiteljica na osnovu ove presude upiše kao suvlasnik nekretnina u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda.
6. Na osnovu navedene pravomoćne presude predlagateljica je 17. novembra 2009. godine podnijela zahtjev za uknjižbu prava suvlasništva na nekretninama koje su bile predmet navedene presude.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-Dn-II-11-25142 od 15. decembra 2011. godine, a na osnovu pravomoćne Presude Općinskog suda broj 65 0 P 047806 04 P od 10. decembra 2008. godine dozvoljena je uknjižba prava suvlasništva na nekretninama u korist predlagateljice s 1/4 dijela, kako je to bliže navedeno u izreci rješenja. Tako je u tački 2. rješenja u elektronskom zk. ul. broj 2939 k. o. SP Hrasnica (ranije zk. ul. broj 4328 k. o. SP Hrasnica) k. č. 2387/35 dozvoljena uknjižba prava vlasništva na 1/2 porodične stambene zgrade, sagrađene na k. č. 2387/35, upisane u AII listu, dosadašnje suvlasništvo Mohameda Babikera s 1/2 u korist Ulfete Babiker s 1/4 s napomenom da je Mohamed Babiker i dalje suvlasnik na kući s 1/4. U koloni upisi B lista zk. 2939 k. o. SP Hrasnica dozvoljeno je brisanje upisa pod b/4-zabilježba spora na 1/2 stambene zgrade u AII listu (Mohamed Babiker) i brisanje upisa pod b/7-zabilježba odbačenog prijedloga. U koloni C lista zk. 2690 k. o. SP Hrasnica dozvoljeno je brisanje upisa pod C/5-brisanje zabilježbe sudske mjere osiguranja zabrane raspolaganja dijela 1/2 porodične stambene zgrade na kč. 2387/33.
8. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je rješenjem Kantonalnog suda od 1. decembra 2011. godine ukinuto prethodno rješenje Općinskog suda od 29. januara 2010. godine kojim je prvobitno odbačen prijedlog predlagateljice za uknjižbu prava suvlasništva na predmetnim nekretninama. Općinski sud je naveo da je Kantonalni sud u rješenju kojim je ukinuo prvostepeno rješenje ukazao da nije pravilan zaključak prvostepenog suda o nedozvoljenosti upisa s obzirom na apelanticino založno pravo. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da založno pravo ne predstavlja smetnju koja sprečava upis u smislu člana 43. stav 2. tačka 4. Zakona o zemljišnim knjigama jer se zabrana odnosi na raspolaganje, tj. suvlasniku je zabranjeno da vrši najvažnije ovlaštenje koje čini sadržaj prava vlasništva, a to je da njome raspolaže (ius abutendi), tj. da na vlastitoj stvari vrši faktičke radnje sve do njezinog uništenja, odnosno da je može otuđiti, napustiti i opteretiti. Dalje je Kantonalni sud naveo da je pravomoćnom presudom Općinskog suda od 10. decembra 2008. godine Mohamed Babiker nezavisno od njegove volje obavezan na trpljenje knjiženja predlagateljice kao suvlasnika tačno određenih nekretnina, a što je suprotno pravu raspolaganja. Istaknuto je da je prvostepeni sud bio dužan provjeriti da li spomenuta pravomoćna presuda Općinskog suda, kojom je utvrđeno da je predlagateljica po osnovu stjecanja u bračnoj zajednici suvlasnik opisanih nekretnina s dijelom ¼, predstavlja valjanu pravnu osnovu kao osnov za stjecanje prava vlasništva u smislu odredbe člana 3. stav 2. tačka 3. Zakona o zemljišnim knjigama. Također, Kantonalni sud je uputio da prvostepeni sud treba utvrditi da li navedena presuda može biti osnov za stjecanje stvarnog prava poštujući obavezu upisa prava na nekretninama iz odredbe člana 8. Zakona o zemljišnim knjigama.
9. Nadalje je navedeno da je Općinski sud u ponovnom postupku izvršio uvid u pravomoćnu Presudu Općinskog suda broj 65 0 P 047806 04 P od 10. decembra 2008. godine, te utvrdio da je Mohamed Babiker u navedenim zemljišnoknjižnim ulošcima uknjižen kao vlasnik s ½, te da navedena presuda predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva u smislu odredbe člana 3. stav 2. tačka 3. Zakona o zemljišnim knjigama, te je na osnovu člana 43. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
10. Istaknuto je da je provjerom kroz „CMS“ program utvrđeno da je spor koji je zabilježen u zemljišnim knjigama pod brojem P-4642/04 sada broj 65 0 P 047806 04 P, te je Zemljišnoknjižni ured odredio brisanje navedene zabilježbe spora na 1/2 nekretnina Mohameda Babikera budući da je spor pravomoćno okončan presudom Općinskog suda od 10. decembra 2008. godine.
11. Ukazano je da je uvidom u Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-925/05 od 28. februara 2006. godine utvrđeno da je tim rješenjem određena sudska mjera zabrane raspolaganja tuženom 1/2 nekretnina upisanih u zk. ul broj 2939, 2690 k. o. Hrasnica, zk. podulošku broj 3909 KPU Ilidža do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja i diobe bračne stečevine, te je Zemljišnoknjižni ured odredio brisanje navedene zabilježbe budući da je spor pravomoćno okončan presudom Općinskog suda od 10. decembra 2008. godine.
12. Protiv prvostepenog rješenja u dijelu pod tačkom 2. izreke rješenja žalbu je podnijela apelantica kao hipotekarni povjerilac zbog povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 Dn 005872 12 Gž 2 od 11. decembra 2013. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje u dijelu pod tačkom 2. izreke rješenja.
13. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da su navodi hipotekarnog povjerioca bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja. Ukazano je da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno utvrdio da pravomoćna presuda Općinskog suda od 10. decembra 2008. godine predstavlja valjanu ispravu kao osnov za stjecanje prava vlasništva u smislu člana 3. stav 2. tačka 3. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH. Stoga je primjenom odredbe člana 43. navedenog zakona dozvolio uknjižbu prava vlasništva u korist predlagateljice s 1/4 i na nekretnini pod tačkom 2. izreke osporenog rješenja, a koja se odnosi na nekretninu upisanu u zk. ul. broj 2690 k. o. SP Hrasnica k. č. 2387/33, I-kućište i dvorište, II-porodična stambena zgrada sagrađena na k. č. 2387/33. Istaknuto je da je Kantonalni sud cijenio i ostale žalbene navode, ali ih nije obrazložio budući da nisu od značaja za donošenje drugačije odluke suda u predmetnoj pravnoj stvari. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje. Navodi da u vrijeme zasnivanja založnog prava na predmetnoj nekretnini predlagateljica nije bila upisana kao suvlasnik na založenoj nekretnini. Prema apelanticinom mišljenju, predlagateljica se ne može upisati kao suvlasnik bez izričite saglasnosti hipotekarnog povjerioca. Navedeni stav zasniva na članu 68. stav
5. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima FBiH, tj. da založena nekretnina u cjelini osigurava potraživanje povjerioca do potpunog namirenja bez obzira na kasniju podjelu nekretnine. Ukazuje da navedeno potvrđuje i postupajući sudija u izvršnom postupku koji je 12. novembra 2009. godine donio rješenje kojim se odbija zahtjev trećeg lica Ulfete Babiker. U obrazloženju navedenog rješenja Sud je naglasio da promjena vlasnika izvršenja shodno načelu slijeđenja garantira namirenje iz nekretnine bez obzira na kasniju promjenu vlasnika (član 72. st. 2. i 3. ZIP-a FBiH).
15. Ukazuje da je pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 046271 09 P 2 od 3. novembra 2009. godine tužiteljica Ulfeta Babiker (predlagateljica) u postupku protiv tuženih apelantice, Mohameda Babikera i Osmana Mamouna odbijena s tužbenim zahtjevom da se utvrdi ništavost ugovora o jemstvu od 23. augusta 2001. godine zaključenog između apelantice kao povjerioca s jedne strane i Osmana Mamouna i Mohameda Babikera kao jemaca s druge strane u dijelu u kojem je kao osiguranje potraživanja, koja proizlaze iz ugovora o kreditiranju i poslovnoj saradnji od 16. augusta 2001. godine, upisana hipoteka na suvlasničkom dijelu Ulfete Babiker od 1/4 u C listu za nekretnine koje su upisane u zk. ul. br. 2690 KO Hrasnica II. Ukazano je da je protiv presuda donesenih u ovom postupku predlagateljica podnijela apelaciju koju je Ustavni sud Odlukom o dopustivosti broj AP 1864/10 od 12. juna 2013. godine odbacio kao nedopuštenu.
16. U dopuni apelacije apelantica je obavijestila Ustavni sud da je Kantonalni sud rješenjem od 11. aprila 2014. godine usvojio žalbu kupca Ruždije Rožajca, ukinuo rješenje Općinskog suda od 7. februara 2012. godine i predmet vratio na ponovni postupak. Apelantica je ukazala da je u tom rješenju Kantonalni sud naveo da su se stekli uvjeti za upis prava vlasništva Ruždije Rožajca na nekretninama upisanim u zk. ul. broj 2690 K. O. SP Hrasnica, a na osnovu rješenja o dosudi Općinskog suda od 15. februara 2011. godine. Apelantica je ukazala da ju je nakon odluke drugostepenog suda 23. juna 2014. godine Općinski sud obavijestio da je u izvršnom predmetu broj 065-0-I-06-012726 zaključkom Suda određeno da računovodstvo Suda izvrši isplatu kupoprodajne cijene od 130.000,00 KM na račun apelantice, a što je i učinjeno. Također navodi da je u ponovnom postupku Općinski sud postupio po uputama iz rješenja Kantonalnog suda od 11. aprila 2014. godine.
b) Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da je predmetni postupak proveden u skladu sa zakonom, te da nije došlo do povrede apelanticinih ustavnih prava.
18. Općinski sud je dostavio hronologiju zemljišnoknjižnog spisa u ovom predmetu.
19. Predlagateljica je navela da je apelantica založno pravo upisala 6. septembra 2001. godine bez njezine saglasnosti kao supruge založnog dužnika. Dalje, navodi da je apelantica izvršni postupak pokrenula 2006. godine, te da je Općinski sud proveo izvršni postupak i okončao ga rješenjem o dosudi i pored postojanja mjere osiguranja Suda o zabrani raspolaganja i opterećenja. Smatra da je apelantica kao sticalac u izvršnom postupku imala sve relevantne informacije o sporu koji je predlagateljica vodila na predmetnoj nekretnini, te o sudskim mjerama zabrane osiguranja. Prema mišljenju predlagateljice, očigledno je da su založni povjerilac i sticalac sami preuzeli rizik da predlagateljica stekne zakonom zagarantirana prava. Navodi da je suština spornog zemljišnoknjižnog upisa u tome da je predlagateljica pravo suvlasništva stekla u vrijeme trajanja bračne zajednice s Mohamedom Babikerom kupovinom sporne nekretnine, a ne donošenjem presude kojom se to utvrđuje, što je jasno obrazloženo u odlukama redovnih sudova. Ukazuje da presuda o utvrđenju i diobi bračne stečevine ima deklaratorni, a ne konstitutivni karakter. To potvrđuje i sama apelantica jer od korisnika kredita prilikom zasnivanja založnog prava tražila notarski ovjerene saglasnosti supružnika koji nisu upisani u zemljišnu knjigu kao vlasnici nekretnina. Smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili svoje odluke, te da su apelanticini navodi o proizvoljnoj primjeni prava neosnovani.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o zemljišnim knjigama FBiH („Službene novine FBiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. st. 1. i 2. tačka 3.
Pretpostavke za upis (1) Postupak upisa u zemljišnu knjigu pokreće se podnošenjem zahtjeva za upis. Zahtjev se odnosi na propisani tekst upisa. Normirane tekstove donosi ministar pravde.
(2) Uz zahtjev za upis treba priložiti i dokaznu dokumentaciju na kojoj se zahtjev temelji.
To mogu biti:
3) ovjerena kopija sudske odluke koja je osnov za upis;
Član 8.
Obaveza upisa Upis prava na nekretninama, kao i upis svih promjena koje se tiču podataka u zemljišnoj knjizi je obavezan.
Član 31.
Rješenje o upisu Upis se vrši na osnovu rješenja o upisu, koje donosi zemljišnoknjižni referent. Rješenje o upisu se odnosi na zahtjev za upis, koji je podnesen u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona.
Član 43.
Odlučivanje o upisu (1) Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje da li će zahtjev potpuno ili djelimično prihvatiti.
(2) Zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako: 4) postoji neka druga smetnja koja sprečava upis;
21. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 68. st. 1. i 5.
Radi osiguranja određenog potraživanja, nekretnina može biti opterećena pravom zaloga u korist povjeritelja (hipoteka) koji je ovlašten da, na način određen zakonom, zahtijeva namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije povjeritelja koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjeritelja koji su hipoteku na njoj stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nekretnine.
Založena nekretnina u cjelini osigurava potraživanje povjeritelja do potpunog namirenja tog potraživanja, bez obzira na kasniju podjelu nekretnine (nedjeljivost hipoteke). VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 Dn 005872 12 Gž 2 od 11. decembra 2013. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelantica je primila 24. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 20. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na uknjižbu u zemljišne knjige prava suvlasništva na nekretninama. Dakle, u skladu s praksom Ustavnog suda radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2706/06 od 14. oktobra 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tač. od 19. do 23).
30. Apelantica smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
32. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom zemljišnoknjižnom predmetu dozvolili upis predlagateljice na osnovu pravomoćne presude Općinskog suda od 10. decembra 2008. godine kojom je utvrđeno da je predlagateljica po osnovu stjecanja u bračnoj zajednici s Mohamedom Babikerom suvlasnik spornih nekretnina s dijelom 1/4, te da je Mohamed Babiker dužan trpjeti da predlagateljica upiše svoje pravo suvlasništva u zemljišnim knjigama. Pri tome su redovni sudovi ukazali da navedena presuda predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva u smislu odredbe člana 3. stav 2. tačka
3. Zakona o zemljišnim knjigama. Također su redovni sudovi ukazali i na obavezu upisa prava na nekretninama iz člana 8. Zakona o zemljišnim knjigama. Nadalje, redovni sudovi su dali razloge zbog čega apelanticino založno pravo ne predstavlja smetnju za upis predlagateljice u smislu odredbe člana 43. stav 2. tačka 4. Zakona o zemljišnim knjigama. U navedenim razlozima Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelanticinu štetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je predlagateljici na osnovu relevantnih odredbi Zakona o zemljišnim knjigama FBiH (člana 3. stav 2. tačka 3. i člana 43) dozvoljen upis prava suvlasništva na spornim nekretninama, pri čemu primjena navedenih odredbi, s obzirom na činjenice predmeta, ne djeluje proizvoljno. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
34. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Nediskriminacija
35. Ustavni sud zapaža da kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije apelantica dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelantica, osim pozivanja na kršenje navedenog prava, nije ponudila bilo kakav argument i dokaz koji bi upućivao na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirana u smislu da je u odnosu na apelanticu postupano drugačije u odnosu na druga lica u sličnim situacijama. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu također neosnovani.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
37. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Naposlijetku, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravično suđenje kada apelantica, osim svojih navoda o kršenju navedenog prava, nije dostavila bilo kakav dokaz da je diskriminirana u predmetnom postupku.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman