Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-292/16 (JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar, Zeničko-dobojski kanton,JU Srednjoškolski centar "Jovan Cvijić" Modriča i Javno preduzeće "Grijanje" d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javna vlast
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-292/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-292/16, rješavajući apelacije JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 056905 15 Rev 2 od 13. oktobra 2015. godine;
Zeničko-dobojski kanton protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Rs 079081 14 Rev od 9.
februara 2016. godine;
JU Srednjoškolski centar "Jovan Cvijić" Modriča protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 Rs 026731 14 Rev od 10. marta 2016. godine;
Javno preduzeće "Grijanje" d.o.o. Zenica protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 113133 16 Rsž od 11. aprila 2016. godine. ;
Zeničko-dobojski kanton protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 113989 16 Rsž od 14. jula 2016. godine;
Zeničko-dobojski kanton protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 116202 16 Rsž od 21. septembra 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-292/16
1. JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Vesna Pehar i Zoran Lesko advokati iz Mostara, podnio je 15. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 056905 15 Rev 2 od 13. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojena revizija tužiteljice (M.M.) i preinačena je drugostepena presuda tako da je odbijena žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu za isplatu plata i uplatu doprinosa period od 6. aprila 2009. godine do 3. januara 2011. godine, te je obavezan apelant da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom postupku sporno novčano potraživanje tužiteljice za isplatu naknade plata za period od 6. aprila 2009. godine (od vremena prestanka radnog odnosa) do 3. januara 2011. godine (kao vremena isteka mandata člana Uprave-izvršnog direktora za finansije na kojoj dužnosti je bila tužiteljica do opoziva sa te dužnosti i otkaza ugovora o radu), kao i potraživani iznosi na ime pripadajućih doprinosa. Dalje, Vrhovni sud navodi da je apelantica uspjela u sporu kada je u skladu sa odredbom člana 97. Zakona o radu, u postupku pred nižestepenim sudovima, usvojen njen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nezakonita odluka apelanta o prestanku radnog odnosa i kada je naloženo apelantu da tužiteljicu vrati na posao. Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud zaključio da primljeni iznos po osnovu otpremnine i naknade štete predstavlja iznos za drugi vid potraživanja i da tužiteljici dosuđena naknada plaća pripada u skladu sa članom 96. stav 2. Zakona o radu, dok je drugostepeni sud cijenio da je isplaćena otpremnina - naknada u suštini naknada plaća do kraja mandata po Ugovoru, da je veća od potraživanog iznosa u predmetnom sporu i da bi se obavezivanje tuženog (apelanta) na isplatu „radilo o duploj isplati“, zbog čega odbija tužiteljicu sa tužbenim zahtjevom. Vrhovni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o potraživanjima iz različitog činjeničnog i pravnog osnova, koja se ne mogu poistovjetiti, zbog čega odluka drugostepenog suda nije pravilna. Naime, Vrhovni sud ističe da tužiteljica svoj zahtjev temelji na odredbi člana 22. Ugovora o pravima i obavezama člana Uprave – izvršnog direktora za finansije u JP HT d.o.o. Mostar (apelant) kao ugovoreno pravo zbog opoziva člana Uprave prije isteka mandata. Isplata otpremnine i naknada štete predviđena je za slučaj otkaza Ugovora i predstavlja drugi osnov naknade na koji je pristala tužena-apelant. S obzirom da je zahtjev u skladu i sa pravom iz člana 96. stav 2. Zakona o radu, Vrhovni sud nije prihvatio pravni zaključak i odluku drugostepenog suda, te je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je pripadajuće iznose plata dosudio tužiteljici u ugovorenom iznosu mjesečne neto plate od 6.000,00 KM, odbivši zahtjev za iznos preko tog iznosa. Također, pravilno je prvostepeni sud zaključio da tužiteljica nije dokazala da joj pripadaju mjesečni iznosi plata veći od 6.000,00 KM.
2. AP-1694/16
2. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Zenici, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 13. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Rs 079081 14 Rev od 9. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa, apelant obavezan da tužitelju (M.T.) na ime potraživanja iz radnog odnosa isplati novčani iznos od ukupno 10.860,42 KM, dok je odbijen tužitelj sa preostalim tužbenim zahtjevom. Apelant je, također, obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su neosnovani navodi apelanta da se tužitelj neosnovano poziva na relevantne odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU) i da se na njegova potraživanja treba primjenjivati Zakon o državnoj službi FBiH, odnosno Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH. S tim u vezi Vrhovni sud navodi da se nižestepeni sudovi pravilno pozivaju na odredbe čl. 39. stav 2. i 44. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH kojim je naznačeno koji ugovori prestaju stupanjem na snagu navedenog Općeg kolektivnog ugovora. Naime, prelazne i završne odredbe novog Općeg kolektivnog ugovora ne propisuju da njegovim stupanjem na pravnu snagu prestaju važiti postojeći kolektivni ugovori, a niti izostanak usklađivanja kolektivnih ugovora u roku iz člana 39. stav 2. može imati za pravnu posljedicu prestanak njihovog važenja. Dakle, obzirom da je GKU još uvijek na snazi, to su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom odredbi čl. 28., 29. stav 1., 31. i 32. navedenog GKU dosudili tužitelju naknadu za topli obrok, regres i jubilarnu nagradu, te dodatak na platu po osnovu ocjene rada primjenom člana 40. stav 2. Zakona o državnoj službi u FBiH, čija je visina pravilno utvrđena prema nalazu vještaka finansijske struke.
3. AP-2584/16
3. JU Srednjoškolski centar "Jovan Cvijić" Modriča (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Živan Blagojević advokat iz Šamca, podnio je 14. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 Rs 026731 14 Rev od 10. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja (M.S.) i obavezan je tuženi-apelant da na ime izgubljene zarade za vrijeme suspenzije tužitelja istom isplati iznos od 10.093,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i pripadajućim doprinosima, kao i da naknadi tužitelju troškove postupka. U postupku je utvrđeno da je tužitelj radio kod apelanta na mjestu profesora biologije, da je protiv tužitelja 2010. godine pokrenut disciplinski postupak zbog teže povrede radne obaveze, a istovremeno je vođen i krivični postupak, zbog čega je privremeno bio udaljen sa posla, te da je pravosnažnom presudom tužitelj oslobođen od optužbe nakon čega je odlukom apelanta od 12. jula 2012. godine oslobođen od disciplinske odgovornosti, kao i da mu je za vrijeme trajanja suspenzije isplaćivana mjesečna naknada u visini od 50% plate profesora i uplaćivano 50% zakonskih doprinosa i poreza. Vrhovni sud je naveo da su nižestepene presude pravilne i na zakonu zasnovane, te je citirao odredbu člana 133. Zakona o radu kojom je propisano da poslodavac može radnika privremeno udaljiti s posla ukoliko je zatečen u vršenju radnji za koje se osnovano sumnja da predstavljaju krivično djelo, s tim da mu za vrijeme udaljenja s posla isplaćuje 50% plate. Dakle, imajući u vidu navedenu odredbu, u slučaju kada se radnik udaljuje sa posla do okončanja krivičnog postupka, a taj postupak bude okončan oslobađajućom presudom, isti ima pravo na razliku plate, pa su pravilno zaključili nižestepeni sudovi kada su tužitelju dosudili razliku naknade u visini 50% plate profesora, te u istom omjeru naložili uplatu obaveznih doprinosa i poreza, zaključio je Vrhovni sud.
4. AP-2590/16
4. Javno preduzeće "Grijanje" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 16. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 113133 16 Rsž od 11. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je utvrđeno da je apelant diskriminirao tužiteljicu (B.K.) odnosno, povrijedio pravo tužiteljice na jednako postupanje te pravo na rad na način što sa tužiteljicom nije produžio ugovor o radu na određeno vrijeme (za radno mjesto pravnik za zastupanje) već je izvršio odjavu sa PIO dok je apelantica bila na trudničkom bolovanju, dok je istovremeno sa drugim zaposlenicama, koje nisu bile na trudničkom bolovanju, za isto radno mjesto produžio ugovore o radu. Istom odlukom naloženo je apelantu da tužiteljici uspostavi radni odnos na određeno vrijeme na radno mjesto „pravnik za zastupanje“ i osigura sva prava iz radnog odnosa počev od 21. jula 2014. godine do 15. oktobra 2015. godine, te isplati tužiteljici iznos od 2.000,00 KM na ime nematerijalne štete i naknadi joj troškove postupka. Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučno činjenično stanje, da je prilikom donošenja odluke cijenio sve izvedene dokaze, te da je za svoje odlučenje dao razumljive i logične razloge koje u potpunosti prihvata i drugostepeni sud. Kantonalni sud također smatra da je apelant povrijedio pravo tužiteljice na jednako postupanje prilikom zapošljavanja i prilikom odlučivanja s kojim će kandidatom od više njih zaključiti Ugovor o radu na određeno vrijeme. Naime, tužiteljica je u konkretnom slučaju dovedena u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu grupu lica koja su se nalazila u analognoj situaciji kao i tužiteljica zbog njene osobnosti – trudnoće, jer svi ostali kandidati za posao nisu imali osobnost koju je imala tužiteljica – trudnoću. Dalje, apelant je upravo tu osobnost imao u vidu, nakon što mu je tužiteljica dostavila doznake (za bolovanje), kada je odlučio da sa tužiteljicom ne zaključi ugovor o radu na određeno vrijeme. Dale, tužiteljica je zbog trudnoće u odnosu na ostale kandidate (ženskog spola) koji to svojstvo nisu imali trpjela različit tretman, za koji tretman nije bilo nikakvog razumnog opravdanja od strane apelanta koji sudu nije ponudio nikakve dokaze na okolnosti opravdanosti nejednakog postupanja. Također, pravilno se prvostepeni sud pozvao na odredbe materijalnog prava u konkretnom slučaju (član 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu) koje regulišu zabranu diskriminacije i onih osoba koje traže zaposlenje, kao u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.
5. AP-3756/16
5. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Zenici, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 15. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 113989 16 Rsž od 14. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa, apelant obavezan da tužiteljima (64 uposlenika Općinskog suda u Zenici) na ime razlike plata, toplog obroka i regresa za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose, kao i da im naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su neosnovani navodi apelanta da se tužitelji neosnovano pozivaju na relevantne odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU) i da se na njihova potraživanja treba primjenjivati Zakon o državnoj službi FBiH, odnosno Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH. S tim u vezi Kantonalni sud navodi da se prvostepeni sud pravilno poziva na odredbe čl. 39. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH kojim je propisano da će se usklađivanje postojećih GKU izvršiti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora. Također, niti jednom drugom odredbom Općeg kolektivnog ugovora nije propisana sankcija za nepostupanje po navedenoj odredbi člana 39. stav 2., niti je propisano da njegovim stupanjem na pravnu snagu prestaju važiti GKU. Dakle, obzirom da je GKU još uvijek važi i primjenjuje se sve do donošenja novog, a među strankama je nesporno da novi GKU još nije donesen, to je prvostepeni sud u konkrenom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo (GKU) kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, zaključio je Kantonalni sud.
6. AP-4132/16
6. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Zenici, kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 28. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 116202 16 Rsž od 21. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa, apelant obavezan da tužiteljima (S.Č., E.Š., A.V., H.I., A.I., E.O., Z.D. i L.Z.) na ime razlike plata, toplog obroka i regresa za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose, kao i da im naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su neosnovani navodi apelanta da se tužitelji neosnovano pozivaju na relevantne odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU) i da se na njihova potraživanja treba primjenjivati Zakon o državnoj službi FBiH, odnosno Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH. S tim u vezi Kantonalni sud navodi da se prvostepeni sud pravilno poziva na odredbe čl. 39. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH kojim je propisano da će se usklađivanje postojećih GKU izvršiti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora. Također, niti jednom drugom odredbom Općeg kolektivnog ugovora nije propisana sankcija za nepostupanje po navedenoj odredbi člana 39. stav 2., niti je propisano da njegovim stupanjem na pravnu snagu prestaju važiti GKU. Dakle, obzirom da je GKU još uvijek važi i primjenjuje se sve do donošenja novog, a među strankama je nesporno da novi GKU još nije donesen, to je prvostepeni sud u konkrenom slučaju pravilno primijenio materijalno pravo (GKU) kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, zaključio je Kantonalni sud.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-292/16.
Apelacioni navodi
8. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman