Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-706/15 (R. N.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ugovor o poklonu
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-706/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-706/15, rješavajući apelaciju Radenka Novakovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radenko Novaković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 002251 14 Rev 2 od 25. novembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radenko Novaković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Velike Obarske, kojeg zastupa Dragomir Dumić, advokat iz Bijeljine, podnio je 12. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 002251 14 Rev 2 od 25. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, utvrđeno da su tužiteljice (G. N. i M. A.) na osnovu ugovora o poklonu, zaključenog između njih kao poklonoprimaca i C. N. kao poklonodavca, te održajem stekli pravni osnov za sticanje prava suvlasništva na predmetnim nekretninama (bliže opisanim u izreci drugostepene odluke), da je apelant obavezan da trpi da tužiteljice izdvoje označene nekretnine u posebnu katastarsku česticu i poseban zk. uložak i list nepokretnosti, te je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjeva kojim je tražio, da mu prvotužiteljica, preda u posjed predmetnu nekretninu.
2. Vrhovni sud, pored ostalog, navodi da nije sporno da je C. N. ugovorom o poklonu od 2. decembra 1974. godine, poklonio tužiteljicama predmetne nekretnine, da se shodno odredbama člana 46. Zakona o prometu nepokretnosti, navedeni ugovor o poklonu ukazuje valjanim, obzirom da je ispunjen u pretežnom dijelu, kod utvrđenja, da su tužiteljice bile u posjedu poklonjenih nekretnina i da su iste koristile tako kako je to odgovaralo njihovom načinu življenja. Dalje se navodi, da kako je predmetnim nekretninama, C. N. raspolagao i ugovorom o doživotnom izdržavanju, zaključenim između njega kao primaoca izdržavanja i J. N. (apelantova majka) kao davaoca izdržavanja od 28. januara 1971. godine, za pravilnu odluku o zahtjevu tužiteljica bitno je utvrđenje da li je ugovor o doživotnom izdržavanju od 28. januara 1971. godine, prestao da važi u dijelu predmetnih nekretnina, a na osnovu sporazumnog raskida njegovih ugovarača, C. N. i J. N.. Vrhovni sud ističe, da obzirom da iz iskaza J. N., jasno proizlazi da je istoj poznato da je njen otac C. N. poklonio tužiteljicama 1974. godine predmetne nekretnine i da se ista saglasila sa tim poklonom, pravilnim se ukazuje zaključak drugostepenog suda, da je ugovor o doživotnom izdržavanju, zaključen između C. N. kao primaoca izdržavanja i J. N. kao davaoca izdržavanja iz 1971. godine, prestao da važi na osnovu usmenog sporazuma o raskidu, u dijelu u kojem je tim ugovorom o doživotnom izdržavanju, raspolagano predmetnim nekretninama. Stoga se, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilnim ukazuje i zaključak drugostepenog suda, da je C. N. mogao da raspolaže predmetnim nekretninama na osnovu ugovora o poklonu od 2. decembra 1974. godine. Vrhovni sud konstatuje, da su bez uticaja na zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda apelantovi revizioni prigovori, da se predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju, nije mogao raskinuti usmeno, na osnovu njihovog sporazuma, već da je to moralo biti u formi koja je bila propisana i za sam ugovor o doživotnom izdržavanju. Naime, u vrijeme kada je zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju, na snazi je bio Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list SFRJ", br. 42/65), te je odredbama člana 125. Zakona o nasljeđivanju, propisano da ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom izdržavanju i pošto je počelo njegovo izvršenje, pa je po mišljenju Vrhovnog suda sporazumno raskidanje ugovora predstavljalo odraz ugovorne autonomije stranaka kao rezultat saglasnosti njihove volje. Vrhovni sud zaključuje, da kada se ima u vidu, da je odredbama člana 122. Zakona o nasljeđivanju, propisano pod kojim uslovima i na koji način se mora zaključiti ugovor o doživotnom izdržavanju da bi proizvodio pravno dejstvo, a da odredbama člana 125. Zakona o nasljeđivanju, nije propisano da ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti raskinut na način kako je zaključen, već naprotiv, je propisano da stranke sporazumno mogu raskinuti ugovor o doživotnom izdržavanju, kao izraz njihove autonomije volje, proizlazi, da ukoliko primalac izdržavanja i davalac izdržavanja žele da sporazumno raskinu ugovor o doživotnom izdržavanju, mogu to učiniti u formi koja njima odgovara, i usmenoj i pismenoj. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman