Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-277/14 (M. T.)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ratni zločin
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • In dubio pro reo
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-277/14

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 277/14, rješavajući apelaciju Milorada Tadića, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“, broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Tadića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 009343 13 Gž od 29. oktobra 2013. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 009343 12 K od 5. jula 2013.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milorad Tadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Omarske, kojeg zastupa Ranko Dakić, advokat iz Prijedora, podnio je 17. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 009343 13 Gž od 29. oktobra 2013. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 009343 12 K od 5. jula 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda i od Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) kao učesnika u postupku, zatraženo je 10. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 14. novembra, Okružni sud 17. novembra, a Tužilaštvo 16. novembra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Okružnog suda broj 11 009343 12 K od 5. jula 2013. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 009343 13 Gž od 29. oktobra 2013. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakona SFRJ koji je preuzet kao republički zakon, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Okružni sud je, nakon provedenog postupka, zaključio da je nesumnjivo dokazano da je apelant, na način koje je detaljno opisan u dispozitivu prvostepene presude, 27. jula 1992. godine u logoru Omarska lišio života Sejada Sivca iz Prijedora (u daljnjem tekstu: oštećeni), koji je kao civil bio zarobljen u tom logoru. U obrazloženju svoje odluke, Okružni sud je detaljno iznio sadržaj svih provedenih dokaza, pa je njihovom analizom utvrdio da je oštećeni posljednji put prozvan u logoru Omarska 27. jula 1992. godine, da su zatvorenici vođeni na saslušanje nakon prozivanja, te da oštećeni, nakon što je odveden tog dana, više nije vraćen. Dalje, sud je obrazložio da je nesumnjivo dokazano da je oštećeni, kad su ga svjedoci posljednji put vidjeli, „bio u faktičkoj vlasti NN policajca i [apelanta], da ga nakon toga niko nije vidio živog, a svjedoci [E.H. i H.S.] su ga vidjeli mrtvog iza 'bijele kuće'“. S obzirom na to, i na ostale izvedene dokaze, sud je zaključio da je „jedini moguć i logičan zaključak da su ga nakon odvođenja iza 'bijele kuće' lišili života [apelant] i NN policajac pucanjem iz pištolja.“ Osim toga, sud je naveo da vještak nije sa sigurnošću mogao utvrditi uzrok smrti, budući da su posmrtni ostaci oštećenog „pronađeni u dvije masovne grobnice i kompletirani DNK analizom“, ali da „nije isključio kao uzrok smrti i strelne povrede“. U vezi s tim, sud je poklonio vjeru i iskazu svjedoka M.E. koji je svjedočio da je vidio kada je apelant „otišao za stražarom i oštećenim“ iza tzv. „bijele kuće“, da je čuo nakon desetak sekundi pucanj iz tog pravca, te da se nakon toga apelant vratio iz istog pravca.

6. Okružni sud je vrlo detaljno obrazložio zbog čega nije prihvatio apelantovu odbranu, a naročito njegove navode o tome da je presudom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) broj IT-94-1-T od 7. maja 1997. godine, u predmetu protiv Duška Tadića, obuhvaćena i smrt oštećenog, odnosno da je za njegovu smrt krivim proglašen Duško Tadić. Naime, uvidom u navedenu presudu, Okružni sud je utvrdio da je tom presudom utvrđeno samo da je oštećeni prozvan kritičnog datuma, ali da taj datum nije utvrđen kao datum njegove smrti, te da Duško Tadić nije osuđen zbog premlaćivanja i „događaja koji su kulminirali smrću [oštećenog]“, već je osuđen zbog smrti druge osobe, što je detaljno obrazloženo na str. 11 i 12 prvostepene presude. Također, Okružni sud je obrazložio i zbog čega je odbio prijedlog odbrane o saslušanju određenih svjedoka, budući da, kako je sud zaključio, saslušanje tih svjedoka nije bilo „predloženo na okolnosti inkriminisanog događaja“. Također, Okružni sud je naveo da je u toku postupka pročitan iskaz koji je svjedok E.S. (koji je također bio zatvoren u logoru Omarska) dao u navedenom postupku pred MKSJ u predmetu protiv Duška Tadića. Međutim, kako je naveo Okružni sud, taj pročitani dio zapisnika ne sadrži dio koji se odnosi na unakrsno ispitivanje tog svjedoka pred MKSJ na okolnosti u vezi sa oštećenim u ovom postupku. Zbog toga je Tužilaštvo zahtijevalo „da odbrana obezbijedi ovog svjedoka. Međutim, apelantov branilac je istakao da je pokušao da obezbijedi prisustvo tog svjedoka, ali „da nije uspio ostvariti kontakt“. Zbog toga, kako je Okružni sud naveo, na pročitanom dijelu iskaza ovog svjedoka nije se mogla zasnovati sudska odluka imajući u vidu odredbe člana 3 i 5 Zakona o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju) i odredbu člana 10 u vezi sa članom 277 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Također, Okružni sud je obrazložio da nije poklonio vjeru iskazu svjedoka Ž.M. i svjedokinje J.G. budući da su oba iskaza bila u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima i da nisu ničim potkrijepljeni (strana 14 osporene presude).

7. U presudi broj 11 0 K 009343 13 Gž od 29. oktobra 2013. godine koju je donio povodom apelantove žalbe, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo, te da u postupku nije bilo kršenja procesnih garancija. Naročito, Vrhovni sud je ukazao da je Okružni sud „na glavnom pretresu ocijenio i obrazložio opravdanost odbijanja izvođenja predloženih dokaza“, na način na koji je zakonom ovlašten. Stoga, kako je zaključio Vrhovni sud „odbijanje njihovog izvođenja ne može se podvesti od povredu prava na odbranu, već se može razmatrati u sklopu prigovora upućenih činjeničnom stanju“. Dalje, Vrhovni sud je obrazložio da se odbijanje da se koristi iskaz svjedoka E.S. koji je dao u postupku pred MKSJ u drugom predmetu ne može „posmatrati izolovano i primjenjivati autonomno“. Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da se i tužiocu mora osigurati da unakrsno ispita ovog svjedoka, te da je o nemogućnosti odbrane da ovog svjedoka obezbijedi „i pored aktivne uloge suda i tužioca koji je odbrani dao raspoloživu adresu u SAD“, Okružni sud dao valjano obrazloženje koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud.

8. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je apelant žalbu zasnovao na „opširnoj kritici iskaza svjedoka optužbe“, kao i da apelant te iskaze „posmatra fragmentarno i prije svega periferno, samo u onom dijelu koji ide u prilog odbrani, zanemarujući suštinu svakog od tih iskaza i bez njihove kompletne ocjene sa drugim dokazima.“ Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su dokazi koje je Okružni sud prihvatio kao činjeničnu osnovu za svoju odluku „sasvim suprotni i ne podržavaju navode žalbe“, o čemu je i sam dao detaljno obrazloženje (str. 3 i 4 presude Vrhovnog suda). Također, Vrhovni sud je ocijenio i da je Okružni sud pravilno ocijenio da iskazi svjedoka Ž.M. i J. G. nisu bili prihvatljivi o čemu su u prvostepenoj presudi dati opširni razlozi koje je i Vrhovni sud prihvatio. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju tih navoda, apelant iznosi iste navode koje je iznosio i u žalbi protiv prvostepene presude. Naročito, apelant smatra da su i dalje ostale sporne „brojne činjenice, koje je apelant putem svoje odbrane tokom cijelog suđenja [...] dovodio u pitanje“. Apelant i u apelaciji ističe da smatra da mu je prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku zato što sud „nije dozvolio da svjedoče određeni svjedoci koje je odbrana predložila“. Iako ne dovodi u pitanje da ovi dokazi nisu bili predloženi na okolnost inkriminisanog događaja, apelant i dalje smatra da bi ti dokazi „rasvijetlili ponašanje okrivljenog u logoru Omarska“. Osim ovih navoda, apelant smatra da je činjenično stanje u konkretnom slučaju „paušalno utvrđeno“ i da nije primijenjen princip in dubio pro reo. U obrazloženju tih navoda, apelant vrlo detaljno i opširno iznosi svoje viđenje provedenih dokaza.

10. U odnosu na nemogućnost osiguranja prisustva svjedoka E.S. koji živi u SAD-u, apelant navodi da je sud tom svjedoku poslao poziv, ali da je „dostava ostala neiskazana“, te da do kraja pretresa nije utvrđeno da li je taj svjedok primio poziv. Apelant smatra da je iskaz ovog svjedoka veoma bitan, budući da je taj svjedok bio „blizak prijatelj [oštećenog] i sa njim bio u Omarskoj do posljednjeg trenutka“, da je o njegovom stradanju svjedočio u postupku pred MKSJ i to, kako apelant navodi, „potpuno suprotno u odnosu na činjenično stanje kako je utvrđeno pred Okružnim sudom i pred Vrhovnim sudom RS.“ Osim toga, apelant navodi da je odbrana predložila saslušanje ovog svjedoka „u dijelu u kom je od značaja za predmet o kojem se raspravlja“, a da ostali dio njegovog iskaza koji je dao pred MKSJ „nije niti predlagan, niti čitan obzirom da nije od značaja za ovaj predmet“. Stoga apelant smatra da je obrazloženje prvostepene presude o tome da se na pročitanom iskazu svjedoka E.S. ne može zasnovati presuda „nejasan“. Apelant također navodi da su dokazi koje su izveli odbrana i Tužilaštvo „nejednako tretirani“ čime je prekršeno pravo na „jednakost strana u postupanju“. Također, apelant smatra i da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a te navode argumentira svojom interpretacijom i analizom provedenih dokaza (str. 14-25 apelacije). U vezi s tim, apelant ističe da presuda Vrhovnog suda „faktički i nema obrazloženja“. Zbog svega navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i apelantu dosudi „odštetu u pravičnom iznosu“.

b)Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud osporava navode iz apelacije uz obrazloženje da se odnose isključivo na pitanje utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, a ne na kršenje bilo kojeg principa prava na pravično suđenje. Naročito, Vrhovni sud navodi da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju principa in dubio pro reo, zato što je apelantova krivica nesumnjivo utvrđena zbog čega „nema mjesta primjeni [tog] načela.“

12. Okružni sud i Tužilaštvo su također osporili navode iz apelacije, ističući da apelacioni navodi ne ukazuju na kršenje bilo koje garancije prava na pravično suđenje. V.Relevantni propisi

13. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“, br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 142 Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se […] prema civilnom stanovništvu vrše ubistva […] ili ko izvrši neko od navedenih djela kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

14. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:

Jednakost u postupanju Član 14 (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15 Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295 Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304 stav 7 Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

15. Zakon o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korišćenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“, broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 3 Opći princip (1)Dokazi pribavljeni u skladu sa Statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima MKSJ mogu se koristiti u postupcima pred sudovima u BiH.

(2)Sudovi ne mogu zasnivati osuđujuću presudu isključivo ili u odlučujućoj mjeri na prethodnim iskazima svjedoka koji nisu dali usmeni iskaz na glavnom pretresu. Član 5 Iskazi koje je MKSJ-u dao svjedok (1)Zapisnik o iskazu svjedoka dat pred MKSJ, kao i zapisnik o vanpretresnom iskazu svjedoka sačinjen pred MKSJ-om u skladu s Pravilom 71. Statuta i Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ, može se koristiti pred sudom pod uslovom da je iskaz ili vanpretresni iskaz od značaja za pitanje o kojem se raspravlja.

(2)Sud može isključiti iskaz koji je dat od strane zaštićenog svjedoka ako je šteta koja može nastati veća od dokazne vrijednosti tog iskaza.

(3)Odredbama ovog člana ne utiče se na pravo optuženog da zahtijeva prisustvo svjedoka iz stava 1. ovog člana u svrhu unakrsnog ispitivanja. Odluku o ovom zahtjevu donosi sud.

VI.Dopustivost

16. U skladu s članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 009343 13 Gž od 29. oktobra 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 26. novembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 17. januara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je njima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[...]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

[...]

22. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji to apelant tvrdi.

23. Apelant smatra da mu je u provedenom postupku prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku zato što je sud odbio izvesti određene dokaze koje je on predložio, te da je stoga činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno. Osim toga, apelant smatra da su obrazloženja osporenih odluka proizvoljna, da sudovi nisu dobro ocijenili i analizirali provedene dokaze, te da mu je zbog toga prekršen princip in dubio pro reo.

24. U vezi sa navodima da nisu izvedeni svi dokazi koje je apelant predlagao, Ustavni sud je u svojoj praksi, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zauzeo stav da član 6 stav 3 d Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene je li potrebno pozvati određene svjedoke, te bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine, tačka 24). Ustavni sud zapaža da apelant, u konkretnom slučaju, nije ničim dokazao da je su njegovi prijedlozi proizvoljno odbijeni, ili da bi upravo ti dokazi bitno utjecali na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Naprotiv, razloge za ovakvo postupanje sudovi su jasno i detaljno obrazložili, naročito ukazujući da je apelant i sam isticao da dokazi koje je sud odbio izvesti nisu bili predloženi na okolnost inkriminisanog događaja, već na okolnost apelantovog „ponašanja u logoru Omarska“. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud ne može postupanje sudova u vezi sa ovim pitanjem ocijeniti suprotnim standardima prava na pravično suđenje. Osim toga, Okružni sud je o svim dokazima koje je prihvatio, kao i o onima koje je odbio izvesti dao detaljno obrazloženje koje ni na koji način ne može dovesti u pitanje pravo na pravično suđenje.

25. U odnosu na apelantove navode da su obrazloženja osporenih odluka proizvoljna, Ustavni sud podsjeća da redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. Prema stanovištu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je osobi u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja, i mora se u vezi s tim, ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, između ostalih, Sevinç i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90 od 10. marta 2009. godine).

26. U kontekstu navedenih stavova, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden dokazni postupak u kojem su izvedeni predloženi dokazi odbrane i optužbe, te da je na osnovu toga utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je apelant u vrijeme, na mjestu i na način, kako je sve činjenično precizirano u izreci presude, u saizvršilaštvu sa NN osobom, lišio života oštećenog koji je bio zarobljen u logoru Omarska i tako počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim i kažnjen. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, pri čemu je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu, što je potvrdio i Vrhovni sud u drugostepenoj presudi. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje stavove dali jasna, precizna i argumentovana obrazloženja koja se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne mogu ocijeniti proizvoljnim.

27. Dalje, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o tome da su osporene presude „nejasne“ u pogledu dijela obrazloženja koji se odnosi na to da sudovi nisu mogli zasnovati svoje odluke na dijelu pročitanog iskaza svjedoka E.S. koji je predložila apelantova odbrana. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da je apelant predložio ovog svjedoka, ali da njegovo prisustvo nije bilo moguće osigurati, uprkos nastojanju suda i činjenici da je Tužilaštvo dalo apelantu adresu navedenog svjedoka. Iako je taj dio iskaza pročitan na glavom pretresu, Okružni sud je vrlo jasno obrazložio da se na tome nije mogla zasnovati presuda, upravo imajući u vidu odredbe čl. 3 i 5 Zakona o ustupanju i prihvatanju dokaza i relevantne odredbe ZKP RS. Stoga se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da je na ovaj način proceduralno pravo primijenjeno na apelantovu štetu.

28. Što se tiče navodnog kršenja principa in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da apelant i ove navode zasniva na vlastitoj interpretaciji i analizi provedenih dokaza. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da je ovaj princip, kao dio principa presumpcije nevinosti prekršen. Kako je Ustavni sud zaključio, sudovi su u osporenim presudama dali zadovoljavajuća obrazloženja koja ne dovode u sumnju njihove zaključke o tome da je nesumnjivo dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, pa su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

29. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije kada je postupak proveden uz garancije koje pruža član 6 Evropske konvencije, pri čemu su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje, uključujući i razloge zbog kojih je odbijeno izvođenje određenih dokaza koje je apelant predložio, te zašto se na pročitanom dijelu iskaza svjedoka koji je saslušan pred MKSJ, a čije prisustvo odbrana nije moglo osigurati na glavnom pretresu, nije mogla zasnovati presuda.

31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-277/14 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio