Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3953/16 (D. K.,N. T. i O. M.)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3953/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3953/16, rješavajući apelacije Džemala Kaukovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Džemal Kauković, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 019677 14 U od 25. jula 2016. godine;

Nedžad Tanjo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 024496 15 U od 2. avgusta 2016. godine;

Omer Macić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 019098 13 U od 18. jula 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3953/16

1. Džemal Kauković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Konjodora, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 019677 14 U od 25. jula 2016. godine.

2. AP-3958/16

2. Nedžad Tanjo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mravinjca, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 024496 15 U od 2. avgusta 2016. godine.

3. AP-3959/16

3. Omer Macić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Jablanice, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 019098 13 U od 18. jula 2016. godine.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3953/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

5. U konkretnim slučajevima, u predmetima ostvarivanja prava na isplatu prijevremene starosne penzije, osporenim konačnim odlukama odbijene su tužbe apelanata izjavljene protiv rješenja tuženog (Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar) kojim su odbijene žalbe izjavljene protiv rješenja direktora Kantonalne administrativne službe u Sarajevu, kojim je apelantima priznato pravo na prijevremenu povoljniju starosnu penziju u određenim mjesečnim iznosima, koja predstavlja zakonski iznos penzije uz isplatni koeficijent 1. Osim toga, u navedenim rješenjima je određeno da će se isplate penzija finansirati u omjeru 50% iz sredstava podračuna na osnovu člana 126. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), a 50% iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, dok se isplatni koeficijent određuje u zavisnosti od rasploživih sredstava na podračunu, u smislu navedenog člana 126. Zakona o PIO i planiranih sredstava u Budžetu Federacije Bosne i Hercegovine, te da ukoliko korisnik penzije zasnuje radni odnos ili započne obavljati samostalnu djelatnost, penzija se neće isplaćivati za to vrijeme, dok se ranije doneseno rješenje o pravu zamjenjuje ovim rješenjem.

6. U toku postupaka, utvrđeno je, između ostalog, da su apelanti, na osnovu rješenja tuženog ostvarili pravo na prijevremenu povoljniju starosnu penziju u skladu sa odredbama Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata. Nadalje, konstatovano je da odredba člana 5. navedenog Zakona propisuje da jedinstvena osnovica za izračun visine penzije korisnika prava iz ovog Zakona je zajemčena penzija isplaćena u decembru 2011. godine, dok odredba člana 6. stav 1. istog Zakona propisuje da se penzija određuje množenjem iznosa utvrđene osnovice iz člana 5. Zakona sa pripadajućim koeficijentom iz stava 2. (za pripadnike vojske), dok su na osnovu odredbe člana 6. stav 7. istog Zakona penzije apelanata umanjene za svaku punu godinu nedostajućeg penzijskog staža. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke se navodi da odredba člana 10. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata propisuje da penzija obračunata u skladu sa tim Zakonom predstavlja zakonski iznos penzije (isplatni koeficijent 1), dok je članom 16. st. 4., 5. i 7. navedenog Zakona propisano da će se isplatni koeficijent utvrđivati u zavisnosti od raspoloživih sredstava na podračunu u smislu člana 126. Zakona o PIO i planiranih sredstava za te namjene u Budžetu Federacije Bosne i Hercegovine. Također, Kantonalni sud ističe da je pravilna konstatacija tuženog da su pitanja koja se odnose na oduzimanja, smanjenja i ograničenja prava na penziju, te pitanja u vezi izmjene pravosnažnih rješenja i pitanja koja se odnose na doprinose i finansiranje penzija, regulisana Zakonom o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, koji je lex specialis u odnosu na druge propise, odnosno propise koje apelanti navode u tužbi. Pored toga, konstatovano je da su neosnovani navodi apelanata da su rješenjima organa uprave dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na druge osiguranike, budući da su apelanti ostvarili pravo na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima, te rješenjima organa uprave nisu povrijeđena prava apelanata propisana Zakonom o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, na koji se organi uprave pozivaju. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u izrekama osporenih odluka primjenom odredbe člana 36. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu prava iz člana 23. Opće deklaracije o ljudskim pravima usvojene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. decembra 1948. godine. Ustavni sud, sumirajući navode iz apelacija zaključuje da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3953/16 (D. K.,N. T. i O. M.) | Sudska praksa | Aktio