Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-779/15 („A. S. Auto Centar“ d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građevinsko zemljište
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-779/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-779/15, rješavajući apelaciju „A. S. Auto Centar“ d.o.o. Zenica, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „A. S.
Auto Centar“ d.o.o. Zenica, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 006864 14 U od 30. januara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „A. S. Auto Centar“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 18. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 006864 14 U od 30. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba, podnesena protiv rješenja tuženog (Općina Zenica-Drugostepena komisija za rješavanje po žalbama protiv rješenja donesenih u prvostepenom postupku), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je apelant, kao vlasnik i korisnik poslovnog prostora, koji se nalazi u Zenici, obavezan na plaćanje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta za 2014. godinu.
2. Kantonalni sud, pored ostalog, navodi da uvidom u sadržaj Zapisnika prvostepenog organa o izvršenom uviđaju na licu mjesta (koji je potpisan i ovjeren od strane ovlaštenog lica apelanta i ovlaštenog službenog lica prvostepenog organa, bez primjedbi), te određenih prepisa posjedovnog lista Uprave za imovinsko - pravne, geodetske poslove i katastar nekretnina i Zemljišnoknjižni izvadak Općinskog suda u Zenici, kao i zvaničnih podataka o poslovanju apelanta, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni organ, kao nadležni organ, u skladu s odredbama člana 73., 74. i 75. Zakona o građevinskom zemljištu, te odredbama člana 2. u vezi s odredbama člana 53. - 67. Odluke o građevinskom zemljištu Općine Zenica, izvršenim uviđajem na licu mjesta, te uvidom u Zemljišne knjige i Katastar nekretnina, pravilno utvrdio da je apelant vlasnik i korisnik predmetnog poslovnog i otvorenog prostora, koji se nalazi u prvoj poslovnoj zoni gradskog područja Općine Zenica u obuhvatu granica gradskog građevinskog zemljišta utvrđenog urbanističkim planom Grada Zenica, u kojem apelant počev od 1999. godine vrši prodaju i servis vozila, te da je shodno ovim relevantnim činjenicama apelant obveznik plaćanja predmetne naknade u utvrđenom iznosu, kako je to pravilno u svojoj odluci ocijenio i tuženi organ. Dalje se navodi, da je odredbom člana 73. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu F BiH, propisano da se odlukom općinskog vijeća uvodi obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (renta), te osnovi i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade, a stavom 6. istog člana propisano je da rješenje o određivanju naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta donosi općinski organ uprave nadležan za komunalne poslove, odnosno organizacija koju je općinsko vijeće ovlastilo za obavljanje tih poslova. Odredbom iz člana 75. stav 1. istog Zakona propisano je da su obveznici naknade suvlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambenom, poslovnom ili sličnom prostoru, odnosno fizička i pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta, a stavom 2. istog člana propisano je da se obveznik naknade utvrđuje prema podacima iz urbanističke ili građevinske dokumentacije, katastra nekretnina, odnosno zemljišnih knjiga i uviđaja na licu mjesta. Također se navodi, da je odredbom člana 2. Odluke o građevinskom zemljištu Općine Zenica, propisano da gradsko građevinsko zemljište i ostalo građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu, a odredbama članova 7. - 10. citirane Odluke regulisane su granice gradskog građevinskog zemljišta podijeljenog po zonama sa opisnim dijelovima obuhvata istih, odredbom člana 53. iste Odluke propisano je da se za korištenje gradskog građevinskog zemljišta plaća naknada prema mjerilima za izgrađeno gradsko građevinsko zemljište, a odredbom člana 55. stav 2. iste Odluke propisano je da se naknada utvrđuje rješenjem nadležnog organa i to ukupno godišnje zaduženje i mjesečni iznos naknade. Odredbom člana 67. iste Odluke propisano je, između ostalog da se „Javnom preduzeću za prostorno planiranje i uređenje grada Zenica,, d.o.o. Zenica dodjeljuju i poslovi donošenje rješenja o utvrđivanju naplate za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, a sve u skladu s citiranom odredbom člana 73. stav 6. Zakona o građevinskom zemljištu. Imajući u vidu navedeno, po ocjeni Kantonalnog suda neosnovani su apelantovi navodi tužbe da prvostepeni organ nije nadležan za donošenje rješenja kojim se utvrđuje obaveza plaćanja predmetne naknade, te da u konkretnom slučaju ne postoji pravni osnov za naplatu iste, jer upravo suprotno proizlazi iz sadržaja citiranih odredbi člana 2. u vezi sa članom 53. - 59. i 67. Odluke o građevinskom zemljištu, te odredbi člana 73., 74. i 75. Zakona o građevinskom zemljištu.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman