Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2154/15 (V. K.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Restitucija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2154/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2154/15, rješavajući apelaciju Vase Krunića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vaso Krunić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 440717 14 Rev od 12. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vaso Krunić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatan Romano, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 440717 14 Rev od 12. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, utvrđeno da je pravni posao kojim je tuženi („A W BROKER“ d.o.o. Sarajevo) putem Sarajevske berze prodao dionice emitenta Fabrike duhana Sarajevo, apelantovo vlasništvo, ništav, te je naloženo tuženom da apelantu vrati određeni novčani iznos, također je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, da se naloži tuženom da putem Registra vrijednosnih papira F BiH na apelantovom računu uspostavi stanje koje je prethodilo utvrđenom ništavom pravnom poslu ili u slučaju nemogućnosti naturalne restitucije, da se obaveže tuženi da apelantu naknadi materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu.
2. Vrhovni sud, pored ostalog, navodi da su na osnovu provedenih dokaza nižestepeni sudovi utvrdili, da je apelant putem punomoćnika M. K. zaključio pismeni ugovor sa tuženim o obavljanju brokerskih poslova kojim se (član 1. Ugovora) tuženi obavezao izvršiti kupovine i prodaje vrijednosnih papira po nalozima i za račun apelanta, a apelant se obavezao da će tuženom za izvršenje tih usluga plaćati proviziju, da je isti dan ovaj punomoćnik dao nalog tuženom za prodaju apelantovih 1000 dionica emitenta FD DD Sarajevo, da je tuženi izvršio prodaju dionica, da je na ime provizije tuženi za sebe zadržao određeni novčani iznos (za obavljeno posredovanje), da je ostatak novca doznačio na račun apelanta kod CBS banke koji je otvorio punomoćnik M. K., da je prilikom zaključenja ugovora o obavljanju brokerskih poslova i davanju naloga za prodaju dionica punomoćnik apelanta službenicima tuženog dao na uvid originalnu punomoć ovjerenu od Općinskog suda u Bijeljini iz koje je vidljivo da je V. K. opunomoćio sina M. K. da može u njegovo ime podići dionice (vrijednosne papire) Fabrike duhana Sarajevo u registru dionica Federacije BiH, da može u njegovo ime i bez njega prodati i obaviti sve napomenute radnje u vezi vrijednosnih papira kao i otvoriti žiro račun ili tekući račun kod nadležnih banaka u F BiH i prenijeti ovlaštenje na treće lice. Također je utvrđeno da je punomoćnik apelanta prilikom zaključenja ugovora predao svoju ličnu kartu, da je prezentirao i ovjerenu fotokopiju CIPS lične karte za apelanta, da je kasnije u krivičnom postupku utvrđeno da su pomenuti dokumenti falsifikovani i da su osobe koje su iste stavili u promet oglašene krivim u krivičnom postupku pred Općinskim sudom u Sarajevu, a apelant je kao oštećeni sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu. Vrhovni sud konstatuje, da je na ovako utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo odredbe člana 6. st. 1. i 2., čl. 10., 13. st. 2., 3. i 6., čl. 14., 15., 17. Pravilnika o uslovima i postupku kupovine i prodaje vrijednosnih papira (u daljnjem tekstu: Pravilnik) kada je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu i u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, a koji je i predmet pobijanja revizijom. Naime, neosnovano apelant ponavlja iz žalbe da se službenik tuženog neprofesionalno ponašao odnosno da je zbog njegovog propusta došlo do zaključenja ugovora o prometu dionica, a na osnovu falsifikovanih dokumenata, jer i po ocjeni Vrhovnog suda na strani tuženog odnosno njegovog radnika nema propusta, isti je postupao u skladu sa naprijed navedenim odredbama Pravilnika, izvršio uvid u dokumenta koja su ovjerena od nadležnih organa, prema pravilima struke (čl. 18. Zakona o obligacionim odnosima-u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud ističe, da je za utvrđenje da je neki dokument koji je ovjeren i izdat od zvaničnog nadležnog organa falsifikovan potrebno posebno stručno znanje za tu oblast, što radnici tuženog nemaju i ne moraju po Pravilniku posjedovati. Prema tome, po ocjeni Vrhovnog suda, tuženi nije odgovoran ni po članu 172. stav 1. ZOO jer je tuženi u toku postupka dokazao da je radio u skladu sa Pravilnikom sa pažnjom dobrog stručnjaka u poslovanju i da nije bilo propusta na strani njegovih ranika prilikom zaključenja ugovora o prometu i prodaji apelantovih dionica. Također se navodi, da apelantov prigovor da je sud trebao primijeniti odredbu člana 104. ZOO i usvojiti odbijeni dio apelantovog tužbenog zahtjeva je neosnovan, s obzirom da je tuženi u konkretnom slučaju bio samo posrednik prodaje apelantovih vrijednosnih papira koji ugovor je utvrđen ništavim i stoga je dužan samo vratiti ono što je primio na ime posredovanja, a nikako i kupoprodajnu cijenu po Ugovoru o prodaji, jer taj novac tuženi nije ni primio nego treće lice.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman