Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3520/14 (R. O.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Stanovi JNA
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 1, 15, 123
- Zakon o parničnom postupku · čl. 123
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3520/14
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3520/14, rješavajući apelaciju Radomira Ovuke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radomira Ovuke podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 047306 13 Rev od 24. aprila 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047306 09 Gž od 7.
februara 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047306 08 P od 11. maja 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radomir Ovuka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Semir Puzić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 047306 13 Rev od 24. aprila 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 047306 09 Gž od 7. februara 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 047306 08 P od 11. maja 2009. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 28. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 29. septembra 2016. godine, Općinski sud 5. oktobra 2016. godine, tužena 6. oktobra 2016. godine, a Kantonalni sud 7. oktobra 2016. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 047306 08 P od 11. maja 2009. godine, potvrđenom Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 047306 09 Gž od 7. februara 2013. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je njegov brat Milorad Ovuka (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik ili apelantov brat) 13. februara 1992. godine, prije 6. aprila 1992. godine, zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo, koji se nalazi u Sarajevu u Ulici Kulovića broj 1, s pravnim prednikom tužene - državom SFRJ - Vojna ustanova za upravljanje stambenim fondom JNA, što je tužena dužna priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude izvrši prenos prava vlasništva s tužene na apelanta s dijelom 1/1 u ZK uredu KPU Općinskog suda ili će ova presuda biti osnov upisa tog prava.
6. U obrazloženjima presuda je navedeno, pored ostalog, da je apelantov pravni prednik bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu; da je podnio zahtjev za otkup stana Stambenom fondu JNA, Komandi garnizona Sarajevo, 29. augusta 1991. godine; da je vrijednost stana procijenjena na iznos od 644.969,95 YU dinara; da je apelantov pravni prednik 13. februara 1992. godine u skladu sa članom 28. Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA uplatio iznos od 30.000,00 YU dinara na račun Vojnog servisa Narodne banke Jugoslavije u Beogradu za otkup predmetnog stana; da je izvršen uvid u kopiju ugovora, bez potpisa ugovornih strana, između države SFRJ-SSNO-Vojnograđevinske direkcije Sarajevo i apelantovog brata s predmetom reguliranja međusobnih prava i odnosa na održavanju zajedničkih dijelova i instalacija zgrade; da je apelantov brat umro 22. novembra 1997. godine, te da iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda od 18. februara 1998. godine slijedi da je apelant jedini zakonski nasljednik svog umrlog brata; da je apelant predao stan vlasniku stana; da je predmetni stan dodijeljen na korištenje 13. marta 1997. godine M. Č.; da je na predmetnom stanu u KPU upisano pravo vlasništva s 1/2 na ime M. Č. i S. Č.; da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke od 18. septembra 2008. godine utvrđeno da je apelantov pravni prednik u cijelosti isplatio otkupnu cijenu utvrđenu u Listi procjene stanova stambenog fonda JNA od 18. septembra 1991. godine na ime kupoprodajne cijene. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud i Kantonalni sud su odbili apelantov tužbeni zahtjev zaključivši da apelantov pravni prednik ne ispunjava uvjete iz člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ broj 54/04) zato što nema dokaza da je ugovor bio dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj upravi.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 047306 13 Rev od 24. aprila 2014. godine apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 047306 09 Gž od 7. februara 2013. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude je istaknuto da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o tzv. vojnom stanu na kome je pravo raspolaganja imala država SFRJ-SSNO, a prema odredbi člana 15. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10; u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) prodaju takvog stana vrši Federalno ministarstvo odbrane, odnosno sada Vlada Federacije BiH u skladu s tim zakonom koji je u ovom predmetu lex specialis. Naime, utvrđeno je da prema odredbi člana 39. navedenog zakona, nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora, zaključenog s bivšim SSNO, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“ broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu s tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku. Dakle, utvrđeno je da iz navedene zakonske odredbe proizlazi da je za zaključenje pravno obavezujućeg ugovora neophodno da se ispune dva kumulativna uvjeta, i to da je zaključen pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i da je ugovor dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj službi.
8. Prema tome, utvrđeno je da je za usvajanje tužbenog zahtjeva bila obaveza na strani apelanta da u smislu odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) dokaže da su se ispunila dva zakonom propisana uvjeta. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju apelant na osnovu izvedenih dokaza nije dokazao da je njegov brat postupio u skladu s citiranom zakonskom odredbom, odnosno da je zaključio pisani ugovor o otkupu predmetnog stana do 6. aprila 1992. godine i da ga je dostavio nadležnoj poreskoj upravi na ovjeru. Shodno navedenom, Vrhovni sud je konstatirao da je pravilan zaključak Općinskog suda i Kantonalnog suda da sama činjenica da je izvršena uplata kupoprodajne cijene ne može biti osnov za zaključak da je apelantov brat zaključio pravno obavezujući ugovor u smislu navedene odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova, pa samim tim ne može biti pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na stanu upisom u KPU ZK ureda. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak Kantonalnog suda da relevantna odredba Zakona o prodaji stanova nije u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav BiH) i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i da je Federacija BiH, donoseći navedeni zakon, postupila u skladu sa odredbama navedene konvencije i Ustava BiH i pri tome je imala legitiman cilj da regulira korištenje imovine koju predstavljaju stanovi kojima je raspolagala bivša država SFRJ - Vojna direkcija na način kako propisuje odredba člana 39.a spomenutog zakona. Također, utvrđeno je da je članom 2. stav 2. predmetnog zakona ispoštovano načelo proporcionalnosti jer apelantu prema uvjetima predviđenim tim zakonom pripada pravo (koji zahtjev nije postavio u predmetnoj tužbi) da traži naknadu od Federacije BiH utvrđenu u skladu sa članom 18. tog zakona, umanjenu za amortizaciju stana.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim što navodi hronologiju postupanja redovnih sudova u konkretnoj pravnoj stvari, apelant ističe da je neprihvatljiv zaključak Općinskog suda i Kantonalnog suda da njegov brat nije zaključio pravno obavezujući ugovor samo zbog toga što ugovor o otkupu stana koji je zaključio s pravnim prednikom tužene nije, u smislu člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi. U vezi s tim, apelant je stava da je zakonska odredba koja uvjetuje pravnu valjanost ugovora o otkupu stana dostavljanjem ugovora na ovjeru nadležnoj poreskoj službi diskriminirajuća i, kao takva, protivna Evropskoj konvenciji, kao i Ustavu BiH, te da stoga nije ni primjenjiva. Također, apelant tvrdi da je takva zakonska odredba protivustavna jer je njom samovoljno i retroaktivno nametnut uvjet za pravnu valjanost ugovora koji uopće nije postojao u vrijeme zaključenja ugovora jer nije bio predviđen bilo kojim zakonskim ili podzakonskim aktom, a ni ugovorom o otkupu stana. U suštini, apelant konstatira da se ne može prihvatiti stav domaćih sudova u pogledu tumačenja člana 39. Zakona o prodaji stanova.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelantu nisu povrijeđena njegova prava, niti je primjena prava od strane Vrhovnog suda bila proizvoljna.
11. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je odluku donio u skladu sa članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
12. Tužena je u odgovoru na apelaciju, u suštini, konstatirala da su redovni sudovi postupali u skladu sa zakonom, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri navodima iznijetim u razlozima drugostepene odluke.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
VI –DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA
1. Opće odredbe Član 123. stav 1.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
15. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 39.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.
Član 39.a Ako nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije izdaje nalog da se nositelj stanarskog prava uknjiži kao vlasnik u nadležnom sudu.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 047306 13 Rev od 24. aprila 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 29. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
23. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio radi utvrđivanja toga da je apelantov pravni prednik zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je presudom Općinskog suda odbijen apelantov tužbeni zahtjev jer apelant nije dokazao da je njegov pravni prednik ispunio uvjete iz člana 39. Zakona o prodaji stanova, a tu presudu je u postupku odlučivanja o apelantovoj žalbi kao pravilnu i zasnovanu na zakonu potvrdio Kantonalni sud, odnosno i Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj reviziji.
27. Redovni sudovi su u obrazloženjima osporenih odluka istakli da je apelantov pravni prednik kao nosilac stanarskog prava na ime otkupa predmetnog stana na račun Vojnog servisa Narodne banke Jugoslavije u Beogradu uplatio navedeni novčani iznos, što nesporno proizlazi i iz potvrde YU Garant banke od 6. augusta 1998. godine, te da je s državom SFRJ-SSNO-Vojnograđevinska direkcija Sarajevo zaključio ugovor kojim su regulirana međusobna prava i obaveze na održavanju zajedničkih dijelova i instalacija zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan. Međutim, imajući u vidu odredbu člana 39. Zakona o prodaji stanova, redovni sudovi su zaključili da apelantov pravni prednik nije ispunio uvjete iz citirane odredbe Zakona, odnosno da nije zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana do 6. aprila 1992. godine i da navedeni ugovor nije dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo isto činjenično i pravno pitanje na koje se poziva i apelant u konkretnom slučaju (Odluka o dopustivosti broj AP 3174/13 od 7. jula 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka utvrdio da apelanti nisu podnijeli dokaz tom sudu da ispunjavaju jedan od uvjeta (da je ugovor ovjerila nadležna poreska služba) koji moraju biti kumulativno ispunjeni u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova da se kao nosioci stanarskog prava uknjiže kao vlasnici stana u nadležnom sudu, što su svojim odlukama potvrdili Kantonalni sud i Vrhovni sud. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da su redovni sudovi primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene, te su navodi o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje jer su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja o tome da apelant nije dokazao da je njegov pravni prednik zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, tj. da nije ispunio uvjete iz člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Prema tome, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima osporenih odluka nema ničega što bi ukazalo na to da je bilo proizvoljnosti u segmentima činjeničnog utvrđenja i primjene materijalnog prava.
29. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. Imajući u vidu da su i navodi o povredi prava na imovinu identični navodima koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje, te da je ocjena ovih navoda data prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelantovi navodi u vezi s povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasna i argumentirana obrazloženja o tome da apelant nije dokazao da je njegov brat kao njegov pravni prednik ispunio uvjete iz člana 39. Zakona o prodaji stanova, da je zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, i da ne postoji ništa što bi u okolnostima konkretnog slučaja ukazivalo na proizvoljnost u segmentima na koje je apelant ukazao, a tiče se činjeničnog utvrđenja i primjene materijalnog prava.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman