Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4176/16 (H. B. i E. Š.)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Pritvor
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Istraga
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4176/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4176/16, rješavajući apelaciju Hasiba Bijelića i Emira Šarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hasiba Bijelića i Emira Šarića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 K 026779 16 Kž 6 od 13. oktobra 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026779 16 Kv 3 od 5.

oktobra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hasib Bjelić i Emir Šarić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Sarajeva, koje zastupaju Fahrudin Ibrišimović i Senad Kreho advokati iz Sarajeva, podnijeli su 3. novembra 2016. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 09 0 K 026779 16 Kž 6 od 13. oktobra 2016. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026779 16 Kv 3 od 5. oktobra 2016. godine. Apelanti su također podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Kantonalnom sudu i Kazneno-popravnom zavodu Sarajevo (u daljnjem tekstu: KPZ) da apelanti budu pušteni iz pritvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji apelanata.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 8. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 10. novembra 2016. godine, Tužilaštvo 11. novembra 2016. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Od strane direktora KPZ (Službena zabilješka sačinjena 10. novembra 2016. godine), Ustavni sud je obavješten da se apelanti trenutno nalaze u pritvoru.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su osumnjičeni da su počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. stav

2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBIH), u vezi sa krivičnim djelom porezne utaje iz člana 273. stav 3. KZ FBiH i krivičnim djelom pranja novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, zbog čega se od 9. jula 2016. godine nalaze u pritvoru.

6. Kantonalno tužilaštvo je 30. septembra 2016. godine podnijelo prijedlog kojim je zatražilo da se apelantima, u smislu člana 149. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), produži pritvor za naredna tri mjeseca iz zakonskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. a) i c) ZKP FBiH.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 26779 16 Kv 3 od 5. oktobra 2016 godine osumnjičenim apelantima je produžen pritvor za tri mjeseca, koji može trajati do 5. januara 2017. godine ili do nove odluke suda.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da postojanje osnovane sumnje da su apelant počinili krivična djela za koja se sumnjiče, prema ocjeni Kantonalnog suda, proizlazi iz dokaza prikupljenih do tog trenutka i na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti i to, prije svega, Izvještaja Državne agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA) o počinjenim krivičnim djelima i o izvršiocima od 16. decembra 2013. godine i 27. oktobra 2015.godine, Evidencije Porezne uprave FBiH (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) i ostale prateće dokumentacije iz registra građana Porezne uprave od 17. maja 2016. godine, dokumentacije banaka, „Raffeisen bank“ d.d. BiH, „UniCredit bank“ BiH, „Bor banke“ d.d. Sarajevo i „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d., nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Ćamila Delića od 20. juna 2016. godine i drugih relevantnih dokaza. Naime, Kantonalni sud je uvidom u brojne materijalne dokaze, kao i iskaza apelanata, došao do zaključka, da u odnosu na apelante kao osumnjičene postoji osnovana sumnja da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret naredbom o provođenju istrage Kantonalnog tužilaštva od 30. septembra 2016. godine (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. od 3. do 12. obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja). Kantonalni sud je, između ostalog naveo, da izvedeni dokazi potkrepljuju osnovanu sumnju da su apelanti u periodu od početka 2010. godine pa do 2015. godine organizovali i rukovodili grupom za organizirani kriminal, koja je zajedničkim djelovanjem počinila krivična djela propisana zakonom u FBiH, sve u cilju pribavljanja protivpravne imovinske koristi, pri tome svjesni činjenice da organizuju grupu za organizovani kriminal. Pored apelanata navedenu grupu za su činili i osumnjičeni Z.B., F.H. i I.D. (u daljnjem tekstu: ostali osumnjičeni), koji su također znali da djeluju kao članovi organizovane grupe koja se bavi krivičnim djelima poreske utaje i pranja novca, te koji su u tom svojstvu kao i apelanti, sa računa kompanije „Special Security Vehicle Trading FZE“ Dubai – Ujedinjeni Arapski Emirati (u daljnjem tekstu: kompanija iz Dubaija) primali uplate na svoje devizne račune, kod „Raffeisen bank“ dd. BiH, „UniCredit bank“ BiH, „Bor banke“ d.d. Sarajevo i „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d.. Apelanti su taj novac, iako su znali da je isti proistekao iz utajenog poreza, jer su kao poreski obveznici postupali suprotno odredbama člana 38. Zakona o porezu na dohodak, ne dajući zahtijevane podatke o svom stečenom oporezivom prihodu, te na koji način su izbjegli zakonsku obavezu plaćanje poreza i doprinosa u ukupnom iznosu od 3.179.546,12 KM, kasnije koristili za kupovinu različite pokretne i nepokretne imovine i dr. Iz navedenog proizilazi da ukupno utajeni iznos poreskih obaveza i doprinosa apelanata za period od 2010. godine do 2015. godine iznosi, u odnosu na prvoapelanta 1.550.730,78 KM a u odnosu na drugoapelanta 1.605.140,10 KM, za koji su oštetili budžet FBiH.

9. Dakle, Kantonalni sud je na temelju navedenih dokaza zaključio da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja su ima stavljena na teret na način, što su organizovali i rukovodili grupom za organizovani kriminal koja je zajedničkim djelovanjem počinila krivična djela koja su im stavljena a teret, što je kod istih postojala svijest o njihovom zajedničkom djelovanju jer su sa kompanijom iz Dubaija zaključivali fiktivne ugovore – memorandume, i što su iznosima od utajenog poreza i doprinosa raspolagali na različite načine, konverzijom, kupovinom nekretnina, automobila, polica osiguranja i dr., na koji način su navedeni novac uvodili u legalne finansijske tokove u BiH.

10. Postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) u odnosu na apelante Kantonalni sud je zasnovao na činjenici, da bi se apelanti boravkom na slobodi dali u bjekstvo i na taj način bi postali nedostupni organima gonjenja, s obzirom na činjenicu da posjeduju državljanstvo Ruske Federacije, pored državljanstva BiH, da posjeduju nekretnine velike vrijednosti, da prvoapelant u Ruskoj Federaciji posjeduje dva stana, a drugoapelant jedan stan i da je vlasnik dvije firme u Ruskoj Federaciji, kao i da su apelanti u Dubaiju u postupku kupovine dva apartmana ukupne vrijednosti 400.000.00 USD, za koja su već dali kaparu. Osim toga oba apelanta su oženjeni državljankama Ruske Federacije sa kojima imaju djecu i koji žive u Ruskoj Federaciji. Također, iz nalaza vještaka finansijske struke proizilazi da su apelanti protivzakonitim radnjama pribavili više miliona KM, i da shodno tome imaju na raspolaganju značajna novčana sredstva, koja im u dosadašnjem toku istrage nisu oduzeta a koja bi pokrila njihove eventualne troškove bjekstva. Takođe je nesporno je da su isti često putovali na relaciji, Dubai, Istanbul, Minhen, Beograd, Beč te na druge destinacije, iz čega proizilazi opravdana bojazan da bi se apelanti puštanjem na slobodu dali u bjekstvo, te na taj način ometali, odnosno otežavali daljnji tok predmetnog krivičnog postupka koji se vodi protiv njih.

11. Postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, Kantonalni sud je zasnovao na činjenici, da su apelantima na teret stavljena krivična djela za koja je propisana kazna zatvora u trajanju dužem od tri godine, čime su ispunjeni objektivni uslovi za produženje pritvora istim po navedenom osnovu. Što se tiče subjektivnih uslova za produženje pritvora apelantima, Kantonalni sud je ukazao da su i ti uslovi ispunjeni, jer su apelanti krivična djela činili u kontinuitetu i u dužem vremenskom periodu „od početka 2010. godine, pa do dana donošenja Naredbe o provođenju istrage Kantonalnog tužilaštva KS broj […] od 03.06.2016. godine“, te su njihovim činjenjem za sebe i druge pribavili značajnu imovinsku korist, čime su po ocjeni ovog suda iskazali posebnu odlučnost i upornost u činjenju krivičnih djela koja su ima stavljena na teret. Istaknuto je da postoji bojazan da bi apelanti boravkom na slobodi mogli ponoviti navedena krivična djela ili završiti započeta, posebni imajući u vidu da je pretresom prvoapelanta pronađena dokumentacija – Memorandum o razumijevanju istog sadržaja i izgleda sklopljen sa kompanijom iz Dubaija, ali ovaj put sklopljen sa kompanijom „Munster Limited“ Republika Sejšeli, koje je također poznato kao „off-shore“ zona. Istaknuto je da navedeno, po mišljenju Kantonalnog suda, jasno ukazuje na mogućnost da osumnjičeni ponove odnosno nastave sa vršenjem istovrsnih krivičnih djela i posredstvom drugih inostranih „off-shore“ kompanija. Naprijed navedeno, kako je obrazložio Kantonalni sud, „nedvojbeno predstavlja postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju strah da bi osumnjičeni u slučaju puštanja na slobodu mogli ponoviti, odnosno, dovršiti započeto krivično djelo, a za koje se može izreći kazna zatvora od 3 (tri) godine ili teža kazna, čime su se ispunili zakonski uvjeti za produženje pritvora prema njima i iz ovog osnova“.

12. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je ocijenio da je opravdan prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora prema osumnjičenim apelantima za još tri mjeseca, u smislu odredbe člana 149. stav 3. ZKP FBiH, za što postoje naročito važni razlozi, jer je u konkretnom slučaju istraga zbog svoje složenosti, kompleksnosti i sveobuhvatnosti provođenja istražnih radnji koje su nedostajale, nije mogla biti okončana iz objektivnih razloga u zakonskom roku. U vezi s tim je istaknuto, da je i pored prethodnih provedenih istražnih radnji, u prethodna dva mjeseca trajanja pritvora apelantima, neophodno provesti daljnje istražne radnje, s obzirom da je izdata naredba za dopunu vještačenja vještaka ekonomske struke, koje još nije okončano. Kantonalni sud je dalje ukazao da je u narednom periodu neophodno provesti istražne radnje vezano za analizu dokumentacije privremeno oduzetih predmeta i uređaja pribavljenih prilikom pretresa (privremeno oduzetih kompjuterskih sistema, mobilnih telefonskih aparata i drugih uređaje), kao i njihovu eventualno daljnju provjeru, s obzirom da je dio sačinjen na stranim jezicima, dakle koju je potrebno prevesti, dok je dio dokumentacije pripremljen za dopunu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Također, u daljnjem toku istrage, s obzirom da je Tužilaštvo pribavilo dokumentaciju u vezi izgradnje objekata vlasništvo apelanata u Općini Stari Grad Sarajevo i Općini Novi Grad, pobliže navedenih u obrazloženju rješenja, s obzirom da postoji osnovana sumnja da su izgrađeni iz spornih sredstava, i koji još uvijek nisu u cijelosti legalizovani. Istaknuto je da je navedenu dokumentaciju potrebno dodatno analizirati u svrhu razjašnjenja okolosti pod kojim su navedeni objekti izgrađeni, kao i saslušati odgovorna lica relevatnih službi koja su izdala dokumentaciju za gradnju navedenih objekata, kako i saslušanje svjedoka za koje se još uvijek vrši dodatna provjera njihovog mjesta boravka. Katonalni sud je istakao da je Tužilaštvi uputilo molbu Ministarstvu pravde BiH s ciljem urgiranja odgovora po ranije upućenim molbama, radi pružanja međunarodne pomoći od strane Ujedinjenih Arapskih Emirata, a da će u narednom periodu također biti upućena molba za pružanje međunarodne pravne pomoći od strane Ruske Federacije, s obzirom na postojanje osnovane sumje da sporna sredstva potiču i sa područja te države, te da su pribavljena krivičnim djelom počinjenim na teritoriji te države.

13. Kantonalni sud je također ispitao mogućnost izricanja blažih mjera prema apelantima u smislu člana 137. stav 2. ZKP FBiH, umjesto mjere pritvora, međutim istakao je da smatra da u okolnostima konkretnog slučaja s obzirom na vrstu i težinu krivičnih djela koja su apelantima stavljena na teret, te s obzirom na zakonske razloge na osnovu kojih je apelantima pritvor produžen, da se cilj i svrha ne bi mogla ostvariti blažom mjerom, odnosno da je mjera pritvora jedina mjera, kojom se predmetni krivični postupak može okončati. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je naveo da smatra da su u konkretnom slučaju ispunjeni kako opšti, tako i posebni zakonski uslovi za produženje mjere pritvora apelantima, zbog čega im je produžio pritvor u smislu člana 149. stav 3. ZKP FBiH a u vezi sa članom 146. stav a) i c) istog zakona.

14. Protiv Rješenja Kantonalnog suda od 5. oktobra 2016. godine apelanti su podnijeli žalbe Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 09 0 K 026779 16 Kž 6 od 13. oktobra 2016. godine žalbe apelanata odbio kao neosnovanu.

15. Vrhovni sud je istakao da prvoapelant smatra da se osporeno rješenje temelji na bitnim povredama krivičnog postupka jer postoji protivriječnost rješenja samom sebi jer navedeno rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Međutim Vrhovni sud je odbio kao neosnovane ove navode ocijenivši da prvoapelant ne navodi razloge u čemu se ogleda protivriječnost rješenja, zbog čega ove žalbene navode prvoapelanta nije mogao ispitati, te jer nedostaje izričito izjašnjenje apelanta o kojim odlučnim činjenicama je riječ. Nadalje je navedeno da apelanti u žalbenim navodima također ističu povredu odredaba krivičnog postupka, navodeći da osporeno rješenje ne sadrži razloge koji se odnose na jedan od uslova za produženje mjere pritvora – utvrđenje da postoje „naročito važni razlozi“ za produženje mjere pritvora. U vezi s tim Vrhovni sud je odbio kao neosnovane ove žalbene navode, ukazujući da je Kantonalni sud u osporenom rješenju (str. 13. i 14.) naveo sasvim određene razloge na temelju kojih je utvrdio postojanje naročito „važnih razloga“ za produženje pritvora apelantima u smislu člana 149. stav 3. ZKP FBiH, te iz razloga što je Tužiteljstvo samo u Prijedlogu za produženje mjere pritvora u više navrata pomenulo i obrazložilo postojanje naročito „važnih razloga“ za produženje pritvora apelantima. Dalje taj sud je odbio kao neosnovane žalbene navode drugoapelanta da pobijano rješenje ne sadrži razloge o postojanju osnovane sumnje da je isti počinio krivična djela koje mu je stavljeno a teret, cijeneći da je sud osporenim rješenjem (str. 11. i 12.), dao sasvim jasne i određene razloge na osnovu kojih je utvrdio postojanje osnovane sumnje da su apelanti djelovali kao grupa za organizovani kriminal koju su i organizovali radi činjenja krivičnih djela koja su im stavljena na teret. Osim toga Vrhovni sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizilazi da je drugoapelant imao ulogu jednog od osnivača navedene grupe za organizirani kriminal, da iz obrazloženja osporenog rješenja jasno proizilazi osnovana sumnja da je kompanija iz Dubaija apelantima dostavljala na njihove račune otvorene u raznim bankama u BiH novčana sredstva, kojim su apelanti raspolagali, koje aktivnosti apelanata upravo ukazuju postojanje osnovane sumnje da su njih dvojica bili organizatori navedene grupe za organizovani kriminal. Dalje taj sud je također odbio kao neosnovane žalbene navode drugoapelanta da pobijano rješenje ne sadrži razloge koji se odnose na mogućnost primjene blaže mjere umjesto mjere pritvora U vezi s tim je istaknuto da je prvostepeni sud naveo konkretne činjenice i okolnosti na osnovu kojih je zaključio da u predmetnom slučaju i dalje postoje razlozi za pritvor prema apelantima iz posebnih pritvorskih razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka a) i c) ZKP FBiH. Navedene razloge je prvostepeni sud, po mišljenju Vrhovnog suda, jasno obrazložio zaključivši da se svrha koja se želi postići produženjem mjere pritvora apelantima ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera. Suprotno apelacionim navodima Vrhovni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanata, da osporenim rješenjem nisu navedeni razlozi zbog kojih istragu nije bili moguće okončati, iako se produženje pritvora ne traži zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b), ukazujući da nužnost navođenja razloga zbog kojih istraga nije okočana tokom dosadašnjeg pritvora ne ovisi od toga po kojem se pritvorskom osnovu predlaže produženje pritvora. U vezi s tim Vrhovni sud smatra da je osporenim rješenjem sasvim jasno navedeno da se u konkretnom slučaju radi o složenoj i kompleksnoj istrazi, sveobuhvatnim radnjama dokazivanja, koje je potrebno i dalje poduzimati radi okončanja istrage, te da istraga u konkretnom predmetu nije okončana iz objektivnih razloga. Također, suprotno navodima apelanata, da im je pritvor nezakonito produžen zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH, jer imaju prijavljeno prebivalište u BiH, odnosno jer tvrde da su njihova novčana sredstva blokirana, zbog čega smatraju paušalnim razloge suda o motivima bjekstva, „kupovinom avionske karte“, da i sami apelanti u žalbi protiv prvostepene presude ističu da su im blokirana sredstva koja se samo nalaze na njihovim računima u BiH, dakle u okolnostima konkretnog slučaja se ne radi samo o sredstvima apelanata na računima BiH, nego i o novčanim sredstvima koja u dosadašnjem toku istrage od apelanata nisu oduzeta, jer su isti vlasnici firmi u Ruskoj Federaciji, zbog čega smatra da ovi navodi apelanata ne mogu dovesti u pitanje pravilnost zaključka osporenog rješenja. Osim toga u vezi sa ovim navodima apelanata Vrhovni sud je ukazao da iz zaključka osporenog rješenja jasno proizilazi postojanje posebnog pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH, koji se temelje na postojanju jakih porodičnih i poslovih veza sa Ruskom Federacijom, sa kompanijom iz Dubaija koja je vršila apelantima doznačavanje novca, kao i sama činjenica da apelanti posjeduju nekretnine velike vrijednosti kako u Ruskoj Federaciji tako i u Dubaiju, Kantonalni sud sud smatra da i pored navedenog je sasvim realno očekivati da na strani apelanata postoji jak motiv za izbjegavanje odgovornosti u ovoj krivičnoj stvari, a ta bojazan se ne može otkloniti ukidanjem pritvora, „jer nije uvjeren da apelanti ne bi riskirali gubitak predmetne imovine odlaskom u susjednu ili drugu državu“, što su sve razlozi zbog čega je apelantima pritvor produžen, zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člaa 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH.

16. Vrhovni sud je dalje ukazao da postojanje razloga za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, nije zasnovan isključivo na težini krivičnih djela koja su apelantima stavljena na teret, nego i na realnim okolnostima, koje se odnose na povezanost istih sa različitim „off-shore“ kompanijama u svijetu. Osim toga Vrhovni sud je odbio kao neosnovane navode apelanata da im je pritvor produžen na tri mjeseca, do 5. januara 2017. godine i da ne sadrži tačno vrijeme do kada je produžen, s obzirom da im je pritvor produžen prema odredbi člana 173. stav 3. ZKP FBiH, kojom odredbom zakona je određeno, kada se završavaju rokovi pritvora određeni po mjesecima. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je našao da su neosnovani žalbeni navodi apelanata, pa je primjenom odredbe člana 337. stav 3. odlučio kao u izreci rješenja.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da im je je osporenim rješenjima prekršeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U podnesenoj apelaciji apelanti prvenstveno ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava odredbe čl. 145. ZKP FBiH, čl. 146. i 149. ZKP FBiH. Apelanti smatraju da shodno odredbi člana 145. ZKP FBiH, „sudovi ulogu tužitelja ne bi smjeli usko tumačiti“, budući da smatraju da je Tužilaštvo dužni posebno u pritvorskim predmetima da postup sa „posebnom hitnošću“ U vezi s tim apelanti ukazuju da su tokom trajanja postupka ukazivali na provođenje istražnih radnji od strane Tužilaštva, koje je u vezi sa apelantima pokrenulo istragu još 9. septembra 2012. godine, podnijevši zahtjev SIPI, koja je Izvještaj Tužilaštvu dostavila 16. decembra 2013. godine. Međutim, Tužilaštvo je kako ističu, naredbu za sprovođenje istrage sudu dostavilo tek 3. juna 2016. godine, zbog čega smatraju da su zbog takvog rada Tužilaštva trpjeli, te da i dalje trpe značajne posljedice. U tom smislu smatraju da takav način istrage ne može biti razlogom, za produženje pritvora u skladu sa članom 149. stav 3. ZKP FBiH. Nadalje, apelanti ukazuju i na proizvoljnu primjenu člana 149. stav 3. ZKP FBiH, jer ni Kantonalni sud ni Vrhovni sud, koji je potvrdio stav navedenog suda, nisu iznijeli „naročito važne razloge“ koji bi opravdali produženje pritvora. Prema ocjeni apelanata, redovni sudovi nisu dali analizu razloga za produženje pritvora, jer iz osporenih rješenja nije jasno zbog čega sudovi smatraju da postoje „naročito važni razlozi“ koji opravdavaju produženje pritvora u konkretnom slučaju. Nadalje, apelanti ukazuju na izostanak adekvatnog obrazloženja, kao i izostanak adekvatnog razmatranja prigovora koje su apelanti tokom postupka isticali.

18. Apelanti dalje smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKP FBiH. U vezi sa tim tvrde da nisu ponuđeni dokazi i razlozi koji bi ukazali da apelanti imaju namjeru ili sklonost ka bježanju ili izigravanju pravde, osim navoda da imaju dvojno državljanstvo i da posjeduju nekretnine u Ruskoj Federaciji i Dubaiju. U vezi s tim apelanti su se pozvali na stav iz odluka Ustavnog suda u kojima je ukazano da samo činjenica da osumnjičeni, odnosno optuženi ima dvojno državljanstvo i imovinu u drugoj državi, bez navođenja okolnosti koje ukazuju makar na vjerovatnoću da postoji namjera ili sklonost ka bježanju, nisu dovoljni za određivanje pritvora iz razloga utvrđenih članom 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH. Također smatraju da u osporenim rješenjima nisu ponuđeni relevantni i dovoljni razlozi koji bi uputili na postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju da će ponoviti krivična djela, odnosno nastaviti s vršenjem krivičnih djela, zbog čega tvrde da se radi o paušalnom zaključku sudova, bez i jednog dokaza, pa da je na ovaj način, protivno članu 5. Evropske konvencije, teret dokazivanja prebačen na njih. Naime, kako tvrde, redovni sudovi nisu odgovorili na pitanje koje i kakvo krivično djelo bi mogli ponoviti. Apelant smatra da redovni sudovi nisu izvršili potrebnu individualizaciju pritvorskog razloga iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKP, te su se u tom pravcu pozvali na praksu Evropskog suda (Clooth protiv Belgije i dr.), tj. praksu Ustavnog suda u Odluci broj AP 4309/14.

19. Apelanti također smatraju da sve navedeno upućuje i na zaključak da su u obrazloženjima osporenih rješenja u potpunosti izostali razlozi i obrazloženja zbog čega u konkretnom slučaju ista svrha ne bi mogla biti ostvarena izricanjem mjera zabrane ZKP FBiH.

20. Konačno, apelanti predlažu da se usvoji njihova apelacija, utvrdi povreda ustavnih prava na koja se pozivaju i ukinu osporena rješenja kojim je apelantima produžen pritvor. b)Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da je prilikom ocjene zakonitosti osporenih rješenja, prije svega, imao u vidu navode iz obrazloženja prvostepenog rješenja prema kojim je na osnovu dokaza prikupljenih u istrazi zaključeno da postoji opći uvjet za pritvor, tj. osnovana sumnja da je apelant počinitelj krivičnih djela za koja se vodi istraga protiv apelanta, kao i posebni uvjeti iz člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKP FBiH, te razlozi koji predstavljaju naročito važne razloge, u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH, za produženje mjere pritvora. Vrhovni sud se u odgovoru na apelaciju osvrnuo da su apelanti identične prigovore koje su iznijeli u apelaciji iznosili tokom trajanja postupka pred ovim sudom koji je ove navode jasno i argumentirano obrazložio u svom rješenju. Stoga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Tužilaštvo u odgovoru na apelaciju ističe da navode apelanta smatra neosnovanim. U odnosu na navode apelanata koji su apelanti u apelaciji posebno istakli, u smislu da Tužilašto nije postupilo sa posebnom hitnošću u smislu odredbe člana 145. stav 4 ZKP FBiH, Tužilaštvo ove navode smatra neosnovanim. U vezi s tim je ukazalo, da relevantim propisima nije određen rok za donošenje naredbe o provođenu istrage. Dakle tužilac naređuje provođenje istrage, ako postoji osnovana sumnja da je izvršeno krivično djelo, u kojoj se između ostalog navodi, koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje poduzeti, a što je po ocjeni Tužilaštva u konkretnom slučaju sve i učinjeno, da je u prijedlozima za određivanje i produženje pritvora jasno navedeno, koje su istražne radnje preduzete, a koje nisu mogle biti provedene te koje se imaju dodatno poduzeti. Dalje, smatra da apelanti paušalno navode „trpljenje posljedica“ prije donošenja naredbe o provođenju istrage i određivanja pritvora, imajući u vidu da se upravo izvještajima o počinjenom krivičnom djelu i naredbom za provođenje istrage, apelanti terete za vršenje krivičnih djela zbog čega smatra da nije jasno na koje se tačno posljedice apelanti pozivaju u apelaciji. Također smatra neosnovanim pozivanje apelanata da pritvor nije moguće produžiti ukoliko prijedlogom nije naveden poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH, ukazujući da citirani zakon nije ograničio produženje mjere pritvora, samo ukoliko postoji neki određeni poseban pritvorski osnov, zbog čega ove navode apelanta također smatra neosnovanim. Dalje, smatra da apelanti sasvim proizvoljno i netačno interpretiraju odredbu člana 145. stav 4. ZKP FBiH, kada govore o posebnoj hitnosti u postupanju u pritvorskim predmetima, jer smatra da je u konkretnom slučaju postupano upravo na takav zakonom propisan način, odosno jer niti sami apelanti ne nude dokaze o suprotnom, osim što se neosnovano pozivaju na vrijeme prije donošenja naredbe o provođenju istrage i određivanju mjere pritvora, u kojim, kako ističe, ni na koji način nije zadirano u njihova prava zagarantovana članom 5. Evropske konvencije. Stoga Tužilaštvo smatra da se u okolnostima konkretnog predmeta radi samo o nezadovoljstvu apelanata odlukama redovnih sudova, zbog čega predlažu da se apelacija apelanata odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

23. U Krivičnom zakonu („Službene novine FBiH“, br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase:

Član 272.

Pranje novca (1) Ko novac ili imovinu za koju zna da su pribavljeni izvršenjem krivičnog djela, primi, zamjeni, drži, njome raspolaže upotrijebi u privredom ili drugom poslovanju ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je novac ili imovinska korist iz stava 1. ovog člana velike vrijednosti izvršilac će se kazniti, kaznom zatvora u trajanju od jedne godine do deset godina. (3) Ako je pri izvršenju krivičnog djela iz stava 1. i 2. ovog člana izvršilac postupio iz nehaja u odnosu na okolnost da su novac ili imovinska korist pribavljene krivičnim djelom, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od tri godine, (4) Novac ili imovinska korist iz stava 1. do 3. ovog člana će se oduzeti.

Član 273. st. 1. i 3.

Porezna utaja Ko za sebe ili drugog izbjegne plaćanje davanja propisanih poreznim zakonodavstvom u Federaciji ili doprinosa socijalnog osiguranja propisanih u Federaciji, ne dajući zahtjevane podatke ili dajući lažne podatke o svom stečenom oporezivom prihodu ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa takvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 200.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Član 342. stav (2) Organizirani kriminal (2) Ko kao član grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

24. U Zakonu o krivičnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:

Član 145. stav (4) Opće odredbe (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću. Član 146. stav (1) tač. a) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva.

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, Član 149. stav 3.

3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, vijeće Vrhovnog suda Federacije može, po obrazloženom prijedlogu tužitelja, produžiti pritvor za još najviše tri mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 02677916 Kž od 13. oktobra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantu su primili 20. oktobra 2016. godine a apelacija je podnesena 3. novembra 2016 godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 3. Evropske konvencije.

Pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. Evropske konvencije

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudskoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela ili bijega nakon njegovog počinjenja;

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

32. Ustavni sud zapaža da je apelant lišen slobode, da se trenutno nalaze u pritvoru u KPZ koji, po osporenim rješenjima, može trajati najduže do 5. januara 2017. godine. Ustavni sud zapaža da su predmet apelacionog razmatranja u konkretnom slučaju rješenja redovnih sudova o produženju pritvora u istrazi.

33. Apelanti ukazuje da su osporena rješenja donesena kao rezultat kršenja relevantnih odredaba ZKP FBiH, što rješenja čini nezakonitim. U prvom redu, ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava odredbe člana 145. stav 4. ZKP FBiH, smatrajući da Tužilaštvo nije postupilo shodno navedenoj odredbi zakona, jer je istragu protiv njih je pokrenulo još 2012. godine, zbog čega sada trpe značajne posljedice. Nadalje, apelanti ukazuju i na proizvoljnu primjenu člana 149. stav 3. ZKP FBiH, jer ni Kantonalni sud ni Vrhovni sud, koji je potvrdio stav navedenog suda, nisu iznijeli „naročito važne razloge“ koji bi opravdali produženje pritvora u istrazi, u smislu člana 149. stav 3. ZKPFBiH. Također ukazuje i na manjkavost obrazloženja u kontekstu postojanja posebnih pritvorskih razloga za produženje mjere pritvora koji su propisani članom 146. stav 1. tač. a) i c) ZKP FBiH, jer smatraju da redovni sudovi nisu dali jasne i argumentirane razloge za primjenu navedenih pritvorskih razloga, zbog čega tvrde da navedeni prigovori pokreću pitanje kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. st. 1. i 3. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno u konkretnom slučaju ZKPFBiH kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP FBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, to jest „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo, i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d).

35. U kontekstu apelacionih prigovora Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno, jer član 5. stav 1. Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavna načela koja potpadaju pod opseg zaštite člana 5. stav 1. Evropske konvencije koja je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi, Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC), broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72-81).

36. Tako je Evropski sud u kontekstu načela koja se primjenjuju prilikom ispitivanja poštivanja domaćeg zakona, između ostalog, naveo da je u svojoj novijoj sudskoj praksi usvojio stav da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini taj pritvor kao takav nezakonitim, u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je iznio stav da je razdoblje pritvora u načelu „zakonito“ ako se zasniva na sudskoj odluci. Još je naglašeno da se rješenje o određivanju pritvora mora smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“, pa, osim ako ne predstavljaju „tešku i očiglednu nepravilnost“, nedostatke rješenja kojima je određen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka. U vezi sa zahtjevom koji se tiče kvaliteta domaćeg prava, Evropski sud je u presudi Mooren, pozivajući se na vlastitu praksu, između ostalog, naveo da „kvalitet prava“ podrazumijeva da, kad nacionalno pravo dozvoljava lišavanje slobode, njegova primjena mora biti dovoljno pristupačna, precizna i predvidljiva, kako bi se izbjegao rizik proizvoljnosti (vidi, Evropski sud, Amuur protiv Francuske, 25. jun 1996. godine, stav 50, Izvještaji 1996-III). U kontekstu pojma proizvoljan pritvor, Evropski sud je iznio opće načelo koje je uspostavljeno u sudskoj praksi da će pritvor biti „proizvoljan“ uprkos tome što je u skladu sa formulacijom u domaćem pravu ukoliko postoji element mala fide na strani vlasti, ili kad su domaće vlasti zanemarile da pokušaju pravilno primijeniti mjerodavne propise.

37. Dovodeći navedene principe u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti svoje prigovore nisu usmjerili na postojanje osnovane sumnje kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora, pa se Ustavni sud tim pitanjem neće ni baviti kod nespornog da su redovni sudovi na temelju raspoloživih dokaza utvrdili postojanje osnovane sumnje za sve osumnjičene da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret.

38. Naime, ključni prigovori apelanata se odnose na kršenje odredbe člana 145. ZKP FBiH jer tvrde da Tužilaštvo nije postupilo shodno navedenoj odredbi zakona, jer je istraga protiv njih pokrenuta još 2012. godine, zbog čega sada trpe značajne posljedice, te da takav način istrage ne može biti razlogom za produženje pritvora u skladu sa članom 149. stav 3. ZKP FBiH. U vezi sa ovim prigovorima apelanata, Ustavni sud, prije svega, zapaža da odredba člana 145. stav 4. propisuje „da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću“. U vezi sa navedenom odredbom zakona, Ustavni sud ne nalazi prozvoljnost u primjeni citirane odredbe zakona, jer smatra da su sudovi u okolnostima konkretnog slučaja dali jasno i argumentirano obrazloženje, a što proizilazi i iz odgovora Tužilaštva, ukazujući da relevantim propisima nije određen rok za donošenje naredbe o provođenu istrage, da je obaveza tužioca da naređuje provođenje istrage, ako postoji osnovana sumnja da je izvršeno krivično djelo. U naredbi se, između ostalog, navodi koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje poduzeti, a što je po ocjeni sudova u konkretnom slučaju sve i učinjeno, jer je apelantima po prijedlogu Tužilaštva od 9. jula 2016. godine prvobitno pritvor određen u trajanju od jednog mjeseca zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, koji im je dalje na prijedlog Tužiteljstva produžen za tri mjeseca. Pri tome je evidentno da je, kako to proizilazi iz osporenih rješenja i odgovora Tužilaštva, suprotno apelacionim navodima , istraga protiv apelanta određena Naredbom o provođenju istrage Kantonalnog tužilaštva KS od 3. juna 2016. godine. Stoga se u takvim okolnostima pokazuju neosnovanim navodi apelanta vezani za primjenu člana 145. ZKP FBIH koja se eksplicitno odnosi na pritvor i koja regulira da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Naime, nesporno je da je apelantima pritvor prvobitno određen nakon donošenja naredbe o provođenju istrage, a da je osporenim rješenjima produžen u skladu sa članom 149. stav 3. ZKP FBIH, nakon što su redovni sudovi utvrdili a da postoje naročito važni razlozi za produženje pritvora. Stoga je, s obzirom na to da je apelatima pritvor određen nakon donošenja naredbe o provođenju istrage, irelevantno ukazivanje apelanta da je istraga protiv njih pokrenuta 2012. godine.

39. Također. Ustavni sud nalazi da se, ključni prigovori apelanata odnose i na kršenje odredbe člana 149. stav 3. ZKP FBiH, jer, prema ocjeni apelanata, redovni sudovi nisu naveli adekvatne razloge kojim bi opravdali postojanje naročito važnih razloga za produženje mjere pritvora.

40. U vezi sa ovim prigovorima, Ustavni sud, zapaža da odredbe člana 149. ZKP FBiH propisuju dužinu trajanja pritvora u istrazi, a stav 3. citiranog člana, koji su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja, propisuje mogućnost da se pod određenim okolnostima pritvor u istrazi može produžiti za još najduže tri mjeseca. Ustavni sud podsjeća da za produženje pritvora od jednog do tri mjeseca zakon ne određuje uvjete pod kojima se produženje mora dozvoliti, osim uvjeta vezanih za zaprijećenu kaznu i naročito važne razloge. Koji su to „naročito važni razlozi“ zakon izričito ne propisuje, pri čemu sud u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje koji su to razlozi. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju imali u vidu težinu krivičnih djela za koja se apelanti sumnjiče i zaprijećene kazne za ta krivična djela, a u vezi sa postojanjem naročito važnih okolnosti uzeli su u obzir obimnost istražnih radnji koje su provedene, odnosno koje tek treba provesti (veliki broj materijalnih dokaza, vještačenja koja su u toku jer se neka obavljaju u inozemstvu), da je i pored prethodnih provedenih istražnih radnji, u prethodna dva mjeseca trajanja pritvora apelaanta, u narednom periodu potrebno izvršiti dodatne istražene radnje; izvršiti analizu dokumentacije privremeno oduzetih predmeta i uređaja pribavljenih prilikom pretresa (privremeno oduzetih kompjuterskih sistema, mobilnih telefonskih aparata i drugih uređaje), provesti detaljnu analizu pribavljenih informacija i podataka navedene dokumentacije i uređaja, kao i njihovu eventualno daljnju provjeru, s obzirom da je dio iste sačinjen na stranim jezicima, analizu dokumentacije vezi izgradnje objekata vlasništvo apelanata u Općini Stari Grad i Općini Novi Grad, s obzirom da postoji osnovana sumnja da su izgrađeni iz spornih sredstava, i koji objekti još uvijek nisu u cijelosti legalizovani i koju dokumentaciju je potrebno dodatno analizirati, saslušati odgovorna lica relevatnih službi koja je istu izdala, kao i saslušati svjedoka za koje se još dodatno vrši provjera njihovog mjesta boravka. Kao važni razlozi zbog kojih je potrebno dalje provesti istragu i zbog čega je apelatima produžen pritvor je i molba Tužilaštava upućena Ujedinjenim Arapskim Emiratima, i Ruskoj Federaciji radi pružanja međunarodne pravne pomoći, s obzirom na postojanje osnovane sumje da sporna sredstva potiču i sa područja tih države, te da su ista sredstva pribavljena krivičnim djelom počinjenim a teritoriji tih država.

41. Dakle, Ustavni sud smatra da se razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja ne čine proizvoljnim, jer navedeni razlozi, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju činjenicu što istraga još nije okončana, pa se prigovori apelanata u kontekstu kršenja člana 149. stav

3. ZKP FBiH čine neosnovanim.

42. Stoga, Ustavni sud smatra da iz osporenih rješenja ne proizlazi da je bilo proceduralnih propusta prilikom njihovog donošenja, jer redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili čl. 145. stav 4. i 149. stav 3. ZKP FBiH, na što su apelanti neosnovno ukazivali, Ustavni sud zaključuje da su osporena rješenja donesena u skladu s postupkom propisanim zakonom u svrhu člana 5. stav 1. Evropske konvencije.

Posebni pritvorski razlozi Opasnost od bjekstva (član 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH)

43. U odnosu na posebne pritvorske razloge, Ustavni sud zapaža da je pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH (opasnost od bjekstva) određen na osnovu toga što apelanti posjeduju (i) državljanstvo Ruske Federacije kao i pasoš BiH, što posjeduju trajnu vezu sa Ruskom Federacijom, s obzirom da su im supruge i djeca državljani i da žive u Ruskoj Federaciji, te jer posjeduju nekretnine velike vrijednosti, i jer su im je u dosadašnjem toku istrage blokirani samo računi koji su isti posjedovali u BiH.

44. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na član 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH u pogledu opasnosti od bjekstva, te na praksu Evropskog suda prema kojoj se opasnost da će se aplikant „sakriti radi izbjegavanja krivičnog gonjenja“ ne može ocijeniti samo na osnovu težine kazne koja je zaprijećena. Takva opasnost se mora procijeniti u odnosu na brojne druge relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti, ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor u fazi istrage. Osim toga, takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58).

45. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporenim rješenjima odbili prijedlog apelanata za ukidanje mjere pritvora, zaključivši da i dalje postoje posebni pritvorski razlozi propisani u odredbi člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH, dakle, pored postojanja osnovane sumnje, i zbog opasnosti od bjekstva.

46. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, obrazlažući svoj zaključak da je pritvor trenutno jedina adekvatna mjera kojom se može osigurati prisustvo apelanata i nesmetano vođenje krivičnog postupka u konkretnom predmetu, ocijenio težinu i prirodu krivičnih djela za koje se apelanti terete, visinu zaprijećene kazne za ta djela, a posebno način izvršenja kriminalnih aktivnosti za koje postoji osnovana sumnja da su ih počinili. Ukoliko bi se apelanti našli na slobodi, a obzirom da prikupljeni dokazi u cijelosti potkrepljuju osnovanu sumnju da su preduzetim krivičnim radnjama stekli ogroman finansijski kapital tokom prethodnih godina, apelanti bi bili u prilici da potraže utočište u nekoj od drugih zemalja koje su često posjećivali, čime bi oba apelanta mogla postati nedostupna domaćim organima krivičnog progona. Osim toga, navedeno je da apelanti posjeduju (i) nekretnine u Ruskoj Federaciji i Dubaiju. Shodno tome, Vrhovni i Kantonalni sud su ocijenili da je sasvim realno očekivati da na strani apelanata postoji jak motiv za izbjegavanje odgovornosti u ovoj krivičnoj stvari, a ta bojazan se ne može otkloniti ukidanjem pritvora, „jer nije uvjeren da apelanti ne bi riskirali gubitak predmetne imovine odlaskom u susjednu ili drugu državu“.

47. Ustavni sud u vezi s tim ističe da su tačni navodi apelanata da dvojno državljanstvo, prema praksi Ustavnog suda, sama po sebi, bez dodatnih okolnosti ne može predstavljati razlog za određivanje pritvora po ovom osnovu (vidi Ustavni sud, pored ostalih, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, AP 2860/14 od 6. novembra 2014. godine, tačka 25, dostupne na www.ustavnisud.ba ). Međutim imajući u vidu naprijed navedene okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da apelantima pritvor iz ovog zakonskog osnova nije određen isključivo zbog okolnosti da apelanti posjeduju dvojno državljanstvo već su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljne konkretne razloge koji u svojoj sveukupnosti opravdavaju zaključak redovnih sudova da su ispunjeni zakonski uvjeti da se apelantima odredi pritvor iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH. Iz navedenog proizilazi da se u slučaju apelanata redovni sudovi nisu koristili stereotipnim formulama, a da se nisu osvrnuli na specifične činjenice zbog kojih je apelantima produžen pritvor (vidi na primjer, predmete Sulaoja protiv Estonije, broj 55939/00, stav 64, 15. februara 2005. godine, i Tsarenko protiv Rusije, broj 5235/09, stav 70, 3. marta 2011. godine).

48. Prema tome, Ustavni sud smatra da su sudovi dali dovoljne i jasne razloge za svoj zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKP FBiH koji se ne mogu smatrati proizvoljnim, te koji su zasnovani na činjenicama koje mogu pokazati da se, zaista, radi o riziku da apelanti pobjegnu i da je pritvor neophodno produžiti prema tom zakonskom osnovu. Opasnost od ponavljanja krivičnog djela (član 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH

49. U pogledu postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će se krivično djelo ponoviti, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost od ponavljanja krivičnog djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, ta opasnost mora biti vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, naročito prošlosti i karaktera osobe u pitanju i stav Ustavnog suda usvojen u predmetu broj AP 4309/14 (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 40, serija A, broj 225).

50. U konkretnom slučaju, opasnost od ponavljanja krivičnog djela iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH redovni sudovi su zasnivali kako na postojanju objektivnih okolnosti vezanih za ovaj pritvorski razlog (apelantima se kao osumnjičenim stavljaju na teret krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna) tako i na postojanju subjektivnih okolnosti vezanih na načinu izvršenja predmetnih krivičnih djela (koja su vršena u kontinuitetu u dužem periodu, pri čemu je iskazana posebnu odlučnost i upornost, itd), i pri tome cijeneći da bi apelanti boravkom na slobodi ponovili krivična djela za koja se terete ili nastavili započeta krivična djela odnosno nastavili sa vršenjem istovrsnih krivičnih djela i posredstvom drugih inostranih „off-shore“ kompanija. Kako je naveo redovni sud, apelantima se na teret stavlja da su kao članovi organizirane grupe počinili krivično djelo organiziranog kriminala s ciljem ostvarivanja imovinske koristi. Ova okolnost ukazuje na, kako je zaključio sud, spremnost apelanata da bi boravkom na slobodi nastavili sa vršenjem krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža, naročito kada se ima u vidu da se isti međusobno poznaju, te da u okviru međusobno dogovorenog plana dugi niz godina u kontinuitetu i bez prestanka preduzimaju međusobno povezane radnje kojim ostvaruju bitna obilježja krivičnih djela koja im se stavljaju na teret. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanata da nisu ispunjeni uvjeti za određivanje odnosno produženje pritvora iz pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH.

51. Na kraju evidentno je da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, razmotrili i mogućnost izricanja mjera zabrane apelantima ali da su zaključili da da se cilj i svrha ne bi mogla ostvariti blažom mjerom, odnosno da je mjera pritvora jedina mjera, kojom se predmetni krivični postupak može okončati.

52. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata garantirano članom 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na određivanje pritvora iz pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 146. stav 1. tačka a) i c) ZKPBiH.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. tačka 1.c) st. 3. Evropske konvencije, kada iz osporenih rješenja ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 145. stav 4. i 149. stav 3. ZKP FBiH, te kada su odlučujući da li postoje posebni pritvorski razlozi, dali i dovoljno relevantna obrazloženja o postojanju posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač.

a) i c) ZKP FBiH

54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4176/16 (H. B. i E. Š.) | Sudska praksa | Aktio