Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1971/15 („Srednjobosanske šume/Šume Središnje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1971/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-1971/15, rješavajući apelaciju „Srednjobosanske šume/Šume Središnje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Srednjobosanske šume/Šume Središnje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 006960 14 U od 13. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Srednjobosanske šume/Šume Središnje Bosne“ d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 22. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 006960 14 U od 13. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva SBK/KSB), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim se nalaže apelantu da na račun SBK/KSB uplati određeni novčani iznos, na ime sredstava za proširenu biološku reprodukciju šuma.

2. Kantonalni sud navodi, da kada se uporede apelantovi žalbeni i tužbeni prigovori očigledno je da se radi o skoro identičnim navodima, jer se i žalbom i tužbom prigovara da su organi uprave donijeli nezakonita i nepravilna rješenja budući da se tuženi u svojim rješenjima pozivaju na odgovarajuće odredbe Zakona o šumama Federacije BiH, koji je prema odluci Ustavnog suda Federacije BiH stavljen van snage. Kantonalni sud je u tom pravcu pojasnio da je stavom 1. odluke Ustavnog suda F BiH od 14. aprila 2009. godine utvrđeno da je Federalnim zakonom o šumama povrijeđeno pravo općina na lokalnu samoupravu, a stavom 2. iste odluke Parlamentu F BiH je data mogućnost da kao prelazno rješenje odluči do kada se navedeni zakon može primjenjivati u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja odluke u službenom glasilu. Međutim, kako je istakao Kantonalni sud, u obrazloženju spomenute odluke navedeno je da Ustavni sud F BiH treba da utvrdi da li su pojedinim odredbama članova, za apelanta spornog, Federalnog zakona o šumama (koje su taksativno navedene u obrazloženju) povrijeđena prava općina na lokalnu samoupravu. Dakle, kako je naveo Kantonalni sud, predmetna odluka Ustavnog suda F BiH se ne odnosi na odredbe Federalnog zakona o šumama koje pripisuju pitanje proširene biološke reprodukcije šuma (odredba člana 27. Federalnog zakona o šumama). Osim toga, predmet u kojem je Ustavni sud F BiH odlučivao, se nije odnosio na pitanje ustavnosti i zakonitosti Kantonalnog zakona o šumama, iz čega proizlazi da nisu sporne ni odredbe člana 13. navedenog zakona, koje propisuju obavezu plaćanja za apelanta sporne naknade koja ne može biti manja od 3% od vrijednosti prihoda ostvarenih prodajom drveta i prodajom sekundarnih šumskih proizvoda. Na kraju je Kantonalni sud naglasio da su u obrazloženju osporenog rješenja navedene odgovarajuće odredbe Kantonalnog zakona o šumama koje su u konkretnom slučaju relevantne i iz kojih nesporno proizlazi obaveza apelanta, pri čemu je tuženi dao valjano i iscrpno obrazloženje koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud, te da su organi uprave u provedenom upravnom postupku pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, nalazeći da je apelant u obavezi platiti određeni novčani iznos, na ime sredstava za proširenu biološku reprodukciju šuma.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1971/15 („Srednjobosanske šume/Šume… | Sudska praksa | Aktio