Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-458/14 (S.V.)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Državno vlasništvo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-458/14

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 458/14, rješavajući apelaciju S. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. V. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 005483 13 GŽ od 20.

decembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 26. januara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 005483 13 GŽ od 20. decembra 2013. godine. Apelant je 1. jula 2014. godine dostavio dopunu apelacije kojom je osporio Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 005483 14 Rev od 6. maja 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i advokata Aziza Adilagića kao privremenog staratelja za 20 tuženih, poimenično navedenih u uvodu osporenih presuda, kao i Općine Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 20. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. oktobra 2016. godine, dok privremeni staratelj i tužena nisu dostavili odgovor u datom roku koji je istekao 27. oktobra 2016. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 005483 12 P 2 od 7. februara 2013. godine utvrđeno je da je apelant stekao pravo vlasništva dosjelošću na više parcela zemljišta, preciznije označenih po starom i novom premjeru u stavu 1. izreke presude, koje su upisane na ime apelanta kao korisnika s dijelom posjeda od 1/1 u posjedovnom listu 1994/01 k. o. Velika Kladuša, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude izvrši brisanje navedenih parcela iz zemljišno-knjižnih uložaka i formira novi zemljišno-knjižni uložak u kojem će apelant biti uknjižen kao vlasnik navedenih parcela s dijelom 1/1. Istom presudom (stav II izreke) utvrđeno je da su apelant i Fatma Čaušević (u daljnjem tekstu: tužiteljica) stekli pravo vlasništva dosjelošću od 1/2 dijela parcele, preciznije označene po starom i novom premjeru u stavu 2. izreke presude, koja je upisana na ime apelanta kao korisnika s dijelom posjeda od 1/2 dijela u posjedovnom listu 1558/03 k. o. Velika Kladuša, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude izvrši brisanje navedene parcele iz zemljišno-knjižnog uloška i formira novi zemljišno-knjižni uložak u kojem će apelant i tužiteljica biti uknjiženi kao suvlasnici ove parcele s dijelom od po 1/2. Iz obrazloženja presude proizlazi da se tužbeni zahtjev odnosio na utvrđenje da je apelant stekao pravo vlasništva dosjelošću na nekretninama iz stava 1. izreke presude, te da su apelant i tužiteljica stekli pravo vlasništva dosjelošću od po 1/2 dijela parcele, preciznije označene u stavu 2. izreke presude.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon ocjene provedenih dokaza, koje je cijenio u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Obrazlažući svoje odlučenje, Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da su apelant i tužiteljica „na osnovu darovnog ugovora broj OV 385/85 od 18 jula 1985. godine“ postali korisnici i posjednici predmetnih nekretnina, te da se apelant u katastru nekretnina vodi kao korisnik i posjednik predmetnih nekretnina. Pored toga, utvrđeno je da je predmet darovnog ugovora od 18. jula 1985. godine bila i parcela k.č. broj 196/17 kućište, oranica 620 m , uknjižena u zk. ul. broj 2817 SP Velika Kladuša, što po novom premjeru odgovara k.č. broj 2487/2 ZV. Veliko Drmeljevo kuća i zgrada 96 m , dvorište 500 m i njiva V klase 24 m iz pl. broj 1994/01 k.o. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu:

sporna parcela), na kojoj je uknjižena tužena kao suvlasnik s dijelom od 1/12, državni erar FNRJ (državno vlasništvo) na osnovu Odluke Sreskog suda u Velikoj Kladuši broj I: 16/1945 od 15. februara 1946. godine, a kojom je konfiskovana imovina Hasana Grahovića. Općinski sud je također utvrdio da je apelant na spornoj parceli sagradio porodičnu kuću u kojoj živi dugi niz godina. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da nije osnovan prigovor tužene da je na spornoj parceli upisano državno vlasništvo s dijelom od 1/12, te da se radi o uzurpaciji sporne parcele od strane apelantovog oca Huseina Velića budući da je tužena samo formalnopravno uknjižena kao suvlasnik spornog dijela parcele (1/12) koji faktički ne drži u posjedu, niti ga koristi. Stoga, cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da je u postupku nesporno utvrđeno da su apelant i tužiteljica savjesni i zakoniti posjednici predmetnih nekretnina dugi niz godina, te da su samim tim stekli pravo vlasništva dosjelošću u skladu sa odredbama čl. 32. i 35. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

7. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 23 0 P 005483 13 GŽ od 20. decembra 2013. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, te je prvostepenu presudu u dijelu odluke kojim je utvrđeno da je apelant stekao pravo vlasništva dosjelošću i na 1/12 dijela sporne parcele preinačio i tužbeni zahtjev u tom dijelu u odnosu na tuženu odbio. Ispitujući prvostepenu presudu u granicama razloga žalbe i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe čl. 32. i 35. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kada je utvrdio da je apelant stekao pravo vlasništva dosjelošću i na 1/12 dijela sporne parcele, koja je u ovom dijelu državno vlasništvo. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da se na nekretninama koje su državno vlasništvo nije moglo steći pravo vlasništva dosjelošću jer je odredbom člana 29. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima propisana izričita zabrana stjecanja prava vlasništva na državnom vlasništvu. Navedena zabrana je ukinuta donošenjem Zakona o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list RBiH“ broj 37/95) kojim su propisani rokovi za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom, odnosno državnom vlasništvu tako što je za zakonitog i savjesnog posjednika nekretnine za dosjelost potrebno deset godina, dok je samo za savjestan posjed nekretnina potrebno 20 godina, s tim da rok za dosjelost počinje teći od 10. oktobra 1995. godine kada je stupio na snagu Zakon o osnovama vlasničkih odnosa. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je naveo da apelant nije posjedovao sporni suvlasnički dio tužene više od 20 godina, pa je prvostepeni sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, pozivajući se na odredbe čl. 32. i 35. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, utvrdio da je apelant stekao pravo vlasništva dosjelošću i na dijelu od 1/12 sporne parcele, a koji dio predstavlja državno vlasništvo. Stoga je Kantonalni sud žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio, te odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu od 1/12 sporne parcele shodno odredbi člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 23 0 P 005483 14 Rev od 6. maja 2014. godine kojim je revizija odbačena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 237. stav 2. ZPP prema kojoj revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM, te na odredbu člana 321. stav 2. ZPP kojom je propisano da kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o nenovčanom tužbenom zahtjevu, pa se po prirodi stvari pravo na izjavljivanje revizije prosuđuje s obzirom na vrijednost predmeta spora naznačenog u tužbi. Kako su apelant i tužiteljica u tužbi označili vrijednost spora u iznosu od 5.100,00 KM, što znači da ne prelazi imovinski cenzus propisan članom 237. stav 2. ZPP, Vrhovni sud je zaključio da uvjet za dopustivost revizije u smislu navedene zakonske odredbe nije ispunjen. Vrhovni sud je, također, ocijenio da u konkretnom predmetu nema osnova za izuzetno odlučivanje o reviziji u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP jer ono ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Stoga je Vrhovni sud apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu shodno odredbama člana 247. stav 1. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da su osporenom odlukom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u vezi s kršenjem navedenih prava ukazao na proizvoljnu primjenu odredaba čl. 32. i 35. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima s obzirom da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant u „neprekidnom i mirnom posjedu sporne nekretnine preko 20 godina“. Apelant je naveo da se zakonitost posjeda zasniva na pravno valjanim poslovima, i to ugovoru o darovanju kojim je apelantov otac apelantu darovao spornu nekretninu, a koju je prije toga on stekao kupoprodajom. Također, smatra da je savjesan posjednik duže od 20 godina jer mu je rješenjem tužene dato odobrenje za izgradnju porodične kuće na spornoj parceli.

10. Apelant dopunom apelacije od 1. jula 2014. godine osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 23 0 P 005483 14 Rev od 6. maja 2014. godine kojim je njegova revizija protiv presude Kantonalnog suda od 20. decembra 2013. godine odbačena. U dopuni apelacije apelant je proširio svoje navode o povredi ustavnih prava i na rješenje Vrhovnog suda od 6. maja 2014. godine.

b) Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju svoje presude i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94), koji je važio do 10. oktobra 1995. godine, odnosno do stupanja na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list RBiH“ broj 37/95), u relevantnom dijelu glasi:

Član 29.

Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.

13. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“ br. 6/98, 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

član 32.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.

Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.

član 35.

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao svjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici. Na zastoj, odnosno prekid dosjelosti, shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja.

VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. Ustavni sud zapaža da apelant osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 23 0 P 005483 14 Rev od 6. maja 2014. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 23 0 P 005483 13 GŽ od 20. decembra 2013. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena, pa je konačna odluka u ovom predmetu Presuda Kantonalnog suda broj 23 0 P 005483 13 GŽ od 20. decembra 2013. godine kojom je meritorno odlučeno o žalbi tužene i apelantovom tužbenom zahtjevu. Stoga, Ustavni sud zapaža da je osporenu presudu Kantonalnog suda od 20. decembra 2013. godine apelant primio 30. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 26. januara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

18. Apelant osporava navedenu presudu Kantonalnog suda tvrdeći da su mu tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

21. Ustavni sud zapaža da je predmet osporavanja apelacijom presuda donesena u postupku u kojem je utvrđivano apelantovo pravo vlasništva stečeno dosjelošću, iz čega proizlazi da se radi o sporu građansko-pravne prirode, te da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi.

22. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Kantonalnog suda uvažena žalba tužene, pa je u dijelu u kojim je utvrđeno da je apelant stekao pravo vlasništva dosjelošću, i na 1/12 dijela sporne parcele, prvostepena presuda preinačena i apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci obrazložio da se na državnoj imovini nije moglo stjecati vlasništvo dosjelošću zbog izričite zabrane odredbom člana 29. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, i to sve do 10. oktobra 1995. godine kada je stupio na snagu Zakon o osnovama vlasničkih odnosa. S tim u vezi, Kantonalni sud je jasno ukazao da Zakon o osnovama vlasničkih odnosa sadrži odredbe kojima je propisano vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u državnom vlasništvu tako što je za zakonitog i savjesnog posjednika za dosjelost potrebno deset godina, dok je za samo savjestan posjed nekretnina u društvenom, odnosno državnom vlasništvu potrebno 20 godina. Kantonalni sud je također ukazao da i Zakon o vlasničko-pravnim odnosima na kojem je i zasnovana osporena presuda sadrži odredbe u pogledu rokova za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama na društvenom, odnosno državnom vlasništvu, s tim da rok za dosjedanje počinje teći od 10. oktobra 1995. godine kada je stupio na snagu Zakon o osnovama vlasničkih odnosa. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, polazeći od činjenica utvrđenih u prvostepenoj presudi, zaključio da od 10. oktobra 1995. godine do donošenja prvostepene presude (7. februar 2013. godine) apelant nije posjedovao sporni dio parcele duže od 20 godina i da stoga i nije bio savjesni posjednik u smislu odredbe člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Dakle, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud svoju odluku u dijelu kojim je prvostepena presuda preinačena i apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen obrazložio na jasan i argumentiran način uz obrazloženje koje je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije.

25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava nisu osnovani, te da stoga nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

26. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao iscrpne razloge u pogledu primjene materijalnog prava, a data obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

28. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman