Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4004/15 (E. Č.)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4004/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4004/15, rješavajući apelaciju Ešefa Čauševića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ešef Čaušević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 K 009419 15 Kžk od 13. maja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ešef Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Šaban Mujčinović, advokat iz Tuzle, podnio je 22. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 009419 15 Kžk od 13. maja 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim da je, u sticaju, učinio krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona F BiH, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 11 godina, te krivično djelo iz člana 52. stav 1. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju vatrenog oružja i municije Tuzlanskog kantona, za koje djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 godina i četiri mjeseca, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.

2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta, bliže opisanim u dispozitivu osporene odluke, stiču zakonska obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret.

3. Vrhovni sud, između ostalog, navodi da kada je u pitanju oblik vinosti sa kojim je apelant postupao u vrijeme počinjenja krivičnog djela ubistva, da se radi o postupanju sa direktnim umišljajem, da je apelant, kritične prilike iz pištolja koji je imao kod sebe pucao u pravcu oštećene, da su izvedeni dokazi potvrdili da je ispalio dva hica u kratkom vremenskom periodu (vještak suske medicine ovakvo pucanje potpuno logično veže za lokalizaciju ulaznih otvora), da je pištolj usmjeren u pravcu glave gdje su smješteni vitalni organi čije ozljeđivanje uvijek može dovesti do smrtnog ishoda, te je apelantu poznata moguća posljedica radnji koje poduzima i on tu posljedicu hoće kao svoju, pa se u danim okolnostima potpuno opravdanim pokazuje zaključak da on postupa sa direktnim umišljajem. Dalje se navodi, da nije prihvatljiva tvrdnja apelantovog branitelja da apelant prilikom poduzimanja predmetne krivičnopravne radnje oštećenu nije želio lišiti života, da se prije upotrebe vatrenog oružja probudio iz sna i potom pucao nasumice zbog čega je njegovo postupanje bilo nehatno, odnosno da je prethodnim vrijeđanjem oštećene bio doveden u stanje jake razdraženosti i da je u takvom stanju počinio kazneno djelo ubistva na mah. Vrhovni sud je dao razloge zbog čega nalazi da je u pitanju direktni umišljaj, da u spisu predmeta ne postoje dokazi koji bi ukazivali na apelantovo nehatno postupanje, odnosno da se događaj mogao desiti na način kako je to apelant iznio kada se izjašnjavao kao svjedok u korist vlastite obrane. Vrhovni sud predmetni iskaz ocjenjuje nepouzdanim odnosno neuvjerljivim i to iz više razloga, u prezentaciji inkriminiranog događaja apelant u više navrata ponavlja kako se određenih situacija uopće ne sjeća, ističe i da je duži period svakodnevno konzumirao alkohol, tvrdi da je prije upotrebe vatrenog oružja osjećao strah za koji ne daje racionalno i prihvatljivo obrazloženje, jer navodni strah od krađa nije konkretizirao. U odnosu na bitne detalje događaja apelant se izjašnjavao različito od svjedoka A. S. i A. Č. čiji iskazi su međusobno podudarni i potvrđeni objektivnim dokazima iz spisa predmeta. Sve prethodno istaknuto, po ocjeni Vrhovnog suda, dodatno opravdava stav o neuvjerljivosti predmetnog iskaza i ocjenu da je ovakvo svjedočenje u osnovi za cilj imalo umanjenje apelantove krivnje za konkretni krivičnopravni događaj. Po nalaženju Vrhovnog suda apelant je ispaljujući dva hica iz neposredne blizine u pravcu glave oštećene istu želio lišiti života i on kritične prilike nije postupao nehatno nego sa direktnim umišljajem. Također, se navodi, da nije prihvatljiva ni teza odbrane da je apelant u kritično vrijeme u oštećenu pucao nakon što je prethodno njenim vrijeđanjem doveden u stanje jake razdraženosti i na taj način počinio krivično djelo ubistva na mah iz člana 167. Krivičnog zakona F BiH, jer u spisu predmeta nema dokaza da je apelant, neposredno prije poduzimanja konkretnih kaznenopravnih radnji, bez svoje krivnje bio doveden u stanje jake razdraženosti ili prepasti napadom od strane oštećene, njenim zlostavljanjem ili pak teškim vrijeđanjem. Vrhovni sud konstatuje, da je prilikom ukazivanja na mogućnost da je apelant počinio ranije navedeno krivično djelo, a ne osnovni oblik ubistva, apelantov branitelj ukazao na mogućnost da je oštećena apelantu neposredno prije pucanja iz vatrenog oružja upućivala psovke i to vezao za iskaz svjedoka A. S., sam apelant u iskazu koji je dao u svojstvu svjedoka na bilo koji način ne govori o psovkama koje mu je navodno uputila oštećena neposredno prije pucanja. Po kazivanju apelanta on kritične prilike puca nasumce i uopće nije svjestan da se oštećena nalazi u njegovoj blizini. Vrhovni sud ističe, da se ne radi o djelu ubistva na mah da proizlazi i iz iskaza svjedoka A. S. i A. Č. koji svojim svjedočenjem potvrđuju da je između apelanta i oštećene prije inkriminiranog događaja došlo do verbalne svađe, te da svjedok A. S. u iskazu ističe da mu je apelant govorio da ne zna šta će sa njom (misli se na oštećenu), da kada neko dođe ona neće da sjedi sa ženama a on ne može da dođe do riječi od nje što ga nervira, te da je možda rješenje to da ubije i sebe i nju. Apelant, dakle, prije nego se inkriminirani događaj desio potpuno racionalno razgovara o mogućem ubistvu i sebe i svoje supruge sa svjedokom A. S. i pri tome mu pokazuje pištolj, te da se o pokazivanju pištolja izjasnio i A. Č., pa po ocjeni Vrhovnog suda očigledno je da se u ovakvim okolnostima vjera ne može pokloniti tvrdnji apelantovog branitelja da je apelant kritične prilike u stanju jake razdraženosti pucao u svoju suprugu - oštećenu. Prilikom utvrđivanja pojedinačnih kazni za počinjena djela i jedinstvene kazne zatvora, Vrhovni sud je u obzir uzeo sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje se stiču na strani apelanta, te je kao olakšavajuću okolnost uzeto stanje bitno smanjene uračunljivosti u kojem je apelant počinio predmetno krivično djelo, apelantovo korektno vladanje tokom predmetnog krivičnog postupka i druge olakšavajuće okolnosti na strani apelanta nije našao. Kao otežavajuće okolnosti, Vrhovni sud je prvenstveno cijenio raniju osuđivanost apelanta, zbog krivičnog djela iz člana 177. stav 1. Krivičnog zakona SR Slovenije, za koje je osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 1.500 dinara, zatim zbog krivičnog djela iz člana 233. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona SR Srbije, za koje mu je izrečena uvjetna osuda sa utvrđenom kaznom zatvora od šest mjeseci i vremenom provjeravanja od dvije godine, te zbog krivičnog djela iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona R BiH, kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Vrhovni sud naglašava, da iz prethodno navedenih podataka proizlazi da je apelant već pravosnažno osuđivan za krivično djelo ubistva za koje djelo je oglašen krivim i konkretnom presudom, odnosno da se radi o specijalnom povratniku u vršenju ovog krivičnog djela, te da to jeste otežavajuća okolnost na strani apelanta i da je ista kao takva cijenjena od strane Vrhovnog suda prilikom utvrđivanja visine kazne zatvora koja se apelantu imala izreći za počinjena djela.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4004/15 (E. Č.) | Sudska praksa | Aktio