Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-395/14 (S. N. i Udruženje građana za povrat stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini i dijaspori)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Sloboda izražavanja
- Građanski postupak
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Pasivna legitimacija
- Kleveta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-395/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 395/14, rješavajući apelaciju Svetozara Nišića i Udruženja građana za povrat stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini i dijaspori, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Svetozara Nišića i Udruženja građana za povrat stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini i dijaspori podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 050817 12 Gž od 8. novembra 2012.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 050817 08 P od 7. februara 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Svetozar Nišić i Udruženje građana za povrat stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini i dijaspori (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant), koje zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 24. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 050817 12 Gž od 8. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 050817 08 P od 7. februara 2012. godine. Na zahtjev Ustavnog suda, punomoćnik apelanata je, 28. novembra 2016. godine, dostavio punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4684/12 od 22. oktobra 2013. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su 28. decembra 2012. godine podnijeli apelanti protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 050817 12 Gž od 8. novembra 2012. godine, zbog toga što su apelanti protiv navedene presude izjavili reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o kojoj, u vrijeme rješavanja o podnijetoj apelaciji, nije bila donesena konačna odluka.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužioca Aleksandra Džombića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 26. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. novembra 2016. godine dok Osnovni sud i tužilac nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 050817 08 P od 7. februara 2012. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužioca i apelanti su obavezani da tužiocu solidarno isplate iznos od 2.000,00 KM na ime novčane naknade za pretrpljene duševne boli zbog povrede ugleda tužioca, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja, tj. od 7. februara 2012. godine pa do konačne isplate, kao i da tužiocu nadoknade troškove postupka u iznosu od 757,65 KM (stav I izreke presude). Sa dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu štete, kao i dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa tužilac je odbijen (stav II izreke presude).
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog postupka i na osnovu rezultata izvedenih dokaza, utvrdio da je u dnevnim novinama „Press“ od 27. maja 2008. godine objavljen tekst pod naslovom „Džombić mora da odleti”, u kojem je predsjednik drugoapelanta, prvoapelant izjavio sljedeće: „To što je „Press” RS objavio da je Džombić helikopterom Vlade leteo u Vlasenicu na krsnu slavu kod svog stranačkog kolege, mačiji je kašalj u odnosu na ono što on radi, pa on je već tri puta leteo i u Štutgard gdje je iznosio državne pare za jednu nemačku of-šor kompaniju! Ko zna koliko je novca i vrednosnih papira iznio iz države”, kao i da „Džombić mora da podnese ostavku jer je njegovo ime do te mjere ukaljano da više ne može da ga opere” te da „poziciju ministra finansija zloupotrebljava, kako bi na štetu vlasnika stare devizne štednje omogućio sticanje enormnog bogatstva domaćim novopečenim tajkunima i kriminalcima”, kao i da prvoapelant podsjeća da je njegovo udruženje u više navrata ukazivalo na to da je tuženi „lažov i kriminalac”.
8. Osnovni sud je naveo da je spornim tekstom, kojim je prvoapelant lično i kao predsjednik drugoapelanta, kako je i oslovljen u tekstu, autor teksta dao krajnje uvredljivu i klevetničku izjavu jer je nazvao i označio tužioca kao lice koje zloupotrebljava poziciju ministra finansija, te da na štetu vlasnika stare devizne štednje omogućuje sticanje enormnog bogatstva domaćim novopečenim tajkunima i kriminalcima, te da je lažov i kriminalac. Na taj način je, kako je istakao Osnovni sud, takva izjava prenesena u autentičnom obliku široj javnosti, mada je prvoapelant znao da je neosnovana, uvredljiva i usmjerena na diskreditaciju tužioca i kao osobe i kao političara koji je kao ministar finansija obavljao javne dužnosti. Time su apelanti identifikovali tužioca kao lice koje ima veze sa kriminalnim radnjama i koje radi nezakonito što povlači za sobom krivičnu odgovornost i sankciju za takvo društveno neprihvatljivo postupanje i ponašanje. Da bi se neko označio i time kvalifikovao kao lice iz kriminalnog miljea o tome moraju postojati relevantni, osnovani dokazi, a prije svega Zakonom utvrđeno i sankcionisano ponašanje, kroz odgovarajuću sudsku odluku, što znači da bi takvo lice za navedene radnje trebalo biti osuđeno da bi mu se osnovano i argumentovano dala takva naprijed navedena kvalifikacija.
9. Naime, kako je dalje istakao Osnovni sud, toga u konkretnom slučaju kod tužioca nema, što proizlazi i iz objavljenih demantija po zahtjevu tužioca u listu „Press” dana 29. maja 2008. godine pod naslovom „Džombić odbacio Nišićeve optužbe!”, navodeći da su navedene činjenice neistinite, te da se iste koriste u cilju lične promocije i promocije ličnih interesa, te da svjesno zavarava javnost kako bi se umanjio angažman Vlade RS u posljednje dvije godine na izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, te da je Vlada RS provela proces verifikacije stare devizne štednje, te iz budžeta isplatila štedišama njihova potraživanja do 2.000,00 KM, tako da je ukupno isplaćeno 44.686.515,00 KM, a preostali dio obaveza je izmirila emisijom obveznica s rokom dospjeća od pet godina, te tako ispunila prvobitne zahtjeve deviznih štediša. Iz navedenog u odnosu na sporni objavljeni članak slijedi da je samo riječ o zlonamjernoj i uvredljivoj izjavi kojom se vrijeđa tužioca kao javnu ličnost – političara, nanoseći mu duševnu bol i patnju i time ga dovode u situaciju da se „pravda” porodici, prijateljima, kolegama, pa i najširoj javnosti za ono što nije (lažov i kriminalac). Stoga, prema stavu Osnovnog suda, navedene tvrdnje nemaju utemeljenje u istinitim činjenicama, s obzirom da tužioca to diskredituje i svrstava u red lica koja rade protivzakonito. Na taj način su apelanti oklevetali tužioca čime su povrijedili njegova nematerijalna dobra, čast i ugled, zbog čega je za tužioca nastala šteta, a predmetom ovako nastale štete su nematerijalna dobra vezano za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećenog.
10. Cijeneći da je navedenim iznošenjem neistinitih navoda tužiocu nanesena šteta, Osnovni sud je ocijenio nalaz i mišljenje dr Nere Zivlak Radulović od 24. jula 2011. godine, dat za potrebe ovog postupka, kao stručan i objektivan, kojem je sud poklonio punu vjeru jer je pružio sudu dovoljno podataka za presuđenje. Navedeno je da iz nalaza proizlazi da je dat u odnosu na uticaj navedenih neistinitih informacija objavljenih u listu „Press” na prosječnog normalnog čovjeka, te da je zaključeno da su navedeni tekstovi vrlo neprijatne, kompromitujuće sadržine koji narušavaju dostojanstvo, ugled i čast svakog „prosječnog“ čovjeka koji bi zbog istih trpio osjećanja koja se ogledaju kroz negativna i neprijatna osjećanja, neugode, nezadovoljstva, frustracije i ljutnje, čiji intenzitet i trajanje je vještak opisao u nalazu. Ocijenjeno je da tužilac spada u kategoriju prosječnih normalnih osoba, te da svaka normalna i prosječna osoba u psihološkom smislu sa razvijenim sistemom moralnih i etičkih vrijednosti, u odnosu u konkretnom slučaju na neistinite optužbe, bi na sličan način trpila i ispoljavala navedenu vrstu negativnih emocija ili ih tako doživljavala. Stoga je Osnovni sud zaključio da su tvrdnje objavljene u listu „Press” nanijele duševnu bol tužiocu, i to one tvrdnje koje narušavaju njegovo dostojanstvo, ugled i čast, kao što je tvrdnja da je tužilac „lažov i kriminalac”.
11. Osnovni sud je naveo da su apelanti dali saopštenje za javnost, a da nisu ni pokušali da provjere istinitost takve informacije, da provjere podatke koje iznose u sredstvima javnog informisanja. Naime, u konkretnom slučaju opšti interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika, ne može se braniti iznošenjem neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njegov ugled i koje se zbog toga ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerisati, s obzirom na funkciju koju vrše. Takva sporna izražavanja ne sadrže vrijednosne sudove o tužiočevom djelovanju, već sadrže činjenične navode za koje apelanti nisu prethodno činili razumne napore da ih provjere i za koje u postupku pred sudom nisu mogli pružiti dokaze. Slijedom navedenog, iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je iznošenje neistinitih činjenica u članku objavljenom u listu „Press” 27. maja 2008. godine kod tužioca izazvalo duševne bolove, te da slijedom toga postoji „hitna društvena potreba”, da se prema apelantima primijeni sankcija (naknada štete), jer se navedenim tekstom zadire i vrijeđa privatni, poslovni ugled i čast tužioca, te se nanosi duševna bol i patnja, pa je sud i odlučio kao u izreci presude. Naime, odluku o visini štete sud je donio cijeneći i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke psihijatra dr Nere Zivlak Radulović uz primjenu člana 200 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) te za ovaj vid štete tužiocu dosudio iznos od 2.000,00 KM, jer je pravo na naknadu štete zbog povrede časti i ugleda regulisano Zakonom o zaštiti od klevete, a posebno što je do povrede došlo iznošenjem klevetničkog sadržaja putem sredstava javnog informisanja. Dosuđena naknada u iznosu od 2.000,00 KM po ocjeni suda je proporcionalna težini povrede ugleda tužioca i predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljenu štetu i u srazmjeri je sa pretrpljenom štetom.
12. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je odbio prijedlog punomoćnika apelanata iznesen na glavnoj raspravi kojim je predložio da se na glavnoj raspravi izvedu i novi dokazi čitanjem članka iz lista „Press” od 24. maja 2008. godine i sasluša prvoapelanta kao parničnu stranku iz razloga što provođenje navedenih dokaza, s obzirom na prirodu spora, bitno ne utiče na presuđenje u predmetnoj pravnoj stvari, a apelanti nisu dali valjane razloge zbog čega navedene dokaze nije mogao predložiti na pripremnom ročištu. Po ocjeni suda apelanti su, prema odredbama člana 77 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekst: ZPP) u pozivu za pripremno ročište koje je održano 7. juna 2011. godine, obaviješteni o tome da su dužni najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, tj. na glavnoj raspravi, kao i da na pripremno ročište donesu sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz na glavnoj raspravi. Slijedom toga, Osnovni sud je na glavnoj raspravi dozvolio provođenje dokaza koji su predloženi na pripremnom ročištu, a apelanti u vezi s novim dokazima, koje su eventualno htjeli predložiti, nisu zatražili odlaganje pripremnog ročišta ili nastavak istog, ili da eventualno kao neuka stranka na istom sebi angažuju punomoćnika iz reda advokata. Kako su se apelanti na pripremnom ročištu sami zastupali i predložili dokaze koje će provesti na glavnoj raspravi, to je sud cijenio da bi provođenje novih dokaza na glavnoj raspravi uticalo na dužinu postupka, a naročito provođenjem dokaza saslušanjem prvoapelanta, jer bi radi ravnopravnosti stranaka u postupku pored njega, trebalo saslušati i tužioca koji nije pristupio na glavnu raspravu, što bi značilo zakazivanje novog ročišta radi pozivanja tužioca, te vodilo odugovlačenju postupka, pa je sud odbio prijedlog za provođenje novih dokaza na glavnoj raspravi.
13. Osnovni sud je napomenuo da je tužilac u toku postupka povukao tužbu u odnosu na tužene Mihajlović Gorana iz Banjaluke i „NPC International” d.o.o. Banjaluka u predmetnoj pravnoj stvari, što je sud utvrdio Rješenjem donesenim 17. juna 2011. godine koji je uredno dostavljen parničnim strankama na koje nije bilo žalbe. Zakonsku zateznu kamatu na nematerijalnu štetu pričinjenu klevetom, sud je dosudio u skladu sa odredbama čl. 277 ZOO-a od dana donošenja presude, tj. od 7.2.2012. godine kao dana kada je visina štete i utvrđena, pa do isplate.
14. Odlučujući o žalbi apelanata protiv dosuđujućeg dijela prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 050817 12 Gž od 8. novembra 2012. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je, po njegovoj ocjeni, prvostepena presuda pravilna i da njena zakonitost nije dovedena u sumnju navodima žalbe. Okružni sud je u cijelosti prihvatio utvrđenje prvostepenog suda i zaključio da je odgovornost apelanata za predmetnu štetu zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, i to odredbama čl. 5 i 11 Zakona o zaštiti od klevete. Ukazano je da iz odredaba čl. 5 i 7 Zakona o zaštiti od klevete te člana 10 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) proizlazi da Zakon o zaštiti od klevete i Evropska konvencija nastoje obezbijediti najširi princip slobode izražavanja, ali sloboda izražavanja nije apsolutna i bez ograničenja. Po ocjeni Okružnog suda u toku prvostepenog postupka, prvostepeni sud je pravilno zaključio da apelanti nisu dokazali da njihove izjave objavljene u listu „Press” od 27. maja 2008. godine predstavljaju izražavanje koje je u suštini istinito, po osnovu kojih elemenata bi se eventualno mogla isključiti njihova odgovornost za klevetu u smislu člana 6 Zakona o zaštiti od klevete. Iznošenjem podataka u spornim člancima u pogledu tužioca, apelanti su, i po mišljenju Okružnog suda pronijeli izražavanje neistinitih činjenica. Naime, oni su na ovaj način iznijeli trećim licima, dakle građanima Bosne i Hercegovine činjenice koje su se odnosile na tužioca, odnosno isti su u tim člancima tužiocu stavili na teret teško krivično djelo i okarakterisali tužioca kao „lažova i kriminalca“. Način na koji su činjenice iznesene je ozbiljan i nedvosmislen.
15. Ukazano je da je sloboda izražavanja osnovni princip u demokratskom društvu i ona štiti kako sadržaj, tako i način izražavanja. Međutim, sporne formulacije da „da je Džombić helikopterom Vlade leteo u Vlasenicu na krsnu slavu kod svog stranačkog kolege, mačiji je kašalj u odnosu na ono što on radi, pa on je već tri puta leteo i u Štutgard gdje je iznosio državne pare za jednu nemačku of-šor kompaniju! Ko zna koliko je novca i vrednosnih papira iznio iz države”, te „da poziciju ministra finansija zloupotrebljava, kako bi na štetu vlasnika stare devizne štednje omogućio sticanje enormnog bogatstva domaćim novopečenim tajkunima i kriminalcima”, kao i da je tužilac „lažov i kriminalac”, po ocjeni Okružnog suda prekoračuje granice zaštićene tim principom, pa se navedene izjave i ono što se njima implicira, a u pogledu tužioca, ne mogu pokrivati načelom slobode izražavanja.
16. Okružni sud je ocijenio neosnovanim i navode žalbe da je u konkretnoj stvari prvostepeni sud pogrešno ocijenio pasivnu legitimaciju apelanata, odnosno da su apelanti (kao što su prvobitno bili naznačeni) Mihajlović Goran, zaposlen u „NPC International“ d.o.o. Banjaluka i „NPC International“ d.o.o. Banjaluka, koji su objavili sporni tekst. Ovo iz razloga što je tužilac povukao tužbu u odnosu na te tužene, na što svakako ima pravo. Pored toga „NPC International“ d.o.o. Banjaluka je kao vlasnik lista „Press“ objavio demanti tužioca (naprijed pomenut), pa je tužiočevo pravo da podnese tužbu i protiv onog ko je izjavu dao, a to su u konkretnom slučaju apelanti. Žalbeni navodi da je sam tužilac doprinio da dođe do ovog spora, jer je zanemario svoje obaveze za ublažavanjem štete, su po ocjeni ovog suda nejasni, ako se uzme u obzir činjenica da je tužilac dao demanti i to listu koji je objavio izjave apelanta, kako je to propisano odredbama člana 8 Zakona o zaštiti od klevete. Insistiranje apelanata da se tužilac njima obrati radi demantovanja njihovih izjava je neosnovano i bez uporišta u zakonu.
17. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi da je prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka koji je nalaz i mišljenje dao cijeneći prosječnog čovjeka i njegove reakcije na sporni tekst, dok je tužilac političar koji po njihovom mišljenju mora trpjeti kritike više nego prosječan čovjek. Po ocjeni Okružnog suda nalaz i mišljenje vještaka koji je izveden kao dokaz u prvostepenom postupku je jasan, profesionalan i ne daje mjesta sumnji da je u istom dato objektivno mišljenje o duševnom bolu tužioca i kao prosječnog čovjeka, i kao političara, odnosno javnog službenika, a u pogledu reakcije na sporne izjave. Takođe, to što je tužilac nakon objavljivanja spornih izjava unaprijeđen, ne znači da nije došlo do narušavanja njegovog ugleda, suprotno žalbenim navodima, jer se u ovom sporu isključivo raspravlja o spornim izjavama za koje nije dokazano da su istinite i da je takvo izražavanje uvredljivo i kao takvo nanijelo štetu tužiocu. Mišljenje apelanata da u konkretnom slučaju nema štetnih posljedica po tužioca su subjektivne prirode. Žalbeni navodi da su apelanti „poštovane ličnosti“ i da su svojim radom pomagali narodu u Republici Srpskoj i šire i za to dobili razna odlikovanja, nisu od uticaja na odluku ovog suda. Shodno iznesenom, po ocjeni Okružnog suda prvostepena presuda je u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o glavnoj stvari i troškovima postupka donesena uz pravilnu primjenu odredaba parničnog postupka, na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnom primjenom materijalnog prava, zbog čega je odlučeno kao u izreci ove presude na osnovu člana 226 ZPP-a.
18. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, donio je Rješenje broj 71 0 P 050817 13 Rev 2 od 11. decembra 2013. godine kojim je reviziju odbacio kao nedozvoljenu. U obrazloženju revizionog rješenja je navedeno da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude iznosi 2.000,00 KM, tj. ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, pa nije ispunjen uslov dopuštenosti revizije iz člana 237 stav 2 ZPP-a. Nadalje, kako odlučivanje o reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, po ocjeni Vrhovnog suda, nema uslova ni za primjenu člana 237 stav 3 ZPP-a.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 10 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju da su redovni sudovi pogrešno riješili pitanje pasivne legitimacije. Ističu da se tužilac nije obratio tuženim tražeći demanti u smislu člana 8 Zakona o zaštiti od klevete. Takođe, navode da prvostepeni sud nije pokušao mirenje stranaka. Osim toga, navode da sud nije dozvolio da apelanti izvedu dokaze koji, „istina nisu predloženi na pripremnom ročištu, samo iz […] neznanja“. Smatraju da u predmetnom postupku tužilac nije izveo nijedan dokaz koji se tiče ugleda tuženog izuzev vještačenja psihijatra kojem prigovaraju jer je „sud donio presudu na osnovu vještačenja prosječnog čovjeka, a da se u konkretnom slučaju radilo o političaru koji mora trpiti više kritike nego druga prosječna osoba i u kom slučaju su standardi za dosuđivanje naknade za klevetu svakako višestruko veći“. Smatraju da u konkretnom slučaju sporni tekst nije uticao na ugled tužioca jer je on poslije navedenog teksta unaprijeđen, odnosno došao je na mjesto predsjednika Vlade Republike Srpske, što ne bi mogao da je narušavanja ugleda bilo. Ukazuju da je prvoapelant dobio niz zahvalnica za svoj humani rad.
b) Odgovor na apelaciju
20. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da iz obrazloženja presude koju je donio proizlazi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelanti nisu dokazali da njihove izjave koje su objavljene u listu ,,Press“ od 27. maja 2008. godine („Džombić mora da odleti i podnese ostavku jer ugrožava poziciju Ministra finansija, jer je lažov i kriminalac“ itd.) predstavljaju izražavanje koje je u suštini istinito, po osnovu kojih elemenata bi se eventualno mogla isključiti njihova odgovornost za klevetu u smislu odredbe člana 6 Zakona o zaštiti od klevete.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Opšti deo Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
Odgovornost za klevetu Član 5. stav 1.
(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
(... ) Izuzeci od odgovornosti Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Naknada štete Član 11. stav 1.
(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 77.
U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o posljedicama izostanka sa pripremnog ročišta, kao i o tome da su dužne najdocnije na pripremnom ročištu da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te da na pripremno ročište donesu sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz.
Član 81.
Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji dokazi će se izvesti na glavnoj raspravi.
Član 102. stav 2.
Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 4684/12 od 22. oktobra 2013. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanata podnesenu 28. decembra 2012. godine protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 050817 12 Gž od 8. novembra 2012. godine, jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 050817 13 Rev 2 od 11. decembra 2013. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 050817 12 Gž od 8. novembra 2012. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Okružnog suda dostavljena apelantima 29. novembra 2012. godine, a apelacija u predmetu AP 4684/12 podnesena 28. decembra 2012. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3e), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6 stav 1 i člana 10 Evropske konvencije kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
32. Apelanti smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili odredbe ZPP-a, jer su pogrešno riješili pitanje pasivne legitimacije te što im nisu dozvolili da provedu dokaze koje su predložili na glavnoj raspravi, što je za posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
33. U pogledu apelantovih navoda kojima osporava pasivnu legitimaciju, Ustavni sud zapaža da je taj prigovor razmotrio Okružni sud te dao zadovoljavajuće obrazloženje koje ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Okružni sud je, između ostalog, ukazao da su kao tuženi prvobitno bili naznačeni i Goran Mihajlović, zaposlen u „NPC International“ d.o.o. Banjaluka i „NPC International“ d.o.o. Banjaluka, koji su objavili sporni tekst, ali da je tužilac povukao tužbu u odnosu na njih, na što svakako ima pravo, te da je tužiočevo pravo da podnese tužbu i protiv onog ko je izjavu dao, a to su u konkretnom slučaju apelanti. Dalje, u pogledu navoda apelanata da im nije dozvoljeno da provedu dokaze koje su predložili na glavnoj raspravi, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud, 7. juna 2012. godine, održao pripremno ročište na kojem su stranke imale mogućnost da predlože dokaze koje će provesti na glavnoj raspravi. Ustavni sud zapaža da je potom, na glavnoj raspravi, punomoćnik apelanata predložio provođenje određenih materijalnih dokaza te saslušanje prvoapelanta, koji prijedlog je Osnovni sud odbio. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je Osnovni sud u obrazloženju presude naveo da je taj prijedlog odbio, između ostalog, i zbog toga što provođenje navedenih dokaza, s obzirom na prirodu spora, bitno ne utiče na presuđenje u predmetnoj pravnoj stvari, a apelanti nisu dali valjane razloge zbog čega navedeni dokazi nisu mogli biti predloženi na pripremnom ročištu. Takođe, Osnovni sud je ukazao da apelanti nisu zatražili odlaganje pripremnog ročišta ili nastavak istog, ili da eventualno kao neuka stranka na istom sebi angažuju punomoćnika iz reda advokata, budući da su se sami zastupali. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 81 stav 1 ZPP-a propisano da će sud prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi, dok je odredbama člana 102 stav 2 propisano da stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu. Dovodeći u vezu navedene odredbe ZPP-a sa apelacionim navodima i obrazloženjem iz osporenih presuda, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni odredaba ZPP-a pa slijedom toga smatra da su apelacioni navodi u ovom segmentu neosnovani.
34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja.
36. Član 10 Evropske konvencije glasi:
(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
(2) Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
37. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava, za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Prema praksi Evropskog suda, sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih osnova demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak i samoostvarenje svakog pojedinca. Pod uslovima iz stava 2 člana 10 Evropske konvencije, ta sloboda se odnosi ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje naiđu na pozitivan ili ravnodušan prijem ili koje se smatraju neuvredljivim već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To su pretpostavke pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih jedno „demokratsko društvo“ ne može da postoji. Pri tome, Ustavni sud naglašava da štampa igra suštinsku ulogu u demokratskom društvu. Iako štampa ne smije da prekorači određene granice, naročito u pogledu ugleda i prava drugih, ona je ipak dužna da saopštava – na način koji je u skladu sa njenim dužnostima i obavezama – informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da je štampa dužna da saopštava takve informacije i ideje već i javnost ima pravo da ih prima. Da je drugačije, štampa ne bi bila u mogućnosti da vrši svoju vitalnu ulogu „čuvara javnosti“ (vidi Evropski sud, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške, predstavka broj 21980/93, st. 59 i 62 ECHR 1999 III, i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske, predstavka broj 49017/99, stav 71 ECHR 2004, XI).
38. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li „miješanje“ domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantovanih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, predstavka broj 64915/01, stav 70).
39. Ustavni sud ukazuje da se, dakle, u konkretnom slučaju radi o „konfliktu“ između dva prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelantovom pravu na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije i pravu tužioca na ugled koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, što zahtijeva postizanje pravične ravnoteže između tih suprotstavljenih prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterijume koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. Prvi kriterijum se odnosi na doprinos članka debati od opšteg interesa što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Pri tome, Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od opšteg interesa ukazuje da štampa ispunjava svoju ulogu „čuvara javnog interesa“, dok u suprotnom štampa ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija lica o kojem je riječ i priroda aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterijum povezan s prethodnim. U vezi s tim, mora se napraviti razlika između privatnih osoba i osoba koje nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatna osoba, nepoznata javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Sljedeći bitan kriterijum koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, da li je osoba koja je u pitanju kontaktirana radi informacija, te da li joj je data mogućnost da odgovori na iznesene navode. Na taj se način, između ostalog, utvrđuje da li je novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterijum, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome da li su domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, da li su ih pokušali verifikovati s aplikantima prije objavljivanja i da li su aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se, takođe, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.
40. Dovodeći navedena opšta načela u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet ispitivanja pred redovnim sudovima bio tekst koji je 27. maja 2008. godine, objavljen u dnevnim novinama „Press“, kojim je prvoapelant lično i kao predsjednik drugoapelanta, kako je i oslovljen u tekstu, autor teksta, dao krajnje uvredljivu i klevetničku izjavu jer je nazvao i označio tužioca kao lice koje zloupotrebljava poziciju ministra finansija, te da na štetu vlasnika stare devizne štednje omogućuje sticanje enormnog bogatstva domaćim novopečenim tajkunima i kriminalcima, te da je lažov i kriminalac, za koja je tužilac tvrdio da predstavljaju klevetu, te u vezi s tim tražio naknadu nematerijalne štete.
41. Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, ZOO-a i ZPP-a, te da je, stoga, miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Navedeni zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv, a osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom (vidi Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1678/12, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 29). Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužilac pokrenuo protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ iz člana 8 Evropske konvencije, odnosno ugleda tužioca, što je, svakako, legitiman cilj.
42. Ustavni sud mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, „cilj“ na koji se osporene presude pozivaju jeste zaštita „ugleda ili prava drugih“, a „sredstvo“ je nalog suda apelantima da tužiocu plate štetu koju su nanijeli njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba ogleda se u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja zaštićeno članom 10 Evropske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda zaštićeno članom 8 Evropske konvencije.
43. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda tužioca, što predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njene ličnosti. Čast se najčešće definiše kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stiče se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite.
44. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu pružiti dokazi. Iz sadržaja spornog izražavanja, koje je objavljeno 27. maja 2008. godine u dnevnom listu „Press”, proizlazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica u kontekstu uključenosti tužioca u određene „kriminalne“ „protivzakonite“ radnje, a koje za sobom povlače odgovarajuću krivičnu odgovornost ili sankciju za takvo društveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje, pa se za razliku od vrijednosnih sudova mogu i dokazati. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da opšti interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih ličnosti ne može se braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, a koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerisati s obzirom na poslove i funkciju koju vrše.
45. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza jasno obrazložili da se sadržajem spornog teksta objavljenog 27. maja 2008. godine u dnevnom listu „Press”, zadire i vrijeđa privatni i javni ugled i čast tužioca, koji je u vrijeme objavljivanja spornog pisma obavljao funkciju ministra finansija RS. Naime, prema utvrđenju redovnih sudova sadržaj spornog teksta je bio takav da je imao uticaj na narušavanje ugleda tužioca kao javne ličnosti, posebno imajući u vidu da je u momentu objavljivanja spornog pisma tužilac vršio funkciju ministra finansija RS. Takođe, redovni sudovi su utvrdili da apelanti prije objavljivanja spornog izražavanja nisu učinili razumne napore kako bi te navode provjerili, kao i da u predmetnom postupku nisu izveli dokaze kojima bi dokazali da su sporni činjenični navodi istiniti. Takođe, redovni sudovi su utvrdili da činjenica da se tužilac nije obraćao apelantima tražeći demanti u smislu člana 8 Zakona o zaštiti od klevete nije relevantna za konkretan predmet budući da navedeno može samo ublažiti štetu uzrokovanu klevetničkim ponašanjem, ali je ne može u cijelosti otkloniti. Stoga je u konkretnom slučaju, na osnovu analize i ocjene izvedenih dokaza, utvrđeno da je spornim izražavanjem došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužioca, čime mu je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševne boli, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelante primijeni sankcija u vidu naknade štete.
46. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastiti stav (vidi Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 47) prema kom je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome, Ustavni sud naglašava da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“.
47. Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih načela. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Pri tome su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge koji ubjedljivo pokazuju da je „sankcija“ u konkretnom slučaju proporcionalna zakonitom cilju koji se želi postići. Takođe, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju provedeno vještačenje po vještaku medicinske struke. Navedeni nalaz i mišljenje vještaka redovni sudovi su ocijenili kao stručan, objektivan, poklonivši mu punu vjeru budući da je pružio dovoljno podataka za presuđenje konkretne pravne stvari. Naime, redovni sudovi su iz nalaza vještaka utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o tekstu vrlo neprijatne i kompromitujuće sadržine, koji narušava dostojanstvo, ugled i čast svakog prosječnog čovjeka, koji trpi osjećanja neugode, nezadovoljstva, frustracije, ljutnje i dr., a što ne isključuje ni tužioca, posebno imajući u vidu da je on u vrijeme objavljivanja spornog teksta obavljao funkciju ministra finansija RS.
48. Stoga su, po mišljenju redovnih sudova, tvrdnje objavljene u spornom tekstu o tužiocu, nanijele duševnu bol tužiocu, i to posebno one tvrdnje koje narušavaju njegovo dostojanstvo, ugled i čast, kao što su tvrdnje „da je Džombić helikopterom Vlade leteo u Vlasenicu na krsnu slavu kod svog stranačkog kolege, mačiji je kašalj u odnosu na ono što on radi, pa on je već tri puta leteo i u Štutgard gdje je iznosio državne pare za jednu nemačku of-šor kompaniju! Ko zna koliko je novca i vrednosnih papira iznio iz države”, te „da poziciju ministra finansija zloupotrebljava, kako bi na štetu vlasnika stare devizne štednje omogućio sticanje enormnog bogatstva domaćim novopečenim tajkunima i kriminalcima”, kao i da je tužilac „lažov i kriminalac”, čime se ruši ugled lica o kojem je riječ. Dakle, proizlazi da su redovni sudovi prilikom dosuđivanja novčane naknade dali dovoljne i relevantne argumente koji opravdavaju miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja, te da je predmetna „sankcija“ proporcionalna zakonitom cilju koji se želio postići. Stoga, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužioca, odnosno dosuđivanje naknade štete tužiocu u iznosu od 2.000,00 KM proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno tom mjerom, te smatra da su osporene odluke donesene u skladu s članom 10 Evropske konvencije.
49. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koje su dali redovni sudovi za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata na slobodu izražavanja.
50. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Ostali navodi
51. Apelanti su ukazali i na to da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, apelanti nisu posebno obrazlagali kršenje ovog prava, pa stoga Ustavni sud neće posebno analizirati navedeno pravo.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi, primjenjujući relevantne odredbe ZPP-a, u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
53. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije jer su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, obavili odgovarajuću analizu spornog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi prava na slobodu izražavanja, što je u konačnici dovelo do zaključka da je miješanje u pravo apelanta na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“ radi zaštite „ugleda ili prava drugih“ u smislu člana 10 stav 2 Evropske konvencije.
54. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman