Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-867/14 (B. M. iz Zemuna, Republika Srbija)
Odluka donesena 19. 01. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanovi JNA
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-867/14
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 01. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 867/14, rješavajući apelaciju Biljane Marić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudac na sjednici održanoj 19. siječnja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Biljane Marić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900694 13 Rev 2 od 21. studenog 2013.
godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Biljana Marić iz Zemuna, Republika Srbija (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Odvjetničko društvo „Milas, Martinović & Partneri“ iz Mostara, podnijela je 25. veljače 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 900694 13 Rev 2 od 21. studenog 2013. godine.
2. Apelantica je dopunila apelaciju 26. svibnja 2014. godine i 16. travnja 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Grada Mostara, zastupanog po Javnom pravobraniteljstvu Grada Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi), te JP „Urbing“ Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 29. rujna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je odgovor dostavio 5. listopada 2016. godine. Tuženi Grad Mostar, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 4. listopada 2016. godine, u ostavljenom roku od osam dana nije dostavio odgovor na apelaciju. Pošto je pošiljka koja je upućena tuženom JP „Urbing“ vraćena sa naznakom „nepoznat“, dostavljanje je izvršeno putem oglasne ploče Ustavnog suda.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj P 1310/04 od 20. veljače 2006. godine usvojio apelantičin tužbeni zahtjev da se tuženom Gradu Mostaru naloži da sa apelanticom zaključi ugovor o kupoprodaji bliže označenog stana u Mostaru (u daljnjem tekstu: sporni stan) na kojem postoji stanarsko pravo. Istom presudom odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev tuženog Grada Mostara kojim je tražio da se poništi ugovor o korištenju spornog stana koji je zaključio apelantičin suprug sa tuženim JP „Urbing“ Mostar, te da apelantičinom suprugu prestaje svojstvo nositelja stanarskog prava na spornom stanu.
7. Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 007-0-Gž- 06-000 469 od 27. rujna 2006. godine odbio kao neutemeljenu žalbu tuženog Grada Mostara i prvostupanjsku presudu potvrdio.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 900694 07 Rev od 17. siječnja 2008. godine reviziju tuženog Grada Mostara protiv presude Kantonalnog suda odbio kao neutemeljenu.
9. Iz obrazloženja pobrojanih odluka proizlazi da apelantici pripada pravo na otkup spornog stana sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova).
10. Tuženi Grad Mostar je 30. prosinca 2008. godine podnio prijedlog za ponavljanje postupka.
11. Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 P 900694 09 Gvlz od 14. siječnja 2010. godine uvažio zahtjev tuženog Grada Mostara i dozvolio ponavljanje postupka, a presude Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda ukinuo.
12. Iz obrazloženja ovog rješenja proizlazi da je u prijedlogu za ponavljanje postupka navedeno da je apelantičin suprug bio u statusu koji je izjednačen sa statusom nositelja stanarskog prava na drugom stanu koji se nalazi u Zemunu, Republika Srbija. U prilog ovoj tvrdnji predočen je ugovor o otkupu stana zaključen između Republike Srbije – Ministarstvo obrane, Vojno građevinski centar „Beograd“ iz Beograda, kao prodavca, i apelantičinog supruga, N. M. iz Zemuna, kao kupca, zaključen 7. studenog 2006. godine. U članku 1. ovog ugovora navedeno je da je njegov predmet bliže označeni stan u Zemunu, koji kupac (apelantičin suprug) koristi kao zakupac po osnovi ugovora o zakupu zaključenog 29. siječnja 2003. godine.
13. U ponovnom postupku Općinski sud je Presudom broj 58 0 P 900694 10 P od 23. ožujka 2011. godine usvojio protutužbeni zahtjev tuženog Grada Mostara, te utvrdio da je apsolutno ništav ugovor o korištenju spornog stana od 20. siječnja 2004. godine koji je zaključio apelantičin suprug, te utvrdio da mu prestaje stanarsko pravo na spornom stanu.
14. Općinski sud Rješenjem broj 58 0 P 900694 10 P 2 od 23. ožujka 2011. godine utvrdio da se apelantičina tužba kojom je tražila zaključenje ugovora o prodaji spornog stana smatra povučenom.
15. Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 P 900694 11 Gž od 28. rujna 2011. godine uvažio apelantičine žalbe i rješenje i presudu Općinskog suda od 23. ožujka 2011. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje Općinskom sudu.
-Postupak okončan osporenom presudom Vrhovnog suda
16. Općinski sud je, postupajući u ponovnom postupku Presudom broj 58 0 P 900694 10 P 2 od 3. rujna 2009. godine naložio tuženom Gradu Mostaru, kao prodavcu, da sa apelanticom, kao kupcem, zaključi ugovor o kupoprodaji spornog stana na kojem postoji stanarsko pravo, za označeni iznos kupoprodajne cijene, koju je apelantica dužna platiti u roku od 30 dana od dana sklapanja ugovora, vrijednosnim papirima – certifikatima, te da da izričitu suglasnost da se apelantica može upisati kao vlasnik sa dijelom 1/1 na spornom stanu, a u protivnom takav ugovor će zamijeniti ova presuda.
17. Istom presudom protutužbeni zahtjev tuženog Grada Mostara kojim je tražio da se poništi Ugovor o korištenju spornog stana broj 131905 od 20. siječnja 2004. godine zaključen između „Urbing“ JP za obnovu i izgradnju Mostar i apelantičinog supruga, te da apelantičinom suprugu prestaje stanarsko pravo na spornom stanu, odbijen je kao neutemeljen.
18. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 900694 12 Gž 2 od 8. veljače 2013. godine odbio kao neutemeljenu žalbu tuženog Grada Mostara.
19. Iz obrazloženja navedenih presuda proizlazi da je sporni stan apelantici vraćen u posjed na temelju Odluke CRPC, te da je njezinim izvršenjem uvedena u posjed istog. Nositelj stanarskog prava na spornom stanu je apelantičin suprug, pa se apelantica uz njegovu suglasnost i uz predočenu potrebnu dokumentaciju, obratila tuženom Gradu Mostaru, kao nositelju prava raspolaganja na spornom stanu, zahtjevom za kupnju stana. S obzirom da tuženi Grad Mostar nije postupio po njezinom zahtjevu, apelantica je podnijela tužbu Općinskom sudu.
20. Nadalje, iz obrazloženja presuda proizlazi da je među strankama bilo nesporno da apelantica u Republici Srbiji nije stekla svojstvo nositelja stanarskog prava, ali je tuženi Grad Mostar tvrdio da je pravo zakupa na neodređeno vrijeme s pravom na otkup stana po povlaštenim elementima izjednačeno sa stanarskim pravom. Tuženi Grad Mostar je u prilog ovim tvrdnjama predočio ugovor o otkupu stana od 7. studenog 2011. godine zaključen između Republike Srbije – Ministarstvo obrane - Vojnograđevinski centar „Beograd“, kao prodavca, i apelantičinog supruga, kao kupca (u daljnjem tekstu: ugovor o otkupu). Na temelju uvida u navedeni ugovor utvrđeno je da je apelantičin suprug jednokratnom isplatom označene cijene, koja je utvrđena poslije propisanih umanjenja (sastavni dio ugovora je obračun ugovorene cijene) kupio označeni stan u Zemunu. U članku 1. ugovora o otkupu navedeno je da je prodavac nositelj prava raspolaganja na stanu koji je kupac koristio kao zakupac po Ugovoru o zakupu stana broj 11363-2/02 od 21. siječnja 2003. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o zakupu stana). Na temelju ugovora o otkupu u označenom zk. ulošku KO Zemun u vlasničkom B listu pod brojem 1 upisano je državno vlasništvo RS, a pod brojem 2. kao sopstvenik označenog stana upisan je apelantičin suprug.
21. Općinski i Kantonalni sud su istaknuli da tuženi Grad Mostar u prilog tvrdnji da je stečeno pravo dugoročnog zakupa nije predočio i ugovor o zakupu stana. Nadalje, citirajući relevantne odredbe Zakona o stanovanju Republike Srbije oba suda su zaključili da apelantica nije stekla stanarsko pravo na stanu u Zemunu, s obzirom da je to, shodno navedenom zakonu, bilo moguće samo do 2. kolovoza 1992. godine. Slijedom navedenog, zaključeno je i da ugovor o zakupu nije mogao biti ni ugovor o zakupu društvenog stana iz članka 31. Zakona o stanovanju Republike Srbije (dugoročni zakup), s obzirom da su ove ugovore mogli zaključiti samo nositelji stanarskog prava koji su to pravo stekli do 2. kolovoza 1992. godine, a nisu zaključili ugovor o otkupu stana do 31. siječnja 1995. godine. Također, ukazano je da su sa ovom kategorijom izjednačene osobe koje su imale zaključene ugovore o zakupu stana na dan 2. kolovoza 1992. godine, ali da apelantica ne spada ni u ovu kategoriju (ugovor o zakupu je zaključen 2003. godine). Najzad, ukazano je i da Zakon o stanovanju Republike Srbije zakupce stanova dijeli i različito i terminološki naziva tako da su nositelji stanarskog prava koji nisu otkupili stan do 31. prosinca 1995. godine zakupci društvenog stana (članak 31.) dok su osobe koje zakupljuju stan „samo“ zakupci (članak 7. stavak 1.). Slijedom navedenog zaključeno je da se radilo o klasičnom zakupu stana koji kao takav proizvodi posljedice koje po zakonu može proizvesti, te da apelantica nije stekla pravo koje je ekvivalentno stanarskom pravu.
22. U prilog zaključku o nepostojanju ekvivalentnog prava, Kantonalni sud je ukazao da se rukovodio i stavovima Europskog suda u predmetima Mago i drugi protiv BiH i Đokić protiv BiH iako oni ne tretiraju isto pravno pitanje, ali koji po njegovom mišljenju, potvrđuju naprijed navedene stavove. Kantonalni sud je ukazao da iz navedenih odluka proizlazi da je za ostvarivanje ekvivalentnog prava u Republici Srbiji prvi uvjet bio odricanje od stanarskog prava u BiH. S obzirom da u konkretnom slučaju nije predočen niti jedan dokaz da se apelantica odrekla stanarskog prava na spornom stanu, Kantonalni sud je zaključio da je nepotrebno i suvišno svako daljnje elaboriranje o ekvivalentnosti prava.
23. Najzad, Kantonalni sud je istaknuo da članak 10. Zakona o prodaji stanova govori isključivo o nositeljima stanarskih prava ne spominjući ekvivalente tog prava, kao i da u domaćem pravnom sustavu ne postoji termin ekvivalentno pravo.
24. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 900694 13 Rev 2 od 21. studenog 2013. godine uvažio reviziju tuženog Grada Mostara glede odluke o apelantičinom tužbenom zahtjevu i nižestupanjske presude preinačio tako da se apelantičin tužbeni zahtjev odbija. Revizija tuženog Grada Mostara je odbijena glede odluke o njegovom tužbenom zahtjevu.
25. Vrhovni sud je istaknuo da je u konkretnom slučaju u revizijskoj fazi postupka sporno pitanje jesu li apelantica i njezin suprug u Republici Srbiji stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, stjecanjem novog stana, a što je smetnja za otkup spornog stana, prema članku
10. Zakona o prodaji stanova kojim je određeno da nositelj stanarskog prava, njegov supružnik ili član obiteljskog kućanstva, pod uvjetima iz tog zakona, mogu otkupiti samo jedan stan, te da je ugovor zaključen suprotno odredbi iz stavka 1. tog članka ništavan.
26. Vrhovni sud je ukazao da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da je ugovorom o otkupu stana (jednokratnom isplatom) zaključenim između Republike Srbije – Ministarstvo obrane – Vojnograđevinski centar ,,Beograd“ iz Beograda kao prodavca i N. M. (apelantičinog supruga) kao kupca 7. studenog 2006. godine kupac kupio bliže označeni stan u Zemunu za kupoprodajnu cijenu, koja na dan 30. siječnja 2003. godine iznosi 552.117,08 dinara i koja je utvrđena poslije propisanih umanjenja, suglasno obračunu cijene koji je uručen kupcu (sastavni dio ugovora je obračun ugovorne cijene stana). Iz ugovora o otkupu stana (članak 1.) slijedi da je prodavac nositelj prava raspolaganja na stanu koji je koristio kupac kao zakupac po Ugovoru o zakupu stana broj 11363 - 2/02 zaključenom 21. siječnja 2003. godine. Na temelju ugovora o otkupu stana na predmetnom stanu u zk. ul. br. 8292 KO Zemun u vlasničkom B listu pod rednim brojem 1 upisano je državno vlasništvo RS, a pod brojem 2. kao sopstvenik stana upisan je N. M., apelantičin suprug.
27. Vrhovni sud je istaknuo da je člankom 5. Zakona o stanovanju Republike Srbije propisano da se stambene zgrade i stanovi koriste po osnovi prava vlastništva na stanu i po osnovi zakupa. Člankom 7. Zakona o stanovanju određeno je da se o zakupu stana zaključuje ugovor između vlasnika stana, odnosno nositelja prava raspolaganja na stanu u društvenom vlasništvu, kao zakupodavca i osobe koja zakupljuje stan, zakupaca. Člankom 16. stavkom 1. istog zakona propisano je da su nositelj prava raspolaganja na stanu u društvenom vlasništvu i vlasnik stana u državnom vlasništvu dužni da nositelju stanarskog prava, odnosno zakupcu koji je to svojstvo stekao do dana stupanja na snagu ovog zakona, na njegov zahtjev u pismenoj formi omogući otkup stana koji koristi pod uvjetima propisanim ovim zakonom. Člankom 30. istog Zakona propisano je da se od dana stupanja na snagu tog zakona na stanu ne može steći stanarsko pravo. Osobe koje su do dana stupanja na snagu zakona stekle stanarsko pravo po ugovoru o korištenju stana, nastavljaju sa korištenjem stana po osnovi tih ugovora sa pravima i obvezama utvrđenim tim zakonom pod uvjetima iz čl. 31. do 39. tog zakona. Člankom 31. propisano je da ako nositelj stanarskog prava, koji je to pravo stekao do dana stupanja na snagu tog zakona, ne zaključi ugovor o otkupu stana do 31. prosinca 1995. godine, nastavlja koristiti stan kao zakupac stana na neodređeno vrijeme (zakupac društvenog stana). Zakupac društvenog stana iz st. 1. tog članka može taj stan otkupiti po odredbama tog zakona. Najzad, člankom 56. je određeno da se taj zakon primjenjuje na sve stanove koji se nalaze na teritoriji Republike Srbije.
28. Vrhovni sud je ukazao da slijedom navedenih odredaba apelantica i njezin suprug, koji su stan u Srbiji koristili kao zakupci društvenog stana na neodređeno vrijeme po ugovoru o zakupu zaključenom 21. siječnja 2003. godine, nisu imali svojstvo nositelja stanarskog prava na stanu. Međutim, po ocijeni Vrhovnog suda to ne znači da njihovo pravo na stanu iz osnova zakupa stana nije pravo koje odgovara pravu nositelja stanarskog prava, odnosno da zaključeni ugovor o zakupu stana predstavlja ugovor o zakupu propisan općim propisima (Zakonom o obligacijskim odnosima).
29. Vrhovni sud je ukazao da utvrđene činjenice iz ugovora o otkupu stana u Zemunu (sudovima nije predočen i ugovor o zakupu stana), sam naziv ugovora (stan je prodat putem otkupa), da je prodavac nositelj prava raspolaganja na stanu koji prodaje, ugovorna cijena utvrđena poslije propisanih umanjenja, suglasno obračunu cijene koji je uručen kupcu, upućuju na zaključak da je zakupac otkupio stan u kome je stanovao pod posebnim uvjetima, povoljnijim od tržišnih.
30. Polazeći od citiranih odredbi Zakona o stanovanju Republike Srbije prema kojima od 2. kolovoza 1992. godine nije bilo moguće steći stanarsko pravo u Srbiji, od kojeg vremena se stanovi koriste po osnovi zakupa, da zakupodavac stana u društvenom vlasništvu prema odredbama Zakona o stanovanju može otkazati ugovor o zakupu iz malog broja razloga (identičnih razlozima za otkaz ugovora o korištenju stana prema članku 44. Zakona o stambenim odnosima Federacije BiH), da zakupac ne samo što može doživotno koristiti stan već poslije njegove smrti to pravo prelazi na članove njegovog obiteljskog kućanstva, kao i da može otkupiti državni ili društveni stan pod posebnim (povoljnijim) uvjetima, Vrhovni sud je zaključio da se pravo apelantice i njezinog supruga na stanu u Zemunu, kao pravo na dugoročan zakup stana, može izjednačiti sa stanarskim pravom, odnosno da odgovara tom pravu. U prilog ovom zaključku Vrhovni sud je ukazao i da je imao u vidu članak 39.e Zakona o prodaji stanova, ističući da je ovim člankom regulirana druga pravna situacija vezana za tzv. vojne stanove, ali da je u ovoj odredbi terminološki upotrijebljen odnos stjecanja „novog stanarskog prava ili prava koje odgovara tom pravu“.
31. Vrhovni sud je zaključio da je apelantica stekla pravo na stanu u Zemunu koje odgovara stanarskom pravu i da je na temelju toga otkupila ovaj stan, a zbog čega ne može ostvariti i pravo na otkup spornog stana u Mostaru, pa je revizija tuženog Grada Mostara glede odluke o apelantičinom tužbenom zahtjevu usvojena.
32. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da su nižestupanjski sudovi pravilno odbili protutužbeni zahtjev tuženog Grada Mostara (da se poništi ugovor o korištenju spornog stana zaključen između „Urbing“ JP za obnovu i izgradnju i apelantičinog supruga, te da apelantičinom suprugu prestaje stanarsko pravo na spornom stanu), a zbog čega je revizija tuženog Grada Mostara u ovom dijelu odbijena.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
33. Apelantica tvrdi da su joj osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena prava iz članka II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
34. Apelantica tvrdi da je pogrešan i proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da je u Republici Srbiji stekla pravo koje je ekvivalentno stanarskom pravu, te da je zbog toga dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženog Grad Mostar. Apelantica ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o tzv. vojnom stanu, ali da se i u njezinoj situaciji u svrhu razrješenja spornog pitana
– je li stekla ekvivalentno pravo u Republici Srbiji – može primijeniti stav iz presude Europskog suda u predmetu Mago i dr. protiv BiH. Apelantica ukazuje na stavak 59. navedene presude u kojem je konstatirano da nakon 1992. godine u Republici Srbiji nije bilo moguće steći stanarsko pravo, da su aktivni i umirovljeni uposlenici Ministarstva obrane imali pravo na ekvivalentan zakup neograničenog trajanja ili hipotekrani kredit ali pod uvjetom da oni sami, njihovi supružnici ili djeca ne posjeduju stanarsko pravo ili ekvivalentno pravo u bilo kojoj državi bivše SFRJ, pa su oni koji su se koristili ekvivalentnim pravom morali da se odreknu stanarskog prava na prijeratne stanove. Apelantica ističe da je iste standarde prihvatio i Ustavni sud u predmetu broj AP 1207/08 (toč. 32, 33. i 34. „da bi se kvalificirali za stjecanje tih ekvivalentnih prava u Srbiji i Crnoj Gori oni su se morali odreći prava na svoje predratne stanove u Sarajevu“). Nadalje, apelantica je istaknula da se nikad i nigdje nije odrekla stanarskog prava na spornom stanu, kao i da u postupku nije bio predočen ugovor o zakupu, a zbog čega smatra da je Vrhovni sud „nagađao i pogađao“ ocjenjujući ovaj ugovor.
35. Apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu jer osporena presuda Vrhovnog suda rezultira nezakonitim miješanjem u njezino pravo na spornom stanu s obzirom da u Republici Srbiji nije stekla ni stanarsko pravo ni pravo ekvivalentno tom pravu. Zbog toga smatra, a pozivajući se na praksu Europskog suda i Ustavnog suda, da je došlo do povrede njezinog prava na imovinu.
36. U dopuni apelacije od 26. svibnja 2014. godine apelantica je zamolila da se njezin predmet uzme u razmatranje, te kazala da je Ustavni sud o sličnom (istom) pitanju već odlučivao u predmetima br. AP 1370/08, AP 2341/10, AP 1011/08, AP 5883/10.
37. U dopuni apelacije od 16. travnja 2015. godine apelantica je ponovno istaknula da je postojanje dokaza o odricanju stanarskog prava jedan od dva kumulativna uvjeta za stjecanje ekvivalentnog prava, da se ona nije odrekla stanarskog prava na spornom stanu, te se pozvala na praksu Europskog suda u predmetima: Mago i drugi protiv BiH, Aleksić protiv BiH, Ćaldović protiv BiH i Mandić protiv BiH, te odluku Ustavnog suda broj AP 1207/08.
b) Odgovor na apelaciju
38. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je u osporenoj presudi obrazložio iz kojih razloga je smatrao da je revizija tuženog Grada Mostara utemeljena, te zbog čega je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud je istaknuo da nisu povrijeđena prava na koja je apelantica ukazala u apelaciji.
V. Relevantni propisi
39. Zakon o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 5.
Odredbe ovog zakona ne odnose se na prodaju stanova:
1. koji se nalaze u objektima za koje je pokrenut postupak radi rušenja objekta, 2. koji su namijenjeni za stanovanje za vrijeme obavljanja službene djelatnosti, 3. koji se nalaze u poslovnim zgradama, koje se koriste za obavljanje djelatnosti državne, federalne uprave, sudstva, zdravstva, prometa i veza.
Članak 7.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz članka 5. ovog zakona, može istaknuti zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
(…) Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stavka 2. ovog članka, kupac ima pravo pokrenuti sudbeni postupak. Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.
(…) Članak 10.
Nositelj stanarskog prava, njegov supružnik ili član užeg obiteljskog kućanstva mogu pod uvjetima iz ovog zakona otkupiti samo jedan stan.
Ugovor zaključen suprotno odredbi iz stavka 1. ovog članka ništavan je.
Članak 39.e Nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz članka 39. stavak 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoutemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.
Umjesto prava na upis vlasništva nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora iz stavka (1) ovog članka pripada naknada iz stavka (3) ovog članka.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz članka 39. stavak 1. Zakona koji je nakon 14. prosinca 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Članak 46.
(…) Osobe koje su (…) stekle stanarsko pravo ili pravnu osnovu za zakonito useljenje sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona.
(…)
40. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, „Službene novine Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 12.
Građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu.
(...)
Zabranjeno je istovremeno biti nosilac stanarskog prava više od jednog stana.
Član 13.
Ako nosilac stanarskog prava ili maloljetni članovi njegovog porodičnog domaćinstva imaju ili steknu u svojinu porodičnu stambenu zgradu ili stan u istom mjestu, na kojima nije stečeno stanarsko pravo, dužan je sa ostalim korisnicima stana da se iseli iz stana koji koristi i useli u svoj stan, odnosno stan u svojini maloljetnog člana porodičnog domaćinstva, ako taj stan odgovara njegovim potrebama i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim stanuju.
(…) Član 14.
Istim mjestom, u smislu ovog zakona, smatraju se sva naseljena mjesta na području opštine i grad Sarajevo.
VI. Dopustivost
41. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
42. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
43. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 900694 13 Rev 2 od 21. studenog 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 30. prosinca 2013. godine, a apelacija je podnesena 25. veljače 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
44. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII. Meritum
45. Apelantica tvrdi da su joj osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena prava iz članka II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
46. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
47. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
48. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelantica tražila da se tuženi obveže na zaključenje ugovora o otkupu spornog stana na kojem ima stanarsko pravo, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
49. U suštini iz apelantičinih navoda proizlazi da je Vrhovni sud pogrešno primijenio relevantno pravo i pogrešno utvrđivao odlučne činjenice. Naime, apelantica tvrdi da je Vrhovni sud proizvoljno i pogrešno zaključio da je u Republici Srbiji stekla pravo koje je ekvivalentno stanarskom pravu, a zbog čega, u smislu članka 10. Zakona o prodaji stanova, postoji prepreka da joj se omogući otkup spornog stana. U prilog ovim navodima apelantica se pozvala na prasku Europskog suda i Ustavnog suda, te istaknula da se postojanje i stjecanje ekvivalentnog prava ne može temeljiti na tumačenju ugovora o zakupu koji sudovima nije ni predočen, odnosno pogrešnim tumačenjem ugovora o otkupu koji je kao dokaz proveden u postupku pred redovitim sudovima.
50. Ustavni sud najprije podsjeća da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
51. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati je li osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
52. Ustavni sud podsjeća da se u nizu premeta protiv Bosne i Hercegovine Europski sud bavio pitanjem tzv. vojnih stanova i nemogućnošću osoba koje su na ovim stanovima imale stanarska prava, odnosno prije rata zaključene ugovore o njihovom otkupu, da ih vrate u posjed, odnosno da se uknjiže kao njihovi vlasnici na temelju zaključenih ugovora (vidi Europski sud Đokić protiv BiH, presuda od 27. svibnja 2010. godine, Mago i drugi protiv BiH, presuda od 3. svibnja 2012. godine, Ćaldović i drugi protiv BiH, Odluka o dopustivosti od 4. studenog 2014. godine, Mandić i drugi protiv BiH, Odluka o dopustivosti od 27. svibnja 2014. godine, Aleksić protiv BiH, Odluka o dopustivosti od 3. veljače 2015. godine).
53. Ustavni sud podsjeća da je u nizu predmeta u kojim je pokrenuto pitanje tzv. vojnih stanova i nemogućnost osoba koje su na ovim stanovima imale stanarska prava, odnosno prije rata zaključene ugovore o njihovom otkupu, da ih vrate u posjed, odnosno da se uknjiže kao njihovi vlasnici na temelju zaključenih ugovora slijedio naprijed navedena stajališta Europskog suda (vidi Ustavni sud, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1207/08 od 23. studenog 2012. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1370/08 od 23. studenog 2012. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1022/08 od 23. studenog 2012. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5883/10 od 23. studenog 2012. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2341/10 od 12. lipnja 2013. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) .
54. U svim pobrojanim predmetima, cijeneći jesu li aplikanti žrtve kršenja prava na imovinu, bez obzira je li se radilo o aplikantima koja su bili samo nositelji stanarskog prava na vojnom stanu ili su prije rata već zaključili ugovore o otkupu vojnog stana, Europski sud i Ustavni sud su cijenili činjenicu jesu li osobe u pitanju stekle ili nisu stekli ekvivalentno pravo u Republici Srbiji ili nekoj od bivših republika SFRJ.
55. Ustavni sud u kontekstu naprijed navedenog prvenstveno konstatira da u konkretnom slučaju sporni stan u Mostaru nije tzv. vojni stan. Nadalje, apelantici je na temelju Odluke CRPC sporni stan vraćen u posjed, odnosno njezinim izvršenjem apelantica je i uvedena u njegov posjed. Nadalje, apelantica je nositelj stanarskog prava na spornom stanu, a ova činjenica nije dovedena u pitanje ni osporenom presudom Vrhovnog suda. Naime, revizija tuženog Grada Mostara u dijelu koji se ticao njegovog tužbenog zahtjeva da se poništi ugovor o korištenju spornog stana i prestanak stanarskog prava na spornom stanu je odbijena kao neutemeljena. Najzad, iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelantica prije otpočinjanja rata zaključila ugovor o kupoprodaji spornog stana. U tom smislu, apelantičina situacija se očito i činjenično i pravno razlikuje od naprijed citiranih predmeta koji su raspravljani pred Europskim sudom i Ustavnim sudom.
56. U postupku pred redovitim sudovima apelantica je tražila da se tuženi Grad Mostar, kao nositelj prava raspolaganja na spornom stanu obveže da kao prodavac s njom kao kupcem zaključi ugovor o kupoprodaji spornog stana.
57. Ustavni sud zapaža da sukladno članku 7. Zakona o prodaji stanova svaki nositelj stanarskog prava može istaknuti zahtjev za kupnju stana nositelju prava raspolaganja na stanu i ovaj je dužan prodati mu ga. U slučaju da u zakonskom roku ne bude udovoljeno njegovom zahtjevu, nositelj stanarskog prava se može obratiti sudu i u tom slučaju presuda u cjelini zamjenjuje ugovor o kupoprodaji stana. Nadalje, nositelj stanarskog prava sukladno članku 10. Zakona o prodaji stanova „pod uvjetima iz ovog zakona“ može otkupiti samo jedan stan, u suprotnom ugovor se smatra ništavim. Najzad, sukladno članku 46. istog zakona osobe koje su stekle stanarsko pravo imaju pravo na otkup stana. Shodno navedenim odredbama proizlazi da zakonodavac kao jedino ograničenje za kupnju stana temeljem stanarskog prava određuje da nositelj stanarskog prava pod uvjetima iz Zakona o prodaji stanova može kupiti samo jedan stan.
58. Iz osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je apelantičin tužbeni zahtjevu odbijen jer apelantičino pravo na stanu u Zemunu, kao pravo na dugoročni zakup stana može biti izjednačeno sa stanarskim pravom, odnosno da odgovara tom pravu, da je apelantica na temelju tog prava otkupila stan u Zemunu, pa da ovo predstavlja prepreku, u smislu članka 10. Zakona o prodaji stanova da apelantica ostvari pravo na otkup spornog stana u Mostaru.
59. Ustavni sud u svezi sa ovakvim rezoniranjem Vrhovnog suda zapaža da Zakon o prodaji stanova, ni u članku 10. kao ni u bilo kojoj drugoj odredbi, ne propisuje da nositelj stanarskog prava ne može otkupiti stan u slučaju da je po propisima druge države stekao pravo koje je ekvivalentno stanarskom pravu, pa temeljem tog prava i otkupio stan. Naime, iz citirane zakonske odredbe proizlazi da nositelj stanarskog prava pod uvjetima iz Zakona o prodaji stanova može otkupiti samo jedan stan, a stan u Zemunu očito nije mogao biti otkupljen pod uvjetima iz ovog zakona.
60. Nadalje, Vrhovni sud je u prilog navedenom stavu istaknuo da je imao u vidu i članak 39e Zakona o prodaji stanova, kojim je, kako je navedeno, regulirana druga pravna situacija vezana za tzv. vojne stanove, „jer su u ovoj odredbi terminološki upotrijebljeni odnos sticanja novog stanarskog prava ili prava koje odgovara tom pravu“.
61. Ustavni sud zapaža da je člankom 39e. Zakona o prodaji stanova regulirano da nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz članka 39. stavak 1. Zakona (kupoprodajni ugovor zaključen sa bivšim SSNO-om, na temelju Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA na stanu koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu obrane), a koji je napustio stan u FBiH i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, stjecanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u FBiH, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.
62. Ustavni sud zapaža da ni ovom kao ni bilo kojom drugom odredbom Zakona o prodaji stanova nije regulirano da se ova odredba shodno primjenjuje na nositelja stanarskog prava na stanu koji nije vojni stan, kada nositelj stanarskog prava istakne zahtjev za kupnju stana. Pri tome, i za Vrhovni sud je bilo nesporno da sporni stan u Mostaru nije vojni stan. Također, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelantica imala zaključen kupoprodajni ugovor iz članka 39. stavak 1. Zakona o prodaji stanova.
63. Nadalje, u vrijeme donošenja osporene presude Vrhovnog suda, proizlazi da temeljem ugovora o otkupu stana u Zemunu apelantica nije stekla ni stanarsko pravo kao ni pravo ekvivalentno tom pravu, već je, kako to proizlazi iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda, upisana kao sopstvenik stana u Zemunu. Prema stajalištu Europskog suda i Ustavnog suda, samo činjenica da je osoba stekla imovinsko pravo u jednoj državi obično nije dovoljna sama po sebi da opravda oduzimanje te imovine u drugoj državi. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća i da je člankom
13. Zakona o stambenim odnosima propisano da ako nositelj stanarskog prava ima ili stekne u vlasništvo obiteljsku stambenu zgradu ili stan ali u istom mjestu, na kojima nije stečeno stanarsko pravo, dužan je iseliti se iz stana koji koristi i useliti u svoj stan, ako taj stan odgovara njegovim potrebama i potrebama članova njegovog obiteljskog kućanstva koji zajedno s njim stanuju. Slijedom citirane odredbe, proizlazi da stjecanje stana u vlasništvu ima učinak na stanarsko pravo, pa time i na prava koja proizlaze iz stanarskog prava, a kakvo je i pravo na otkup stana ukoliko je stečen stan u vlasništvu u istom mjestu, ako na tom stanu nije stečeno stanarsko pravo, te ukoliko odgovara potrebama nositelja stanarskog prava. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je na temelju ugovora o otkupu iz 2006. godine apelantica (odnosno njezin suprug) uknjižena kao sopstvenik stana u Zemunu (Beograd, Republika Srbija), nadalje na ovom stanu, a što je u postupku pred redovitim sudovima bilo nesporno, nije stečeno stanarsko pravo, te najzad Zemun (Beograd, Republika Srbija), shodno članku 14. Zakona o stambenim odnosima, kojim je propisano da se „istim mjestom“ u smislu ovog zakona podrazumijevaju sva naseljena mjesta na području općine, očito ne predstavlja isto mjesto (u konkretnom slučaju naseljeno mjesto na području Grada Mostara).
64. Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
65. S obzirom na zaključak o povredi apelantičinog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati i apelantičine navode o povredi prava iz članka II/3.k) i
f) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1.
VIII. Zaključak
66. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je redoviti sud proizvoljno zaključio da je apelantica stekla ekvivalentno pravo koje isključuje ostvarivanje prava garantiranog zakonom iako to shodno relevantnom pravu koje je primijenio nije propisano kao prepreka za ostvarivanje prava garantiranog zakonom.
67. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
68. U smislu članka 43. Pravila Ustavnog suda sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju sa odlukom većine.
69. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman