Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-833/14 (I. V.)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-833/14

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 833/14, rješavajući apelaciju Ive Vrdoljaka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. studenog 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Ive Vrdoljaka.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 012905 12 Rev od 12. prosinca 2013. godine.

Nalaže se Vladi Kantona 10, sukladno članku 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Ivi Vrdoljaku u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 4.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Ivi Vrdoljaku zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona 10 da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ive Vrdoljaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 012905 12 Rev od 12. prosinca 2013.

godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 012905 12 Rsž2 od 3. listopada 2012. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Rs 012905 12 Rs 2 od 27. srpnja 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivo Vrdoljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna podnio je 21. veljače 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 012905 12 Rev od 12. prosinca 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 012905 12 Rsž 2 od 3. listopada 2012. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Rs 012905 12 Rs 2 od 27. srpnja 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Općine Livno, koju zastupa Općinsko javno pravobraniteljstvo Livno (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je od 28. do 31. listopada 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 2. studenog 2016. godine, Kantonalni sud 9. studenog 2016. godine, Općinski sud 10. studenog 2016. godine, a tužena 3. studenog 2016. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

5. Apelant je 5. svibnja 1997. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi poništenja kao nezakonitog Rješenja o stavljanju na raspolaganje broj 01/1-012-132/97 od 2. ožujka 1997. godine, te zahtijevao da mu omogući da nesmetano obavlja poslove ravnatelja Dobrovoljnog vatrogasnog društva Livno i da mu se priznaju sva prava koja proizlaze iz radnog odnosa. U tužbi je naveo da je Rješenjem tužene broj 01/1-012-826/96 od 28. studenog 1996. godine razriješen dužnosti vršitelja dužnosti ravnatelja Dobrovoljnog vatrogasnog društva Livno zbog zdravstvenih razloga, a da je Rješenjem tužene broj 01/1-012-132/97 od 2. ožujka 1997. godine stavljen na raspolaganje počev od 1. prosinca 1996. godine iz razloga naročitih potreba službe, nakon čega mu je prestao radni odnos. Apelant je smatrao da tužena nije imala nikakvih razloga donijeti pobijana rješenja, a posebno prekinuti radni odnos zbog bolesti. Apelant tvrdi da nije sporno da mu je radni odnos prestao zbog bolesti, ali da je takav razlog neprimjeren odredbama Zakona o radnim odnosima, pa smatra da je takvo rješenje nezakonito.

6. Apelant je 11. ožujka 2008. godine precizirao tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati plaće i doprinose preciznije navedene u tužbenom zahtjevu.

7. Općinski sud je Presudom broj 68 0 Rs 012905 12 Rs 2 od 27. srpnja 2012. godine obvezao tuženu da apelantu isplati naknadu plaća za ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 1997. godine u iznosu od po 462,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, te da mu uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 1.626,50 KM, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude i pod prijetnjom izvršenja. Navedenom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je nezakonito Rješenje tužene broj 01/1-012-132/97 od 2. ožujka 1997. godine o stavljanju apelanta na raspolaganje i o prestanku radnog odnosa, te da dosljedno navedenom tužena omogući apelantu da obavlja nesmetano posao ravnatelja Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Livnu, te da mu prizna prava koja proizlaze i z radnog odnosa.

8. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da nije sporno da je apelant obnašao dužnost vršitelja dužnosti ravnatelja DVD Livno od 9. rujna 1991. godine do 28. studenog 1996. godine, tj. da je imao status radnika sa posebnim ovlaštenjima, i to prema Zakonu o državnoj upravi („Službeni list RBiH“ broj 26/93), nakon čega je Rješenjem Općinskog poglavarstva Općine Livno broj 01/1-012-826/96 od 28. studenog 1996. godine imenovan novi vršitelj dužnosti ravnatelja, a apelant razriješen dužnosti na tom radnom mjestu zbog zdravstvenih razloga. Imajući u vidu da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant nije pobijao rješenje o razrješenju, niti je s tim u svezi tražio povratak na posao, Općinski sud je zaključio da je navedeno rješenje tužene postalo pravomoćno, zbog čega su apelantu prava koja pripadaju radniku sa posebnim ovlaštenjima prestala sa 28. studenim 1996. godine, a od tog nadnevka apelantu pripadaju prava koja su regulirana odredbama Zakona o državnoj upravi. Obzirom na to da je navedeno rješenje postalo pravomoćno, Općinski sud je naveo da je Rješenjem tužene broj 01/1- 012-132/97 od 2. ožujka 1997. godine apelant stavljen na raspolaganje dok ne bude raspoređen na drugo radno mjesto, ili dok mu ne prestane radni odnos po drugoj osnovi, a imajući u vidu da apelant ni protiv navedenog rješenja nije prigovarao, Općinski sud je zaključio da je i navedeno rješenje postalo pravomoćno, zbog čega je neutemeljen apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonito Rješenje tužene broj 01/1-012- 132/97 od 2. ožujka 1997. godine. S tim u svezi, Općinski sud je istaknuo da je citiranim rješenjem apelant dobio status neraspoređenog radnika, te da mu pripadaju prava koja su regulirana odredbama čl. 268, 323. i 325. Zakona o državnoj upravi, a ne prava koja bi mu pripala da je ponovno postavljen na iste ili druge poslove koje vrše radnici sa posebnim ovlaštenjima. Naime, Općinski sud je ukazao da je člankom 325. stavak 1. Zakona o državnoj upravi propisano da neraspoređenom radniku, ako ne bude raspoređen u roku od šest mjeseci od dana kada je ostao neraspoređen, prestaje radni odnos u tijelu uprave, a stavkom 2. da za radnika iz prethodnog stavka koji ima do 15 godina radnog staža (apelantov slučaj) otkazni rok iznosi tri mjeseca. Imajući u vidu da je apelant razriješen sa funkcije vršitelja dužnosti direktora DVD Livno pravomoćnim rješenjem i da ga tužena u zakonskom roku nije rasporedila na drugo radno mjesto, Općinski sud je zaključio da je apelantu po sili zakona prestao radni odnos 28. kolovoza 1997. godine, te da rješenje o stavljanju na raspolaganje od 2. ožujka 1997. godine, iako doneseno retroaktivno, nije nezakonito obzirom na to da ono nije konstitutivnog nego deklaratornog karaktera. Imajući u vidu da je apelant u statusu neraspoređenog radnika ostao samo šest mjeseci od dana kada je ostao neraspoređen, tj. od 28. studenog 1996. godine do 28. svibnja 1997. godine, uz otkazni rok od tri mjeseca, Općinski sud je zaključio da mu temeljem članka 326. stavak 4. Zakona o državnoj upravi pripadaju naknade plaća za razdoblje od 28. studenog 1996. godine do 28. kolovoza 1997. godine, koje prema nalazu vještaka iznosi 462,00 KM mjesečno. Međutim, imajući u vidu da je apelant tek 3. veljače 2011. godine preinačio tužbu tako da je potraživao isplatu naknade plaće i za razdoblje od 1. prosinca 1996. godine do 1. ožujka 1997. godine i da je tužena istakla prigovor zastare potraživanja prema članku 106. Zakona o radu FBiH, Općinski sud je ocijenio utemeljenim navedeni prigovor zastare potraživanja i taj dio apelantovog tužbenog zahtjeva odbio kao neutemeljen.

9. Nezadovoljni navedenom presudom, apelant i tužena su izjavili prizive a Kantonalni sud je Presudom broj 68 0 Rs 012905 12 Rsž 2 od 3. listopada 2012. godine prizive apelanta i tužene djelomično uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odlučeno o uplati doprinosa za MIO za razdoblje od ožujka do kolovoza 1997. godine, kao i odluku suda o troškovima postupka na način preciznije naveden u izreci presude, dok su u preostalom dijelu prizivi odbijeni i potvrđena prvostupanjska presuda. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da nije sporno da je apelant do razrješenja sa funkcije vršitelja dužnosti ravnatelja DVD Livno imao status uposlenika sa posebnim ovlaštenjima, pa kod utvrđenih činjenica da nije pobijao rješenje o razrješenju od 28. studenog 1996. godine, niti tražio povratak na posao i da mu na taj način nije prestao radni odnos, već da je po zakonu dobio status neraspoređenog radnika, Kantonalni sud je zaključio da apelant ne može utemeljeno pred sudom tražiti ostvarivanje prava koja bi mu pripala pod uvjetom da je ponovno postavljen na iste ili druge poslove koje vrše uposlenici sa posebnim ovlaštenjima, jer su mu ta prava prestala po osnovi pravomoćnog rješenja o razrješenju. S tim u svezi, i Kantonalni sud je naveo da apelantu pripadaju prava koja su regulirana u odredbama čl. 268, 323. i 325. Zakona o državnoj upravi prema kojima je apelant u statusu neraspoređenog uposlenika mogao ostati najdulje šest mjeseci od dana kada je ostao neraspoređen (konkretno od 28. studenog 1996. godine do 28. svibnja 1997. godine), a obzirom na to da je apelantu otkazni rok od tri mjeseca istekao 28. kolovoza 1997. godine, Kantonalni sud je istaknuo da bi apelantu osnovano pripadale naknade plaće od 26. studenog 1996. godine do 28. kolovoza 1997. godine (do isteka otkaznog roka). Prema ocjeni Kantonalnog suda, u smislu članka 325. Zakona o državnoj službi, u najpovoljnijem slučaju za apelanta, a kako nije bio raspoređen, po sili zakona je prestao radni odnos sa 28. kolovozom 1997. godine i do tada je imao pravo na naknadu plaće (članak 326. stavak 4). Imajući u vidu navedeno i utvrđeno činjenično stanje, materijalne dokaze u spisu, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da sud utvrdi da je nezakonito Rješenje tužene broj 01/1-012-132/97 od 2. ožujka 1997. godine o stavljanju apelanta na raspolaganje i pravilno obvezao tuženu da apelantu isplati naknadu plaće za ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 1997. godine u iznosu od po 462,00 KM, te pravilno odbio apelantov zahtjev za isplatu plaće za razdoblje od 1. prosinca 1996. godine do 1. ožujka 1997. godine zbog zastare potraživanja.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 68 0 Rs 012905 12 Rev od 12. prosinca 2013. godine apelantovu reviziju odbio. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da nije utemeljen revizijski razlog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava obzirom na to da iz pravno relevantnih činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, za koja je vezan revizijski sud, proizlazi da je apelant u razdoblju od 9. rujna 1991. godine do 28. studenog 1996. godine obnašao funkciju v.d. ravnatelja DVD Livno, da je rješenjem tužene od 28. studenog 1996. godine razriješen te funkcije zbog zdravstvenih razloga, da apelant nije pobijao to rješenje, niti je tražio povrat na posao, a da je tužena 2. ožujka 1997. godine donijela rješenje o stavljanju tužitelja na raspolaganje počevši od 1. prosinca 1996. godine i da je apelantova plaća u razdoblju kada je radio iznosila 462,00 KM mjesečno. U svezi sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan pravni stav nižestupanjskih sudova da je apelant do razrješenja sa funkcije v.d. ravnatelja DVD Livno imao status radnika sa posebnim ovlaštenjima a kod utvrđenih činjenica da nije pobijao rješenje o razrješenju od 28. studenog 1996. godine i da mu na taj način nije prestao radni odnos, već da je po zakonu dobio status neraspoređenog radnika i da pobijano rješenje tužene od 2. ožujka 1997. godine ima samo deklaratoran karakter. Stoga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 268, 323. i 325. Zakona o državnoj upravi kada je donio pobijanu presudu. Vrhovni sud je dalje ukazao da je odredbom članka 268. stavak 1. Zakona o državnoj upravi propisano da, ako radnik sa posebnim ovlaštenjima ne bude po isteku vremena na koje je postavljen ponovno postavljen na iste ili druge poslove i zadatke u tijelu uprave koje vrše radnici sa posebnim ovlaštenjima, dužnosnik koji rukovodi tijelom uprave raspoređuje toga radnika bez javnog natječaja na druge poslove i zadatke u tijelu uprave za koje ispunjava uvjete stručne spreme, ili, uz njegov pristanak, na poslove i zadatke za koje je uvjet niža stručna sprema od one koju ima, a stavak 3. propisuje da, ako nije moguće izvršiti raspored radnika koji nije ponovno postavljen na poslove i zadatke koje vrše radnici sa posebnim ovlaštenjima, taj radnik ostvaruje prava sukladno odredbama ovog zakona koja se odnose na prava radnika u slučaju smanjenja opsega poslova. U slučaju smanjenja opsega poslova, odredbom članka 323. stavak 6. Zakona o državnoj upravi je propisano da, ako se radnik ne može rasporediti na poslove i zadatke na način utvrđen u st. 1, 2. i 5. tog članka, ostaje neraspoređen (neraspoređeni radnik) a najdulje šest mjeseci. Najzad, Vrhovni sud je ukazao da je člankom 325. stavak 1. Zakona o državnoj upravi propisano da neraspoređenom radniku, ako ne bude raspoređen u roku od šest mjeseci od dana od kada je ostao neraspoređen, prestaje radni odnos u tijelu uprave a stavkom 2. istog članka da radniku koji ima 15 godina radnog staža (slučaj tužitelja) otkazni rok iznosi tri mjeseca. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Vrhovni sud je zaključio da je apelant u statusu neraspoređenog radnika mogao ostati najdulje šest mjeseci od dana kada je ostao neraspoređen, dakle, u konkretnom slučaju od 28. studenog 1996. godine do 28. svibnja 1997. godine, a otkazni rok od tri mjeseca mu je istekao 28. kolovoza 1997. godine. Također, imajući u vidu da je člankom 326. Zakona o državnoj upravi regulirano da neraspoređeni radnik ima pravo na naknadu plaće u visini njegove plaće ostvarene u posljednjem mjesecu u kojem je ostao neraspoređen, Vrhovni sud je zaključio da apelantu pripadaju plaće za razdoblje od 28. studenog 1997. godine do 28. kolovoza 1998. godine. Obzirom na to da je apelant zahtjev za naknadu plaće za razdoblje od 1. prosinca 1996. godine do 1. ožujka 1997. godine postavio tek na pripremnom ročištu održanom 3. veljače 2011. godine, a tužena istaknula prigovor zastarjelosti potraživanja, Vrhovni sud je zaključio da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbu članka 106. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), kada su, zbog zastarjelosti potraživanja, odbili zahtjev za isplatu naknade plaća u navedenom razdoblju. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je primjenom odredbe članka 248. ZPP reviziju valjalo odbiti.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Iz navoda apelacije proizlazi, kako apelant smatra, da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant je, između ostalog, naveo da su redoviti sudovi zauzeli pogrešno stajalište da je razriješen kao tehnološki višak i temeljem toga su mu priznali prava iz radnog odnosa, te smatra da mu je radni odnos prestao zbog zdravstvenih razloga, kako je to navedeno u rješenju, a da su redoviti sudovi prihvatili da je razriješen zbog zdravstvenih razloga, apelant smatra da bi imao drugačija prava iz radnog odnosa i bio bi u znatno povoljnijoj situaciji u pogledu ostvarivanja svojih prava. Apelant je, također, ukazao da se predmetni postupak vodio samo radi utvrđivanja navedenih činjenica zbog čega smatra da je postupak dugo trajao.

b)Odgovori na apelaciju

12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod svoje odluke i da ne smatra da je donošenjem odluke došlo do povrede prava na koje apelant ukazuje u svojoj apelaciji.

13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je u svojoj odluci detaljno naveo razloge kojim se rukovodio kada je prizive apelanta i tužene djelomično uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu, zbog čega predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.

14. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je predmetnu odluku donio sukladno slobodnom sudačkom uvjerenju, te utvrđenim činjenicama tijekom postupka, a smatra da apelant ne navodi niti jednu činjenicu kojom navedeni sud nije pravilno ocijenio ustanovljeno činjenično stanje i temeljem toga pravilno primijenio materijalno pravo.

15. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da je neupitno da apelant nije pobijao rješenje o razrješenju od 28. studenog 1996. godine i da mu na taj način nije prestao radni odnos, već da je po zakonu dobio status neraspoređenog radnika i da pobijano rješenje od 2. ožujka 1997. godine ima samo deklaratoran karakter, zbog čega smatra da su redoviti sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 268, 323. i 325. Zakona o državnoj upravi, zbog čega je nesporno da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i druga prava navedena u apelaciji. V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o državnoj upravi („Službeni list RBiH“ broj 26/93) relevantne odredbe glase: Član 268.

Ako radnik sa posebnim ovlaštenjima ne bude, po isteku vremena na koje je postavljen, ponovno postavljen na iste ili druge poslove i zadatke u organu uprave koje vrše radnici sa posebnim ovlaštenjima, funkcioner koji rukovodi organom uprave raspoređuje tog radnika bez javnog konkursa na druge poslove i zadatke u organu uprave za koje ispunjava uvjete stručne spreme, ili uz njegov pristanak, na poslove i zadatke za koje je uvjet niža stručna sprema od one koju ima. Ako radnik sa posebnim ovlaštenjima ne prihvatio raspored na odgovarajuće poslove i zadatke, prestaje mu radni odnos.

Ako nije moguće izvršiti raspored radnika koji nije ponovno postavljen na poslove i zadatke koje vrše radnici sa posebnim ovlaštenjima, taj radnik ostvaruje prava u skladu sa odredbama ovog zakona koje se odnose na prava radnika u slučaju smanjenja obima poslova.

Član 323.

Ako su pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji organa uprave ukinuti Ako su pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji organa uprave ukinuli pojedini poslovi i zadaci, smanjen njihov obim ili je izvršena koncentracija poslova i zadataka, kao i modernizacija načina izvršavanja poslova i zadataka koja prouzrokuje smanjenje broja radnika, radnik koji je radio na tim poslovima i zadacima rasporediće se na druge poslove i zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi u istom ili drugom organu uprave iste društveno-političke zajednice, u skladu sa odlukom izvršnog organa.

U slučaju kada ne postoje uslovi da se radnik iz prethodnog slava rasporedi na druge poslove i zadatke u istom ili drugom organu uprave iste društveno-političke zajednice, radnik može bili raspoređen na poslove i zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i u organ uprave druge društveno-političke zajednice, čije je sjedište u istom mjestu odnosno drugom mjestu, ako udaljenost tog mjesta ne prelazi 60 km i ako postoji redovan javni prijevoz.

Raspored radnika u slučaju iz prethodnog stava vrši se na osnovu sporazuma izvršnih organa odnosnih društveno-političkih zajednica.

Ako radnik odbije da radi na poslovima i zadacima na koje je raspoređen, u smislu st. 1. i 2. ovog člana, prestaje mu radni odnos u organu uprave.

Radnik iz stava 1. ovog člana može uz njegov pristanak biti raspoređen u istom ili drugom organu iste društveno-političke zajednice i na poslove i zadatke za koje je uslov niža stručna 1 sprema od one kojima, ako ispunjava uslov u pogledu vrste L stručne spreme.

Ako se radnik iz stava 1. ovog člana ne može rasporediti na poslove i zadatke na način utvrđen u st. 1, 2. i 5. ovog člana ostaje neraspoređen (u daljem tekstu: neraspoređeni radnik) a najduže šest mjeseci.

Član 325.

Neraspoređenom radniku, ako ne bude raspoređen u roku od Šest mjeseci od dana kada je ostao neraspoređen, prestaje radni odnos u organu uprave. .

Za radnika iz prethodnog stava koji ima do 15 godina radnog staža otkazni rok iznosi tri mjeseca, a za radnika sa dužim stazom - šest mjeseci. .

Otkazni rok iz prethodnog stava teče od dana kojim ističe šest mjeseci od prijema rješenja kojim je utvrđeno da je radnik ostao neraspoređen.

Član 326.

Neraspoređeni radnik ostvaruje svoja prava iz radnog odnosa u organu uprave u kome je ostao neraspoređen.

Funkcioner koji rukovodi organom uprave može neraspoređenom radniku odrediti da radi na određenim poslovima i zadacima u organu uprave koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi.

Ako neraspoređeni radnik odbije da radi na poslovima i zadacima iz prethodnog stava, prestaje mu radni odnos u organu uprave. Neraspoređeni radnik ima pravo na naknadu plate u visini njegove plate ostvarene u posljednjem mjesecu u kome je ostao neraspoređen. Tom radniku pripada i povećanje naknade plate, kao i prava na druga lična primanja koja imaju radnici u organu uprave u kome ostvaruje prava iz radnog odnosa.

Član 332.

O pravima i dužnostima radnika organa uprave iz radnog odnosa, na temelju zakona, drugih propisa i opštih akata organa uprave, odlučuje rješenjem funkcioner koji rukovodi organom uprave, osim kad je zakonom ili odlukom skupštine opštine propisano da odlučuje drugi organ. Za donošenje i dostavljanje radniku rješenja iz prethodnog stava, shodno se primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o opštem upravnom postupku.

Član 333.

Ako radnik smatra da je rješenjem funkcionera koji rukovodi organom uprave povrijeđeno njegovo pravo, ima pravo da tom funkcioneru podnese prigovor na rješenje.

Prigovor se podnosi u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.

Prigovor odlaže izvršenje rješenja, ako zakonom nije određeno da ne odlaže izvršenje.

Član 334.

Rješenje funkcionera koji rukovodi organom uprave doneseno po prigovoru je konačno.

Funkcioner koji rukovodi organom uprave dužan je donijeti rješenje po prigovoru najkasnije u ruku od 30 dana od dana podnesenog prigovora, a ako rješenje ne donese u tom roku, smatra se da je prigovor odbijen.

Član 335.

Protiv rješenja funkcionera koji rukovodi organom uprave, donesenog po prigovoru, radnik ima pravo na zaštitu svojih prava kod redovnog suda, odnosno kod drugih zakonom određenih organa.

Član 346.

Prava i dužnosti radnika iz radnog odnosa u organima uprave koja nisu uređena ovim zakonom, ostvaruju se shodno propisima koji se primjenjuju na radnike u preduzećima i drugim pravnim licima.

17. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 21/92, 13/94, 20/95 i 21/95) relevantne odredbe glase: Član 80.

Radnik ima pravo da nadležnim organima u organizaciji odnosno poslodavcu podnosi zahtjeve radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa kao i pravo da prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima.

Prigovor iz stava 1. ovog člana radnika podnosi organu utvrđenom općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je saznao za povredu prava.

Podnošenje prigovora iz stava 1. ovog člana zadržava izvršenje odluke do donošenja konačne odluke u organizaciji odnosno kod poslodavca izuzev u slučajevima utvrđenim zakonom.

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku

19. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

(3) Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 012905 12 Rev od 12. prosinca 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 13. siječnja 2014. godine a da je predmetnu apelaciju podnio 21. veljače 2014. godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da je u predmetnom parničnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] a)Suđenje u razumnom roku Relevantna načela

27. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

Razdoblje koje se uzima u obzir

28. Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 5. svibnja 1997. godine i da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 Rs 012905 12 Rev od 12. prosinca 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 16 godina i sedam mjeseci. Analiza razumnosti trajanja postupka

29. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče tužbenoga zahtjeva radi poništenja rješenja i isplate, te da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.

30. Glede apelantovog ponašanja, Ustavni sud konstatira da apelant nije doprinio duljini trajanja postupka. Osim navedenog, imajući u vidu da je apelant u konkretnom slučaju tražio zaštitu prava iz radnog odnosa, Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak značajan za apelanta.

31. U odnosu na doprinos redovitih sudova duljini predmetnog postupka, Ustavni sud na temelju stanja u spisu uočava da je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe od 5. svibnja 1997. godine, prvostupanjsku presudu donio 27. srpnja 2012. godine, dakle, nakon proteka više od 15 godina od podnošenja tužbe. Ustavni sud dalje primjećuje da Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije obrazlagao razloge duljine trajanja postupka pred tim sudom iz čega se može zaključiti da nema razumnog opravdanja za duljinu predmetnog postupka pred navedenim sudom. S druge strane, imajući u vidu da je Kantonalni sud drugostupanjsku presudu donio 4. listopada 2012. godine, dakle, nakon proteka nekoliko mjeseci od donošenja prvostupanjske presude, a Vrhovni sud 12. prosinca 2013. godine, dakle, nakon proteka približno godinu dana od donošenja drugostupanjske presude, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u postupku donošenja svojih odluka imali značajnija razdoblja neaktivnosti, odnosno da su doprinijeli duljini trajanja predmetnog postupka. Prema tome, imajući u vidu činjenicu da je Općinskom sudu trebalo više od 15 godine da u parničnom postupku koji se smatra hitnim i koji se ne može smatrati složenim donese prvostupanjsku presudu, Ustavni sud smatra da nije nužno upuštati se u daljnju analizu razumnosti trajanja postupka, jer je očigledno da Općinski sud prilikom odlučivanja u predmetnom postupku nije imao u vidu da se u konkretnom slučaju radi o postupku u parnici iz radnih odnosa u kojemu su redoviti sudovi, osobito pri određivanju rokova i ročišta, dužni uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema nikakvog razumnog opravdanja, niti objašnjenja zbog duljine trajanja predmetnog parničnog postupka.

32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina parničnog postupka koji se po zakonu smatra hitnim i koji je okončan nakon proteka 16 godina i sedam mjeseci ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

33. Iako apelant nije zatražio da mu se isplati naknada nematerijalne štete zbog duljine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

34. Dovodeći u svezu citirane odredbe Pravila sa činjenicom da je predmetni postupak koji se smatra hitnim okončan tek nakon proteka više od 16 godina, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog postupka apelantu treba odrediti naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. Obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku iz radnih odnosa koji se, prema zakonu, smatra hitnim i koji je trajao više od 16 godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 4.800,00 KM.

35. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona 10, obzirom na sjedište redovitih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje

36. Iz apelacijskih navoda, također, proizlazi da apelant smatra da su redoviti sudovi zauzeli pogrešno stanovište da je razriješen kao tehnološki višak i temeljem toga su mu priznali prava iz radnog odnosa, te smatra da mu je radni odnos prestao zbog zdravstvenih razloga, kako je to navedeno u rješenju o razrješenju, zbog čega smatra da bi imao drugačija prava iz radnog odnosa i da bi bio u znatno povoljnijoj situaciji u pogledu ostvarivanja svojih prava.

37. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

38. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovitih sudova.

39. S tim u svezi, razmatrajući apelantove navode kojima, u suštini, osporava zaključak redovitih sudova u dijelu u kojemu je odbijen njegov tužben zahtjev za poništenje rješenja kojim mu je prestala funkcija vršitelja dužnosti ravnatelja DVD Livno i stavljen na raspolaganje, Ustavni sud primjećuje da je apelant identične navode isticao u postupku pred redovitim sudovima, te da su redoviti sudovi detaljno i nedvosmisleno obrazložili svoje presude, koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, u svezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje da mu je u konkretnom slučaju radni odnos prestao zbog zdravstvenih razloga i da je takvo rješenje nezakonito, Ustavni sud primjećuje da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi, a to ni sam apelant u tijeku postupka nije osporavao, da protiv Rješenja tužene broj 01/1-012-826/96 od 28. studenog 1996. godine kojim je razriješen dužnosti vršitelja dužnosti ravnatelja DVD Livno i Rješenja tužene broj 01/1-012-132/97 od 2. ožujka 1997. godine kojim je stavljen na raspolaganje, u smislu odredaba Zakona o državnoj upravi i Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, nije koristio pravne lijekove, odnosno prigovor protiv odluka kojim je odučeno o njegovim pravima iz radnog odnosa iz čega proizlazi da je jasan zaključak redovitih sudova da su navedena rješenja postala pravomoćna i da se ne mogu osporavati u postupku pred redovitim sudovima. S tim u svezi, Ustavni sud, također, ukazuje da apelant, osim istovjetnih navoda koje je isticao tijekom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i argumentirane razloge, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost na koju je apelant neutemeljeno ukazao. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka sukladna standardima prava na pravično suđenje, te da su apelantovi navodi neutemeljeni.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da, sukladno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak koji se smatra hitnim trajao 16 godina i sedam mjeseci za što najveću odgovornost snosi Općinski sud, koji je donoseći prvostupanjsku presudu nakon proteka više od 15 godina očigledno propustio obratiti osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova, što je u pretežitom dijelu doprinijelo duljini trajanja postupka.

42. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi, odbijajući apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio poništenje rješenja, za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost na koju je apelant neutemeljeno ukazao.

43. Na temelju članka 59. st. 1, 2. i 3. i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman