Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2537/16 (A. M. P.)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2537/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2537/16, rješavajući apelaciju Ane Marije Pelaić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ana Marija Pelaić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 051737 16 Kž 2 od 18. aprila 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ana Marija Pelaić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 15. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 051737 16 Kž 2 od 18. aprila 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantica je oglašena krivom za krivično djelo krivotvorenja isprava iz člana 237. stav 1. Krivičnog zakona F BiH, pa joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 800,00 KM, koju je dužna platiti u određenom roku, te je određeno da ako se novčana kazna ne plati u određenom roku, da će sud bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora. Također, apelantica je obavezana da plati sudski paušal u iznosu od 200,00 KM.

2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelantice, bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, stiču zakonska obilježja krivičnog djela koje joj se stavlja na teret, te da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela postupala sa direktnim umišljajem, dok joj je vrsta i visina krivične sankcije izrečena uzimanjem u obzir olakšavajućih i otežavajućih okolnosti.

3. Kantonalni sud navodi, da iz izreke prvostepene presude sasvim jasno proizlazi da je apelantica uz potrebnu dokumentaciju traženu natječajem, priložila potvrdu Srednje medicinske škole Sarajevo, od 17. marta 2006. godine, koja potvrda nije evidentirana u djelovodnom protokolu navedene škole, a u kojoj je navedeno da je apelantica u toj školi bila u radnom odnosu u vremenu od 1986. do 1992. godine, na radnom mjestu nastavnika praktične nastave, iako joj je bilo poznato da nema traženo radno iskustvu i da je u spomenutoj školi radila kao profesor farmaceutske skupine predmeta 2,5 sati sedmično na određeno vrijeme u periodu od 5. februara 1990. do 31. augusta 1990. godine, što je evidentirano i u Matičnoj knjizi uposlenika škole pod rednim brojem 304. Dalje se navodi, da je neosnovan apelanticin prigovor žalbe (koji je i osnovni prigovor) da se prvostepena presuda zasniva na nezakonito pribavljenim dokazima. Naime, prosvjetni inspektori Ministarstva prosvjete, nauke, kultura i sporta HNK S. H. i R. T., nisu vršili inspekcijski nazor u Srednjoj medicinskoj školi u Sarajevu, što bi bilo nenadležno postupanje, nego su vršili samo uvid (neposredni uvid), odnosno očevid u dokumentaciju te škole, uz suglasnost direktora škole, i ta radnja, po ocjeni Kantonalnog suda, se ne može smatrati inspekcijskim nadzorom, jer nije vršena kontrola zakonitosti rada Srednje medicinske škole u Sarajevu. Također se navodi, da su S. H. i R. T., koji su na glavnom pretresu saslušani u svojstvu svjedoka, utvrdili da su u Matičnoj knjizi uposlenika Srednje medicinske škole u Sarajevu pod rednim brojem 304. upisani podaci za apelanticu (pored ostalog) te da je radila u toj školi kao profesorica farmaceutske skupine predmeta 2,5 sati sedmično, na određeno radno vrijeme, i kada je došla u školu, imala je tri godine, nula mjeseci i 28 dana radnog staža, a u školi je radila od 5. februara do 31. augusta 1990. godine, da su također izjavili da u djelovodnom protokolu škole iz 2006. godine pod rednim brojem 082 od 17. marta 2006. godine, (koji se spominje kao datum izdavanje navedene potvrde) nije evidentirano izdavanje nikakvog akta. Kantonalni sud konstatuje, da su prosvjetni inspektori S. H. i R. T., nakon izvršenog uvida - očevida u spomenut dokumentaciju sačinili Službenu zabilješku u kojoj su naveli utvrđeno činjenično stanje i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja u Službenoj zabilješci, naveli da potvrda broj 082/2006 od 17. marta 2006. godine, koju je izdala Srednja medicinska škola Sarajevo, na ime apelantice nije pravovaljana. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud ističe da su neosnovani navodi iz apelanticine žalbe da prvostepeni sud nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, a time i da je povrijedio Krivični zakon, jer nije izvršen uvid u personalni dosje apelantice. Dakle, i po ocjeni Kantonalnog suda, uvidom u Matičnu knjigu, djelovodni protokol (o čemu je sačinjena Službena zabilješka), svjedočenje navedenih svjedoka - prosvjetnih inspektora, te iskaza svjedokinje Z. Č., direktorice Srednje medicinske škole u Sarajevu, o radnoj angažiranosti apelantice u toj školi, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, a da pri tome nisu učinjene bitne povrede pravila postupak iz člana 312. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), kao ni povrede Krivičnog zakona, što također podrazumijeva, a na što se konkretno ukazuje u apelanticinoj žalbi - da se presuda zasniva na dokazima na kojima se po odredbama ZKP-a ne može zasnivati i da je povrijeđeno pravo apelantice na odbranu. Pri tome je Kantonalni sud imao u vidu i odredbe člana 11. ZKP-a, u kojima je regulirano na kojoj vrsti dokaza se ne može zasnivati sudska odluka.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2537/16 (A. M. P.) | Sudska praksa | Aktio