Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2084/15 (J. S.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Građevinsko zemljište
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2084/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2084/15, rješavajući apelaciju Jerka Sliškovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jerko Slišković, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 006826 14 U od 16. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jerko Slišković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Žepča, kojeg zastupa Franjo Marjanović, advokat iz Žepča, podnio je 24. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 006826 14 U od 16. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Općinskog načelnika Općine Žepče), u predmetu utvrđivanja obaveze plaćanja naknade za korištenje gradskog i ostalog građevinskog zemljišta.
2. U obrazloženju Kantonalnog suda se, pored ostalog, navodi da prema stanju spisa, a pri tome imajući u vidu apelantove navode iz njegove tužbe, proizlazi da je za apelanta sporna činjenica utvrđivanja obaveze plaćanja naknade za korištenje gradskog i ostalog građevinskog zemljišta za svoj poslovni prostor, jer apelant smatra da on nije obveznik plaćanja naknade i da mu je na takav način tuženi organ povrijedio pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, a koje pravo je zaštićeno i Ustavom BiH. Ovakav stav apelanta je prema ocjeni Kantonalnog suda nepravilan i neutemeljen, a nasuprot tome, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje u konkretnom upravnom predmetu sud nalazi da je rješenje tuženog organa doneseno u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku, te u skladu sa odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, kao i odredbama Odluke o građevinskom zemljištu Općine Žepče. Nadalje, Kantonalni sud nalazi da tuženi organ svojim rješenjem koje se tužbom osporava nije povrijedio apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, iz razloga što je prema ocjeni Kantonalnog suda tuženi organ u postupku odlučivanja po žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog upravnog rješenja donio pravilno i na zakonu zasnovano rješenje koje se temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, dakle, tuženi organ donošenjem takvog rješenja nije povrijedio načelo materijalne istine iz člana 7. Zakona o upravnom postupku, a na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje tuženi je pravilno primijenio odredbu člana 71. st. 5. Odluke o građevinskom zemljištu Općine Žepče iz koje proizlazi da su obveznici naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta vlasnici, pojedinci, korisnici ili nositelji prava raspolaganja na stambenom, poslovnom, proizvodnom ili sličnom prostoru, odnosno fizičke ili pravne osobe koje su korisnici gradskog i ostalog građevinskog zemljišta, a sama odluka koja je temeljni materijalno-pravni propis za rješavanje konkretne upravne stvari je donesena na osnovu odredaba Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine. Dakle, Kantonalni sud nalazi da je rješenje tuženog organa pravilno i na zakonu zasnovano, da se isto temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju prvostepenog organa, te da je doneseno u skladu sa odredbama Odluke o građevinskom zemljištu Općine Žepče, te da tuženi ovakvim rješenjem nije povrijedio nikakva prava apelanta, a da apelant navodima iz svoje tužbe nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporenog upravnog akta.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom, pored ostalog, osporava relevantne odredbe propisa, na osnovu kojih je apelantu utvrđena obaveze plaćanja naknade za korištenje gradskog i ostalog građevinskog zemljišta, a koje odredbe apelant dovodi u kontekst kršenja prava na imovinu. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da apelant predmetnom apelacijom osporava presudu Kantonalnog suda koja je donesena u postupku povodom apelantove tužbe, protiv koje je apelant blagovremeno podnio predmetnu apelaciju, tako da shodno navedenom, samo presuda Kantonalnog suda, kao i postupak pred navedenim sudom, mogu u konkretnom slučaju, biti predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman