Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4006/16 (Ž. Č. i M. R.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzija
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Invalid
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4006/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4006/16, rješavajući apelacije Želinke Čvoro i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Želinka Čvoro, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 003039 16 U od 30. avgusta 2016. godine;
Mitar Radukić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 011540 14 Uvp od 6. jula 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4006/16
1. Želinka Čvoro (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Pala, podnijela je 14. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 003039 16 U od 30. avgusta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina tužba izjavljena protiv rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske) kojim je odbijena apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja filijale tuženog u Istočnom Sarajevu. Prvostepenim rješenjem od 28. novembra 2012. godine priznato je pravo apelantici na invalidsku penziju počev od 25. septembra 2002. godine u iznosu od 106,57 KM mjesečno, od 1. marta 2007. godine penzija je određena u iznosu od 145,89 KM mjesečno, a od 1. maja 2008. godine iznosi 160,38 KM mjesečno. U obrazloženju osporene odluke, između ostalog, se navodi da odredba člana 77. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisuje da penzijski osnov za određivanje starosne i invalidske penzije predstavlja prosječan iznos neto plata osiguranika na koje je obračunat i uplaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje. Osim toga, utvrđeno je, na osnovu uvida u radnu knjižicu i Uvjerenja o podacima registrovanim u matičnoj evidenciji ERC ZIPO Sarajevo MB 1174155622 na ime apelantice, da ukupan staž osiguranja apelantice iznosi 19 godina i 11 mjeseci. Također, konstatovano je da apelantica ispunjava uslove iz odredbi člana 131. do 134. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a da se na osnovu utvrđenog penzijskog staža invalidska penzija, shodno odredbi člana 135. istog zakona, određuje u procentu od 50 %.
2. AP-4207/16
2. Mitar Radukić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, podnio je 4. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 011540 14 Uvp od 6. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 011540 13 U od 3. aprila 2014. godine kojom je odbijena apelantova tužba izjavljena protiv rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske) kojim je odbijen zahtjev za ponovnim određivanjem invalidske penzije. U obrazloženju osporene odluke, između ostalog, se navodi da je apelant korisnik invalidske penzije od 7. januara 1991. godine, iz razloga što je nalazom i mišljenjem Odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti u drugom stepenu u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja Sarajevo utvrđeno da kod apelanta postoji invalidnost – gubitak radne sposobnosti zbog bolesti. Nadalje, utvrđeno je, na osnovu medicinske dokumentacije, da apelant ne može samostalno obavljati osnovne životne potrebe, da mu je potrebna pomoć i njega drugog lica, te da mu je rješenjem filijale tuženog u Banjoj Luci od 1. oktobra 2002. godine određen novi iznos invalidske penzije (pobliže navedeno u obrazloženju osporene odluke). U vezi s tim, konstatovano je da je iznos penzije određen na osnovu penzijskog osnova za određivanje penzije prema odredbama člana 48. do 58. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, dok se, u smislu člana 105. istog zakona, invalidska penzija za penzijski staž od 15 godina i 6 mjeseci određuje u visini od 50% od penzijskog osnova. Nadalje, utvrđeno je da apelant uz zahtjev za ponovno određivanje invalidske penzije nije dostavio dokaze ili ponudio činjenice koje bi mogle dovesti do drugačijeg određivanja iznosa penzije od iznosa koji se apelantu isplaćuje, pa su apelantovi navodi u kojima ističe da mu rješenjem od 1. oktobra 2002. godine nije pravilno određena penzija neosnovani i nisu zasnovani na odredbama člana 234. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku. Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4006/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
4. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman