Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3757/16 (Zeničko-dobojski kanton)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3757/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3757/16, rješavajući apelaciju Zeničko-dobojski kanton, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zeničko-dobojski kanton, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 105271 15 Gž od 14. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 15. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 105271 15 Gž od 14. jula 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju (S. H.), na ime naknade materijalne i nematerijalne štete (duševne bolove zbog smanjene životne aktivnosti, fizičke bolove i pretrpljeni strah) isplati određene novčane iznose.
2. Kantonalni sud, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud potpuno i pravilno, na osnovu dokaza koje su stranke u toku postupka predložile i izvele, između ostalih, nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke M. C., zapisnika o uviđaju, nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke prim.dr. T. K., utvrdio relevantnu činjenicu, da je apelant odgovoran za nastalu materijalnu i nematerijalnu štetu tužitelju koja se dogodila na određenom regionalnom putu, na način što je došlo do iznenadnog odrona kamenja i drugog materijala na vozilo tužitelja koje se propisno kretalo regionalnim putem, u kojoj je došlo i do povrede tužitelja kao vozača, nakon čega je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe člana 13., 19. i 20. Zakona o cestama FBIH i odredbe člana 154. i 200. Zakona o obligacionim odnosima, kada je o tužbenom zahtjevu tužitelja odlučio kao u izreci prvostepene odluke. Dalje se navodi, da iz zapisnika sa pripremnog ročišta, proizlazi da je punomoćnik tužitelja predložio između ostalih dokaza, da se provede i dokaz vještačenjem po vještaku traumatologu dr. T. K. sa zadatkom, da vještak utvrdi visinu nematerijalne štete koja se odnosi na pretrpljene bolove, strah i umanjenje opće životne aktivnosti, da je zakonski zastupnik apelanta izjavio da u cijelosti ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu i da nema novih dokaznih prijedloga, da se ne protivi dokaznim prijedlozima tužitelja, kao ni ličnosti predloženih vještaka, nakon čega je prvostepeni sud donio Rješenje o vještačenju po vještaku medicinske struke, što znači da se apelant nije protivio ni imenu ni ličnosti vještaka kao ni zadatku vještaka, da on utvrdi između ostalog i visinu nematerijalne štete koja se odnosi na pretrpljeni strah, u kom pravcu neosnovano prigovara u žalbi apelant. Također se navodi, da iz zapisnika o glavnoj raspravi proizlazi da je saslušan vještak medicinske struke dr. T. K. koji je izjavio da ostaje kod svog nalaza i mišljenja, nakon čega je punomoćnik tužitelja izjavio da nema pitanja niti primjedbi na nalaz, dok je zakonski zastupnik apelanta izjavio da nema pitanja, a da se primjedbe odnose kao u navodima odgovora na tužbu, kojim se osporava tužbeni zahtjev tužitelja (apelant izjavio prigovor nedostatke pasivne legitimacije, a opreza radi osporio i visinu tužbenog zahtjeva kao rezultat proizvoljnog određenja). Kantonalni sud zaključuje, da je prvostepeni sud pravilno odlučio o visini materijalne i nematerijalne štete, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne i medicinske struke na osnovu kojih je tužitelj opredijelio svoj tužbeni zahtjev, imajući u vidu da tužitelj nije imao primjedbi na nalaz, a da su primjedbe zakonskog zastupnika apelanta paušalne, nedokazane i neargumentovane, pogotovo kada se uzme u obzir da se radi o vještaku medicinske struke koji je dugogodišnji sudski vještak, da nije bilo primjedbi na specijalnost, ime i zadatak vještaku.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman