Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-853/14 (I. P.)

Odluka donesena 11. 01. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-853/14

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 01. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 853/14, rješavajući apelaciju Ilije Pavkovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. siječnja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ilije Pavkovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 005504 10 Rsz od 20. prosinca 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ilija Pavković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Dževad Hrnjić, odvjetnik iz Žepča, podnio je 24. veljače 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 Rs 005504 10 Rsz od 20. prosinca 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 28. listopada 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Također je od Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Pravobraniteljstvo FBiH (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo 2. kolovoza 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 12. studenog 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Pravobraniteljstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06- 000602 od 11. ožujka 2008. godine utvrđeno je da je tužena dužna isplatiti apelantu ukupan iznos od 2.572,44 KM, i to: na ime neisplaćenih plaća za mjesec siječanj iznos od 677,00 KM i veljaču 2001. godine iznos od 677,00 KM, na ime regresa za 2000. godinu iznos od 408,44 KM, za 2001. godinu iznos od 410,00 KM i za 2002. godinu iznos od 400,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe 7. veljače 2006. godine pa do isplate, te mu naknaditi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

6. Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, nesporno utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tužene, te da mu nisu isplaćene plaće za siječanj i veljaču 2001. godine, kao ni regresi za 2000, 2001. i 2002. godinu, što je sud utvrdio uvidom u potvrdu koju je izdala tužena 6. prosinca 2005. godine. S obzirom da se radi o apelantovom utvrđenom potraživanju iz radnog odnosa, shodno odredbi članka 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, Općinski sud je konstatirao da se ono odnosi na novčano potraživanje, a ne na povredu prava iz radnog odnosa. Prema ocjeni Općinskog suda, zastara u ovoj pravnoj stvari, a primjenom odredbe članka 387. st. 1. i 2. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prekinuta je donošenjem zaključka Vlade FBiH o listi odgođenih plaćanja iz proračuna za 2002. godinu („Službene novine FBiH“ broj 64/02) i Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza FBiH („Službene novine FBiH“ broj 66/04) i Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza („Službene novine“ FBiH broj 64/04).

7. Iz svega gore navedenog proizlazi da tužena svoje obveze za isplatu plaća za siječanj i veljaču 2001. godine i regresa za predmetno razdoblje prema uposlenim u FMO nije ispunila. U skladu s gore navedenim zakonskim odredbama tužena je apelantu priznala predmetno potraživanje, a kako je to priznanje učinjeno nakon proteka roka zastare utvrđenog za ova potraživanja, to se navedeno priznanje smatra odricanjem od zastarjelosti, a shodno odredbama članka 366. stavak 1. ZOO. Na ovaj način tužena se odrekla zastare u odnosu na potraživanja plaća i naknada za korištenje godišnjeg odmora, a koja potječu iz razdoblja od 1. travnja 1996. do 31. prosinca 2002. godine.

8. Kako zaključuje Općinski sud, pravo na isplatu plaća i regresa regulirano je Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 23/00), te Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa Vlasti FBiH i službenika FMO, drugih tijela Federalne uprave, prema kojima apelantu pripada pravo na isplatu plaće i Ugovorom o radu određuje se u razdoblju isplate plaće koji ne mogu biti dulji od 30 dana. Apelantu, također, pripada pravo na isplatu regresa u skladu s gore navedenom uredbom jer je člankom 11. određeno da djelatnicima i službenicima pripada pravo na regres za godišnji odmor u iznosu prosječne mjesečne neto plaće po uposlenom, ostvarene u FBiH u prethodnom mjesecu. Člankom 4. Uredbe određeno je da službeniku pripada naknada za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od 70% plaće uposlenika, odnosno službenika ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije isplate. S obzirom na gore navedeno, sud je smatrao da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti utemeljen, pa ga je kao takvog i usvojio.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 Rs 005504 10 Rsz od 20. prosinca 2013. godine priziv tužene izjavljen protiv Presude Općinskog suda broj 065 0 P 06-000602 od 11. ožujka 2008. godine je uvažen i prvostupanjska presuda preinačena tako što se odbija apelantov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.572,44 KM na način utvrđen dispozitivom prvostupanjske presude.

10. Nadalje, stavkom II iste presude je utvrđeno da se priziv tužene izjavljen protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065 0 P -000602 od 15. siječnja 2010. godine djelomično uvažava i pobijano rješenje ukida u dijelu kojim je odbijen zahtjev za donošenje dopunske presude (stavak 2. izreke), dok se u preostalom dijelu priziv odbija i prvostupanjsko rješenje potvrđuje. Apelantov zahtjev za naknadu troškova ovog parničnog postupka je odbijen kao neutemeljen, te zahtjev tužene za naknadu troškova postupka nastalih u povodu priziva izjavljenog protiv prvostupanjskog rješenja je, također, odbijen kao neutemeljen.

11. Sud je utvrdio da su neutemeljeni navodi priziva da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu iz članka 67. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, u konkretnom slučaju predmet spora nije povreda prava iz radnog odnosa, koju imaju u vidu odredbe iz članka 103. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), nego novčana potraživanja dospjelih, a neisplaćenih plaća i naknada za korištenje godišnjeg odmora. Stoga, prema ocjeni suda, ne stoje prizivni navodi da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe parničnog postupka iz članka 67. stavak 1. točka 2. ZPP-a kada tužbu nije odbacio. Nadalje, prema mišljenju Kantonalnog suda, tužena tijekom prvostupanjskog postupka nije iznosila činjenicu objavljivanja javnog poziva u dnevnim novinama ,,Oslobođenje“, pa na temelju odredbe iz članka 207. stavak 1. ZPP, tu činjenicu ne može iznositi ni u prizivu. Ovo tim više što u prizivu ne pruža dokaze da bez svoje krivnje ovu činjenicu nije mogla iznijeti do zaključenja glavne rasprave.

12. Prema ocjeni Kantonalnog suda, utemeljeno se prizivom ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 106. Zakona o radu. Naime, iz stanja spisa proizlazi da apelant svojim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu plaće za mjesec siječanj i veljaču 2001. godine, kao i regres za 2000, 2001. i 2002. godinu, pa kako je tužbu podnio sudu 7. veljače 2006. godine, odnosno nakon proteka zakonom propisanog roka od tri godine, to je samim tim nastupila zastara potraživanja, kako to utemeljeno u prizivu ističe tužena. Kako navodi Kantonalni sud, točno je da su donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 66/04, i to odredbom iz članka 4. točka 4. predviđene kao opće obveze dugovi Federacije BiH nastali u razdoblju od 1. travnja 1996. godine do 31. prosinca 2002. godine koje obuhvaćaju i obveze na temelju neisplaćenih plaća i dodataka Federalnog Ministarstva obrane i Vojske Federacije, a koje će se prema odredbi iz članka 5. stavak 2. točka 4. istog zakona izmiriti isplatom u gotovini, i to prema članku 7. navedenog zakona u razdoblju od četiri godine počev od fiskalne 2004. godine. Međutim, donošenje navedenog zakona ne predstavlja priznanje duga s posljedicama prekidanja zastare potraživanja, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud jer iz sadržaja teksta zakona ne proizlazi izričito priznanje duga apelantu kao vjerovniku, niti se radi o izjavi koju je potpisala osoba koja je ovlaštena zastupati dužnike, a u skladu sa zauzetim stajalištem Vrhovnog suda FBiH (Presuda broj 070-0-Rev-08-000228 od 23. prosinca 2008. godine), to je apelantovo potraživanje za isplatu plaće za mjesec siječanj i veljaču 2001. godine, kao i regresa za razdoblje od 2000. do 2002. godine zastarjelo u smislu članka 106. Zakona o radu, imajući u vidu činjenicu da je tužba podnesena 7. veljače 2006. godine. Iz navedenih razloga je, primjenom odredbe iz članka 229. točka 4. ZPP, prvostupanjska presuda preinačena tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

14. Kako navodi apelant, drugostupanjski sud pogrešno zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost potraživanja. Drugostupanjski sud je potpuno površno ispitao spis i podneseni priziv i odgovor na njega, te samim tim i donio presudu uz grubu povredu apelantovih prava. Naime, u svojim obrazloženjima presuda sudovi su pogrešno navodili da je tužena tijekom prvostupanjskog postupka podnijela prigovor zastarjelosti apelantova potraživanja. Tužena nije dala odgovor na tužbu, niti je pristupila na pripremno ročište i glavnu raspravu. Tužena je prigovor zastare istaknula tek u prizivnom postupku, a ovakav prigovor, kada je istaknut tek u prizivnom drugostupanjskom postupku, ne može se uvažiti. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude raspravljao o zastarjelosti iako takav prigovor u prvostupanjskom postupku nije istaknut. Nakon toga i drugostupanjski sud je raspravljao o zastarjelosti apelantova potraživanja iako je prizivne navode po ovoj osnovi morao odbaciti.

15. Dakle, apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovih ustavnih prava, te predlaže da se apelacija usvoji i tužena obveže na plaćanje prema prvostupanjskoj presudi.

b) Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud smatra da tijekom postupka vođenog kod suda nisu učinjene povrede prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu, kao ni drugih prava garantiranih Ustavom BiH i Europskom konvencijom i predlaže da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Članak 103.

Uposlenik koji smatra da mu je poslodavatelj povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može zahtijevati od poslodavatelja ostvarivanje tog prava.

Podnošenje zahtjeva iz stavka 1. ovoga članka ne sprečava uposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred mjerodavnim sudom.

Uposlenik može podnijeti tužbu pred mjerodavnim sudom glede povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.

Članak 106.

Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno.

18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) („Službeni list RBiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Opšte pravilo Član 360.

(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Kad zastarjelost počinje teći Član 361.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

(2) Ako se obaveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je dužnik postupio protivno obavezi.

Član 376. st. 1. i 2.

1. Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Članak 67. stavak 1. točka 2.

Nakon prethodnog ispitivanje tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako ustanovi: (...)

2) da je tužba podnesena nepravodobno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe; (...)

VI.Dopustivost

20. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 Rs 005504 10 Rsz od 20. prosinca 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 10. siječnja 2014. godine, a apelacija je podnesena 24. veljače 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant tužbom u parničnom postupku od tužene tražio isplatu zaostalih plaća i regresa. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

28. Apelant smatra da mu je odlukama redovitih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, kao i propusta proceduralne prirode u svezi s isticanjem prigovora zastare i dostave odgovora na tužbu. U svezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se temelje na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i povredama parničnog postupka, Ustavni sud podsjeća na to da je u Odluci Ustavnog suda broj AP 5654/10 od 12. lipnja 2013. godine već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje. U navedenoj odluci tužena je u prizivima ukazivala na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz članka 106. Zakona o radu budući da su apelanti podnesenim tužbama i postavljenim zahtjevima potraživali isplatu plaća za veljaču i ožujak 2001. godine i regrese za 2000. i 2001. godinu, a kako su tužbe podnijeli 2005. godine, to proizlazi da su podnesene nakon proteka zakonom propisanog roka od tri godine, pa je samim tim nastupila zastarjelost potraživanja. U svezi s tim, navedeno je da Zakon o utvrđivanju i izmirenju unutarnjih obveza FBiH nema kao posljedicu priznanje duga, što bi vodilo prekidu zastarijevanja jer iz sadržaja teksta ovog zakona ne proizlazi izričito priznanje duga. U konkretnom predmetu, Kantonalni sud je, također, odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja u smislu članka 106. Zakona o radu jer je apelant tužbu za naplatu potraživanja za sporno razdoblje podnio tek 7. veljače 2006. godine, zbog čega Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud, postupajući povodom apelantove tužbe, također, odbio tužbeni zahtjev zbog prigovora o zastari potraživanja, pa se umjesto posebnog obrazloženja Ustavni sud poziva na navedenu odluku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 5654/10 od 12. lipnja 2013. godine, točka 6., dostupna i na www.ustavnisud.ba ) . Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

30. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju koje je Ustavni sud riješio u Odluci broj AP 5654/10 od 12. lipnja 2013. godine, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje iz citirane odluke. Osim toga, Ustavni sud naglašava da su očigledno neutemeljeni apelacijski navodi da je o prigovoru zastare prvi put rješavano u drugostupanjskom postupku jer se iz obrazloženja prvostupanjske presude vidi da je Općinski sud analizirao zašto u konkretnom slučaju predmetno potraživanje nije zastarjelo.

31. Stoga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

32. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava temelje na istim navodima koje je isticao u svezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

Zabrana diskriminacije Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

Članak 14. Europske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

33. Premapraksi Europskog suda, zabrana diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj članak ne osigurava nediskriminaciju kao neovisno i samostalno pravo, već se, prema tom članku, na diskriminaciju može pozvati samo u svezi s uživanjem prava i sloboda garantiranih Europskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se osoba ili skupine osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Europski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. srpnja 1968. godine, Serija A, broj 6).

34. U konkretnom slučaju apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminiran, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se doista radi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, kako je navedeno u članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.

35. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminacijska primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je Kantonalni sud za svoju odluku dao jasne razloge.

37. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su osobe koje se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirane na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz odluka donesenih u parničnom postupku iz kojih su proistekle osporene odluke.

39. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-853/14 (I. P.) | Sudska praksa | Aktio