Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3999/16 (S. S.)

Odluka donesena 23. 11. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3999/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 11. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-3999/16, rješavajući apelaciju Slavke Sabljić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Slavka Sabljić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 006596 12 Uvp od 2. juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavka Sabljić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Darislav Paponja, advokat iz Mostara, podnijela je 14. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 006596 12 Uvp od 2. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke – presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 006596 12 U od 15. juna 2012. godine kojom je odbijena kao neosnovana apelanticina tužba izjavljena protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, Sarajevo) kojim je uvažena njena žalba izjavljena protiv rješenja Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji, Odjel za društvene djelatnosti Grada Mostara i priznato joj svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% invaliditeta po osnovu oboljenja na koje je služba u Oružanim snagama uticala na pogoršanje, te ima pravo na ličnu invalidninu u određenom mjesečnom iznosu i ostala prava propisana zakonom.

2. U obrazloženju osporene odluke navodi se, između ostalog, da je apelantici rješenjem prvostepenog organa od 6. septembra 2011. godine poništeno ranije doneseno rješenje (od 29. marta 2007. godine kojim joj je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta), i utvrđeno da ne ispunjava uslove iz člana 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. Nadalje je navedeno da je u postupku po žalbi apelantice na navedeno rješenje, a na osnovu nalaza i mišljenja drugostepene Ljekarske komisije u Sarajevu, koji je dat na osnovu pregleda apelantice i uvida u medicinsku dokumentaciju, utvrđeno da apelanticin vojni invaliditet iznosi 20%, te joj je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% kako je to pobliže navedeno u izreci rješenja tuženog. Također, konstatovano je da nalaz i mišljenje Ljekarske komisije u drugostepenom postupku jasan, potpun i dovoljno obrazložen, te sadrži sve činjenice i okolnosti značajne sa medicinskog stanovišta. U vezi s tim, konstatovano je da se u nalazu drugostepene Ljekarske komisije navodi da je prvostepena Ljekarska komisija, u nalazu i mišljenju od 9. juna 2006. godine „nepravilno primjenila tačku 104.a) – 50% jer su promjene na koljenima degenerativne, a ne posttraumatske, kao i tačku 234.b) – 40% jer su psihičke tegobe izražene u lakšem stepenu, a ne u izraženom, te da je nepravilna i ocjena revizione Ljekarske komisije od 14. juna 2011. godine jer se psihičke promjene PTSP-a i danas evidentiraju“, pa da shodno tome vojni invaliditet, kako to utvrđuje drugostepena Ljekarska komisija nalazom i mišljenjem od 28. decembra 2011. godine iznosi 20% X grupe trajno, a ne ispod 20% kako je to utvrdila reviziona Ljekarska komisija u nalazu i mišljenju od 14. juna 2011. godine. Osim toga, zaključeno je da nije osnovan apelanticin prigovor na nepravilnu primjenu Uputstva o primjeni člana 52. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, iz razloga što tačka 4. Uputstva propisuje da ukoliko nalaz i mišljenje revizione Ljekarske komisije bude dat po proteku roka iz člana 41. stav 4. navedenog zakona, to je isti, u smislu odredbe člana 52. stav 1. zakona, osnov za obnovu postupka u odnosnoj upravnoj stvari ukoliko je reviziona Ljekarska komisija dala drugačiji nalaz i mišljenje u odnosu na nalaz i mišljenje prvostepene Ljekarske komisije.

3. Također, konstatovano je da tačka 5. Uputstva propisuje da u slučajevima iz prethodne tačke, organ nadležan za vršenje revizije predmet vraća prvostepenom organu pismenim aktom kojim daje saglasnost protekom roka uz decidnu uputu da je dužan najdalje u roku od 30 dana u obnovi postupka donijeti novo rješenje kojim će prvostepeno rješenje koje je predmet obnove biti poništeno i o pravu odlučiti isključivo na osnovu nalaza i mišljenja revizione Ljekarske komisije. Imajući u vidu da je reviziona Ljekarska komisija donijela nalaz i mišljenje po proteku roka za reviziju, propisanog članom 41. stav 4. istog zakona, konstatovano je da je ovaj nalaz, koji je drugačiji od nalaza i mišljenja prvostepene Ljekarske komisije, mogao poslužiti kao razlog za obnovu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3999/16 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio