Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4333/15 (V. Č.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4333/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4333/15, rješavajući apelaciju Vladimira Čode, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vladimir Čodo, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K 001989 15 Kž 7 od 29. juna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vladimir Čodo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mokrog, općina Pale, podnio je 21. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 K 001989 15 Kž 7 od 29. juna 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz člana 363. stav 1. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i 10 mjeseci, te je uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci izrečena presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu od 18. septembra 2014. godine, zbog krivičnog djela nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 6. KZ RS, te je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.
2. Vrhovni sud, između ostalog, navodi da nisu osnovani argumenti iz apelantove žalbe, u prilog tvrdnji da je pobijanom presudom povrijeđen objektivni identitet optužbe i time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka i) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Naime, i pored toga što postoji nepodudarnost između činjeničnog opisa djela datog u optužnici i onog koji je naveden u izreci pobijane presude, princip koji zahtjeva identitet između optužbe i presude, koji je sadržan u odredbi člana 294. stav 1. ZKP RS, nije povrijeđen jer je pobijana presuda zasnovana na činjeničnom stanju utvrđenom na glavnom pretresu, te se odnosi se na isti događaj i manifestuje blaži oblik krivičnog djela. Dalje se navodi, da se u konkretnom slučaju apelant, potvrđenom optužnicom, teretio za izvršenje krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 6. u vezi sa članom 25. KZ RS, pa kada je tokom postupka na glavnom pretresu utvrđeno takvo činjenično stanje koje manifestuje radnju izvršenja krivičnog djela pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz člana 363. stav 1. u vezi sa stavom 3. KZ RS, onda je prvostepeni sud bio ovlašten da, na bazi takvog činjeničnog utvrđenja, donese presudu i apelanta oglasi krivim za to djelo, koje, u osnovi, ostaje u okviru istog događaja, unoseći u činjenični opis elemente tog, za apelanta blažeg krivičnog djela. Također se navodi, da se apelantovim žalbenim prigovorima ne može osporiti pravilnost činjenične osnove prvostepene presude i zaključak da je apelant počinio radnje, na način kako je to opisano u izreci prvostepene presude, i time krivično djelo pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela. Vrhovni sud ističe, da analizom i ocjenom provedenih dokaza optužbe i odbrane, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, na način kako to propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKP RS, prvostepeni sud je, u ponovljenom suđenju otklonio nedostatke na koje je ukazano u presudi Vrhovnog suda od 11. decembra 2014. godine, te donio novu, pravilnu i zakonitu presudu. Pravilnom ocjenom provedenih dokaza utvrđene su sve odlučne činjenice i izveden pravilan zaključak da je apelant, a nakon što je osuđeni L. Č., kritične noći, iz pištolja koji je uzeo iz vozila apelanta i lišio života oštećenu maloljetnu S. V., dao na raspolaganje L. Č. svoje putničko motorno vozilo sa kojim su zajedno pobjegli sa lica mjesta, i time počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Po ocjeni Vrhovnog suda, takav zaključak je rezultat pravilne ocjene iskaza svjedoka S. K. i optuženog L. Č., koji su u bitnome saglasni i koji na detaljan način opisuju, kako okolnosti koje se odnose na način izvršenja radnje lišenja života oštećene, tako i one koje su uslijedile nakon toga. Vrhovni sud zaključuje, da su radnje apelanta, koje odbrana u objektivnom smislu nije osporavala u postupku pred prvostepenim sudom, niti to čini u žalbi, pravilno ocijenjene u pobijanoj presudi, kao pomoć učiniocu poslije izvršenja djela, da aktivne radnje apelanta, u konkretnim okolnostima, svijest da je njegovim pištoljem, koji je L. Č. uzeo iz njegovog vozila, izvršeno ubistvo, da nakon toga zajedno sjedaju u to vozilo i bježe sa lica mjesta, a ne izbor pasivnog držanja nakon ubistva oštećene, kako se to pravilno obrazlaže u pobijanoj presudi, jasno definiše svjesnu i voljnu komponentu umišljajnog postupanja u pomoći L. Č. da, poslije izvršenja djela, ne bude otkriven. Vrhovni sud naglašava, da argumenti iz žalbe, kojima se osporava pravilnost činjenične osnove pobijane presude i valjanost datih razloga, kroz tvrdnju da je kod očevidaca djela postojalo saznanje o identitetu izvršioca ubistva, te da apelant nije pokušao bjekstvo nakon završene policijske intervencije, su bez osnova, jer te činjenice i okolnosti nisu od značaja sa aspekta umišljaja apelanta, koji se mora cijeniti u momentu preduzimanja radnji koje su, u konkretnom slučaju, bile usmjerene u pravcu zajedničkog napuštanja lica mjesta apelantovim vozilom. Nadalje, nema sumnje da je ubistvo oštećene izazvalo strah i zaprepaštenje kod apelanta, ali ne samo kod njega već drugih lica, očevidaca, radi čega su bez osnova argumenti iz žalbe na kojima se insistira i u opredjeljenju takvog stanja nalazi motiv u svim njegovim aktivnim radnjama poslije izvršenja krivičnog djela od strane L. Č., negirajući pri tome umišljaj na podršku i pomoć poslije izvršenog djela, kao bitne elemente krivičnog djela za koje je apelant oglašen krivim. Vrhovni sud, također, naglašava da argumenti iz apelantove žalbe, u prilog tvrdnji da bi se osuđeni L. Č. udaljio sa lica mjesta bez obzira na postupanje apelanta, ukazujući da su kod njega bili ključevi od vozila, su bez osnova, jer osnovni oblik predmetnog krivičnog djela pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz člana 363. stav 1. KZ RS, postoji i onda kada učinilac krivičnog djela kojem se pomaže da ne bude otkriven, u konkretnom slučaju optuženi L. Č., nije svjestan da mu drugo lice pruža pomoć. Cijeneći navedeno, po ocjeni Vrhovnog suda, u prvostepenoj presudi je na pravilan način riješeno ključno pitanje, a to je psihički odnos apelanta, posmatrano u razvoju cjelokupnog kritičnog događaja, u kojem se pravilno ne nalazi utvrđenim njegov doprinos u radnjama osuđenog L. Č. prije ili za vrijeme ubistva oštećene, već samo pružanje pomoći poslije izvršenog krivičnog djela i time krivično djelo pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman