Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1242/14 (S. M.)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Zastara
  • Ratna šteta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1242/14

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1242/14, rješavajući apelaciju Safeta Medića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Miodrag Simović, sudac Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Safeta Medića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 008138 12 Rev od 10. januara 2014. godine, presude Okružnog suda Banja Luka broj 77 0 P 008138 11 Gž od 23. augusta 2012. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0P 008138 08 P od 15. septembra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Safet Medić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora kojeg zastupa Mirsad Bajramović, advokat iz Prijedora, podnio je 20. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 008138 12 Rev od 10. januara 2014. godine, presude Okružnog suda Banja Luka ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 008138 11 Gž od 23. augusta 2012. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 008138 08 P od 15. septembra 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske i Opštine Prijedor, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (kao suprotne strane u postupku, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Svi pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Osnovni sud je donio presudu broj 77 0 P 008138 08 P od 15. septembra 2011. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obavežu da apelantu na ime naknade materijalne štete solidarno isplate iznos od 37.5036,00 KM sa zakonskom kamatom, kao i da mu plate troškove postupka. Apelant je obavezan da tuženim naknadi troškove postupka.

6. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao da je apelant pokrenuo postupak tužbom 29. oktobra 2008. godine, radi naknade štete za uništeni stambeno poslovni objekat, stambeni objekat sa dvorištem i ostalim pomoćnim objektima, koje su u cijelosti porušene za vrijeme trajanja rata, a za koju apelant smatra da su tuženi solidarno odgovorni. Dakle, Osnovni sud je naveo da je tužbeni zahtjev apelanta naknada štete uslijed rušenja objekta apelanta, s obzirom da je do rušenja došlo uslijed ratnih dejstava za koje su odgovorni tuženi.

7. Osnovni sud je naveo da je istaknut prigovor zastare, pa se pozvao na odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe, Osnovni sud je ukazao na primjenu člana 383. ZOO u konkretnom slučaju, te je zaključio da zastarijevanje u konkretnom slučaju nije teklo do 19. juna 1996. godine. Nadalje, Osnovni sud je istakao da se štetni događaj desio 1992. godine, a apelant je saznao za štetu 1996. godine, kako je sam naveo u svom iskazu datim pred sudom. Imajući u vidu činjenicu da je tužba podnijeta 29. oktobra 2008. godine, a da je apelant imao saznanja za štetu i lično se uvjerio 1996. godine, to je Osnovni sud zaključio da je protekao rok iz člana 376. ZOO. Uslijed pasivnog držanja apelanta, apelant je izgubio pravo na sudsku zaštitu. Zbog zastarjelosti potraživanja prestalo je pravo apelanta da traži naknadu štete, te je tužbeni zahtjev u cjelosti odbijen kao neosnovan.

8. Okružni sud je donio presudu broj 77 0 P 008138 11 Gž od 23. augusta 2012. godine, kojom je žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni zaključak Osnovnog suda, te naveo da je Osnovni sud prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru zastarjelosti potraživanja naknade štete pravilno postupio kada je primijenio rokove zastarjelosti propisane odredbom člana 376. ZOO. Okružni sud je nadalje naveo da zastarjevanje počinje da teče od 19. juna 1996. godine (stupanjem odluke o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti), te je ukazao na subjektivni rok od tri godine od dana saznanja i objektivni rok od pet godina od dana nastanka štete. Okružni sud je utvrdio da je na objektima apelanta nastala šteta u periodu ratnih dešavanja, za koju je nesporno saznao 1996. godine, a tužbu je podnio 29. oktobra 2008. godine iz čega proizilazi da je nesumnjivo prošao objektivni rok i subjektivni rok. Okružni sud se pozvao na član 360. ZOO te je zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda kada je usvajanjem prigovora zastarjelosti odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tužene. Nadalje, Okružni sud je ukazao da u konkretnom slučaju ne proizlazi da je konkretna štete učinjena krivičnim djelom, pa je neutemeljen prigovor apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

10. Vrhovni sud je donio presudu broj 77 0 P 008138 12 Rev od 10. januara 2014. godine kojom je reviziju apelanta odbio.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se u ovoj parnici zahtjev za naknadu štete zasniva na tvrdnjama da je materijalna šteta na građevinskim objektima apelanta nastala uslijed ratnih dešavanja i akata terora, te da su organi tuženih bili dužni da svojim postupanjem spriječe nastanak takve štete.

12. Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 180. ZOO, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja tokom 1992. godine, a kojom je bilo je propisano da za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičkih lica uslijed akata nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara država čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Ova zakonska odredba brisana je članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO („Službeni glasnik RS“, br 3/96), koji je stupio na snagu dana 6. marta 1996. godine. Pomenutom zakonskom odredbom ustanovljena je posebna odgovornost države u situacijama koje propisuje ova zakonska odredba, koja je znatno šira od njene redovne imovinsko-pravne odgovornosti, što obeštećenje lica koja su oštećena u takvim okolnostima čini jednostavnijim i sasvim izvjesnim. Ovo iz razloga što je društvo dužno da se stara o sigurnosti ljudi od nedopuštenog diranja drugih ljudi u njihov integritet, pa je zakon za teže povrede tog integriteta predvidio odgovornost društva. Smisao pravila kod te odgovornosti se sastoji u tome da, kod terorističkih akata i akata nasilja, žrtve u takvim slučajevima dobiju naknadu štete na brz i lak način. Da bi postojala odgovornost države po članu 180. ZOO, nedopušteni postupak (akt nasilja ili terora) ne smije biti uperen lično na žrtve već na državu i njen sistem (zato sistem štiti te žrtve). Samo u takvim slučajevima bi moglo biti govora o odgovornosti tužene Republike Srpske za štete nastale zbog terorističkih akata, odnosno akata nasilja, pod uslovom da su ispunjene i druge zakonom propisane pretpostavke za njenu odgovornost. Iz navedenog slijedi da tužena Opština Prijedor prema odredbi člana 180. ZOO, ni u slučaju da je šteta izazvana aktom nasilja ili terorističkim aktom, ne bi bila odgovorna za naknadu takve štete koja je nastala fizičkom licu kao njihova posljedica.

13. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije ispunjen navedeni zakonski uslov jer predmetni događaj nije bio uperen protiv države i njenog sistema, već protiv određenog lica – apelanta, pa iz tog razloga tužena Republika Srpske nema pasivnu legitimaciju u ovom sporu odnosno nije odgovorna za naknadu štete u smislu odredbe člana 180. stav 1. ZOO, a tužena Opština Projedor u smislu ove zakonske odredbe ne može odgovarati za naknadu takve štete.

14. Vrhovni sud je naveo da odgovornost tuženih za predmetnu štetu ne postoji ni u smislu odredbe člana 17. Ustava Republike Srpske, te odredbi člana 170. i 172. ZOO, jer iz stanja spisa proizlazi da su štetu počinila nepoznata lica, za koja nije dokazano da su pripadnici Vojske Republike Srpske ili njene policije, te bi u tom slučaju eventualno mogla postojati odgovornost prvotužene za postupanje njenih radnika odnosno pripadnika, ako bi ta šteta bila u vezi sa vršenjem njihove službe.

15. Vrhovni sud je istakao da je, budući da između radnji tuženih i štete pričinjene tužitelju ne postoji uzročno-posljedična veza, pravilan stav drugostepenog suda da njegov tužbeni zahtjev u ovoj parnici nije osnovan u odnosu na tužene. Stoga, i kada bi se prihvatio osnovanim navod revizije da potraživanje predmetne naknade štete nije zastarjelo, nema osnova za udovoljavanje tužbenom zahtjevu iz razloga nedostataka pasivne legitimacije tuženih, odnosno njihove odgovornosti za tu štetu.

16. Zato je, suprotno stavu apelanta iz revizije odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva prema mišljenju Vrhovnog suda donesena na temelju pravilne primjene materijalnog prava. Pored toga, Vrhovni sud ističe da iz stanja spisa u ovoj parnici proizlazi da apelant tokom postupka nije tvrdio da se obraćao javnim vlastima sa ciljem da se utvrdi ko je izvršio rušenje njegovih objekata, eventualno nudeći dokaze za svoje tvrdnje, kao i da je takav njegov zahtjev javna vlast potpuno ignorisala, pa se i zbog toga ne može s osnovom pozivati na primjenu rokova iz odredbe člana 377. ZOO.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant se u apelaciji poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iako nije eksplicitno naveo čini se da apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje u vezi sa diskriminacijom. Apelant ističe da su sudovi opšte nadležnosti odbijali zahtjev za naknadu štete apelantu, iako je imovina vraćena apelantu, ali samo formalno jer su objekti uništeni u cjelosti. Apelant navodi da su sudovi presude zasnovali na stajalištu da su štetu počinila nepoznata lica za koja nije dokazano da su pripadnici Vojske Republike Srpske ili njene policije, u kojem slučaju bi eventualno mogla postojati odgovornost tuženih, kao i zbog zastare, iako je u vrijeme nastanka štete bio na snazi član 180. ZOO kojim je bilo propisano da za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičkih lica uslijed akata nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara država čiji su organi prema važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Apelant navodi da sudovi nisu primijenili zakonske odredbe, već su sudili povređujući prava apelanta na pravično suđenje dom i imovinu, sve to diskriminirajući apelanta po nacionalnoj osnovi.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u svemu ostaje kod datog obrazloženja u osporenoj presudi i da nisu povrijeđena apelantova prava.

19. Okružni sud je naveo da je za svoj stav dao obrazloženje u presudi, pri kojem ostaje. Istakao je da u provedenom postupku nije počinio niti jednu povredu odredaba Evropske konvencije, te je predložio da se apelacija odbaci ili odbije.

20. Osnovni sud je navo da je apelacija nensovana i da nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi.

21. Tuženi su u odgovoru naveli da su presude donijete pravilnom primjenom materijalnog prava i da nisu povrijeđena apelantova prava.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89) relevantne odredbe glase:

Član 180.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.

Društveno-politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.

To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete. Član 360. st. 1. i 2.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Član 376. st. 1. i 2.

1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

Član 377.

(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknade štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.

23. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93 od 22. septembra 1993. godine) relevantne odredbe glase Član 28.

U članu 180. st. 1. i 3. riječi: “društveno-politička zajednica” zamjenjuju se riječju: “država”.

U stavu 2. riječi: “Ustavom utvrđenog društvenog uređenja” zamjenjuju se riječima: “ustavnog uređenja”.

Član 34.

U članu 371. riječ: “pet” zamjenjuje se riječju: “deset”.

Član 61.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“

24. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/96) propisano je:

Član 1.

U Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78, 39/85, 57/89) i Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 17/93), član 180. briše se.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je apelantu dostavljena 3. februara 2014. godine, a apelacija je podnijeta 20. marta 2014. godine, tako da je nepsorno dostavljena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant pobija osporene presude navodeći da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu prava na diskriminaciju u vezi sa pravičnim suđenjem. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] .

32. Ustavni sud ukazuje da je predmetni postupak pokrenut radi naknade štete za imovinu apelanta, pa je nesporno da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenljiv. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se apelant žali zbog primjene materijalnog prava od strane sudova.

33. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati jesu li osporavane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

35. Ustavni sud primjećuje da je identično pravno pitanje razmatrao u odluci AP-1378/12 ( Odluka o dopustivosti i meritumu od 16. septembra 20015. godine, dostupna na www.ustavnisud .ba ). U navedenoj odluci razmatrajući primjenu člana 180. ZOO odnosno da li su tužene pasivno legitimisane Vrhovni sud je dao obrazloženje (identično obrazloženju iz konkretnog predmeta) nalazeći da tužene ne odgovaraju za štetu, jer šteta koju apelant trpi nije nastala kao akt terora i nasilja upućena protiv države, ali imajući u vidu i činjenično utvrđenje iz kojeg proizilazi da između radnji tuženih i štete pričinjene apelantu ne postoji uzročno-posljedična veza .

36. Takođe, u istoj odluci (iako je Vrhovni utvrdio da tužene nisu pasivno legitimisane), imajući u vidu prigovor apelanta da nije zastupila zastara potraživanja (koje je doveo u vezu sa pravom na povrat imovine) Ustavni sud je zaključio da se u predmetu naknade štete primjenjuju rokovi iz člana

376. ZOO, te da se protekom propisanog roka gubi pravo zahtjevati naknadu. Takođe, Ustavni sud je naveo u predmetnom slučaju AP-1378/12 da apelantu nije onemogućeno da vrati svoju imovinu, ali je postupak radi naknade štete proveden u skladu sa odredbama ZOO.

37. Dakle, Ustavni sud je smatrao u odluci AP-1378/12 da se obrazloženje Vrhovnog suda ne čini proizvoljnim i da je Vrhovni sud naveo ozbiljne, relevantne i dovoljne razloge za svoju odluku, odnosno da je svoje pravno stajalište o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva obrazložio na način koji ne dovodi u sumnju arbitrarnost postupanja i odlučivanja, jer dato obrazloženje korespondira sa činjeničnim utvrđenjem, tužbenim zahtjevom i primijenjenim odredbama ZOO-a.

38. Ustavni sud primjećuje da se u predmetu koji trenutno razmatra pokreću ista pitanja u vezi sa pravom apelanta na pravično suđenje (jer se apelant žali na primjenu prava u vezi sa članom 180. ZOO i zastarom) a u vezi sa identičnim obrazloženjem Vrhovnog suda, pa Ustavni sud nema razloga u konkretnom predmetu da odstupi od svoje utvrđene prakse, te se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje dato u predmetu AP-1378/12, koje je u potpunosti primjenljivo i na konkretan slučaj.

39. Stoga Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama, koje su jasne i obrazložene i donijete primjenom relevantnih odredbi ZOO nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi

40. Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da se navedenim predmetnim postupkom nije odlučivalo o apelantovom „domu“, jer je apelant nesporno vlasnik srušenih nekretnina (kojem su iste vraćene, kako sam apelant navodi, ali srušene) već o njegovom pravu da od tuženih dobije naknadu štete za uništenu imovinu. Stoga, Ustavni sud nalazi da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije.

41. Apelant, takođe, smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje tog prava, već svoje navode zasniva na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, budući da su ti apelantovi navodi već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati eventualno kršenje tog prava.

42. Ustavni sud primjećuje da apelant nije jasno naveo povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i ostalim navedenim pravima, ali u tekstu apelacije ( u jednoj rečenici) apelant navodi „očigledno je da sudovi nisu primjenjivali zakonske odredbe nego su sudili povređujući prava podnositelja apelacije, [...],a sve to diskriminirajući [apelanta] na nacionalnoj osnovi“. Međutim, Ustavni sud, osim zadovoljstva apelanta osporenim presudama, ne može da pronađe ništa u spisu, niti je apelant dostavio bilo koji dokaz u prilog svojoj tvrdnji o diskriminaciji. Kako je već ranije navedeno, Ustavni sud je zaključio da su odluke donijete na bazi relevantnih zakonskih odredbi, uz valjano obrazloženje, pa ovako postavljen paušalan navod apelanta o diskriminaciji ne ukazuje na potrebu da se dodatno razmotri.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud za svoju odluku naveo jasne i dovoljne razloge, pozivajući se na relevantne odredbe zakona koje je primijenio.

44. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno pravo apelanta na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer su u konkretnom predmetu o istom nije ni odlučivalo, niti je bilo ko osporio apelantu pravo na dom.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1242/14 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio