Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4147/14 (Republika Srpska)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Zastara
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 1, 6
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-4147/14
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4147/14, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Republike Srpske.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 047452 11 Rev od 17. juna 2014. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika u Istočnom Sarajevu, podnijela je 8. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 047452 11 Rev od 17. juna 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 047452 10 Gž od 23. septembra 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Renada Šeremeta (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 28. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. septembra 2016. godine, tužilac, posredstvom punomoćnika advokatkinje Edine Jahić iz Sarajeva, 5. i 6. oktobra 2016. godine, a Kantonalni sud 13. oktobra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 047452 08 P od 27. aprila 2010. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se apelantkinji naloži da mu na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog gubitka oba roditelja isplati iznos od 30.000,00 KM, umanjenja životne aktivnosti iznos od 5.000,00 KM, te na ime materijalne štete nastale uništenjem stana iznos od 18.863,00 KM, uništenjem pokućstva iznos od 22.475,40 KM i troškova ukopa majke iznos od 5.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate i da mu isplati troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude je utvrđeno da su roditelje tužioca 9. jula 1992. godine iz stana u Sarajevu, naselje Grbavica, izvela dva uniformisana lica i pucala u njih iz oružja pred zgradom, te tijela ubijenih odvezla putničkim vozilom u nepoznatom pravcu, da su roditelji tužioca registrovani kao nestala lica kod Državne komisije za traženje nestalih lica, da su pravosnažnim rješenjem Opštinskog suda II Sarajevo od 14. oktobra 2002. godine proglašeni umrlim, a da se kao dan njihove smrti smatra 9. juli 1992. godine, da je stan u kojem su živjeli prednici tužioca usljed požara oštećen, kao i pokućstvo u stanu, koje je u cijelosti izgorjelo, s tim što nije utvrđeno kada je i ko stan zapalio, da je za osposobljavanje stana za stanovanje potrebno uložiti 18.863,00 KM, a da je vrijednost izgorjelog pokućstva 22.475,40 KM, da je kod tužioca usljed ovog događaja došlo do privremenog umanjenja životne aktivnosti od 5 do 6% u vidu duševnog poremećaja kao posljedice negativnih osjećaja - straha i zabrinutosti za roditelje, da su posmrtni ostaci oca nađeni 2006. godine, kada je otac tužioca sahranjen, a da tijelo majke nije pronađeno, da su roditelji tužioca u trenutku ubijanja bili civilna lica, nezaposleni i nisu bili vojno angažovani, da je teritorija Grbavice 1992. godine bila pod kontrolom apelantkinjine vojske. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Opštinski sud je odbio tužbeni zahtjev, zauzimajući pravno stanovište da je zahtjev za naknadu predmetne štete zastario primjenom odredbe iz člana 376 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Naime, utvrđeno je da Opštinski sud početak toka roka zastare računa počev od pravosnažnosti rješenja kojim su roditelji tužioca proglašeni umrlim, tj. od 14. oktobra 2002. godine, pa kako je tužba podnesena 13. februara 2008. godine to je protekom roka od tri godine nastupila zastarjelost potraživanja.
7. Protiv navedene presude tužilac je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 09 0 P 047452 10 Gž od 23. septembra 2011. godine njegovu žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio i odlučio tako što je, između ostalog, apelantkinju obavezao da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 35.000,00 KM (iznos od 30.000,00 KM zbog gubitka oba roditelja i iznos od 5.000,00 KM zbog umanjenja životne aktivnosti) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. februara 2008. godine pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.561,90 KM, dok je u preostalom dijelu žalbu tužioca odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i konstatovano da je notorna činjenica da je od proljeća 1992. godine do reintegracije Grbavice u proljeće 1996. godine, apelantkinja imala potpunu civilnu i vojnu vlast na Grbavici, a to znači da je apelantkinja morala da uspostavi takvu vlast na Grbavici koja će kontrolisati sve vojne i paravojne formacije tako što će spriječiti bilo kakvo nasilje nad civilnim stanovništvom. Međutim, Kantonalni sud je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, zaključio da apelantkinja u ratnom periodu nije poštovala humanitarno pravo i nije poštovala ženevske konvencije i dopunske protokole, zbog čega je dozvolila da uniformisana lica počine zločin protiv čovječnosti ubijanjem roditelja tužioca, zbog čega se u konkretnom predmetu ne može primijeniti zastara jer prema zakonskim odredbama krivičnih zakona koji su 1992. godine bili na snazi krivična djela protiv čovječnosti i genocida ne zastarijevaju. Dakle, utvrđeno je da iz toga proizlazi da pravo tužioca za naknadu štete nije zastarjelo, već da je prvostepeni sud pogrešno cijenio prigovor zastare i pogrešno primijenio materijalno pravo.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 047452 11 Rev od 17. juna 2014. godine revizija tužioca je odbijena, a apelantkinjina revizija je djelimično usvojena i drugostepena presuda preinačena u dijelu kojim je apelantkinji naloženo da tužiocu isplati iznos od 5.000,00 KM na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, tako da je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen, te u odluci o troškovima postupka, tako da je apelantkinji naloženo da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.135,40 KM. U preostalom dijelu apelantkinjina revizija je odbijena.
9. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da se apelantkinjina odgovornost zasniva na odredbi člana 172 stav 1 ZOO jer je apelantkinja kao pravno lice ustanovljena kao jedan od dva entiteta u BiH potpisivanjem Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH 14. decembra 1995. godine, pa odgovara za štetu koju je učinio pripadnik oružanih snaga (vojnik ili policajac) nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju te službe ili u vezi s tom službom, osim ako dokaže da je policija ili vojna osoba u datim okolnostima postupala onako kako je trebalo. U konkretnom slučaju, utvrđeno je da je preuzimanjem oružja na korišćenje od strane uniformisanog lica apelantkinja preuzela odgovornost da se oružje upotrebljava na način koji se može okarakterisati kao redovna upotreba stvari u okolnostima vođenja rata. Međutim, Vrhovni sud je konstatovao da apelantkinja odgovara za postupanje oružanih lica kada oni oružje ne koriste na opisani način, već ga upotrebljavaju na način na koji su ga upotrijebili iako za to nema nikakvog opravdanja u ratnim zbivanjima. Naime, utvrđeno je da se radnja ubijanja iz oružja ne može smatrati redovnom upotrebom oružja, zbog čega postoji apelantkinjina odgovornost za štetu ili po članu 172 stav 1 ZOO ukoliko je uniformisano lice bilo vojnik ili policajac, ili pak po članu 180 stav 1 ZOO ukoliko je to lice pripadalo drugoj formaciji, a djelovalo pod kontrolom apelantkinjine vlasti koja je bila u obavezi spriječiti nastanak štete. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da utvrđeno činjenično stanje u predmetu, tj. da su roditelji tužioca prisilno odvedeni iz stana, ubijeni pred zgradom i odvezeni u nepoznatom pravcu, ukazuje da je šteta za tužioca nastala izvršenjem nekog od krivičnih djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Shodno tome, utvrđeno je da se drugostepeni sud pravilno pozvao na povredu ljudskih prava predviđenih ženevskim konvencijama i dopunskim protokolima zato što su sve države na području bivše Jugoslavije, pa i Bosna i Hercegovina potpisnice ovih propisa. Takođe, utvrđeno je da se Kantonalni sud pravilno pozvao na radnje koje prema navedenim propisima predstavljaju kršenje ljudskih prava, uz dodatno obrazloženje da se u konkretnom slučaju radi o prisilnom nestanku lica, da to predstavlja povredu ljudskih prava, pobrojanih u Deklaraciji Ujedinjenih nacija o zaštiti svih lica od prisilnog nestanka od 1992. godine, te da osim povrede ljudskih prava, prisilni nestanak lica predstavlja i krivično djelo po međunarodnom pravu.
10. Nadalje, utvrđeno je da zastarijevanje zahtjeva za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom počinje da teče od dana kada je krivično djelo učinjeno, kao što to predviđaju krivični propisi, a ne od dana kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu pričinilo. U vezi s tim, utvrđeno je da se u pogledu zastare potraživanja naknade štete uzrokovane krivičnim djelom primjenjuju pravila iz odredbe člana 377 ZOO samo u slučajevima kada je pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornosti počinioca (štetnika) jer parnični sud u principu nije ovlašćen utvrđivati sam da li je šteta pričinjena krivičnim djelom i da li je počinilac odgovoran za izvršenje tog djela, pa ni radi ocjene zastare potraživanja u duhu navedene zakonske odredbe. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da ako su postojale izvjesne procesne smetnje zbog kojih je bilo apsolutno nemoguće da se protiv počinioca krivičnog djela postupak pokrene i okonča, parnični sud je ovlašćen, radi ocjene zastare potraživanja, sam ispitati i utvrditi da li je šteta počinjena takvim radnjama koje sadrže elemente krivičnog djela. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju smetnja da se vodi krivični postupak jeste to što je ostao nepoznat učinilac predmetnog krivičnog djela, pa su se u konkretnoj pravnoj stvari ostvarile pretpostavke da sud utvrdi da je šteta počinjena krivičnim djelom, a pošto je u pitanju krivično djelo protiv čovječnosti, koje spada u grupu krivičnih djela za koja krivično gonjenje ne zastarijeva, to nije nastupila ni zastarjelost potraživanja zahtjeva tužioca za naknadu štete. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantkinja, u suštini, smatra da u konkretnom slučaju nije bilo zakonske mogućnosti da se u okviru građanskopravnog postupka kao prethodno pitanje rješava postojanje krivičnog djela. Navodi da u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377 ZOO jer počinioci krivičnog djela nisu utvrđeni niti procesuirani, ne postoji pravosnažna presuda ni međunarodnog niti domaćeg krivičnog suda kojom bi bili utvrđeni počinioci, kao i o kojem krivičnom djelu se radi, već su presude donesene na osnovu pretpostavki.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi, te da smatra da su apelantkinjini navodi neosnovani i da apelaciju treba odbiti.
13. Tužilac, pored ostalog, navodi da nije na njemu teret dokazivanja ko je počinio krivično djelo, nego je apelantkinja, u okviru svojih nadležnosti iz Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, bila dužna da utvrdi ko je počinio predmetno krivično djelo, sankcionisati ga, kao što je bila dužna pronaći tijelo ubijene majke tužioca i tako omogućiti sahranu.
14. Kantonalni sud je istakao da tokom vođenja postupka kod tog suda i donošenjem presude tog suda od 23. septembra 2011. godine nisu učinjene povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89) relevantne odredbe glase:
Član 180. st. 1. i 4.
Odgovornost uslijed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija (1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica uslijed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.
Član 360. st. 1. i 2.
Opšte pravilo (1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 361. stav 1.
Kad zastarjelost počinje teći (1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Član 377.
Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.
16. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93) relevantna odredba glasi: Član 28.
U članu 180. st. 1. i 3. riječi: „društveno-politička zajednica“ zamjenjuju se riječju: „država“.
17. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/96) relevantna odredba glasi: Član 1.
U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93), član 180.
briše se.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 047452 11 Rev od 17. juna 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 14. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 8. septembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantkinja osporava navedene presude tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
23. U vezi sa apelantkinjinim pozivanjem na povredu prava zaštićenog Evropskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja organ javne vlasti pa, shodno tome, ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoje stanovište ustanovljeno u Odluci broj AP 39/03 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), prema kojem svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantkinjino ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
25. Ustavni sud zapaža da se konkretan postupak odnosio na naknadu nematerijalne štete, dakle u postupku je odlučivano o apelantkinjinim pravima i obavezama, zbog čega je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv.
26. Ustavni sud zapaža da apelantkinja ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 377 ZOO, u okolnostima kada ne postoji pravosnažna presuda krivičnog suda kojom je utvrđena odgovornost lica za ubistvo bliskih srodnika tužioca jer počinioci krivičnog djela nisu utvrđeni niti procesuirani, ne postoji pravosnažna presuda ni međunarodnog niti domaćeg krivičnog suda kojom bi bili utvrđeni počinioci, kao i o kojem krivičnom djelu se radi, zbog čega se rokovi iz člana 377 ZOO u konkretnim slučajevima nisu mogli primijeniti. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stanovištu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) , upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
28. Ustavni sud podsjeća na to da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju raspravljao u predmetu broj AP 4128/10 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ističe da u citiranoj odluci nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su, shodno odredbi člana 376 ZOO, odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su, između ostalog, tražili naknadu nematerijalne štete zbog ubistva njihovog bliskog srodnika tokom rata. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u tom predmetu u vezi s primjenom člana 377 ZOO, između ostalog, istakli da se odredba člana 377 ZOO može primijeniti samo na učinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376 ZOO (u tom predmetu kao tužena je označena, takođe, apelantkinja - Republika Srpska). Zatim, Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci prilikom odlučenja imao u vidu i praksu Evropskog suda, prema čijem mišljenju postojanje roka zastare nije, per se, nespojivo s Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. april 2010). Prema mišljenju Evropskog suda, to naročito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce, s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. juli 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72 i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. juli 2011). Evropski sud je, takođe, primijetio da član 377 ZOO predviđa duži zakonski rok zastare za zahtjeve za naknadu štete kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski rok zastare na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojem je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova taj zakonski rok zastare primjenjiv je samo kad je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom.
29. Ustavni sud je, pozivajući se na navedeno stanovište, u predmetu broj AP 3979/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3979/11 od 17. septembra 2014. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju apelantkinje (Republika Srpska), ukinuo presudu istog Apelacionog suda osporenu apelacijom u tom predmetu i predmet vratio redovnom sudu na ponovni postupak. U navedenom predmetu Ustavni sud je smatrao da se stanovište iz citirane Odluke broj AP 4128/10 može u cijelosti primijeniti i u tom predmetu. Dakle, imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju noviju praksu i praksu Evropskog suda iz predmeta koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 376 i 377 ZOO, Ustavni sud je smatrao da Apelacioni sud u okolnostima konkretnog slučaju nije mogao na apelantkinju primijeniti odredbe člana 377 ZOO, već isključivo odredbe člana 376 ZOO, posebno zbog toga što je apelantkinja u konkretnom slučaju kao nesporno pasivno legitimisana odgovarala za pričinjenu štetu prema principu objektivne odgovornosti, u smislu odredbe člana 180 ZOO, u okolnostima kada je stav 4 citiranog člana (važeći u relevantnom periodu) za takav vid posebne odgovornosti upućivao na primjenu opštih rokova za zastarjelost potraživanja naknade štete. Ustavni sud je zaključio da navedeno upravo upućuje na zaključak da ni tada važeće odredbe člana 180 ZOO, koje je Apelacioni sud imao u vidu prilikom odlučenja, ne upućuju na primjenu rokova za zastarjelost potraživanja naknade štete iz člana 377 ZOO, kako je to proizvoljno učinio Apelacioni sud u konkretnom slučaju.
30. Osim toga, Ustavni sud ističe da prema praksi Evropskog suda osnovni principi prava na pravično suđenje ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uslov da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje na to da ne postoji nijedan razlog na osnovu kojeg bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376 stav 2 ZOO pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnov za podnošenje te vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4537/11 od 9. decembra 2014. godine, tač. 29-33).
31. Ustavni sud podsjeća na to da prilikom razmatranja apelacije odlučuje isključivo u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta (op. cit., AP 4128/10, tačka 45 i AP 3979/11, tačka 35), te da u svakom predmetu sagledava specifične okolnosti konkretnog predmeta sa aspekta pitanja koja se apelacijom pokreću. Dakle, podržavajući stanovišta iz navedenih odluka, Ustavni sud podsjeća na to da je prilikom razmatranja apelacije i odlučenja vezan za svoju praksu, ali da se usvojeno stanovište u nekom predmetu može primijeniti u cijelosti ili djelimično i na drugi predmet tek nakon što uporednom analizom predmeta dođe do nespornog zaključka da se radi o istim, odnosno gotovo istim činjeničnim i pravnim okolnostima, što opravdava analognu primjenu usvojenog stanovišta i na drugi predmet.
32. Dakle, Ustavni sud ističe da je sporno pitanje koje se konkretnom apelacijom postavlja proizvoljna primjena člana 377 ZOO u odnosu na apelantkinju. U vezi sa spornim pitanjem o kojem Ustavni sud mora raspraviti sa svih aspekata primjene citiranog člana, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja obavezana na naknadu štete shodno pretpostavljenoj, odnosno objektivnoj odgovornosti u smislu člana 180 ZOO koji je važio u vrijeme štetnog događaja, pa Ustavni sud, prije svega, treba da raspravi o pitanju primjenjivosti citiranog člana u kontekstu te okolnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je o tom pitanju raspravljao u citiranoj odluci (op. cit., AP 4128/10, tačka 43) u kojoj nije ustanovio proizvoljnost Vrhovnog suda u stavu da se odredba člana 377 ZOO može primijeniti samo na učinioca krivičnog djela, a ne i na ono treće lice koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, te da se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376 ZOO.
33. Dovodeći navedena stanovišta u kontekst s činjenicama konkretnog predmeta (da su bliske srodnike tužioca tokom ratnih dešavanja 1992. godine ubila uniformisana lica, da nije bilo procesuiranja počinilaca, niti je donesena pravosnažna presuda u krivičnom postupku), Ustavni sud smatra da se usvojeno stanovište iz citiranih odluka br. AP 4128/10 i AP 3979/11 može u cijelosti primijeniti i na konkretan predmet, te se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz citiranih odluka br. AP 4128/10 i AP 3979/11. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju noviju praksu i praksu Evropskog suda usvojenu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava, konkretno odredaba čl. 376 i 377 ZOO, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenili odredbe člana 377 ZOO u vezi sa odredbom člana 180 ZOO kada su odbili kao neosnovan apelantkinjin prigovor zastare potraživanja.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud arbitrarnom primjenom člana 377 ZOO odbili apelantkinjin prigovor zastare potraživanja naknade nematerijalne štete.
36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman