Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4280/16 (V. P.)
Odluka donesena 23. 11. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Mjera obezbjeđenja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4280/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 11. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. novembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4280/16, rješavajući apelaciju Vladana Parađine, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vladan Parađina, protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 015384 15 Kž 10 od 23. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vladan Parađina (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi u Kazneno-popravnom zavodu Busovača, kojeg zastupa Milenko-Vojo Radović, advokat iz Foče, podnio je 8. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 015384 15 Kž 10 od 23. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je (nakon izricanja prvostepene presude kojom je apelant oglašen krivim zbog krivičnog dijela organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, u vezi sa krivičnim djelom razbojništvo iz člana
289. Krivičnog zakona Federacije BiH, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina), apelantu ukinuta mjera zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) i određen pritvor, koji po tom rješenju može trajati najduže devet mjeseci od dana lišenja slobode ili do nove odluke suda, a na osnovu člana 132. stav 1. tačke a)
ZKP BiH.
2. Sud BiH, pored ostalog, navodi da kada je u pitanju osnovanost mjere pritvora, nalazi da je mjera pritvora određena na temelju člana 138. stav 1. ZKP BiH koji propisuje da sud kada izrekne presudu na kaznu zatvora može optuženima odrediti odnosno produžiti pritvor uzimajući u obzir sve okolnosti povezane sa izvršenjem krivičnog djela, odnosno ličnošću počinioca. Dalje se navodi, da su prvostepenom presudom optuženima (uključujući i apelanta) izrečene dugogodišnje kazna zatvore, te je zakonski uslov za određivanje pritvora u toj fazi postupka, nesporno ispunjen. Naime, uvidom u spis predmeta Sud BiH je konstatovao da su rješenjem od 14. septembra 2016. godine ukinute mjere zabrane putovanja iz člana 126. stav 2. ZKP BiH prema optuženima B. C., Lj. L. i apelantu, te je prema istima, a na osnovu člana 132. stav 1. tačka a) ZKP BiH, određen pritvor koji može trajati najduže devet mjeseci od dana lišenja slobode, ili do nove odluke suda. Također se navodi, da opravdanost primjene mjere pritvora prema svim optuženima, prvostepeno vijeće prije svega temelji na činjenici da su istima izrečene kazne zatvora u trajanju od 5 do 20 godina, dakle nepravosnažno su oglašeni krivima za počinjenje teških krivičnih djela, poduzetih u sastavu grupe za organizirani kriminal, pri tome se kako se to osnovano sumnja, isti međusobno dobro poznaju, te su u počinjenju predmetnih krivičnih djela imali mnoge pomagače, od kojih se neki nalaze i van područja BiH, kod kojih bi optuženi mogli pronaći utočište u cilju izbjegavanja krivičnog gonjenja. Sud BiH ističe, da ZKP BiH u članu 138. stav 1 izričito sudu ostavlja na dispoziciju da li će u konkretnom slučaju ocijeniti da li je mjera pritvora opravdana, a imajući u vidu presudu koju je sud izrekao licu kojem je pritvor određen. Stav je Suda BiH da u konkretnom slučaju ZKP BiH ne propisuje obavezu postojanja prijedloga Tužilaštva (za određivanje pritvora), te da zakon to nije predvidio upravo iz razloga jer je prvostepeni sud nakon izricanja prvostepene presude, uvjeren da je osnovana sumnja dokazana, te ima potpuni uvid u sve okolnosti izvršenja djela, kao i same ličnosti počinilaca. Po ocjeni Suda BiH, nakon izricanja prvostepene presude, naglašena je obaveza suda da se stara da se postupak uspješno okonča i u konkretnom slučaju, obezbijedi prisustvo, do dovršetka krivičnog postupka, lica koja su nepravosnažno osuđena za teška krivična djela. Kada je u pitanju prigovor branilaca (uključujući i apelanta) da nije konkretizirano za svakog ponaosob postojanje okolnosti koje opravdavaju mjeru pritvora, te da iste okolnosti nisu identične za svakog od optuženih, Sud BiH nalazi da je prvostepeni sud pravilno imao u vidu da su sva lica prema kojima je određena mjera pritvora, međusobno povezana u izvršenju krivičnog djela, te da je u tom trenutku i u toj fazi postupka, nepravosnažno dokazana njihova pripadnost grupi za organizirani kriminal. Sud BiH naglašava da je to prvenstveno značajno jer kod takvih djela, svaki od pripadnika grupe je dobro povezan sa ostatkom grupe, koju povezanost može iskoristiti kao bi pobjegao ili se krio, a također, ne treba zanemariti da je i nekoliko članova grupe koji su bili saoptuženi u konkretnom postupku i kojima su bile određene mjere zabrane (na što je i tužilac u svom odgovoru na žalbu ukazao), takvu su odluku suda zloupotrijebili te postali nedostupni organima gonjenja u BiH. Sud BiH zaključuje, da u konkretnom slučaju svi optuženi kojima je mjera pritvora određena pobijanim rješenjem, nepravosnažno su osuđeni za teško krivično djelo organiziranog kriminala vezi sa raznovrsnim teškim krivičnim djelima poput teškog ubistva, razbojništva, kao i pranja novca i dr., svi su oni bez obzira na dužinu trajanja sankcija koje su im izrečene, a svjesni da neki od njih koji su također bili saoptuženi su u bjekstvu, u tom trenutku prema procjeni prvostepenog vijeća, a sa kojom ocjenom se slaže i vijeće Suda BiH, izrazito motivisani neizvjesnošću ishoda krivičnog postupka protiv njih, što za posljedicu ima motivaciju da pokušaju da izbjegnu dovršetak krivičnog postupka za koji mogu smatrati da bi rezultirao njihovim pravosnažnim kaznama zatvora, sve ove okolnosti ukazuju da je svim optuženima bilo neophodno odrediti mjeru pritvora, upravo zbog postojanja razloga iz člana 132 stav i tačka a) ZKP BiH.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant svoje navode o povredama prava na koje se pozvao, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno da je Sud BiH u osporenoj odluci pogrešno primijenio procesno i materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP BiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
7. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje da je apelantu, produžen pritvor nakon izricanja prvostepene presude jer su sudovi smatrali da je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje predmetnog krivičnog djela i ličnost apelanta (u smislu odredbi člana 138. stav
1. ZKP BiH). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 138. stav 1. ZKP BiH propisano da kada izrekne presudu na kaznu zatvora, Sud može optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor, uzimajući u obzir sve okolnosti povezane sa izvršenjem krivičnog djela, odnosno ličnošću počinioca. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.
8. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi opravdalo apelantove tvrdnje da njegovo lišavanje slobode i određivanje pritvora nije bilo u skladu sa procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je suprotno bilo kojem standardu člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman