Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-714/14 (G. I.)
Odluka donesena 22. 12. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-714/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 714/14, rješavajući apelaciju Gordane Ivanović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Gordane Ivanović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 039582 13 Rev od 26. novembra 2013.
godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantkinji Gordani Ivanović u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantkinji Gordani Ivanović zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Ivanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 039582 13 Rev od 26. novembra 2013.
godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 039582 11 Gž od 11. septembra 2012. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 039582 05 P od 8. juna 2011. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Gordana Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Tuzle, podnijela je 14. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 039582 13 Rev od 26. novembra 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 039582 11 Gž od 11. septembra 2012. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 32 0 P 039582 05 P od 8. juna 2011. godine. Apelantkinja je, takođe, dopunila apelaciju 14. marta 2014. godine i 26. maja 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda i tuženog K. R. iz Tuzle (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Opštinskog suda je, takođe, 9. novembra 2013. godine zatražen spis predmeta.
3. Opštinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. avgusta 2016. godine, Kantonalni sud 11. avgusta 2016. godine, Vrhovni sud 5. avgusta 2016. godine, a tuženi 15. avgusta 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelantkinja je 16. juna 2003. godine podnijela tužbu protiv tuženog zbog povrede časti i ugleda iznošenjem neistinitih navoda, kojom je tražila da joj tuženi naknadi štetu u visini od 20.000,00 KM sve sa zakonskom kamatom počev od dana donošenja presude.
6. Kako dalje slijedi iz dokumentacije predmetni spis je 4. avgusta 2003. godine dostavljen Vrhovnom sudu uz prijedlog za određivanje drugog stvarno nadležnog suda za postupanje u predmetnoj stvari.
7. Rješenjem Vrhovnog suda broj R-171/03 od 30. oktobra 2003. godine odbijen je prijedlog za određivanje drugog stvarno nadležnog suda i predmet dostavljen na postupanje Opštinskom sudu.
8. Nadalje, iz spisa slijedi da je 11. novembra 2008. godine upućen poziv apelantkinji koja je tog dana pristupila u sud i izjasnila se da u cijelosti ostaje kod tužbe.
9. Poziv na pripremno ročište upućen je strankama 18. novembra 2009. godine, a ročište zakazano za 28. januar 2010. godine odloženo je iz razloga što dostava poziva za tuženog nije bila uredna.
10. Pripremno ročište održano je 2. marta 2010. godine, a glavna rasprava je zakazana za 15. juni 2010. godine.
11. Punomoćnik apelanta je pismenim podneskom od 10. juna 2010. godine zatražio odgodu zakazanog ročišta, koje je odgođeno za 15. juni 2010. godine.
12. Glavna rasprava je 15. juna 2010. godine odložena na zahtjev punomoćnika tuženog, a zbog nedovoljnog vremena za pripremu rasprave jer je punomoćnik u predmetnoj pravnoj stvari od 5. juna 2010. godine.
13. Zatim, glavna rasprava je otvorena 22. oktobra 2010. godine na kojoj je kao dokaz izvedeno saslušanje apelantkinje kao parnične stranke, a nastavak glavne rasprave koji je određen za 15. decembar 2010. godine odložen je zbog bolovanja postupajuće sudije.
14. Glavna rasprava je 30. marta 2011. godine ponovno odložena na zahtjev punomoćnika tuženog, a čemu se apelantkinja nije protivila.
15. Nastavak glavne rasprave održan je 15. maja 2011. godine, kada su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem isprava i saslušanjem tuženog u svojstvu parnične stranke, te je glavna rasprava zaključena.
16. Presudom Opštinskog suda broj 32 0 P 0 39582 05 P od 8. juna 2011. godine u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi: „Obavezuje se tuženi Kabadajić Ruzmir iz Tuzle da tužiteljici naknadi štetu u iznosu od 20.000,00 KM počev od dana donošenja presude pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom te da joj naknadi troškove parničnog postupka, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja“. Stavom II iste presude apelantkinja je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.800,00 KM sve uvećano za 17 % PDV-a, a sve u roku od 30 dana računajući od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
17. Kako je naveo Opštinski sud, relevantnim materijalnim zakonskim propisima u ovoj pravnoj stvari sud je smatrao član 198 Zakona o obligacionim odnosima FBiH (ZOO) kojim je propisano da ko drugome povrijedi čast, kao i ko iznosi ili prenosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica ili o čemu drugome, a zna ili bi morao da zna da su neistinite i time mu prouzrokuje materijalnu štetu dužan je naknaditi je. Sud navodi da se u toku postupka apelantkinja pozivala na navode koje je tuženi iznosio u više krivičnih postupaka koje je ona pokrenula protiv njega i koji se odnose prije svega na njenu stručnost, odnose sa kolegama i druge činjenice koje je istakla u toku postupka.
18. Međutim, po ocjeni Opštinskog suda, apelantkinja prije svega nije dokazala da li su sve činjenice neistinite ili samo u manjem obimu, pogotovo što je i sama potvrdila da je veći niz sudskih postupaka u vezi s radnim odnosima pokrenula i ima pokrenutih pred Opštinskim sudom, a koji imaju potpuno druge pravne osnove no što je pravni osnov ovog postupka, a posebno nije dokazala koju vrstu i visinu materijalne štete tuženi je eventualno prouzrokovao tužiteljki. Sud navodi da je u toku postupka apelantkinja tvrdila da je visina materijalne štete 20.000,00 KM, a kasnije je u završnom izlaganju proširila svoj zahtjev i na naknadu nematerijalne štete, ali po istom sud nije odlučivao s obzirom da ova vrsta tužbenog zahtjeva nije blagovremeno ispostavljena kako je to propisano Zakonom o parničnom postupku (ZPP). Međutim, sud smatra da apelantkinja nije izvodila niti predložila izvođenje dokaza radi utvrđenja visine materijalne štete, zbog čega je sud relevantnim procesnim odredbama u ovoj pravnoj stvari smatrao odredbu člana 7 Zakona o parničnom postupku (ZPP) kojim je propisano da su stranke prije svega dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev, a potom i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Članom 123 ZPP-a je propisano da je stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i sud je na osnovu predloženih dokaza od apelantkinje, a koji su izvedeni, utvrdio da apelantkinja svoj zahtjev nije dokazala zbog čega je i odbio tužbeni zahtjev u cijelosti. Dokaze koje je apelantkinja predlagala na glavnoj raspravi sud nije cijenio niti je na istim zasnivao svoju odluku s obzirom da dokaze nije predložila najkasnije do okončanja pripremnog ročišta niti je eventualno na glavnoj raspravi dokazala da navedene dokaze nije mogla ranije predložiti, a po ocjeni suda ti materijalni dokazi dostavljeni u spis na glavnoj raspravi nisu dokazi na kojima je sud zasnivao svoju odluku jer bi to bila direktna povreda odredaba ZPP-a.
19. Protiv navedene presude apelantkinja je uložila žalbu 4. jula 2011. godine, prema kojoj je predmetni spis 16. novembra 2011. godine dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po apelantkinjinoj žalbi.
20. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 039582 11 Gž od 11. septembra 2012. godine apelantkinjina žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na troškove postupka. Po ocjeni Kantonalnog suda, nisu osnovani žalbeni prigovori da je prvostepeni sud propustio da odluči o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu u cijelosti, jer iz stava prvog izreke pobijane presude proizlazi da je apelantkinja u cijelosti odbijena sa zahtjevom za naknadu štete u iznosu od 20.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude pa do isplate, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, kako je i postavila tužbeni zahtjev u tužbi od 16. juna 2003. godine i koji nije mijenjala do zaključenja glavne rasprave, a što se ne spori ni u žalbi.
21. Kako dalje obrazlaže Kantonalni sud, neprihvatljivi su žalbeni prigovori koji se svode na tvrdnje da je iz predloženih i izvedenih dokaza, prvosteneni sud pogrešno zaključio da apelantkinja nije dokazala tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 20.000,00 KM. Ovo iz razloga što iz sadržine izvedenih dokaza i razloga pobijane presude proizlazi da je u smislu čl. 7 i 123 stav 1 ZPP-a, a u vezi sa članom 198 stav 1 ZOO-a apelantkinja propustila da dokaže da je tuženi znao ili morao znati da su neistiniti navodi koje je iznio u postupcima pred Opštinskim sudom broj Ki 188/02 i broj K 86/02, na čijoj sadržini apelantkinja zasniva svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete, te da je propustila dokazati visinu materijalne štete za koju tvrdi da joj je tuženi prouzrokovao navodima iznesenim u naprijed navedenim postupcima pred Opštinskim sudom. Zbog toga, kako zaključuje Kantonalni sud, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je u smislu člana 126 ZPP, primjenom pravila o teretu dokazivanja, odbio apelantkinju sa tužbenim zahtjevom u cijelosti, pobliže navedenom u stavu prvom izreke pobijane presude, o čemu je dao valjane razloge na strani četiri, drugi pasus, na koje se apelantkinja upućuje zbog nepotrebnog i suvišnog ponavljanja.
22. Prema apelantkinjinoj reviziji od 29. oktobra 2012. godine predmet je upućen na postupanje Vrhovnom sudu.
23. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 039582 13 Rev od 26. novembra 2013. godine apelantkinjina revizija je odbijena. U odnosu na navode o povredama postupka učinjenih pred drugostepenim sudom revizioni sud nalazi da su isti neosnovani. Vrhovni sud navodi da drugostepeni sud nije vršio ocjenu dokaza, već je prihvatio stav prvostepenog suda o nedokazanosti tužbenog zahtjeva, pa, stoga, ne stoje prigovori povrede člana 8 ZPP-a od drugostepenog suda. Pozivanje apelantkinje na dokaze koji se odnose na činjenice o vođenju drugih parničnih postupaka protiv preduzeća u kojem je radila, nezakonitim otkazom, neizvršavanja pravosnažnih presuda u njenu korist, nemogućnosti da naplati štetu jer je preduzeće otišlo u stečaj a nema stečajne mase, u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog povrede časti i širenja neistinitih navoda iz člana 198 ZOO-a, ne dokazuje povredu postupka od drugostepenog suda, jer je isti pravilno ocijenio da navedeni dokazi ne potvrđuju osnovanost zahtjeva na naknadu nematerijalne štete u odnosu na tuženog. Prigovori na povrede postupka koji se odnose na ocjenu žalbenih prigovora o relevantnosti dokaza vještačenjem vještaka neuropsihijatra, takođe, nisu osnovani. Po mišljenju Vrhovnog suda, neuropsihijatar može vještačenjem potvrditi samo činjenice koje se odnose na nematerijalnu štetu koja se nije tražila u postavljenom tužbenom zahtjevu, pa je pravilan stav drugostepenog suda da taj dokaz nije bio relevantan.
24. Cijeneći pravilnost primjene materijalnog prava u odredbi člana 198 ZOO-a kada je odbijen tužbeni zahtjev kao nedokazan, Vrhovni sud je pošao od činjenica koje su utvrđene u toku postupka, te je na osnovu istih potvrdio utvrđenja sudova da pravosnažnom presudom tuženi nije iznosio neistinite navode o apelantkinji, i da u postupku nije dokazano da je povrijeđena njena čast kao i da nije nastala materijalna šteta u vezi s tim. U konkretnom slučaju u postupku je utvrđeno da je tuženi u krivičnom postupku provođenja istrage saslušavan po prijavi apelantkinje, da je u izjavama govorio o stručnosti apelantkinje, odnosima sa kolegama i dr. pa sud nalazi da apelantkinja nije dokazala da je tuženi vrijeđao njenu čast ili da je iznosio ili prenosio neistinite navode o prošlosti apelantkinje, već da je izjava zasnovana na saznanjima o činjenicama koje je imao tuženi kao v.d. direktor preduzeća, a koje je iznosio povodom krivičnih prijava koje je apelantkinja podnijela protiv njega. Vrhovni sud navodi da prigovori revizije da je apelantkinja pretrpila strah zbog otkaza koji je dobila, duševnog bola zbog zlostavljanja na poslu i dr. nisu osnovani, jer se ne odnose na zahtjev za naknadu materijalne štete, pošto za takve povrede prava ličnosti može se tražiti samo nematerijalna šteta koja nije bila predmet ovog spora. Dakle, osim što u postupku nije utvrđeno da je tuženi na bilo koji način povrijedio čast ili je iznosio neistine o apelantkinji, apelantkinja nije dokazala ni koju je materijalnu štetu pretrpila zbog takvih navoda.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelantkinja smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
26. U suštini, apelantkinja smatra da sudovi nisu potpuno i pravilno utvrdili činjenice niti pravilno primijenili materijalno pravo. Navodi da je neosnovana i tvrdnja suda da apelantkinjin tužbeni zahtjev nije dokazan u odnosu na zahtjev za naknadu štete, te da je zbog toga odbijen tužbeni zahtjev. Smatra da ne stoje ni navodi u obrazloženju presude Vrhovnog suda da su neosnovani navodi da nije došlo do povrede postupka pred drugostepenim sudom. I Vrhovni sud je napravio povredu postupka shodno odredbi člana 8 ZPP-a jer nije htio da cijeni dokaze što je isto učinio i Kantonalni sud.
27. Apelantkinja navodi da je tuženi došao na mjesto direktora 1. januara 1998. godine na mandat od dvije godine a po isteku mandata imenovan još jednu godinu, da bi se tuženi zbog toga revanširao apelantkinji zloupotrebljavajući položaj i ovlašćenja uz mobing i diskriminaciju. Naredio je obračunskom službeniku da apelantkinji ne isplaćuje platu radnog mjesta VSS, već najnižu platu za period od 1998. godine do 11. aprila 2006. godine. Zbog inkrimisanih radnji tuženoga, apelantkinja navodi da je trpila duševne patnje i bolove jer je ostala bez sredstava za održavanje lične egzistencije i novčanih sredstava za nabavku lijekova, izložena stresovima jačeg intenziteta koji su joj prouzrokovali teža oboljenja što apelantkinja dokazuje ljekarskim nalazima koji se nalaze u spisu u prilogu uz ovu apelaciju. Apelantkinja navodi da nije uspjela da naplati manje isplaćene plate i neisplaćene plate jer to, zloupotrebljavajući položaj i ovlašćenje, tuženi nije dozvoljavao zbog čega je u više navrata podnosila tužbu.
28. Apelantkinja navodi da je uspjela u svim radnim sporovima zbog neisplaćenih plata, manje isplaćenih plata i naknada u kojima je dosuđeno šta pripada apelantkinji i pored pisanja neistinitih prigovora na rješenja inspektora rada i odgovora na podnesene tužbe i podneske jer su i inspekcija rada i sudovi utvrdili zloupotrebu položaja i ovlašćenja od tuženog i da je sve bilo usmjereno da se apelantkinja okleveta, povrijede njena prava iz radnog odnosa, da bude diskriminisana, ponižena, izložena stresovima svaki dan, da trpi duševne patnje i bolove i da bude duži period bez sredstava za održavanje lične egzistencije i novčanih sredstava za nabavku lijekova, itd. I konačno, pošto je cjelokupni postupak u ovoj pravnoj stvari trajao od 16. juna 2003. godine do 26. novembra 2013. godine što iznosi deset godina pet mjeseci i deset dana, apelantkinja traži naknadu nematerijalne štete koju trpi zbog nedonošenja odluke u iznosu 5.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
29. Opštinski sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je sud djelovao u skladu sa članom 10 ZPP-a, odnosno da je postupak proveden bez odugovlačenja i sa što manje troškova, da je postupak, uzevši sve u obzir, proveden u razumnom roku, odnosno da zadovoljava standarde iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Iz navedenih razloga nije osnovan ni apelantkinjin zahtjev za naknadu štete jer bi eventualno utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje bila dovoljna satisfakcija za apelantkinju, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
30. Kantonalni sud navode iz apelacije smatra neosnovanim, o čemu je dao iscrpne razloge, tako da Kantonalni sud smatra da je njegova presuda zakonita i pravilna. Što se tiče apelantkinjinog prigovora na dužinu trajanja postupka i tvrdnje da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku sud smatra da joj pred Kantonalnim sudom nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku pa predlaže da se apelacija odbije.
31. Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer je presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom FBiH, te nije bilo povrede na koje apelantkinja neosnovano ukazuje.
32. Tuženi navodi da u toku postupka nije došlo do kršenja apelantkinjinih ustavnih prava.
V.Relevantni propisi
33. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list RBiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase: član 198.
(1) Ko drugome povrijedi čast kao i ko iznosi ili prenosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica, ili o čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time mu prouzrokuje materijalnu štetu dužan je naknaditi je.
(2) Ali, ne odgovara za prouzrokovanu štetu onaj ko učini neistinito saopštenje o drugome ne znajući da je ono neistinito, ako je on ili onaj kome je saopštenje učinio imao u tome ozbiljnog interesa.
34. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123.
(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 039582 13 Rev od 26. novembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 18. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 14. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
39. Apelantkinja pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13 Evropske konvencije i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
41. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
42. Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude donesene u postupku u kojem su utvrđivana prava apelantkinje radi naknade štete zbog povrede časti i ugleda iz čega proizlazi da se radi o sporu građanskopravne prirode i da je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
43. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili materijalno pravo na predmet koji se odnosi na naknadu štete zbog povrede časti i ugleda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
44. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, c ijeneći pravilnost primjene materijalnog prava iz člana 198 ZOO-a, pošli od činjenica koje su utvrđene u toku postupka, te su na osnovu istih potvrdili utvrđenja sudova da pravosnažnom presudom tuženi nije iznosio neistinite navode o apelantkinji, i da u postupku nije dokazano da je povrijeđena njena čast kao i da nije nastala materijalna šteta u vezi s tim. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tuženi u krivičnom postupku saslušavan po prijavi apelantkinje, da je u izjavama govorio o apelantkinjinoj stručnosti, odnosu sa kolegama i dr. pa sud nalazi da apelantkinja nije dokazala da je tuženi vrijeđao njenu čast ili da je iznosio ili prenosio neistinite navode o apelantkinjinoj prošlosti, već da je izjava zasnovana na saznanjima o činjenicama koje je imao tuženi kao v.d. direktor preduzeća, a koje je iznosio povodom krivičnih prijava koje je apelantkinja podnijela protiv njega. Nadalje, apelantkinjino pozivanje na dokaze koji se odnose na činjenice o vođenju drugih parničnih postupaka protiv preduzeća u kojem je radila, u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog povrede časti i širenja neistinitih navoda iz člana 198 ZOO-a, ne dokazuje povredu postupka od strane suda, jer je isti pravilno ocijenio da navedeni dokazi ne potvrđuju osnovanost zahtjeva na naknadu nematerijalne štete u odnosu na tuženog.
45. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u konkretnom predmetu, u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno ispitali apelantkinjine navode koje je ona isticala u toku parničnog postupka, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog i procesnog prava čini proizvoljnom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantkinjini navodi o proizvoljnoj primjeni prava u predmetnom postupku, te da apelantkinji nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu prava.
U odnosu na „suđenje u razumnom roku“
46. Apelantkinja, takođe, smatra da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
47. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, Aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
a) Period koji se uzima u obzir
48. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 16. juna 2003. godine kada je apelantkinja podnijela tužbu protiv tuženog Opštinskom sudu, a da je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 039582 13 Rev od 26. novembra 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao preko 10 godina i to je period koji će Ustavni sud ispitati.
b) Analiza dužine trajanja postupka
49. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti.
50. Analizirajući dužinu postupka iz spisa slijedi da je tek 11. novembra 2008. godine upućen poziv apelantkinji, što ukazuje na period duži od pet godina koliko Opštinski sud nije preduzimao nikakve pravne radnje za okončanje spora. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je od 16. juna 2003. godine Osnovnom sudu trebalo više od osam godina da donese odluku u ovom postupku (8. juna 2011. godine) kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog povrede časti i ugleda. Kantonalni sud je po žalbi donio odluku nakon jedne godine i tri mjeseca kada je pravosnažno odlučeno o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu na način preciziran prvostepenom presudom. Konačno, Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 039582 13 Rev od 26. novembra 2013. godine apelantkinjina revizija je odbijena. U pogledu apelantkinjinog ponašanja, Ustavni sud nalazi da je ona preduzimala pravne radnje koje su se ticale njenog tužbenog zahtjeva za naknadu štete, iz čega proizlazi da apelantkinja nije doprinijela dužini postupka.
51. Promatrajući ovaj postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za ovako dugo postupanje sudskih organa, posebno ako se uzme u obzir da u periodu od pet godina Opštinski sud nije preduzimao nikakve pravne radnje za okončanje spora. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Osnovnom sudu od 16. juna 2003. godine trebalo više od osam godina da donese odluku u ovom postupku (8. juna 2011. godine) kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog povrede časti i ugleda.
52. Stoga, ocjenjujući ponašanje prvenstveno Opštinskog suda, te uzimajući u obzir činjenicu da apelantkinja svojim ponašanjem nije doprinijela dužini postupka, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
53. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, dodijeliće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Nadalje, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48–51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
54. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji trajao preko deset godina, Ustavni sud smatra da apelantkinji treba na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 1.500,00 KM. Navedeni iznos apelantkinji je dužna da isplati Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedišta redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu
55. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi sa pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke te utvrdio da pravo na pravično suđenje u tom segmentu nije prekršeno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije
56. Član 13 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima...
57. U pogledu navoda iz apelacije da je povrijeđen član 13 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantkinja nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana Evropske konvencije. Međutim, iz navoda apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelantkinja imala na raspolaganju žalbu protiv prvostepene presude, što je djelotvoran pravni lijek koji je apelantkinja iskoristila. Ustavni sud konstatuje da je izjavljenim žalbom apelantkinja izdejstvovala da drugostepeni sud meritorno ispita pravilnost i zakonitost prvostepene presude. U konkretnom slučaju, apelantkinjino nezadovoljstvo pobijanom presudom, kojom je njena žalba odbijena, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da je apelantkinja ostvarila pravo da njenu žalbu razmatra drugostepeni sud pune jurisdikcije, to su njeni navodi o povredi prava na efektivan pravni lijek očigledno neosnovani. Na osnovu toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi s ovim navodima o kršenju prava na efektivan pravni lijek neosnovana.
Nediskriminacija
58. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
59. Član 14 Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
60. Prema praksi Evropskog suda, zabrana diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj član ne obezbjeđuje nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili skupine lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, Serija A, broj 6).
61. U konkretnom slučaju apelantkinja smatra da je diskriminisana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, apelantkinja, osim paušalnog navoda da je diskriminisana, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se doista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
62. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi za svoja odlučenja dali jasne i detaljne argumente i kada nema ništa što bi ukazivalo da su pri tome proizvoljno primijenili zakonske propise.
63. S druge strane, postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak u kojem su rješavana pitanja prava apelantkinje na naknadu štete zbog povrede časti i ugleda navodnim iznošenjem neistinitih navoda i činjenica i u kojem nije trebalo utvrditi posebno složene činjenice i pravna pitanja, trajao preko deset godina, a apelantkinja sa svoje strane nije doprinijela da postupak traje tako dugo.
64. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja navode o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.
65. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada apelantkinja, osim paušalnog navoda, ne nudi nikakve argumente iz kojih bi se mogao izvući zaključak o kršenju ovog prava, niti takvo šta proizlazi iz stanja spisa.
66. Takođe, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantkinjino pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da apelantkinja nije ponudila nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz odluka donesenih u parničnom postupku iz kojih su proistekle osporene odluke.
67. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
68. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman