Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4272/16 (H. Š. i A. L. Š.)

Odluka donesena 06. 12. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4272/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine, u predmetu broj AP-4272/16, rješavajući apelaciju Hilmije Šuljka i Azijade Lončarević Šuljak, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Hilmija Šuljak i Azijada Lončarević Šuljak, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 018737 16 Uvp od 21.

septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hilmija Šuljak i Azijada Lončarević Šuljak (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Sarajeva, koje zastupa Amra Gurda, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 11. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 018737 16 Uvp od 21. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena tužba apelanata podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo), kojim je odbijena žalba apelanta podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je odbijen zahtjev apelanata za izdavanje urbanističke saglasnosti za promjenu namjene dijela stana u poslovni prostor u objektu kolektivnog stanovanja.

2. Kantonalni sud, pored ostalog, navodi da su odredbom člana 8. Odluke o provođenju Regulacionog plana „Ciglane“, regulisani urbanističko-tehnički uslovi za poslovni prostor i da je propisano da je moguće pretvaranje stambenog u poslovni samo u suterenskim i prizemnim etažama. Dalje se navodi, da kako je u postupku nesporno utvrđeno, da se predmetni stan nalazi na četvrtom spratu stambene zgrade, a kako je citiranim članom 8. Odluke o provođenju Regulacionog plana „Ciglane“ propisano, da je moguće pretvaranje stambenog u poslovni prostor, samo u suterenskim i prizemnim etažama, to su rješenjima nadležnih organa, a i pobijanom presudom, suprotno tvrdnjama zahtjeva, istom nije moglo udovoljiti. Također se navodi, da pitanje, razmatranja apelantovog zahtjeva, da li promjena namjene dijela predmetnog stana u poslovni prostor, radi obavljanja stomatološke djelatnosti vodi ka ugrožavanju prirodne sredine i okoliša ili remeti korištenje susjednih objekata, bilo je jedino moguće utvrđivati, u slučaju da su ispunjeni i ostali uslovi iz člana 8. Odluke o provođenju Regulacionog plana „Ciglane", kako to pravilno obrazlaže sud u prvostepenoj presudi. Kantonalni sud konstatuje, da navodi apelanata da im je povrijeđeno njihovo pravo na imovinu, kao i da je povrijeđeno njihovo pravo na zabranu diskriminacije, obzirom da je predmetni objekat njihovo vlasništvo, što znači da posjeduju imovinu koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava BiH i članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, te da je povrijeđeno njihovo pravo na rad, jednake uvjete rada, su neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju, apelanti nisu lišeni imovine, odnosno predmetnog stana koji je njihovo vlasništvo, i koji mirno uživaju, a država ima pravo između ostalog nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom i to mora uzeti u obzir prije svega, moguće potrebe zajednice i pojedinca. Kantonalni sud, također, ističe da je predmet konkretnog upravnog spora zahtjev za odobrenje izgradnje poslovnog prostora - stomatološke ordinacije, na koji apelanti nemaju konstituirano pravo kao imovine, zbog čega u tom pravcu, pravo apelanata na imovinu nije povrijeđeno. Pored toga, Kantonalni sud navodi, da su neosnovane tvrdnje iz zahtjeva apelanata o diskriminaciji prava u konkretnoj upravnoj stvari, jer apelanti u pogledu prava na jednaku zaštitu pred Zakonom, se pozivaju da postoje stomatološke ordinacije, koje se ne nalaze u prizemlju ili suterenu, zbog čega je nedopustivo da se njima uskraćuje nešto, što je drugima dozvoljeno. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava , diskriminacija postoji, ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman, Kantonalni sud naglašava da apelanti u tom pravcu ne nude dokaze, da su nekim drugim stomatološkim ordinacijama data odobrenja koja su protivna odredbama člana 8. Odluke o provođenju regulacionog plana „Ciglane". Naime, urbanistička saglasnost kao i ostale dozvole nadležnih organa, su uvjet za započinjanje građenja odnosno pretvaranja dijela stana u poslovni prostor, bez ispunjenja Zakonom propisanih uvjeta izgradnja se smatra bezpravnom, a lice koje je tako postupilo se izlaže riziku sa pravnim posljedicama, te mu se ne može priznati pravo koje po Zakonu nije dozvoljeno.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4272/16 (H. Š. i A. L. Š.) | Sudska praksa | Aktio