Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1022/14 (H. S.)
Odluka donesena 06. 12. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1022/14
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1022/14, rješavajući apelaciju Hilmije Suljića i KB „Irfan Ljubijankić“ Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Hilmije Suljića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 013219 14 Rev od 13. januara 2015. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Hilmije Suljića i KB „Irfan Ljubijankić“ Bihać podnijeta protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 013219 14 Rev od 13.
januara 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hilmija Suljić iz Bihaća (u daljnjem tekstu: prvoapelant), kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 3. marta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog toga što u razumnom roku nije okončan postupak u predmetu Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 14/04 (novi broj 20 0 P 013219 11 P), a koji se u trenutku podnošenja apelacije nalazio pred Kantonalnim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) radi rješavanja po apelantovoj žalbi. Apelacija je registrirana pod brojem AP 1022/14.
2. Prvoapelant i Kantonalna bolnica „Irfan Ljubijankić“ iz Bihaća (u daljnjem tekstu: drugoapelant), koje zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnijeli su 18. marta 2015. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 013219 14 Rev od 13. januara 2015. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 1236/15.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te K. J. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 11. novembra 2014. godine do 4. oktobra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud je odgovor dostavio 22. decembra 2014. godine, 5. februara 2015. godine, te 5. oktobra 2016. godine. Kantonalni sud je odgovor dostavio 10. oktobra 2016. godine. Općinski sud je odgovor dostavio 21. novembra 2014. godine, 21. januara i 1. aprila 2015. godine, te 25. oktobra 2016. godine. Tuženi je odgovor dostavio 11. oktobra 2016. godine.
5. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP 1022/14 i AP 1236/15 tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda odlučio spojiti navedene predmete u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1022/14.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Tok postupka
7. Drugoapelant je 11. decembra 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Bihaću protiv tuženog K. J. kojom je tražio da se tuženi obaveže da mu preda u posjed drvarnicu, površine 12,96 m , koja se nalazi u podrumskim prostorijama kao sastavni dio stana broj 1, blok 10, D-5 (u daljnjem tekstu: sporna drvarnica).
8. Odlukom Kantonalnog suda broj R1-182/03 od 29. decembra 2003. godine za postupanje po predmetnom spisu određen je Općinski sud kao stvarno nadležni sud.
9. Prvoapelant se obratio Općinskom sudu podneskom od 10. juna 2005. godine u kojem je naveo da je vlasnik stana kom pripada sporna drvarnica i da ima interes da se pojavi kao umješač na strani drugoapelanta. Njegov prijedlog je prihvaćen odlukom suda od 28. septembra 2005. godine.
10. Općinski sud je Presudom broj P-14/04 od 30. novembra 2005. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev drugoapelanta da se tuženi obaveže da mu preda u posjed spornu drvarnicu.
11. Apelanti su protiv presude Općinskog suda izjavili žalbu. Predmet je Kantonalnom sudu upućen 30. augusta 2006. godine.
12. Kantonalni sud je Rješenjem broj 01 0 P 003093 06 Gž od 16. februara 2011. godine uvažio žalbe apelanata, Presudu broj P 14/04 od 30. novembra 2005. ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje Općinskom sudu.
13. Općinski sud je, postupajući u ponovnom postupku, Presudom broj 20 0 P 013219 11 P od 30. decembra 2013. godine odbio tužbeni zahtjev drugoapelanta da se tuženi obaveže da mu preda u posjed spornu drvarnicu.
14. Apelanti su izjavili žalbe, pa je spis 2. aprila 2014. godine dostavljen Kantonalnom sudu.
15. Kantonalni sud je Presudom broj 20 0 P 013219 14 Gž od 22. septembra 2014. godine žalbe apelanata odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu potvrdio.
16. Apelanti su 30. oktobra 2014. godine protiv presude Kantonalnog suda izjavili reviziju. Spis je dostavljen Vrhovnom sudu 14. novembra 2014. godine.
Osporena presuda
17. Vrhovni sud je Presudom broj 20 0 P 013219 14 Rev od 13. januara 2015. godine reviziju apelanata protiv presude Kantonalnog suda odbio kao neosnovanu.
18. Iz obrazloženja pobrojanih odluka proizlazi da je drugoapelant tražio da mu tuženi preda u posjed spornu drvarnicu, tvrdeći da je s Fondom zdravstvenog osiguranja Bihać zaključio ugovor o zamjeni stanova 31. januara 1997. godine, a 16. juna 1997. godine kupoprodajni ugovor kojim je utvrđeno da je njegov predmet i sporna drvarnica, površine 12,96 m , koju je, kako je naveo, također platio. Nadalje, drugoapelant je iznio i tvrdnju da tuženi privremeno koristi spornu drvarnicu na osnovu odluke Stambenog fonda Bihać od 16. jula 1997. godine, te da Stambeni fond nije bio ovlašten da tuženom preda drvarnicu na korištenje.
19. Redovni sudovi su ukazali na član 43. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) kojim je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari, a stavom 2. istog člana da vlasnik mora dokazati da na stvari, čiji povraćaj traži, ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Nadalje, ukazano je da je drugoapelant u parnici povodom vlasničke tužbe za predaju sporne drvarnice (rei vindicatio) bio dužan dokazati svoje pravo vlasništva na stvari, da se stvar koju traži nalazi u posjedu tuženog i identitet stvari.
20. Na osnovu provedenih dokaza zaključeno je da drugoapelant nije dokazao da je sporna drvarnica, površine 12,96 m , bila obuhvaćena kao sastavni dio stana u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni stanova jer to ne proizlazi iz zaključenih ugovora o zamjeni stanova i aneksa ugovora o zamjeni. Također je ukazano da na to ne upućuje ni skica Općinskog stambenog fonda broj 03-1- 185/98 od 21. jula 1998. godine koja predstavlja samo skicu podrumskog prostora sporne zgrade, ali ne i projekat izgradnje cijele zgrade. Nadalje, zaključeno je i da drugoapelant kao tužilac nije dokazao ni identitet stvari, tj. sporne drvarnice, čiju je predaju tražio, s obzirom da je utvrđeno da tuženi posjeduje prostoriju od 8 m , a sporna drvarnica je površine 12,96 m . Slijedom navedenog zaključeno je da se nisu ispunili uvjeti iz člana 43. ZVPO, zbog čega je tužbeni zahtjev drugoapelanta odbijen kao neosnovan.
21. Najzad, neosnovanim je ocijenjeno i pozivanje prvoapelanta, koji je imao procesnu poziciju umješača na strani drugoapelanta, na član 48. stav 1. ZVPO kojim je reguliran povrat individualno određene stvari pretpostavljenom vlasniku. S tim u vezi je ukazano da prvoapelant nije dokazao da je po pravnom osnovu i na zakonit način pribavio spornu drvarnicu od drugoapelanta na osnovu Rješenja Upravnog odbora broj 813/96 od 30. jula 1996. godine jer je dopisom od 21. jula 1998. godine Filijala zdravstvenog osiguranja tražila kupovinu podrumskog prostora od SIZ-a stanovanja Bihać u površini od 12,96 m . Na osnovu navedenog je zaključeno da drugoapelant nije ni imao pravo raspolaganja tim prostorom jer mu ga Fond zdravstvenog osiguranja nije ni prenio zaključivanjem ugovora o zamjeni stanova, zbog čega ga ni on nije mogao prenijeti prvoapelantu. Nasuprot tome, kako je navedeno u obrazloženju, tuženi je dokazao da ima zakonski osnov za korištenje ostave za drva, površine 8 m , koja mu je dodijeljena Odlukom SIZ-a stanovanja i komunalnih djelatnosti Bihać broj 02-2-367/90 od 16. jula 1990. godine, od kada se i nalazi u njezinom zakonitom posjedu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelanti tvrde da su im osporenim presudom Vrhovnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U prvobitno podnesenoj apelaciji prvoapelant tvrdi i da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
23. U opširnim apelacionim navodima apelanti su, u suštini, iznijeli tvrdnje da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno cijenili provedene dokaze koji su pobrojani u obrazloženjima odluka, a na osnovu kojih su, kako navode, dokazali da je drugoapelant pretpostavljeni vlasnik sporne drvarnice. Apelanti, također, tvrde i da su redovni sudovi propustili cijeniti dokaze koje su predočili.
24. Prvoapelant je u prilog tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iznio hronologiju postupka do podnošenja apelacije od 3. marta 2014. godine. Prema njegovim tvrdnjama, dužini postupka doprinio je Općinski sud odgađanjem ročišta, te kašnjenjem u izradi presude, kao i Kantonalni sud kojem je trebalo šest godina da odluči o izjavljenoj žalbi. Prvoapelant je zatražio da mu se za svaku godinu trajanja postupka dosudi naknada od po 1.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju prvoapelanta istakao da je predmet po izjavljenoj reviziji primio u novembru 2015. godine, te da će biti uzet u rad u prvom kvartalu 2015. godine. U odgovoru na naknadno podnesenu apelaciju oba apelanta, Vrhovni sud je istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz svoje odluke koja je donijeta u skladu s materijalnim i procesnim pravom.
26. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju oba apelanta istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz svoje odluke i da je apelacija neosnovana.
27. U odgovoru na navode iz apelacije prvoapelanta Općinski sud je obavijestio Ustavni sud da je predmet po izjavljenoj reviziji dostavljen Vrhovnom sudu 14. novembra 2014. godine, da se zbog toga nije u mogućnosti izjasniti o prvoapelantovim tvrdnjama, te je najzad 1. aprila 2015. godine dostavljena i hronologija postupka uz napomenu da je ovaj sud, postupajući „po starosti predmeta“, učinio maksimalne napore da se postupak u ovom predmetu okonča. U odgovoru na apelaciju oba apelanta Općinski sud je istakao da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali.
28. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da na osnovu Rješenja JU „Stanouprava“ Bihać (pravni sljednik SIZ-a stanovanja i komunalne djelatnosti Bihać) broj 1454-10/06 od 28. decembra 2006. godine koristi istu prostoriju za koju plaća utvrđenu mjesečnu naknadu. Također je ukazao da prema Rješenju Zavoda za prostorno uređenje Bihać broj 01/23-2-17670/2015 od 16. marta 2015. godine mjesečno plaća komunalnu naknadu za prostor koji mu je dodijeljen na korištenje. Oba rješenja dostavljena su uz odgovor. Slijedom navedenog, tuženi ističe da je vlasnik prostorije SIZ stanovanja i komunalnih djelatnosti Bihać, sada pravni sljednik JU „Stanouprava“ Bihać, a ne apelanti, kao i da je i on samo njezin korisnik. Najzad, uz odgovor je predočeno i mišljenje Federalnog pravobranilaštva Sarajevo broj M-65/00 od 13. oktobra 2000. godine o statusu stana koji je dodijeljen prvoapelantu, a kojem, kako je tvrdio u postupku, pripada prostor koji on koristi, a iz kojeg proizlazi da je u toku upravni postupak po zahtjevu ranijeg nosioca stanarskog prava za njegov povrat, da zbog toga ne može biti predmet zamjene stanova, pa da su sve radnje koje se preduzimaju u vezi sa zamjenom i dodjeljivanjem ovog stana nezakonite.
V.Relevantni propisi
29. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
(...)
Član 48.
Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
(…)
30. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 369.
(1) Lice koje ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim licima jedna od stranaka uspije, može se pridružiti toj stranci.
(…) VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U skladu sa članom 18. stav (2) pravila Ustavnog suda Ustavni sud može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
34. Prvoapelant je u apelaciji podnijetoj 3. marta 2014. godine istakao da mu je u postupku u predmetu Općinskog suda broj P 14/04 (novi broj 20 0 P 013219 11 P), a koji se u trenutku podnošenja apelacije, po apelantovoj žalbi, nalazio pred Kantonalnim sudom, povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Ustavni sud smatra da iako je nakon podnošenja apelacije ovaj postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 20 0 P 013219 14 Rev od 13. januara 2015. godine, s obzirom na navode o povredi prava na odlučivanje u razumnom roku, apelacija prvoapelanta je bila dopustiva i u vrijeme njezinog podnošenja u ovom dijelu.
35. Nadalje, u apelaciji koju su podnijela oba apelanta osporena je Presuda Vrhovnog suda broj 20 0 P 013219 14 Rev od 13. januara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 6. februara 2015. godine, a apelacija je podnesena 18. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelanti tvrde da su im osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
40. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u kojem je drugoapelant kao tužilac, i prvoapelant u svojstvu umješača na njegovoj strani, tvrdio da se tuženi obaveže da mu preda spornu drvarnicu koju je, kako je tvrdio, stekao na osnovu valjanog pravnog osnova, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na osporenu presudu
41. U suštini, apelanti tvrde da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pa shodno tome i pogrešno primijenjeno relevantno pravo.
42. U vezi sa ovim djelom navoda Ustavni sud najprije podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
44. Apelanti u prilog tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju ističu da su redovni sudovi pogrešno cijenili provedene dokaze kojim su, kako tvrde, dokazali da je drugoapelant na osnovu ugovora o zamjeni stanova zaključenog s Fondom zdravstvenog osiguranja stekao i drvarnicu površine 12,96 m . Ustavni sud zapaža da su u obrazloženja odluka redovnih sudova iscrpno interpretirani dokazi na koje ukazuju i apelanti u apelaciji, a čijom su brižljivom i savjesnom ocjenom, pojedinačno i uzajamnoj vezi, redovni sudovi zaključili da drugoapelant ugovorom o zamjeni stanova, te ugovorom o kupoprodaji stana s Fondom zdravstvenog osiguranja nije stekao i spornu drvarnicu. Naime, iz obrazloženja odluka redovnih sudova, a što apelanti ne dovode u pitanje ni u apelaciji, proizlazi da se Fond zdravstvenog osiguranja 1998. godine, tj. nakon zaključenja navedenih ugovora (iz 1996. i 1997. godine) obratio SIZ-u stanovanja Bihać od kojeg je tražio da mu proda neidentificirani prostor, površine 12,96 m , u podrumu ispod stana koji je bio predmet navedenih ugovora. Nadalje, na osnovu provedenih dokaza utvrđeno je da je tuženi dokazao da mu je prostor koji drži u posjedu, i to površine 8 m , dodijeljen još 1990. godine odlukom SIZ-a stanovanja i komunalnih djelatnosti Bihać. Nadalje, Ustavni sud nije mogao prihvatiti tvrdnje apelanata da su redovni sudovi propustili cijeniti dokaze koje su predložili. Naime, skica Općinskog stambenog fonda broj 03-1-185/98 od 21. jula 1998. godine, suprotno tvrdnjama apelanata, provedena je kao dokaz u postupku, a redovni sudovi su dali razloge i obrazloženja zbog čega ovaj dokaz nema utjecaja na zaključak da drugoapelant nije na osnovu pravnih poslova zaključenih s Fondom zdravstvenog osiguranja stekao i spornu drvarnicu, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, u vezi s tvrdnjom prvoapelanta da su redovni sudovi propustili cijeniti da je kao dokaz predočio potvrdu ZK ureda - KPU o tome da je predočio ugovor o otkupu stana i sporne drvarnice, Ustavni sud zapaža da je u postupku kao dokaz proveden ugovor o kupoprodaji - otkupu, zaključen između prvoapelanta i drugoapelanta, na osnovu kojeg je utvrđeno da je predmet ugovora bio stan, ukupne površine 104,00 m i garaža, površine 26 m . Stoga, propust sudova da cijene i potvrdu da je ovaj ugovor položen kod zk. ureda, na što ukazuje prvoapelant, irelevantan je.
45. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi, pogrešno cijeneći dokaze, pogrešno utvrdili činjenično stanje i da je Vrhovni sud u svojoj odluci, kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, pogrešno primijenio relevantne odredbe ZVPO kada je, s obzirom da apelanti nisu dokazali da su ispunjeni uvjeti iz člana 43. ZVPO, odbio reviziju apelanata i potvrdio odluke nižestepenih sudova koji su odbili drugoapelanta s postavljenim tužbeni zahtjevom kao neosnovanim.
46. Ustavni sud zaključuje da su tvrdnje apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovane. Suđenje u razumnom roku a)Relevantna načela
47. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
48. U konkretnom slučaju prvoapelant je na osnovu odluke Općinskog suda od 28. septembra 2005. godine stupio u postupak koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 13. januara 2015. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka iznosi nešto više od devet godina.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
49. U postupku pred redovnim sudovima predmet tužbenog zahtjeva bila je predaja u posjed sporne drvarnice za koju je drugoapelant tvrdio da ju je stekao na osnovu valjanog pravnog posla, pa da je tuženi dužan da mu je preda. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je u postupku predočen značajan broj materijalnih dokaza na kojima je tužbeni zahtjev i temeljen, te da je prvoapelant stupio u parnicu kao umješač na strani drugoapelanta, pa proizlazi da se radilo o relativno složenom predmetu. Međutim, ne može se zaključiti da su ove okolnosti bile i od odlučujućeg značaja za trajanje postupka u konkretnom slučaju.
50. Nadalje, iz dokumenata predočenih uz apelaciju, kao ni iz odgovora redovnih sudova na apelaciju ne može se zaključiti da je prvoapelant svojim ponašanjem doprinio trajanju postupka.
51. Nadalje, iz onoga što je predočeno Ustavnom sudu proizlazi da se u postupku pred redovnim sudovima izdvajaju dva perioda: prvi, od stupanja prvoapelanta u postupak 28. septembra 2005. godine do donošenja rješenja Kantonalnog suda 16. februara 2011. godine, te drugi, od februara 2011. godine do donošenja osporene presude Vrhovnog suda od 13. januara 2015. godine. U prvom periodu koji je trajao pet godina i nepunih pet mjeseci izdvaja se period od gotovo četiri i po godine koliko je Kantonalnom sudu bilo potrebno da odluči o apelantovoj žalbi na prvostepenu presudu. Pri tome je evidentan i određeni doprinos Općinskog suda koji žalbu nije odmah proslijedio drugostepenom sudu (prvostepena presuda donesena je 30. novembra 2005. godine, spis je 30. augusta 2006. godine dostavljen Kantonalnom sudu koji je donio rješenje 16. februara 2011. godine), ali taj period, sam po sebi, nije značajnije doprinio dužini postupka. U vezi s ponašanjem Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da taj sud u odgovoru na navode iz apelacije nije ponudio niti jedan razlog ili obrazloženje u prilog pet godina koliko je bilo potrebno da se o žalbi odluči. U drugom periodu, koji je trajao gotovo četiri godine, izdvaja se period od gotovo dvije godine koliko je Općinskom sudu bilo potrebno da donese presudu u ponovnom postupku, te nepuna godina da izradi i dostavi presudu apelantima. U odgovoru na navode iz apelacije Općinski sud je istakao da je ovaj sud, postupajući „po starosti predmeta“, učinio maksimalne napore da se postupak u ovom predmetu okonča. Ovo, međutim, ne može biti prihvaćeno kao prihvatljivo obrazloženje. U vezi s tim, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
52. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je trajanje postupka od nešto više od devet godina, računajući od stupanja prvoapelanta u parnicu, nerazumno i da se mora pripisati Općinskom i Kantonalnom sudu u nedostatku bilo kakvog obrazloženja, odnosno konkretiziranja objektivnih razloga za ovako dugo trajanje postupka.
53. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
54. Apelant Suljić je zatražio da mu se na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka dodijeli iznos od po 1.000,00 KM za svaku godinu trajanja postupka.
55. Ustavni sud podsjeća da je članom 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se prema stavu (2) istog člana određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
56. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja (predmet spora, ishod postupka) Ustavni sud smatra da je prvoapelantu dovoljna satisfakcija utvrđivanje kršenja njegovog prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Pravo na imovinu
57. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o kojima se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je, u okolnostima konkretnog slučaja, postupak pred redovnim sudovima, nakon stupanja prvoapelanta u postupak, trajao nešto više od devet godina, a što je isključivo posljedica načina na koji su redovni sudovi vodili postupak.
59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi, pogrešno cijeneći dokaze, pogrešno utvrdili činjenično stanje i da je Vrhovni sud u svojoj odluci, kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, pogrešno primijenio relevantno pravo.
60. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelanti kršenje tog prava zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
61. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman