Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-88/14 (S. T.)
Odluka donesena 01. 02. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-88/14
Apelacija
Odluka o meritumu
01. 02. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 88/14, rješavajući apelaciju Stjepana Tunjića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. veljače 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Stjepana Tunjića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 012108 15 Rev od 11. lipnja 2015. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog Kantona, sukladno članku 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Stjepanu Tunjiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Stjepanu Tunjiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona, sukladno članku 72. stavak
5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Stjepan Tunjić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Lukavca, kojeg zastupa Mario Tunjić, podnio je 9. siječnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja postupka u predmetu koji je okončan presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 012108 15 Rev od 11. lipnja 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 25. veljače 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju, od Kantonalnog suda 26. srpnja 2016. godine, a od tuženog D.D. „TTU“ iz Tuzle (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. studenog 2016. godine da dostavi odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je također 26. srpnja 2016. godine zatražen spis predmeta.
3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. ožujka 2015. godine, Kantonalni sud 3. kolovoza 2016. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je (zajedno sa većim brojem drugih tužitelja) 3. ožujka 2003. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplaće zaostalih plaća i doprinosa za MIO.
6. Općinski sud je 12. prosinca 2003. godine naložio apelantu (i ostalim tužiteljima) da u roku od osam dana urede tužbu odnosno precizno navedu tuženog u konkretnoj pravnoj stvari te da isprave ostale nedostatke, sve sukladno odredbom članka 66. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Kako slijedi iz dokumentacije spisa, Općinski sud je u navedenom predmetu u smislu prethodnog preispitivanja tužbe, zbog velikog broja tužitelja (ukupno 43) koji nisu imali kvalifikovanog punomoćnika, uputio rješenje na uređenje tužbe tužiteljima, a u smislu dostave sudu tačne adrese prebivališta odnosno boravišta svih tužitelja. Rješenjem Općinskog suda broj P.254/03 od 22. siječnja 2010. godine četvorici tužitelja je vraćena tužba da u roku od osam dana od dana prijama rješenje urede na način da označe tačne adrese prebivališta odnosno boravišta svih tužitelja (uključujući i apelanta, koji je zajedno sa ostalim tužiteljima opunomoćio navedenu četvoricu tužitelja da ih u predmetnom postupku zastupaju).
8. Prema navedenom zahtjevu iz rješenja Općinskog suda od 3. veljače 2010. godine sudu sud dostavljena prebivališta svih tužitelja.
9. Iz spisa dalje slijedi da je 10. ožujka 2010. godine navedeni spis dostavljen na postupanje drugom uređujućem sucu Općinskog suda, koji je također u toku postupka imao probleme objektivne prirode, a koji se odnose na dostavu tužbe na odgovor tuženima, zakazivanja pripremnog ročišta, te sticanja procesnih pretpostavki za zakazivanje pripremnog ročišta u predmetnoj pravnoj stvari. Dnevnom naredbom Općinskog suda od 23. veljače 2010. godine predmet je presigniran na suca H. LJ.
10. Općinski sud je 19. ožujka 2010. godine od tuženog zatražio izvod iz sudskog registra.
11. Tuženi je 14. travnja 2010. godine dostavio traženu dokumentaciju.
12. Općinski sud je 19. travnja 2010. godine pozvao apelanta na ročište koje je zakazano za 31. svibnja 2010. godine radi konsultacije o daljnjem toku predmeta i načinu uređenja tužbe u ovoj pravnoj stvari.
13. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 P 012108 03 P od 31. svibnja 2010. godine naloženo je apelantu da u roku od osam dana uredi tužbu tako što će je uskladiti odredbama članka 53. noveliranog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
14. Apelant je 8. lipnja 2010. godine opredjelio tužbeni zahtjev i tražio isplatu plaća za razdoblje od 1. siječnja 2000. godine do 31. kolovoza 2002. godine u iznosu od 4.642,00 KM, a za razdoblje od 1. siječnja 1997. godine do 13. listopada 2004. godine (kada je penzionisan) uplatu doprinosa u iznosu od 4.642,00 KM.
15. Tuženi je 27. lipnja 2011. godine u ovom predmetu podnio zahtjev za uvid i kopiranje predmeta navodeći da je „preživio čitav niz promjena između ostalog poništena privatizacija te niz izmjena lokacija usljed kojih je došlo do gubljenja velikog broja predmeta“.
16. Tuženi je 19. srpnja 2011. godine dostavio odgovor na tužbu.
17. Općinski sud je održao tri pripremna ročišta (3. listopada 2011. godine, 2. prosinca 2011. godine i 3. veljače 2012. godine).
18. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 012108 03 P od 9. siječnja 2013. godine tuženi je obvezan da apelantu na ime neuplaćenih doprinosa na ime MIO za razdoblje od 1. siječnja 2001. godine do 13. veljače 2002. godine uplati iznosu od 2.042,50 KM sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude. Preko dosuđenog iznosa 2.042,50 KM do traženog iznosa od 11.311,02 KM tužbeni zahtjev apelanta je odbijen u cijelosti kao neutemeljen.
19. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog, Kantonalni sud je presudom broj 32 0 P 012108 13 Gž od 11. listopada 2013. godine donio presudu kojom su ove žalbe djelimično uvažene i prvostupanjska presuda preinačena tako da se tuženi obvezuje da, pored dosuđenog iznosa od 2.042,50 KM na ime apelanta uplati doprinose za razdoblje od 1. siječnja 1997. godine do 13. listopada 2004. godine u iznosu od 7.294,88 KM. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.
20. Obzirom da je Općinski sud odlučio samo o tužbenom zahtjevu za potraživane doprinose, Kantonalni sud je 11. listopada 2013. godine vratio cjelokupni spis tom sudu radi donošenja dopunske presude sukladno odredbi 192. ZPP radi donošenja odluke koja se odnosi i na potraživanja plaće apelanta.
21. Apelant je 5. veljače 2014. godine dostavio Općinskom sudu podnesak za raspravu tražeći da sud obveže tuženog na ispunjenje tužbenog zahtjeva apelanta na plaćanje zakonskih kamata na novčana potraživanja, da obveže tuženog da plati troškove vještačenja i da ga obveže da naknadi sve troškove postupka.
22. Pripremno ročište je održano 5. veljače 2014. godine, a glavna rasprava 12. ožujka 2014. godine, 16. travnja 2014. godine i 12. svibnja 2014. godine.
23. Sud je 7. veljače 2014. godine u konkretnom predmetu odredio vještačenje vještaka ekonomske struke.
24. Presudom Općinskog suda broj 13 0 P 012108 13 P3 od 13. lipnja 2014. godine tuženi je obvezan da apelantu za razdoblje od 15. listopada 2002. godine do 3. veljače 2003. godine na ime zarađenih a neisplaćenih plaća isplati iznos od 1.723,36 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate, a sve u roku od 15 dana od dana prijama prijepisa presude. Tužbeni zahtjev apelanta koji se odnosi na obvezu tužene da mu isplati zarađene a manje isplaćene plaće za razdoblje od 1. siječnja 2001. godine do 1. listopada 2001. godine 3.464,44 KM, zatim od 14. veljače 2002. godine do 14. listopada 2002. godine 3.390,11 KM sa zateznom kamatom počevši od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do konačne isplate je odbijen u cijelosti kao neutemeljen. Tužba apelanta u odnosu na potraživanje uplate pripadajućih doprinosa za MIO za razdoblje od 1. siječnja 1997. godine do 13. listopada 2004. godine u iznosu od 11.311,01 KM je odbačena. Vezano za isplatu doprinosa, sud je utvrdio da se radi o presuđenoj stvari u pogledu zahtjeva punomoćnika za uplatu pripadajućih doprinosa MIO za navedeno razdoblje, pa je sud sukladno članku 67. stavak 1. točka 4. ZPP donio odluku kao u izreci presude. Imajući u vidu neznatan uspjeh u sporu apelanta, sud je donio odluku da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
25. Apelant je 30. lipnja 2014. godine podnio žalbu na prvostupanjsku presudu.
26. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 012108 14 Gž 2 od 14. studenoga 2014. godine žalba apelanta je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena. Apelant je 8. siječnja 2015. godine izjavio reviziju na drugostupanjsku presudu. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 012108 15 Rev od 11. lipnja 2015. godine revizija apelanta je odbijena. U obrazloženju presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda uglavnom se ponavljaju i potvrđuju razlozi iz presude Općinskog suda od 13. lipnja 2014. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
27. Apelant ukazuje na povredu prava na „razuman rok“ iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1 Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
28. Obzirom da se radi o radnom odnosu na što je sud dužan obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema članku 420. ZPP FBiH, apelant smatra da mu je nepotrebno onemogućeno ostvarivanje prava iz radnog odnosa. Apelant navodi da je zbog bolesti morao otići u invalidsku mirovinu 13. listopada 2004. godine, a da mu poslodavac-tuženi nije uplatio doprinose za MIO od 1. siječnja 1997. godine do 13. listopada 2004. godine (prema vještačenju u iznosu: 11.311,02 KM) te je bio primoran sudskim putem ostvarivati svoja prava iz radnog odnosa.
29. Kako ovaj postupak pred Općinskim sudom traje već 11 godina, apelant navodi da već 10 godina prima umanjenu minimalnu invalidsku mirovinu zbog neuplaćenih doprinosa za MIO i time mu je pričinjena materijalna šteta. Navodi da je svojom pasivnošću Općinski sud doprinio da apelant nije mogao u razumnom roku ostvariti svoja prava iz radnog odnosa prema poslodavcu te je na taj način prvostupanjski sud u uzročno posljedičnoj svezi s odgovornošću što apelant trpi materijalnu štetu primajući umanjenu minimalnu mirovinu zbog neuplaćenih doprinosa.
b) Odgovor na apelaciju
30. Navodeći hronološki slijed postupanja u konkretnom predmetu, Općinski sud je naveo da je sud postupao sukladno zakonu, odnosno da je sama činjenica postojanja 43 tužitelja, stranaka koje su same sebe zastupale bez kvalifikovanog punomoćnika u osobi odvjetnika, promjene postupajućih sudaca u toku postupka, te niza drugih procesnih smetnji zbog kojih su se ročišta odlagala utjecalo na tok postupka, dakle, radi se o razlozima objektivne prirode. Uzimajući u obzir istaknuto, navode iz apelacije Općinski sud smatra neutemeljenim, te zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku. Shodno svemu navedenom, Općinski sud predlaže da se apelacija odbije.
31. Kantonalni sud navodi da nije došlo do povrede apelantovog prava na koja se poziva o čemu su dati razlozi u presudi, pa predlaže da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
32. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI. Dopustivost
33. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustava kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
35. Iako je apelacija podnesena prije nego što je postupak pravosnažno okončan, prema članku 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je duljina parničnog postupka koji je okončan pred Vrhovnim sudom.
36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu članka 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
37. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
38. Apelant navodi da ovaj postupak traje već 11 godine i da mu je povređeno pravo na pravičan postupak zbog povrede prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ odlučivanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1 Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavaka 2. ovog članka, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u svezi sa krivičnim postupkom.
40. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
[…]
41. Ustavni sud zapaža da je predmet osporavanja apelacijom povreda prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ u postupku u kojem su utvrđivana prava i obveze apelanta u svezi sa novčanim potraživanjima iz radnog odnosa (zaostale plaće i doprinos za PIO) iz čega proizlazi da se radi o sporu građansko pravne prirode te da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv.
U odnosu na „suđenje u razumnom roku“
42. Apelant, dakle, smatra da mu je zbog duljine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
43. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). a)Razdoblje koji se uzima u obzir
44. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 3. veljače 2003. godine kada je apelant podnio tužbu protiv tuženog Općinskom sudu, a da je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 012108 15 Rev od 11. lipnja 2015. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao preko 12 godina i to je razdoblje koje će Ustavni sud ispitati.
b)Analiza duljine trajanja postupka
45. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje prava apelanta na naknadu potraživanja iz radnog odnosa (razlike neisplaćenih plaća i regresa). Obzirom da je tužbu pokrenulo čak 43 tužitelja, da je u samom postupku bilo velikih teškoća oko utvrđivanja prebivališta odnosno boravišta određenih tužitelja što je dovodilo do problema u dostavi, činjenice da tužitelji nisu imali stručnog zastupnika, te da je bilo neophodno provesti i vještačenja radi utvrđenja iznosa neisplaćenih plaća i doprinosa, Ustavni sud smatra da se radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redoviti sudovi trebali razmotriti.
46. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud nalazi da apelant ipak utjecao na duljinu postupka obzirom da mu je trebalo skoro sedam godina da precizira tužbeni zahtjev. Naime, Općinski sud je u dva navrata 12. prosinca 2003. godine i 31. svibnja 2010. godine naložio apelantu (i ostalim tužiteljima) da u roku od osam dana urede tužbu odnosno tačno navedu tuženog u konkretnoj pravnoj stvari, sve sukladno odredbi članka 66. ZPP, što je rezultiralo činjenicom da je apelant tek 8. lipnja 2010. godine precizirao odnosno „opredjelio tužbeni zahtjev“ radi neisplaćenih plaća i uplata doprinosa za MIO.
47. Analizirajući duljinu postupka koji traje od 3. ožujka 2003. godine, Ustavni sud primjećuje da je Općinskom sudu, računajući od 2010. godine, kada je apelant konačno precizirao tužbeni zahtjev trebalo skoro tri godine da donese odluku u ovom postupku (9. siječnja 2013. godine) kojom je delimično usvojen zahtjev apelanta u svezi uplaće doprinosa za odgovarajući razdoblje. Iz dokumentacije spisa kao i navoda apelacije nadalje proizilazi da je Kantonalni sud donio odluku veoma brzo 11. listopada 2013. godine (nakon 10 mjeseci), ali Kantonalni sud ovom odlukom nije odlučio o svim zahtjevima apelanta, radi čega je cjelokupni spis vraćen radi donošenja dopunske presude. Tek nakon ove intervencije Kantonalnog suda, Općinski sud je konačno 13. lipnja 2014. godine odlučio o svim tužbenim zahtjevima apelanta.
48. Kako dalje slijedi iz spisa i navoda apelanta, Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 012108 14 Gž 2 od 14. studenoga 2014. godine žalba apelanta je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena. Konačno, Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 012108 15 Rev od 11. lipnja 2016. godine revizija je odbijena. Iz navedenog slijedi da je Kantonalni sud relativno brzo odlučio o žalbi apelanta, dok je Vrhovni sud revizioni postupak okončao za jednu godinu i šest mjeseci.
49. Ustavni sud podsjeća na to da se radi o predmetu od posebnog značaja za apelanta, jer se radi o predmetu iz radnih odnosa, i da je od podnošenja tužbenog zahtjeva proteklo dvanaest godina. Međutim, iz analize doprinosa apelanta duljini postupka, prozilazi da se sudu na teret može staviti pet godina koliko mu je bilo neophodno da okonča predmetni spor. Naime, od podnošenja tužbe do preciziranja tužbenog zahtjeva proteklo je sedam godina pa se taj razdoblje, u situaciji kad je sud preduzimao pravne radnje, a sam apelant nije obezbjedio sve neophodne podatke iz članka
53. ZPP (preciziranje tužbe u smislu određivanja prebivališta i dr.) se ne može staviti na teret sudu. Stoga, ocjenjujući ponašanje redovnog suda, te bez obzira na činjenicu da je apelant svojim ponašanjem doprinio u priličnoj mjeri duljini postupka, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog duljine trajanja postupka, povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
50. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, dodjelit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
51. Nadalje, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu žurnost.
52. Obzirom da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji po zakonskoj odredbi hitan te kako je predmetni postupak trajao dvanaest godina, te da se na teret suda može staviti pet godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 1.500,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog Kantona, s obzirom na sjedišta redovitih sudova (koji su po mišljenju Ustavnog suda najviše doprinijeli duljini predmetnog postupka), u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
53. S obzirom na to da se navodi o povredi prava na imovinu odnose, također, na duljinu trajanja postupka, o čemu je Ustavni sud odlučio razmatrajući navode apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i navode apelacije o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII. Zaključak
54. Postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak u kojem su rješavana pitanja apelantovog prava na naknadu potraživanja iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitne prirode, trajao dvanaest godina, od čega se na teret suda može staviti pet godina.
55. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvzujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman